Ja jako retko jer skoro da i ne znam gde su mi
Ali lepo je setiti se dana kad sam bio deca..
Ja jako retko jer skoro da i ne znam gde su mi
Ali lepo je setiti se dana kad sam bio deca..
Лепо што си ме подсетио.
Сувише ретко, можда је прошло и неколико година.
Детињство, шта то беше и ко ми га је живео? Да ли сам то заиста била ја?
Још вечерас крећем да их проучим поново и да покушам себи расветлити делиће своје историје.
Sinoć mi je kuma bila u poseti...Smejale smo se šiškicama mog sinka,i onda sam joj pokazala slike kad sam ja bila mala.Ko bi rekao...prava mala debeljuca,obrazi da puknu,po koji čuperak na glavi,...isti je na mene...tada.
Ako voli jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti,slatko je noću gledati nebo.
Pre dva meseca sam dobia isporuku fotografija, koje nisam donela u miraz. Niko sretniji od mene.
Imam ih zaista mnogo, zahvaljujući teči, koji je bio umetnički fotograf.
Elem, Kiki i ja imamo mali ritaul kada ih gledamo. Obično ga pitam: ''Ko je ovo?'', kao iz puške odgovara:''Ja'' ... Ljubi ga majka, isti je na mene.
Obično mi postavlja mnogo pitanja, na koja se trudim da mu odgovorim na njemu najbliži način. Nekako, kada posmatram te fotografije, naročito one crno-bele, kao da mi daju dodatnu energiju. Ne mogu da opišem taj osećaj. Svakako je predivan.
Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.
Neke imam priliku da gledam svaki dan, posto mi je mnogo slika polepljeno po zidu, a medju njima, moje i sestrine kad smo bile bebe na jednoj lezim na njoj i gnjavim je sveCki, a na drugoj sam sa njom isto i poziramo pred aparatom.. ne bih nam dala vise od tri i dve godine
Nemam neki obicaj da sebi lupam nostalgiju praveci retrospektivu kroz klinacke i bebece fotografije.. ali je lepo kad naidjem slucajno tako.. obicno to bude kad pravim spremanje po sobi, pa neki album iz detinjstva zaluta pod prste.. obicno gledam svoje slike koje su iz blize proslosti, kad sam imala 12-13 godina, malo jace mozda..
Kad gledam slike kad sam bila detence, retko cu naleteti na neku na kojoj se smejem.. uglavnom su mi otvorena usta, pretpostavljam da sam vikala "NECU" ali opet.. lepo je videti.. bas..
Krek, krek.. Ne gudra
odavno nisam gledala slike iz detinjstva...sve nekako nemam vremena....
inace ranije imale smo ja, seka i mama svoj mali ritual - uzmemo slike, gledamo ih, mi postavljamo pitanja, a mama nam prepricava malu istoriju koja se krije iza svake slike...to je bilo prvo uzivanje, koje smo kasnije ja i seka iskoristili za jedno neobicno iznenadjenje.
naime mama je sve slike cuvala u jednoj kutiji, posto ih ima puno. za njihovu 25 godisnjicu braka, ja i seka izdvojili smo one nama najdraze pocevsi od vreme njihovog djetinjstva, mladosti i ljubavi, pa do braka, radjanja dece, njihovog odrastanja i napravili smo album (iskoristili smo jednu svesku, ukrasili je na svoj nacin) u kojem smo kacili slike, pa pisali ispod njih detalje koje nam je mama prepricavala, neke kratke pesmice itd...
to je bilo za njih oboje divno iznenadjenje koje mama cuva na najbolji nacin.
naravno ostalo je i praznih strana, koje sad ponosni baka i deka dopunjavaju slikama svog (za sada jedinog) unuka...
To pregledanje "blaga" iz detinjstva se obično desi kada nekome iz kuće zatreba neka fotografija, pa onda krene bunarenje po svim mestima gde se nalaze... Uglavnom završimo tako što se svi nadžodžimo oko albuma i kutija, komentarišući i smejući se... Još ako se tu nađe moj otac kojim slučajem, to onda znači da mi nema spasa. Kako taj čovek zna iz praprošlosti da izvuče moje dogodovštine i ispriča ih tako da se svi previjaju od smeha... Naravno, kada počnem da se branim da deda izmišlja, moj sin odmah "trči" na telefon da zove uju, koji će naravno reći da li je priča verodostojna ili ne... Na čega ta priča izađe posle tog razgovora, možeš misliti... Najgora od sve dece u familiji... A nisam... Nisam stvarno... Samo sam bila jako smešna sa svom onom ufrćkanom kosom i rupicama na obrazima, laktovima i kolenima...
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
Kad god se uželim očevog lika ...i sećanja na lep(š)a vremena i bezbrižne dane ...
a uželim se često
THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "
Retko.Sve detinje slike su mi kod mame. Bunarimo ih kada nekom nešto treba.Bunarili smo ih familijarno pre par meseci pokušavajući da provalimo kako će izgledati beba
Usput naletim na bratovu sliku iz zabavišta na šta Daki odvali k'o iz topa "vidi, pa to sam ja!"
Kad bi meni dali kišobran, ja ga ne bih potrošio sam
pola mesta ja bih dao nekom, ko je dobar a slučajno sam.
Nekad sam imala obicaj da ih sa kumom pretresam cesto i da se zajedno smejemo pojedinim slikama
Imam ih podosta, moj tata je bio zaljubljenik u fotografiju, a usput i fotograf pa me je slikao kad god je stigao
Nedavno sam ih slagala po godinama i redosledima dogadjanja, pa su probudile neke lepe uspomene
Igrom slucaja i drugih okolnosti, nemam sacuvanih slika iz detinjstva, tako da ih i ne gledam. Slike iz kasnije perioda, koje sam uspeo sacuvati, ponekad pregledam i prisetim se dogadjaja koji koji su njima zabelezeni, mozda jednom do dva puta godisnje.
Od kako su moji momci počeli da postavljaju pitanja, ko je kome rod i kako se zove, kako je izgledao i sl. nisam imala drugog izbora nego da gomilu mojih i muževljevih fotografija stavim na njima dostupno mesto...
Sad, malo po malo, pa dođu sa pitanjima, ko je to na slici, zašto tako izgleda...
Onda krenu naše priče, pa se sa nostalgijom setim onog bezbrižnog i veselog doba, kada mi je glavna briga bila koju haljinicu da obučem i da li da stavim jednu ili dve kikice sa mašnama...
Volim da gledam stare fotografije...neki meni dragi ljudi nisu više sa nama, tako da pored uspomene i mojih sećanja imam i fotografije da ih se setim...
Znam često pogledati.. Volim se sjetiti kako sam prije bila dobra, neiskvarena i pravi mali histerikus. Kada ih gledam tada se zapitam gdje su sada svi ti drugovi iz djetinjstva..
Ali, kako i ja imam dijete, tako više gledam njezine slike jer njezinih ipak imam najviše. Svojih i ne tako puno. Samo one koje sam maznula mami
Prestani razmišljati o svojim granicama..
Počni otkrivati svoje mogućnosti.
Gledam ih kada deca dođu pa nešto počnu svoje da traže.Onda slučajno nabasaju na moje i suprugove slike iz detinstva i pitaju koje ko.A da nepričam kako se cerekaju onim našim frizurama,garderobi,cipelama.
A tek kako smo svi bili elegantni ,mislim na kilograme,a sada opet prasnu u smeh,malo krijući se da se mi kao neuvredimo.
Moš misliti jako me briga.
Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati
Nikad ne poželim da gledam svoje slike iz detinjsva a baš ih nešto i nemam mnogo