Vojvođanska kuhinja
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 43

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Vojvođanska kuhinja

    Istorija vojvođanske kuhinje (iz knjižice sa istim nazivom autorki dr Anđelije Ivkov - Džigurski i mr Ivane Blešić):

    Još krajem XVIII veka na prostoru Vojvodine je pisano o pripremanju hrane, kada je Zaharije Orfelin objavio prvu knjigu kuvarskih recepata u Sremskim Karlovcima. "Prvi srpski kuvar" sastavio je i štampao jeromonah Jerotej Draganović u manastiru Krušedol, na Petrovdan 1855. godine. U Novom Sadu je iz štampe 1877. izašao "Kuvar" Katarine Popoivić -Midžine, a u Velikom Bečkereku 1914. štampan je "Kuvar zaboravljenih jela".

    Gatronomija Vojvodine se formirala kao odraz složenih uslova života, geografskih karakteristika, prirodnih uslova i društvenih zbivanja na ovom prostoru. Na području Vojvodine javlja se velika mešavina kuhinja, a samim tim i veliki broj različitih jela. Ova kuhinja je mešavina različitih uticaja naroda koji vekovima žive na ovom prostoru. Na ishranu i pripremanje jela u Vojvodini, mnogo je uticao dolazak Nemaca. Oni su doneli svoja jela, običaje, pripremanje zimnice, vina, gajenja voća i vinove loze, pa je srpsko stanovništvo poprimilo dosta njihovih jela i načina pripremanja hrane. Takođe, u Vojvodini je prisutno bogatstvo kulinarskih znanja i međusobnog uticaja mađarske, rumunske ili slovačke kuhinje, a mnogobrojna jela su izvedena iz ruske ili neke druge kuhinje iz okruženja.

    Različiti uticaji čine vojvođansku kuhinju specifičnom, a time i atraktivnom za turističku potražnju, tim više što se od ovih oblika koji odražavaju promene u kulturnom životu sela, najmanje promenila ishrana stanovništva.


    Uticaj se uočava i u nazivima mnogih jela sačuvanih do danas: iz nemačkog fruštuk/doručak (Das Frustuck), jauzna/užina (Die Jause), foršpajz/predjelo (Die Vorspiese), rinflajš/goveđe meso (Die Rindfleisch), cušpajz/varivo (Die Zuspeise), knedle, štrudle, krofne...iz mađarskog: perklet/prženo meso u sopstvenom sosu, gulaš , paparikaš (paprikas)

    Od starina su hranu u kući pripremale najstarije žene oslobođene glavnih poljoprivrednih poslova, a ostatak ukućana je bio na njivi.

    Doručak je po običaju bio nešto kaloričniji. Često se jela sveže pečena lepinja ili hleb, namazani svinjskom mašću i posuti mlevenom crvenom paprikom.

    Tokom zime u Vojvodini su od starina postojala tri obroka: doručak ili fruštuk (u 7 sati), ručak (uvek u podne) i večera u (18 časova). Tokom leta, kada su dani bili duži, bilo je i više obroka. Pored uobičajenih tu je pre podne oko 10 sati bila jauzna ili mala uja, a popodne oko 17 časova je bila velika uja. Za ove obroke se obično spremale jabuke u šlafroku, hleba i masti sa alevom paprikom i sl. Oni koji su se zatekli na njivi često su znali da pojedu samo neko sezonsko voće i hleb.


    Danas je teško izdvojiti neka jela kao karakteistična za pojedine narode (pošto se kod više njih javljaju ista jela), jer živeći zajedno, prenosili su jedni drugima kroz godine svoja iskustva, običaje i stvorili vojvođansku kuhinju.

    Slobodno se može reći da je gastronomija jedna od najatraktivnijih turističkih ponuda Vojvodine i da se u Vojvodini na dijetu zaboravlja. Ovde se dobro jede.
    Prijatno!

    Nastavak sledi...
    Poruku je izmenio silvia, 27.03.2012 u 09:08
    ...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...

