Kafanske price - Strana 4
Strana 4 od 5 PrvaPrva ... 2345 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 46 do 60 od ukupno 70
  1. #46

    Odgovor: Kafanske price

    Nedavno, baš u Novom Sadu, dok sam sasvim slučajno boravio u jednom kafiću čiji naziv, između ostalog, snažno asocira i na more i koji njegovi pasionirani posetioci smatraju kultnim mestom, bio sam prisutan neobično duhovitoj opaski jedne mlađane dame.

    Naime, u blizini mene je, za dva stola, zaselo jedno mešovito oveće društvo osoba koje se, videlo se, dugo druže i dobro poznaju. Među njima je dominirala u duhovitosti jedna izuzetno simpatična mlada žena, intelektualka, britkog jezika i nekonvecionalnog ponašanja, i, pretpostavljam, neudata...

    U jednom trenutku je počeo razgovor između nje i konobara, takođe u dobroj atmosferi, pa sam zaključio da društvo često navraća u ovaj kafić. Razabrao sam da se radi o tome da se lepuškasti konobar i duhovita mlada dama, izgleda, poznaju, a da se ni jedno ni drugo nije tačno sećalo odakle...

    U jednom trenutku žamor je stao i začuo se glas pomenute dame kako se, završavajući diskuiju o nekom ranijem mogućem poznanstvu, obratila konobaru:

    - Slušaj, dileme nema. Ili smo išli u istu školu, ili si me loše jebo!

    Ja sam se od srca nasmejao.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  2. #47

    Odgovor: Kafanske price

    Ко је био редован гост по Београдским кафанама имао је прилике да чује Микија Паваротија, да ли зна неко да ми исприча нешто о том човеку, живо ме интересује...

    Eво једне приче, жива истина, радња се дешава у кафани Златни Бокал у Скадарлији у Београду, како је настало ремек дело - Цапа Цупа (данас га зову "Весели Боем") ...
    Иначе, конобара Милета сам упознао, човек је легенда, лети око сваког госта, мења пепељаре тако да не сме један пикавац да буде у њој, ма легенда, много људи је долазило само због њега, својевремно је Миле отишао да ради у конкурентску кућу и Бокалу је тад опао промет али се сад вратио... иначе Миле је конобар коме сам дао највећу напојницу у животу, али заслужено! Кафану, конобара и јело - најтоплије препоручујем! Чиста петица!

    CAPA CUPA
    Autor: Aleksandar Saša Ignjatović

    Svaki bolji restoran u svetu na jelovniku ima "specijalitet kuće". Često takvi specijaliteti ulaze u mega kuvarske vodiče, imaju svoju istoriju, pamte se konobari i kuvari koji su ih osmislili, Francuzi im, priča se (nisam video, pa baš i ne verujem), dižu i spomenike. E, skadarlijski "Zlatni bokal" ima svoj, jedinstveni izum da prste poližeš - "Capa cupa". Istina da je ova čarolija u zemljanom loncu kasnije (nekom stereotipnom mozgu je bilo "too mach" da se u uglednoj skadarlijskoj kafani specijalitet kuće zove tako, tako, tako... srpski) nazvana "Veseli boem", pa se i sad valjda tako lažno predstavlja, ali nešto mislim da "Bokalče" ne bi bilo ni upola tako zanimljivo da nema "Capa cupa" na meniju. Dugo sam pokušavao da saznam kako je ukusna papazjanija dobila svoje originalno ime, ali mladi konobari su me samo belo gledali i slegali ramenima, dok jedne noći nisam naleteo na starog kelnerskog vuka Mileta koji mi je, negde pred jutro, kada je već skinuo svoj grimizni prsluk i stavio pred sebe obaveznu lozu za pred put kući, po ko zna koji put potvrdio zašto je taj ludi Beograd najgostoljubiviji grad na svetu.

    Nastanak specijaliteta sigurno će ući u kafansku istoriju Beograda, ali mogao bi i onu pravu, ratnu... Elem, kada je NATO, 1999. godine, bombardovao Beograd i kada je "šizela" zatvarala i najortodoksnije beogradske birtije, restoran "Zlatni bokal" nastavljao je da radi. Dva orkestra, "Šajka" i "Varoš kapija" svirkom su nadjačavali "šizelu", eksploziju bombi, i sačekivali "smirelu". Lumpovalo se u "Zlatnom bokalu", točilo se piće, pevalo do zore. Doduše, kuhinja nije radila iz opravdanih razloga, i gosti su mogli da dobiju tek nešto da zameze.

    Jedne aprilske noći pod bombama, oko tri časa iza ponoći, u "Zlatni bokal" ušlo je veselo društvo - Italijani. Nacvrcani diplomata iz italijanske ambasade doveo je u "Bokalče" kompletan italijanski diplomatski kor! Italijani su tada bili među retkima koji nisu zatarabili ambasadu i koji su zajedno sa Beograđanima dočekivali i ispračali "šizelu i smirelu". Poznati boemi i gurmani, Italijani su naručili piče, ali i iće – dajte specijalitet kuće!

    Osoblje u "Zlatnom bokalu" se uzmuvalo. Kakav specijalitet kuće dok na Beograd padaju bombe?! Ali, profesija nije smela da bude osramoćena, a kamoli kafana!

    Mile je uleteo u kuhinju i zavapio dežurnom kuvaru:

    - Pripremi mi neki specijalitet kuće, došli gosti iz italijanske ambasade!

    - Kakav, bre, specijalitet?! - zgranuo se kuvar.

    - Izmisli nešto, naseckaj, onako capa cupa, što brže, nemoj da se brukamo!

    Vispreni kuvar je povadio iz kafanskog zamrzivača sve što je imao. Meso, paprika, paradajz, luk… sve na dasku, pa nožem capa cupa i… Italijani su na velikim metalnim ovalima i zemljanim ćupovima dobili mešano meso, pljeskavice, ražnjiće i svakojake srpske krkanluke garnirane raznoraznim sosovima i povrćem. Oduševili su se "specijalitetom kuće" iako je bio prava bomba za njihove žabarske želuce naviknute na paste i pice. Došli su sutradan uveče, ponovo naručili "specijalitet kuće", pa sutradan, pa... i ostade "capa cupa"…

    Često gosti u "Bokalčetu" i sad naručuju specijalitet kuće "Veseli boem", ali Mile i stara kafanska garnitura dobro zna ko su pravi skadarlijski veterani. Oni naručuju "Capa cupa". I sete se uvek zajedno "šizele" i "smirele", italijana i boemskih noći koje se u Skadarliji nisu prekidale ni kad su na Beograd padale bombe.

    АП Војводина је споља гледано хармонична а изнутра је лажна, беживотна, једна јавна представа ...

  3. #48

    Odgovor: Kafanske price

    Evo jednog doživljaja kada razvedene žene (čitaj cunami) krenu u provod.
    Naravno, ništa im ne stoji na putu, pa ni mala stavka kao što je prevoz. Živele Železnice Srbije. Krenu one tako iz svoje varošice (ime nije važno) i sidju na zadnoj stanici, vojvodjanskoj prestonici. Lutajući ulicama, bez cilja, a željne provoda začuju zvuke tambure do drugog ćoška. Ponesene zvukom, kao omamljene, instinktivno skrenu ka zvucima. Kad ono (nije Matica Srpska) nego kafana sa milozvučnim imenom "Još ovu noć". Kafana mala, zadimljena, tambure prašte, svi na stolovima. Cunami žene su se našle na svom terenu. I pored gužve, konobar je oslobodio sto, ošamućen dekolteom i zadnjicom posetiteljki. Sve je bilo dobro do drugog bokala vina. Prestonički momci krenuše u akciju. U neko doba stiže im ceduljče za sto od susednog stola. Plavuša sa dekolteom uze ceduljče na kojem je pisalo: " Da li ste za akciju večeras?" Posle još jednog bokala vina plavuša sa dekolteom je nestala u nepoznatom pravcu sa piletom koje je poslalo ceduljicu. U to ime ostatak cunami ekipe joj je naručio pesmu "Tri metera somota"...Šta je dalje bilo znate i sami.
    Druga plavuša je ostatak večeri pokušavala da zavuče ruku u džep tamburašu, jer ju je mamio njegov buđelar (ponesena svojim stanjem na kreditnoj kartici). I taman ona ruku u džep a on se okrene i strasno je poljubi. Pogrešno je razumeo njene pokušaje, ali ona se nije bunila. Ko veli, daj šta daš, jedan je život... nije sve u lovi...kad nema buđelara, bar se dobro ljubi. Elem, zaboravih da dodam da je to bilo kod četvrtog bokala vina, a pomenuta plavuša je pokušavala da pogodi pepeljaru. Već je zvala konobara da se žali i odložila cigaretu u pepeljaru za susednim stolom, kad je shavtila da je pepeljara ispred nje. Gde je odložila cigaretu kad je tamburaš poljubio, pitati osoblje kafane.
    Kako su i kada cunami žene stigle kući i da li su uopšte tu noć stigle kući, zaključite sami .
    Ako želite nastavak priče, cunami žene stižu na VojvodinaCafe! Uskoro...

  4. #49

    Odgovor: Kafanske price

    Na dan dočeka ove 2009. godine, vraćajući se sa posla kući, sreo sam jednog dragu osobu, krepkog čičicu, udovca, inače prijatelja mojih pokojnih roditelja, čika Fiću. I on i ja smo se obradovali susretu u prohladnom i tmurnom danu i on me je pozvao u obližnji bircuz na po jednu. Primetio sam da je malo pripit dok mi se obraćao rečima:
    - Mali, idemo na po pićence, čika Fića se neki dan oženio.
    Ušli smo u kafanu i seli za sto. Ja sam naručio vinjak, on dva deci crnog vina. Samo da napomenem da je čika Fića svojevremno radio u opštinskom sudu i da je važio za strogog, ali za poštenog i pravičnog sudiju, ali i za diskretnog ljubitelja žena. Davno su on i njegova pokojna supruga pokazivali neke znake prema meni da bi me voleli videti kao poželjnog zeta, odnosno muža svoje ćerke jedinice. Ali, niti je ćerka o tome mislila, a još manje ja, pa je ta stvar propala. Ali, da se vratimo drugoj jednoj svadbi, a to je ženidba čika Fiće.
    - I, čika Fićo, šta to bi? Da li ste se stvarno oženili? - Upitao sam nazdravljajući vinjakom.
    - Naravno. - Šeretski je uzvratio on i podigao čašu sa vinom. - Znaš ti mene.
    - Pa dobro, jel to ona što sam vas video sa njom jesenas na grožđebalu u Vršcu?
    - Ma ne! Ona nije bila za ženidbu, a nije ni htela. Ona je bila za provod.
    Ja sam se trudio da se ne nasmejem, jer čika Fića je imao preko sedamdeset godina i probao sam da zamislim kako to izgledaju provodi intimnog tipa u tim godinama.
    - Uostalom, znaš ti mene! - Nastavljao je on. - Uvek sam govorio da treba jebati, jebati i samo jebati, ali NIKADA NE NAJEBATI!
    Nasmejao sam se bez bojazni da će mi čika Fića zameriti...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  5. #50

    Odgovor: Kafanske price

    Bilo je to za docek ove otisle 2008. koju smo ispratili pre par dana. Islo mi se negde na docek, ali problem je kao i obicno lova. Elem, snadju se 4 zene, samostalne , zaposlene i navataju neki restoran u gradu, da mogu da se vrate pesaka, ako podosta popiju( a hoce). Fino, klasika, vecera, pice ziva svirka. Popilo se podosta, kako to samo zene mogu, a onda pocesmo da obracamo paznju na drustvo za susednim stolom. Kuku majko! Nije mi trebalo mnogo da shvatim da su gastarbajteri. Moje dame taj prizor je trebalo videti! Tip sa roze kosuljom, kajlom preko maljavih grudi i repovima.Znate oni repovi sto su se nosili 80 tih. Naravno, malje vire kroz kosulju, valjda misli da je ro sexy. Prizor za smeh. Sve ja bilo OK. dok dasa nije uzeo muziku. Po repertoaru shvatih da je iz " pasivnih krajeva" . Znate ono: " Nema raja bez rodnoga kraja" isl. Obzirom da smo mi iz Vojvodine vrlo trpeljivi, nije nam u pocetku smetalo, sve mislimo , ispucace se i dosta. Kad ono...nikad kraja...Mojoj toleranciji je dosao kraj kad je po stoti put, usred Srema, pevac zajaukao: " Sidji Raso sa planine"...Smrt za usi...Meni , inace poznatoj po netoleranciji( mozete misliti onda koliko sam trpela jadna), padne mrak na oci i na sav glas zapevam: " Ja sam rodjen tamo na salasu"...Orkestar Rasu, ja na salasu Sa posebno naglasenim stihom : " Ravnica ce opet biti nasa..." . Jupi nadjacala sam orkestar! Ove moje me stisavaju, plaseci se da ne izbije incident na lokalnom nivou.Sto one vise stisavaju, ja se sve vise dernjam! Kukavice jedne , utronjale se da ce onaj sa repovima da ustane i umlati me i vec gledaju gde je pozarni izlaz!Ali, mrzim kad me neko maltretira muzikom, pogotovo ne takvom. Drecala ja tako , drecala, cela kafana blenula u mene i...uspeh! Muzika pocinje da svira Vojvodjanske pesme! Ko veli: " Ova je luda, pevace do sutra, kad ne mozes da je pobedis, a ti joj se pridruzi Eto recepta! Samo se dernjajte,al iz sveg glasa!

  6. #51

    Odgovor: Kafanske price

    Citat sex i grad kaže: Pogledaj poruku
    Bilo je to za docek ove otisle 2008. koju smo ispratili pre par dana. Islo mi se negde na docek, ali problem je kao i obicno lova. Elem, snadju se 4 zene, samostalne , zaposlene i navataju neki restoran u gradu, da mogu da se vrate pesaka, ako podosta popiju( a hoce). Fino, klasika, vecera, pice ziva svirka. Popilo se podosta, kako to samo zene mogu, a onda pocesmo da obracamo paznju na drustvo za susednim stolom. Kuku majko! Nije mi trebalo mnogo da shvatim da su gastarbajteri. Moje dame taj prizor je trebalo videti! Tip sa roze kosuljom, kajlom preko maljavih grudi i repovima.Znate oni repovi sto su se nosili 80 tih. Naravno, malje vire kroz kosulju, valjda misli da je ro sexy. Prizor za smeh. Sve ja bilo OK. dok dasa nije uzeo muziku. Po repertoaru shvatih da je iz " pasivnih krajeva" . Znate ono: " Nema raja bez rodnoga kraja" isl. Obzirom da smo mi iz Vojvodine vrlo trpeljivi, nije nam u pocetku smetalo, sve mislimo , ispucace se i dosta. Kad ono...nikad kraja...Mojoj toleranciji je dosao kraj kad je po stoti put, usred Srema, pevac zajaukao: " Sidji Raso sa planine"...Smrt za usi...Meni , inace poznatoj po netoleranciji( mozete misliti onda koliko sam trpela jadna), padne mrak na oci i na sav glas zapevam: " Ja sam rodjen tamo na salasu"...Orkestar Rasu, ja na salasu Sa posebno naglasenim stihom : " Ravnica ce opet biti nasa..." . Jupi nadjacala sam orkestar! Ove moje me stisavaju, plaseci se da ne izbije incident na lokalnom nivou.Sto one vise stisavaju, ja se sve vise dernjam! Kukavice jedne , utronjale se da ce onaj sa repovima da ustane i umlati me i vec gledaju gde je pozarni izlaz!Ali, mrzim kad me neko maltretira muzikom, pogotovo ne takvom. Drecala ja tako , drecala, cela kafana blenula u mene i...uspeh! Muzika pocinje da svira Vojvodjanske pesme! Ko veli: " Ova je luda, pevace do sutra, kad ne mozes da je pobedis, a ti joj se pridruzi Eto recepta! Samo se dernjajte,al iz sveg glasa!
    neke vole i tepih oni su u inostranstvu odavno zaboravili šta je to današnja moda....
    e i ja kad uđem u prodavnicu kad ono samo jedna prodavačica a red za leb (čeka se napolju na -9) a ima leba u prodavnici, a ona spora i spora, ali zato se muzika iz prodavnice čuje ''čuvaj mo te srpska republiko ili, Rašo nisi sišo još četiri godine sa planine''
    TORTURA!!!

  7. #52

    Odgovor: Kafanske price

    Pre neki dan sam bio u obližnjem gradu i naletim, na ulici, na svog brata od tetke. Kako se dugo nismo videli, svratimo u kafanu "Lovac" na po jednu i da se malo ispričamo...

    On je izrazio želju za vršačkom lozom, ja za rubinovim vinjakom.

    Ja:- Kako tetka?
    On: - Dobro. Malo je muči šećer, ali gura nekako? Kako su tvoja deca?
    Ja: - Ma, deca su naši najveći neprijatelji. Pojedoše me. I njihove škole i fakulteti. Nego, da li ti se ova mlađa udala i kako su ti starija ćerka i unučica?
    On: - Mlađa? E, ta će da mi zabiberi čorbu. Ima momka, on bi da se ženi, al' ona okleva. A ova što je u braku je super. Ćerkica joj je šou. Obožavam je. Baš, nedavno, sam svratio kod njih i mal nisam umro od smeha....
    Ja: - Pa 'ajd pričaj da se i ja nasmejem.
    On: - Znaš ovu seriji Ranjeni orao, jebem li je kako li se već zove?
    Ja: - Ma znam, to je nemuguće izbeći.
    On: - E, vidiš, malecka je to gledala sa njima i kada sam došao kod njih, pošto se pozdravila sa mnom, uzela ju je zetova mama u krilo i počela da se kao i obično mazi sa njom, kada je na jednom ona u'vatila babu za vrat, počela da je trese i viče na nju, kao u onoj seriji - Koliko si ih ti baba imala pre dede? Da li si bila nevina ili ne! - Šta da ti kažem, prija da umre od stida, a malecka kao pokvarena ploča, sve jedno te isto...
    Ja: - Ha, ha, ha... Baš nezgodno.
    On: - Ma šta nezgodno, ko ih jebe. Umro sam od smeha, ljubi je deda...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  8. #53

    Odgovor: Kafanske price

    Peotekla sedmica dana mi je bila dosta naporna. U njoj sam i formalno izgubio jednog svog starog drugara s kojim sam odrastao i za kojeg sam decenijama naivno mislio da je ljudina, moralna gromada, "čep koji ne propušta vodu" i slično. Brojna upozorenja mojih ostalih prijatelja na taj moj stav o drugu iz detinjstva se nažalost pokazao više nego tačnim, jer je stvarno ispalo da je on jedna obična moralna i ljudska epizodistička nula...

    Zato sam sinoć dao sebi malo oduške u obližnjem gradu u već pominjanom restoranu. Sa mnom je bio jadan moj rođak, nešto stariji od mene, koji je bio poznat i kao umereni i vrhunski ljubitelj i poznavalac dobre kapljice...

    Kada smo bili kod druge ture podgoričkog vranca, pošto mi je u jednom trenutku čaša bila prazna, uzeo sam bocu, nasuo sebi i krenuo da njemu dopunim polupraznu čašu. Kada je on shvatio šta sam naumio, hitro je uzeo svoju čašu sklonio je u stranu, van mog dometa i kroz smeh mi rekao:

    - Koji ti je danas? Moraš znati da se vino ne dosipava, a žena nedohebava...

    Valjda je tako nešto slično i sa drugarstvom, pomislio sam na njegovu potpuno ispravnu primedbu...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  9. #54

    Odgovor: Kafanske price

    Volim kafanu, volim kafansku atmosferu, posebno kad je društvo veliko i dobro raspoloženo. Volim trenutak kad žice zatrepere nešto toplo i prepoznatljivo, pa taj bruj lako otključa vratanca sentimenta...
    Ne znam koliko genetika ima veze sa svim tim, ali je u mom slučaju verovatno tako. Jedan deda mi je propio bogaioca, ali se sa svakog bančenja vraćao s cvećem za baku, a zbog drugog i počinjem ovu priču.
    Rešio moj deda jednog dana da se obračunava sa nemačkim agresorom, pa sa rođenim bratom seo na voz, s namerom da se negde pridruži partizanima. Roditelji su ih dobro opremili hranom, novcem, a familija ih ispratila u suzama. No, kad su stigli do Zrenjanina, svratili su u prvu birtiju da se malo okrepe. Tu ih je "malo ponela pesma", pa su se zapili, propili sve što su poneli i zaboravili gde su pošli. Posle par dana stigli su nazad kući, prašnjavi, iscicani i pokunjeni... No, to je bio najsrećniji dan u životu moje bake...
    Imam ja u familiji i spomeničara, ali se ovaj patriotični pokušaj s kafanskim ishodom daleko više pominje.
    Vrag odneo šnalu...

  10. #55

    Odgovor: Kafanske price

    Upravo sam došao iz kafane, sav smrznut iako je lokal zvučnog naziva koji asocira na daleke tropske predele. Posle dužeg vremena sreo sam jednog školskog druga koji je u Novom Sadu postao, kako se to kaže, neko i nešto (u nekom skromnijem izdanju) i koji je došao da poseti bolesnog oca...

    Nije pio ništa od alkohola, a ja sam naručio prvo tonik, pa kasnije čaj od kamilice. Postajalo je sve hladnije i posle nekih uobičajenih pitanja i odgovora koji se već izgovore između školskih drugova koji se nisu videli desetak godina, odlučio sam da ga malo "čačnem" jer sam čuo da je napustio porodicu i oženio svoju tadašnju sekretaricu dosta mlađu od njega:

    - Je li, kurvaš li se još? - Upitao sam ležerno praveći se da nemam pojma šta mu se događalo na tom polju poslednjih godina.

    - Ma daj. - Rezignirano je odmahnuo rukom i pogledao na sat. - Zajebavaš, a? Kao ne znaš šta mi se desilo?

    - Ma neeee. - Pravio sam se nevešto nevešt i namignuo mu. - Možda sam malo nešto i čuo, ali ko velim, ko zna da li je to istina...

    - E, moj prijatelju.... Kakva bre švaleracija. Nema više toga. Gotovo.

    Ustao je, dohvatio se za novčanik i pozvao konobara. Dok je plaćao piće ustao sam i ja. Krenuli smo ka izlazu. Na rastanku mi je pružio ruku u znak pozdrava i dodao:

    - Znaš, ko jebe svog slugu dobije i svog gospodara! Tako mi treba...

    Dok je odlazio, posmatra sam ga kako korača onako zabrinuto, pognute glave i puši. Došlo mi ga bre nekako žao...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #56

    Odgovor: Kafanske price

    Pre par dana sam bio u kafani na jednom prijatnom popodnevnom druženju sa poznatim beogradskim televizijskim režiserom, njegovom suprugom (potiče odavde) i mojim školskim drugom, inače prijateljem bračnog para iz Beograda i organizatorom tog susreta. Tema je bila moguće snimanje TV filma o nekim osobenostima varošice u kojoj živim...

    Posle principijelnog dogovora o TV filmu (kada bi se snimalo, šta bi se snimalo) i završenog ručka, uz rajnski rizling (vršački je zaista vrhunski), moj drugar, režiserova supruga (sećao sam je se kao klinke, pošto je par godina mlađa od mene) i ja smo se prisećali detinjstva i dogodovština iz prošlih i bezbrižnijih vremena...

    U jednom trenutku dama mi se obratila:
    - Molim te, nešto bih te upitala, ali samo ako nećeš da se naljutiš.

    To je, naravno, delovalo krajnje intrigantno na mene i odmah obećam (ma, u takvim bih situacijama obećao sve pa i to da ću naučiti da letim) da od ljutnje nema ništa i da me slobodno upita to što ima na umu.

    - Znaš - nastavila je ona – ja se tebe dobro sećam, kao i toga da si uvek bio nasmejan i da si voleo da se šališ. Posebno mi se dopalo ono, – počela je da se smeje – ako je istina naravno, kada si svoju tadašnju devojku upoznao sa njenom sestrom, a poznato je da ona nikada nije imala sestru...

    Jedva je završila rečenicu, jer ju je smeh prvo gušio, da bi ubrzo prešao u zarazan i grlen. Ja sam je promatrao blago nasmejanog izraza lica ne kapirajući o čemu se radi, mada sam u glavi preturao sve neke svoje poznanice iz prošlosti, pitajući se u sebi šta bi to moglo biti...

    Pošto smo se svi prvo ismejali (ispostavilo se da ja jedini nisam imao pojma čemu se smejem) čuo sam i objašnjenje. Naime, ne znam kako, ona je čula priču da sam svoju tadašnju devojku navodno „varao“ sa jednom letnjom gošćom, koja je došla u posetu kod rodbine. I, išla je dalje priča, ja sam, kao, izmislio neki razlog da neću jedno veče izlaziti kako bih se našao sa dođoškinjom. Uglavnom, dok sam ja šetao sa gošćom, došlo je do susreta između nas i moje devojke. E, tada sam ja (nisam imao pojma kakav sam!?) reagovao tako da sam ih upoznao na sledeći način:
    - Draga, dozvoli da vas upoznam. Ovo je ... tvoja sestra...

    Tek tada sam ja počeo da se iskreno smejem. Ma smejem se i sada dok ovo kuckam. Neobično mi se dopao taj „moj“ postupak i nisam imao srca da društvo razuveravam da to nema veze sa mnom, posebno kada mi je režiser nešto kasnije rekao:
    - Znate, ovu anegdotu sam ispričao svim svojim prijateljima. Oduševljeni su...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  12. #57

    Odgovor: Kafanske price

    Bane Škembe je jedan od božićnjaka u mom mestu življenja. Ima sigurno preko 40 godina i nikada ništa nije radio, jer nije ni sposoban za to. Od kako pamtim živi od socijalne pomoći i samo ponekad nešto nekom pomogne ne bi li dobio izvesnu količinu hrane za uzvrat, pošto je uvek bio gladan. Zna slova, pa i da pročita ponešto, ali sa brojevima, muka. Uvek je dobroćudan, oportun i sa svima dobar, da ne kažem dosadan. Ponekad bi, kada bi se negde dobro nahranio, umeo da zatraži pivo ili cigaretu....

    E, baš u jednoj od tih situacija kada je bio sit, presit (negde se najeo čvaraka, pošto je bio zimski period i klale su se svinje), ušao je u kafanu autobuske stanice gde sam se i ja slučajno zatekao. Sedeo sam sa svoja dva poznanika i pili smo, sećam se, pivo. Sa nama je sedela i pila takođe pivo i konobarica, inače moja školska drugarica i jedno potpuno ludo i nepredvidivo stvorenje sklono svemu i svačemu.

    - Zdravo prijatelji počeo je svoju operaciju grebanja za pivo i cigaru Bane Škembe. Jel može jedno pivce, za živce, ha ha ha? Smejao se sam svojoj duhovitosti Bane.
    - Može, al da uradiš nešto? Iznenada je uzvratila malo cvrcnuta konobarica, lukavo se smešeći.
    - He, he. Oću, a šta?
    - Da me poljubiš u sisu! Rekla je i svi smo počeli da se smejemo, a ja sam, poznavajući je kakva je, naslutio neku žešću zajebanciju.
    Paja je zinuo ne verujući, a možda i ne kapirajući o čemu se radi.
    - Jeli, - nastavljala je ona Ajde ti nama sada lepo kaži da li si ikada video u svom životu žensku sisu?
    Posle duže pauze fiksirajući njene jedre grudi iza tesne bluze, Bane Škembe je nemo odmahnuo glavom.
    - Sedi, a ja idem po pivo.
    Bane je seo polako, verovatno misleći da sanja i kada je video da stiže pivo nasmejao se i uzeo je od mene cigaretu koju sam mu ponudio.
    Ona je stala tik uz njega, otvorila pivo i zadigla bluzu. Iz tesnog prslučeta iskočile su dve krupne, zrele, ženske dojke. Na to se Bane potpuno ukočio, a tek upaljena cigareta mu je ispala iz usta. Blenuo je u sise ne trepćući. Ma, kladim se da nije ni disao.
    - Ljubi Bane, ako hoćeš pivce za živce!- Kikotala se ona.

    Moji poznanici su se grohotom smejali, kao i još par likova koji su u međuvremenu ušli u kafanu. Mene je spopala neka muka. Osetio sam snažnu neprijatnost zbog svega toga i kada sam hteo da ustanem, Bane se stopoštao sa stolice na pod. Jadnik, pao je u nesvest.

    Izneli su ga napolje, na vazduh. Jedva je došao k sebi i on se nekako odteturao u sumrak, u pravcu svoje kuće. Svoje pivo nije uspeo da popije. Nije ga bilo nekoliko dana, a kada se pojavio, čuo sam, da su ga častili, iako nije zaslužio kako je kasnije prokomentarisala konobarica...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  13. #58

    Odgovor: Kafanske price

    U petak, nedugo posle zvaničnog otvaranja 52. Vršačke berbe grožđa, popularnog grožđebala, u gužvi na glavnom trgu sam sreo jednog svog bivšeg radnika kako šeta sa ženom i malim detetom. On se zaista obradovao susretu i nakon što me je upoznao sa (najnovijom) suprugom predložio je da odemo negde i popijemo po piće. Pošto mi se oduvek dopadao, jer je bio vrlo bistar i sposoban radnik sa kojim nisam nikada imao problema (ako se izuzmu dosta česte posete različitih ženskih osoba koje je imao u toku radnog vremena) prihvatio sam poziv...

    Dok smo pijuckali špricer u improvizovanoj bašti privremenog ugostiteljskog objekta, na jednom od vršačkih trgova, pričali smo o svemu i svačemu. Za to vreme sinčić mu se vrpoljio u krilu, valjda zbog dosade i umora i ja sam pokušao malo da ga zabavim, tim pre što jako volim decu, posebno te dobi. Dok sam se zezao sa maleckim bilo je nemoguće ne primetiti kako je dete nestvarno lepo. I inače, dok su ljudi prolazili pored našeg stola, nemali broj njih je zastajkivao (posebno dame) ne bi li uz osmeh malo bolje osmotrili lepuškasto dete. S vremena na vreme bi sevnuo i poneki blic. Potaknut time, zapitao sam svoga drugara:

    - Majke ti, kaži mi kako vam je uspelo da dobijete ovako lepu i slatku bebu?

    A on, šeret, aludirajući na kontraverznu i burnu prošlost svoje zgodne žene, mi je namigujući na to odgovorio:

    - Kako bre šefe da ne bude lepo kada ga je pola Vršca pravilo!

    Ja sam prvo zanemeo, a kada sam video da se njegova žena tome počela smejati, prasnuo sam i ja u smeh.

    Možda je i to neki recept? Ko zna?
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  14. #59

    Odgovor: Kafanske price

    Citat izabelitta kaže: Pogledaj poruku
    Volim kafanu, volim kafansku atmosferu, posebno kad je društvo veliko i dobro raspoloženo. Volim trenutak kad žice zatrepere nešto toplo i prepoznatljivo, pa taj bruj lako otključa vratanca sentimenta...
    Ne znam koliko genetika ima veze sa svim tim, ali je u mom slučaju verovatno tako. Jedan deda mi je propio bogaioca, ali se sa svakog bančenja vraćao s cvećem za baku, a zbog drugog i počinjem ovu priču.
    Rešio moj deda jednog dana da se obračunava sa nemačkim agresorom, pa sa rođenim bratom seo na voz, s namerom da se negde pridruži partizanima. Roditelji su ih dobro opremili hranom, novcem, a familija ih ispratila u suzama. No, kad su stigli do Zrenjanina, svratili su u prvu birtiju da se malo okrepe. Tu ih je "malo ponela pesma", pa su se zapili, propili sve što su poneli i zaboravili gde su pošli. Posle par dana stigli su nazad kući, prašnjavi, iscicani i pokunjeni... No, to je bio najsrećniji dan u životu moje bake...
    Imam ja u familiji i spomeničara, ali se ovaj patriotični pokušaj s kafanskim ishodom daleko više pominje.
    Eh što umeš, baš umeš, ja tako ne umem, ali bih ispisala jedan vic koji mi je stalno u glavi kad god se pomenu Lale, Vojvođani ili kako god da nas zovu.
    Vraćali se Sosa i Lala sa njive, kola puna sena, a na senu deca, njih nekoliko, u neko doba jedno dete pade na zemlju, Sosa vrisnu: jaoj lalo pade nam dete sa kola, a lala če: jel soso dal da ga pokupimo il da pravimo drugo????

    A ti sad navali sa "spomeničarima" mora da je fora neviđena
    jele vas buve celu noc

  15. #60

    Odgovor: Kafanske price

    Citat cilika mihic kaže: Pogledaj poruku

    A ti sad navali sa "spomeničarima" mora da je fora neviđena
    Nije baš...
    Tog spomeničara nije bilo među živima kad sam se ja rodila, a sad nisu živi ni oni koji bi o tome nešto više mogli da mi ispričaju.

    Ali, kad smo kod rata i ratovanja, setila bih se svog druga iz osnovne škole. Zvao se Marko, imao je krupne plave oči. Prvi dečak sa velikim digitalnim satom na ruci. Zvuči možda čudno, ali pre njega sam viđala samo odrasle muškarce sa takvim satovima. Što zbog tog sata, što zbog plavih očiju, bio je moja prva simpatija.

    Jednu deceniju kasnije, čujem da je ostao zarobljen u kasarni gde je služio vojsku. Moja generacija baš nije imala sreće. Nije to bio običan vojni rok, njih je rat zatekao razbacane svuda po Jugoslaviji. Marko je jedan od onih koji se nije vratio živ, a trebalo je da se skine za koji mesec i nastavi fakultet. Njegovu smrt sam doživela kao svoju najintimniju ratnu ranu.

    I bilo je veče u kafani. I svirci nisu svirali za pare, nego su aplauz i suze bili skuplji. I moja dva druga su dobila poziv za vojsku. I bila je pesma...


    Vrag odneo šnalu...

Strana 4 od 5 PrvaPrva ... 2345 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Erotske price
    Autor kale u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 17
    Poslednja poruka: 12.03.2012, 01:19

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •