I ja imam neka secanja kao kroz maglu.
Pre neko vece sam dugo sedela sa tatom , pricala i tako dotaknemo se teme stare nase Juge, uz obavezno nikad nije bilo ovako kao danas
Moji su ziveli kao podstanari, uz to gradili kucu i u nicemu nismo oskudevali.
Svake godine je bilo obavezno letovanje u Crikvenici, mamina plata se ostavljala sa strane, viskovi,regresi i ko zna sta jos.
Brat i ja smo, jos kao bebe, postali svetski putnici nista njima nije bilo da im dune da sutra odemo u Italiju, obnovimo garderobu i ceo mesec lagodno zivimo.
Secam se i one velike robne kuce u centru, mislim da se Nork zvala i svog tog sarenila u njoj, moje je bilo samo da uprem prstom i zelje su se ostvarivale
Secam se, negde pred rat, tad su tek izasli video rekorderi, a moj otac vazda zaludjen u tehniku, nije mu bilo nista da u jednoj obicnoj setnji, koja je bila rezervisana samo za sladoled, iskesira hiljadu i nesto maraka za njega i ne oseti.
Lagodno se zivelo.
Moglo se.
Imali smo i neki svoj mali restorancic, kraj Dunava, koji je bio moja detinja oaza,koju sad vise nemam.
Obozavala sam da se sunjam po kuhinji, dok stara i ogromna kuvarica krcka po onim serpama, a ja joj toboz pomazem,pa joj ukradem parce svarcvald torte namenjene za gosta, pa trk u sumu, a ona jadna onako velika, nema sanse da me stigne
Secam se i pokusaja svercerskog zivota mog oca, kad su svi Jugovici isli u Rumuniju da preprodaju, pa je donosio pune torbe igracaka i garderobe ,uz put, jer nije mogao potrositi sve forinte i pored toga sto je kupio sve sto je naumio.
Doba bezbriznosti, koja vise nikad nece biti.
A meni nedostaje, nasa kucica kraj Dunava.
I oni drveni stolovi, ispod vrbe, kraj restorana.
I noge podignute na naslon stolice.
Ma nedostaju mi i one zabe, sto su kreketale svu noc, pa sam ih gadjala sa terase kamencicima da utihnu.
Nedostaje mi i onaj moj camcic mali, ali pravi, koji je deda specijalno napravio za mene i mala vesla,kako sam bila ponosna kad sam prvi put u plicaku zaveslala a camac krenuo, mislim da nije bilo srecnije osobe od mene.
I onaj uskrs, kad sam prvi put dobila svoju pecaljku, smestenu ispod jastuka.
Nedostaje mi i miris noklica, koji se spremao uvece za sutrasnje pecanje, uh boze kako sam mrzela taj miris tada.
Pa ona kartanja odraslih do sitnih sati, a ja ponosna jer sam naucila da igram remi pa sam se trpala medju njih ko prava, da im pokazem kako ja znam.
I miris petrolejske lampe okacene na vrbi, staroj i pogurenoj, koja je nocu davala signal alasima, kad se vracaju.
Boze, kako mi nedostaju moji baka i deka, nocas.
I sad sam se za tren vratila u nasu kucicu kraj Dunava, kao da lezim na onom krevetu na sprat, dok se brat ispred mene vrpolji i dobacuje, a kroz prozor se cuje kreket zaba i veseli uzvici alasa jer su dobili partiju u kartama.
Nedostaje mi ta stara garda, koje vise nema.
Sa kojima sam rasla, uz koje sam naucila sta je zivot, igra, sad si tu, sad te nema, tvoje je da zivis po svojim pravilima.
I smejes se, jer sutra nije samo jos jedan novi dan.
Sutra je jedan deo tvog zivota, koji vec prekosutra nece postojati.
I natpis na nekoj sklepanoj drvenoj gredi, napisan crnom farbom:
"Zivi danas, kao da zivis zivot ceo,jer sutra moze da dodje, ali i da te zaobidje"