  2. #2

    Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    Predjela


    U Evropi se predjela služe već vekovima. Njihovo poreklo nije tačno utvrđeno, ali je poznato da su Rimljani svoje gozbe počinjali grickajući celer, zelenu salatu i drugo povrće. Pretpostavlja se da je u antičkoj Grčkoj služenje predjela već bilo običaj. Kasnije su i ostali narodi Evrope prihvatili predjela, obogatili ih i još usavršili. Od savremenih naroda hladna predjela imaju tradiciju u Rusiji, od kojih su ih preuzeli Francuzi, a od njih ceo svet.

    U Vojvodini se predjela pripremaju od raznih životnih namirnica: sireva, suhomesnatih proizvoda, jaja i naravno testa.

    Jedan od najpoznatijih sireva je nadaleko čuveni mokrinski sir. Recept za pripremu ovog sira je strogo čuvana tajna, koju je svaka mokrinska domaćica dobila od svoje majke ili bake i ostavljala je u nasleđe svom potomstvu!


    O mokrinskom siru zna se nadaleko čuvena priča Mike Antića kada je u kafani "Skadarlija" na Queens-u ugledao u jelovniku "Mokrinski sir". Kaža Mika : - Ukočio sam se. Kakav Mokrinski sir!? I to u sred Njujorka. Pozovem vlasnika kafane. On mi kaže: "Mi imamo ovde svoje ljude koji na stari, domaći način prave ono što su pravili u domovini. Ako se ovaj sir ne lista, možete mi ga nabiti na nos ili za vrat." Ali ja sam, kažem, iz Mokrina. Mene nećete prevariti. Ja sam taj sir jeo još od malih nogu. Probam sir: jeste! E pa moj Mokrinu, hvala ti za sir koji jede danas i drugi kontinent"

    Pored ovog u Vojvodini se prave još i: švapski sir, somborski sir, sir u "kriškama", samokiš, pivnički sir, namazni sir "sirdik", bećarski sir...

    Svojim pikantnim ukusom predjela otvaraju apetit i olakšavaju gostu čekanja koja slede.

    Čuveno je predjelo "vojvođanska zakuska" koju pored sireva čine: gronik s belim lukom, kobasice (sremske, ratarske, slovačke), kulen, domaća džigernjača, krvavice, hurka, švargla, dimljena šunka, domaća slanina, topljena mast, čvarci, pašteta od čvaraka, pašteta od džigerice, pihtije i mnogi drugi.

    Za pravljenje slovačkog kulena, nadaleko poznatog specijaliteta, koristi se najkvalitetnije svinjsko meso od buta, karea i plećke.

    Posebno mesto među predjelima zauzimaju različite vrste pašteta: od guščije džigerice, od čvaraka, od fazana, riblja...

    Pihtije su se služile i na carskim dvorovima i nekada pravile najčešće od svežih svinjskih kožurica, mada se koriste i svinjski papci i meso i obavezno beli luk. Radi ukrasa, ali i ukusa kada se pihtije stegnu na njih se može staviti naseckanog peršuna i crvene aleve paprike.


    Ranije su topla predjela bila sastavni deo večere i služila se posle supe. Topla predjela se ipak mogu služiti za ručak, kad i hladna, ali u tom slučaju ona moraju biti iz kategorije "malih lakih predjela", kao što su paštete od lisnatog testa, štanglice, rolne, pituljice i slično. U Vojvodini se često kao topla predjela služe testa, ali se ona isto tako služe i kao glavna jela ili deserti.
    Poruku je izmenio silvia, 27.03.2012 u 09:12
    ...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...

  3. #3

    13 Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    Jela od testa

    Jela od testa su omiljena u Vojvodini, kako u Bačkoj, tako u Sremu i Banatu. mnogo testa u vojvođanskoj, vode poreklo iz nemačke i slovačke kuhinje. U osnovi postoje dve vrste testa - za trenutnu i kasniju upotrebu.


    Za kasniju upotrebu se prave: trganci, tarana, rezanci (za supe, ili kao dodatak paprikašima, gulašima...), flekice.


    Jedno od omiljenih jela su flekice s kupusom ili krautfleke (Krautfleckerl), za koje se u Sremu kaže "da se njima bolan leči", u gradovima se češće pripremaju flekice sa samlevenom šunkom (Die Schinkenfleckerl ), a pripremaju se i flekice s pavlakom.


    Nadaleko poznato jelo je testo, rezanci ili nasuvo sa krompirom, poznato pod nazivom grenadirmarš(Der Grenadiermarsch), nasuvo s amkom, sirom..., a tu su i šufnudle (Schupnudel), gomboce, tašci (Die Tasche), koji se služe slani sa zaprškom ili slatki, a posebno veliku zastupljenost imaju skoverci (palačinke) i gibančice.


    Svaki narod u Vojvodini ima nešto specifično. Tako je i kod testa, pa se na trpezi mogu naći brindzovi haluški, krpice, rusinski peljmeni, trganjci sa šunkom, stare vojvođanske knedle sa sirom, tarana s mlekom, bunjevačka tarana s "divenicom" ili razne vrste valjušaka.
    ...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...

  4. #4

    13 Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    Supe i čorbe


    Reč supa (Die Suppe) prihvaćena je od Nemaca, pa samim tim i samo jelo.

    Jedna od prepoznatljivijih vojvođanskih supa je svakako nedeljna supa, a sprema se od različitog mesa. Nekad je to morčija supa, a veoma često se pripremaju i pileća, juneća, teleća, ali i pačija, guščija, ćureća, od fazana, petla pa čak i golubova.


    U supu se stavljaju domaći rezanci, flekice za supu, derviš, a često se stavlja i tarana.

    Reč čorba je turskog porekla i znači - masna voda, koja se dobija kuvanjem mesa; a prihvaćena je od stanovništva južno od Save i Dunava.

    Zabeleženo je da su se od XIX veka spremale čorba od cibere - kiselica (cibera je sok od mekinja prelivenih vrelom vodom), kao i čorbe od pasulja, kropmira...

    Za pripremu čorbe koriste se različite vrste mesa, te u Vojvodini možete probati: jagnjeću čorbu, pileću čorbu, čorbu od fazana, kiselu čorbu od zeca, ljutu gulaš čorbu sa "čipetkama"...


    Kao jedne od najprepoznatljivijih su svakako bela pileća, paradajz čorba, ratarska čorba i riblja ili alaska čorba.

    Riblja ili alaska čorba se priprema od razne sitne ribe: šarančića, štuke i bele ribe (ako se pravi od veće ribe koriste se samo rep i glava) sa crnim lukom, peršunom, celerom, lovorom, biberom u zrnu i paprikom.
    ...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...

  5. #5

    13 Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    Rinfflajš


    U bukvalnom prevodu sa nemačkog (Rindfleisch) goveđe meso. To je meso koje je kuvano u supi, pa se onda izvadi, ohladi malo ili više i može se jesti sa sosom, renom ili senfom. U Vojvodini se pod rinflajšom smatra kuvano goveđe meso (ali i uopšte meso iz supe), kuvani krompir i sos - najčešće od paradajza, ali može biti od mirođije ili ljutog rena.


    Ssovima je u Vojvodini prethodila cicvara (mandara), napravljena od pšeničnog brašna uprženog na masti sa dodatkom soli i vode.

    U vojvođansku kuhinju sosovi su donešeni iz austrijske kuhinje, koja ih je preuzela od Francuza.

    Sosovi se uglavnom prave od proprženog brašna na masnoći, sa dodatkom zelene mirođije, kuvanog ili propasiranog paradajza, višanja, rena, belog luka, kiselih krastavaca ili paprika...
    ...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...

  6. #6

    Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    Glavno jelo



    U Vojvodini je svinjetina glavno meso za svakodnevne obroke, dinstana, pečena ili spremljena na paprikašu, a za praznike se najčešće služi pečena na ražnju. Pored svinjetine najčešće se koristi živinsko meso (pilići, guske, patke, ćurke), ali i junetina, jagnetina i ovčetina.

    Nedeljom se na trpezi često nalazi celo pečeno pile, ili pak pileći bataci, krmenadle ili svinjska rebra pečena u saftu ili pohovane šnicle od različitih vrsta mesa i fašir ili ćufte.

    Za posebne praznike se često pripremaju i posebne vrste mesa. Tako se za Božić često na stolu nađe i punjena guska, koja se peče sa belim lukom ispod krila i napunjena jabukama, a po želji i s nekoliko kestena, oraha ili suvih šljiva.

    Kao prilog mesu spremaju se različite vrste variva i cušpajzi: grašak, boranija, spanać, kelj, šargarepa, tikvica i đuveč.

    Veliku zastupljenost ima kropmir koji se sprema "u čakšire" (pečen u ljusci), pekarski, prženi, pire, restovani...

    Radnim danima na trpezi su i razna kuvana jela od mesa i povrća zajedno poput: gulaša, paprikaša, pasulja, punjenih paprika, sarmi, sarmica, slatkog ili kiselog kupusa, pilava, musake...


    Originalne "zelene" sarmice od vinove loze, vode poreklo iz grčke kuhinje, a kod nas su rasprostranjene još u nekoliko varijanti. Umesto listova vinove loze može se koristiti zelje ili ko voli ljuto, listovi rena; a od mesa podjednaka količina svinjskog i junećeg mesa. Uz sarmice se služi kiselo mleko ili pavlaka.

    Mađari su veoma rano smislili jedan od najinteresantnijih načina za čuvanje mesa. Komadi mesa su, zajedno sa raznim povrćem koje se u šatoru našlo, kuvani dok ne usahne i poslednji trag tečnosti. Mađari su vremenom to jelo toliko usavršili i od gulaša, kao jednog jela, napravili još tri:

    - Perklet - koji je u stvari jedna suvlja varijanta gulaša, gde se meso više uprži nego što se kuva
    - Paprikaš - kao varijanta gulaša koja se začinjava brašnom i velikom količinom pavlake
    - Tokanj - erdeljska varijanta nešto drugačije začinjenog gulaša, koji je nastao kao rezultat međusobnog uticaja mađarske i rumunske kuhinje.


    Sekelji gulaš (Szekelygulas)

    Ovo je zimsko tradicionalno jelo siromašnih slojeva.
    postoji više priča o tome kako je nastalo ovo poznato jelo, a ovo je jedna od njih:
    Jedne zimske večeri 1846. gradski beležnik u peštanskoj većnici Imre Sekelji je svaki dan dolazio u mali restoran "Muzički sat" na ručak. Jednog dana došao je kasno te je osoblje, u nedostatku jela sa menija, sakupilo sve restlove: nešto malo kiselog kupusa i par kašika paprikaša od svinjskog mesa. Preko svega su prelili kiselu pavlaku. sa strahom da ne ostanu bez tako dobrog gosta, bojažljivo su izneli jelo pred Sekeljija. Na opšte iznenađenje on je sve pojeo u slast i tražio da mu i narednih dana spreme isto jelo. Kuvar i vlasnik su probali svoj "specijalitet" i oduševili se koliko je ova kombinacija ukusna. Ubrzo su je uvrstili u meni. Tako je ispalo da je prepoznatljivo mađarsko jelo samo posledica slučaja.

    Kao jedno od brzih i veoma raširenih jela u Vojvodini je svakako i "bećar" paprikaš. Iskusne bunjevačke kuvarice pripremaju "ćoravi" paprikaš, jelo bez mesa koje se kuvalo preko nedelje, i uz koje se služi salata od kupusa i sos od jabuka.


    Iz brojnih reka, jezera i ribnjaka na jelovnik stižu slatkovodne ribe: šaran, som, smuđ, karaš. na vojvošanskoj trpezi svoje mesto su našli: različite riblje čorbe i paprikaši, kao i pečena riba.

    U Vojvodini se može probati: paprikaš od šarana ili soma, šaran na apatinski način, somovina s kiselim kupusom, kečiga na sremački način, štuka u mundiru, vojvođanski pečeni karaš, smuđ s amslacem i krompirom, đuveč od somovine, somovske glave u belom vinu i mnoga druga jela.

    Jedno od prepoznatljivih jela je pijani šaran. Zašto pijani? Zato što se očišćeni šaran peče sa unapred pripremljenim prelivom od sitno iseckanog belog luka i peršuna, narendane šargarepe i začina, a potom i belog vina.
    ...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...

  7. #7

    Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    Citat streethorn kaže: Pogledaj poruku
    Prvi srpski kuvar sastavio je i štampao jeromonah Jerotej Draganović u manastiru Krušedol, na Petrovdan 1855. godine.
    Evo jednog recepta iz rečenog Kuvara (skenirano iz knjige izdate 1993. - nije pravi reprint jer je jezik osavremenjan da bude danas razumljiv. )

    (Ono pod Nr.116 stoji:
    ''... osoli, u brašno uvaljaj, iz brašna u vodu, iz vode u zemišne mrve (sad će biti dobra i obična prezla) pa u vreloj masti ispeci...''

    Grožđe u receptu je suvo /krupno - ono svetlo, sultana i sitno - tamno, grčko/. Kajmak je kisela pavlaka.)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 07.12.2010 u 18:29 Razlog: Dopunjeno: Nr.116...

  8. #8

    Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    Зимско време - кад овакви прилози печењима, месу из супе или шункама пашу:

    61 Од хладна рена сос
    Обари 4 јајета тврдо, ољушти, извади жуманцад напоље, на то додај утрвена рена, умешај са белим сирћетом добро, осоли, мало ситна шећера, исечена шнитлинга са зејтином измешај, онда је готово.


    58 Бадем - рен сос
    Сајтлик добра кајмака, кашику брашна, једно с другим добро измешај, успи сипаћу кашику чорбе, шаку ољуштена утучена бадема, парче шећера метни у сос и напослетку нешто утрвеног рена, онда је готово.


    (Сајтлик - 0,35 л.; шнитлинг - 'пера' лука власца; кајмак - у речнику стоји да је то скоруп са млека, но ја мислим да ће пре бити павлака)

    ---

    Рецепти су из СРПСКОГ КУВАРА јеромонаха Јеротеја Драгановића.

    А ево предговора ауторовог:

    ПРЕДГ0В0Р

    Желећи милом роду свом полезним себе учинити, трудио сам се од више година на књизи овој која ће, као што од срца желим, роду нашем од велике потребе бити. Ја сам пре него што сам монашески чин на себе примио, у Двору код Н. Светости Г. Патријарха нашег художество кувања учио у чему сам толико успеха получио, да сам ево у стању и књигу, којој сам име Србски кувар дао, издати. Она содржи у себи 302 правила разних форми јела, која сам ја свако понаособ довољно испитао, и за боље себе у том уверити, свако правило, пробао, и за добро и совршено нашавши, у књигу ставио, коју ево Теби дражајши читатељу на дар принсим, љубезно Те молећи, да је са оном искреношћу примиш, са којом Ти је ја предајем. Из ове ће књиге наш подмладак српски, научити укусна и за стомак здрава зготовити јела, без да излишествује у масти и другом којечему. Ова је књига колико за здравље тела спаситељна и неопходимо нужна, толико и за дом наш економичес ка, која ће много масти заштедети и здравље тела поткрепити.

    У М. Крушедолу на Петров дан 1855.
    Јеромонах Јеротеј Драгановић
    Poruku je izmenio nenad.bds, 08.12.2010 u 23:03

  9. #9

    Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    за данас једна посластица која је мени (иста или врло слична) позната као златни ваљушци, златне галушке:

    ------

    поговор 'србском кувару' јеромонаха доротеја написао је у 'прометејевом' издању 1991. павле живанов. преносим највећи део:

    ''ова књига-кувар није лако штиво, како се то, можда, по наслову, неким читаоцима може учинити. ..прве две штампане српске књиге из кулинарства, обе објављене у првој половини xix века, написали су мушкарци, и то православни српски свештеници. први, епископ бачки, гаврило (георгије) хранислав (рума, 1775; нови сад, 1843.), превео је са немачког кох-буха на славеносрпски језик кувар који је назвао 'поварнаја книга'... други аутор, јеротеј драгановић, јеромонах манастира крушедола, такође је преводио са немачког, али је он то урадио на свој, особен начин: из разни немачки о художеству кувања дејствујући књига, сабран, и чрез довољно искуства правилно испитан''. тако вели драгановић. написао је, дакле, и објавио 1855. године, у новом саду.

    као што и сам јеротеј наглашава, рецепти у овој књизи нису само пуко преведено страно штиво, већ су сви, одреда и буквално, положили ватрени испит" у пракси. за разлику од преводиоца гаврила хранислава, јеротеј драгановић је био и кувар, и то не ма какав и ма чији, него кувар патријарха јосифа рајачића. у многа од ових 302 разних форми јела", колико је рецепата у овој књизи, успео је благородни јеротеј својом магичном варјачом да укува и дода нешто од своје српске душе и поднебља под којим се родио, живео и радио.

    гаврило хранислав и јеротеј драгановић, као људи цркве, добро су знапи да ни поварнаја књига, ни српски кувар, како су назвали текстове ове врсте, нису они манастирски кувари, оне књиге рецептура по којима се припрема јело за манастирску братију, која се одвајкада, у српској православној цркви, храни по типику правилу које је строго регулисало врсту намирница, начин њихове припреме и употребе хране, све саображено прописима вере, а ту спадају, првенствено, посни и мрсни периоди, завети итд. они пишу књиге рецептура на општу ползу" своме народу, а јеротеј и с јасном намером: ...која ће наш подмладак српски, научити вкусна и за стомак здрава зготовити јела, без да излишествује у масти и другом којечему. ова је књига", вели даље јеротеј, колико за здравље тела спасителна и неопходимо нужна, толико и за дом наш економическа..." пишу их, дакле, лаицима, мирјанима, грађанима и у духу тога времена, које ни код православних није остапо по страни од просветитељских и рационалистичких идеја апсолутистичких монархија xviii века као што се из цитираиог, поучителног" текста јасно види, намера јеротеја драгановића је била не само да српски народ научи добром кувању него да га и здравствено просвети.

    он је, напросто, састављен од опробаних и проверених кулинарских рецепата из давних времена, преко којих се може наслутити и реконструисати не само један вид живота наших српских православних духовника него и успоставити видљива нит континуитета културе живљења српског народа у војводини од доласка (првом великом сеобом) на ово подручје до данас.

    с друге стране, и гаврило хранислав и јеротеј драгановић ју људи одређене хијерархије у цркви. она је формално кроз личности манастирских настојатеља, епископа, митрополита и, коначно, патрјфрха, сачињавала и део сталешке хијерархије у једном царству, у овом случају хабсбуршкој монархији.

    српска православна црква није смела, нити могла остати по страни, ако је хтела да задржи своје место и значај у светском поретку. већ београдски митрополити, почетком xviii века, имају уређене дворове који се не разликују ни по инвентару, ни по начину живота од било којег средњоевропског двора неког западног, односно католичког црквеног великодостојника. то је значило даје један високи црквени прелат, независно од конфесије, био увек представник одређеног хијерархијског степена, са одређеним принадлежностима али обавезан према оној истој власти која им је дала те принадлежности.

    поред раскошног двора, раскошне одеће, одабране послуге, учених свештеника, ту спадају и кувари, личности које ни у ком случају нису биле изван тог система. они нису дебели кувари са обавезном, замашћеном припасаном кецељом, него рафиниране естете, који су своје умеће користили за потврду ранга свога митрополита или патријарха, тј. изабраника божјег на земљи. из тих разлога српски кувар јеротеја драгановића је само један врло осмишљен прерогатив патријарха рајачића, који једе најбоља јела од најбољих намирница, чијом припремом руководи најбољи кулинарски стручњак из најзначајнијег патријаршијског манастира крушедола.00

  10. #10

    Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    U Rakovcu (izmedju Novog Sada i Beočina) nabasao sam danas na Festival hrane i pića pod nazivom AL SE NEKAD DOBRO JELO u organizaciji Udruženja žena 'Gorska Ruža' iz Rakovca. Bilo je i učesnica iz drigih sremskih mesta.

    Ipak previše hladno vreme za ovakvu manifestaiju umanjilo je rezultat - posetioci, i oni slučajni kao mi, su se prekratko zadržavali.


    Uglavnom bila je tu naša tradiciona hrana i đakonije - koje se vide ovde a i one kojih na slikama nema.

    Tu su i rezanci s makom (upakovani u kesice) a bilo ih je i u velikoj šerpi na drugom mestu.

  11. #11

    Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    Svaka čast za ovo ,nigde nevidoh obaveštenje,TV,Beočin kao mrtav magarac sačuvaj bože obavesti u pregledu nedelje.
    Poruku je izmenio tetkaD, 05.03.2011 u 23:07 Razlog: dodavanje velikog slova

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  12. #12

    Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    kad pogledam ove stranice vojvodjanskih specijaliteta dodje mi da kupim kartu u jednom pravcu al' iz odma .....
    svaka cast opisima i fotografijama . ostade mi monitor zabalavljen ;-)))



    ps / samo da dodam imao sam baku (1907-2007) koja je doktorirala na prikazanom , a ja sam odrastao sa njom . RIP .
    Poruku je izmenio rusty nail, 31.12.2011 u 10:16
    worst day of fishing is better than excellent day at work

  13. #13

    Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    Jooooooooooj ,mene je ta Vojvodjanska kuhinja ubila za vreme svih ovih lepih praznika.Jesam uživala ali se sad zato lečim.Tako je to kad preterate sa Vojvodjanskim djakonijama...Preostaje mi da vratim svoj probavni sistem u normalu i da ručkam lagane povrćne čorbice,rendane i pečene jabuke i sve tako nešto što baš i ne volim.

  14. #14

    Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    Vojvodjanska cesnica




    Priprema

    1

    Tepsiju u kojoj cete peci cesnicu namazete uljem i slozite tri kore jednu na drugu s�tim da svaku poprskate sa uljem i mlekom.

    2

    Na trecu pospete ravnomerno fil od oraha, grozdjica i smokava, zatim poslozite ponovo po tri kore koje isto prskate svaku sa mlekom i uljem.

    3

    Tako ciniti sve dok ima fila i kora.

    4

    Zadnju koru premazemo samo uljem i prekrijemo folijom. Stavimo cesnicu u zagrejanu rernu na 200 stepeni da se pece oko 20-25 minuta.

    5

    Pred kraj skinuti foliju i ostaviti da se uhvati lepa zlatna boja.

    6

    Cim je izvadimo iz rerne treba je premazati medom koji ce se lepo otopiti i biti kao sunce sjajno!

    7

    Dok slazete cesnicu, negde oko sredine treba staviti u fil paru (ja sam stavila 10 dinara gvozdenih)

    8

    Vazno je pre toga iskuvati paru u vodi, zatim je obristati i staviti u cesnicu!

    9

    Ostaviti cesnicu prekrivenu folijom na mracno mesto do sutradan.
    cesnica odozgo

    Sastojci
    1 kg. kora za cesnicu
    ulje
    mleko

    Punjenje
    500 gr. oraha samlevenih
    350 gr. secera
    300 gr. suvih grozdjica

    Premaz
    med

    Coolinarika
    Poruku je izmenio silvia, 27.03.2012 u 09:59
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  15. #15

    Odgovor: Vojvođanska kuhinja

    Pogacica sa cvarcima


    Potrebno je:

    200g čvaraka

    300g brašna

    pola kvasca

    1,5dcl vode

    1dcl ulja

    pola kašikice soli

    Priprema:


    Čvarke samleti,ako volite krupnije,možete ih samo tek-tek samleti u multipraktiku ili iseći nožićem.

    U 1dcl mlake vode sa malo šećera pomešati kvasac.Ostaviti par minuta.

    Brašno prosejati,dodati so.Potom dodati ostatak vode i ulje te kvasac i zamesiti testo.

    Dodati čvarke premesiti da se čvarci lepo zamese sa testom.

    Sud potom prekriti krpom te ostaviti na toplo mesto na 1-2h.

    Okrugli pleh obložiti pek papirom,strane namastiti te staviti testo.

    Od gore posuti krupnu so,i izbusiti pogaču viljuškom.

    Peći na 230C dok ne poumeni.

    Astal-Kuhinja
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •