Edgar Alan Po (Edgar Allan Poe)
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 25
  1. #1

    Edgar Alan Po (Edgar Allan Poe)




    Edgar Alan Po (Boston, 19. januar 1809. - Baltimor , 7. oktobar 1849.), američki američki književnik, pesnik, urednik literarnih magazina i jedan od najznačajnijih predstavnika američkog romantizma. Edgar Alan Po, za života gotovo nepoznat, postao jedan od najuticajnijih američkih pesnika kada su vrednost njegovog dela otkrili francuski pesnici Bodler, Malarme i Valeri. Njegove kratke pripovetke smatraju se pretečom detektivskog romana.

  2. #2

    Odgovor: Edgar Alan Po

    Anabel Li

    U carstvu jednom, pre mnogo leta,
    Kraj sinjeg mora sve to se zbi –
    Živela jedna devojka lepa,
    Ime joj beše Anabel Li;
    Njoj samo ljubav na srcu cveta,
    Ljubav kojom se volesmo mi.

    Bila je dete i mlad bih i ja,
    Al’ ljubav strasna tada se zbi,
    Što od svih više ljubavi sija –
    Mene i moje Anabel Li;
    Da takva ljubav u njima klija
    Žudeše s neba anđeli svi.

    Zbog toga stravno serafim vreba,
    Kraj sinjeg mora anđeli zli;
    I dunu vetar da sledi s neba
    Prelepu moju Anabel Li.
    Viteza njenih povorka stala,
    Da je od mene odnesu svi;
    U grob je morskih spustiše žala,
    Da večne snove u njima sni.

    Anđele zavist mori u raju,
    Jer su upola srećni k mi.
    Da! – samo zato (kao što znaju
    Kraj sinjeg mora u carstvu svi)
    Sa neba vetar dunu na kraju
    I sledi moju Anabel Li.

    Tu našu ljubav prebajna što je,
    Nju žele mudri i stari svi –
    Od njih se više volesmo mi –
    Ni anđeli od zavisti svoje,
    Niti iz mora demoni zli,
    Sklonili nisu od duše moje
    Dušu predivne Anabel Li.

    Dok mesec zrači, ja snivam snove,
    Snove o mojoj Anabel Li,
    I viđam oči dok zvezde plove,
    Prelepe oči Anabel Li.
    I dok po sinjem moru noć pliva,
    Ja ležim gde mi draga počiva,
    Kraj njenog groba gde tiho spi,
    Gde moja draga sad snove sni.
    U carstvu jednom, pre mnogo leta,
    Kraj sinjeg mora sve to se zbi –
    Živela jedna devojka lepa,
    Ime joj beše Anabel Li;
    Njoj samo ljubav na srcu cveta,
    Ljubav kojom se volesmo mi.

  3. #3

    Odgovor: Edgar Alan Po

    Гавран

    (Едгар Алан По)


    Једном у час тужан ноћни, док размишљах, дух немоћни,
    над књигама које древну науку у себе скрише,
    бејах скоро у сан пао, а неко је на праг стао
    и тихо је закуцао, куцнуо што може тише.
    "Посетилац неки - шанух - куцнуо што може тише,
    само то и ништа више."

    Ах, сећам се тога јасно, беше зимње вече касно;
    сваки тињав одсев жара утваре по поду пише.
    Де чекајућ, срце снажим у књигама залуд тражим
    за Ленором бол да блажим. Име које подарише
    њој анђели, дивна драга којој име подарише
    анђели, ње нема више.

    И шум свилен, шумор тмурни, шум завеса тих пурпурних,
    неслућеном, чудном стрепњом обузима све ме више;
    да умирим срце рекох: "То зацело сад је неко
    на прагу се моме стеко, куцнувши што може тише,
    посетилац неки позни, закуца што може тише
    на врата и ништа више."

    Наједном ми стрепња мину и зурећи у тамнину:
    "Госпару ил госпо - казах - не љутите ви се више,
    бејах скоро у сан пао, неко од вас на праг стао
    и тихо је закуцао, куцнуо што може тише,
    да и не чух"... Тад ми руке врата широм отворише -
    само мрак и ништа више.

    И док поглед тамом блуди, бојазан ми пуни груди,
    слушајући, сањајући, снови ми се тешки снише,
    и загледан у тишину, самохрану пусту тмину,
    "О Ленора" реч једину, изговорих тихо, тише,
    "О Ленора" одјек врати што ми уста прозборише,
    само то и ништа више.

    Вратих се у собу своју а душа у неспокоју.
    И ускоро нешто јачи ударци се поновише.
    "На прозору, у капцима, мора бити неког има,
    мируј срце, да у њима видим какву тајну скрише,
    мируј срце да увидим какву тајну они скрише,
    ветар само, ништа више!

    И отворих капке тада, кад улете изненада
    лепршајућ горди Гавран из дана што срећни бише,
    господски га изглед краси, поздравом се не огласи,
    нити заста, нит се скраси, док му крила се не свише
    поврх врата, на Паладин кип му крила се не свише,
    слете, стаде, ништа више.

    Видећ птицу ебоносну, осмех тужно срце косну,
    због важног и строгог склада којим лик јој сав одише.
    "Мада ћубе черупане - рекох - плашљив ниси, вране,
    што сабласан трајеш дане сред жалова ноћи, кише -
    кажи каквим именом те силе пакле окрстише?"
    Рече Гавран: "Никад више."

    Зачудих се весма томе, одговору прејасноме,
    мада смислом речи ове мени мало јасно бише:
    ал признајем, нема збора, не чух таквог одговора,
    и не видех таква створа црних крила што се свише,
    звер ил тицу чија крила на Паладин кип се свише,
    с' тим именом "Никад више."

    Но Гаврану с' кипа бела та реч беше мудрост цела,
    реч једина с' којом му се мисао и душа слише.
    Нит речју том збор му преста, нит помаче он се с' места
    а у мени сумње неста: "Сви ме знанци оставише,
    одлетеће и он ко и Наде што ме оставише."
    Рече Гавран: "Никад више."

    Чувши, духом сав узбуђен, тај одговор брз, расуђен,
    "Стварно - казах - то што збори, реч једину никад више,
    ваљда рече његов газда, злом судбином гоњен вазда,
    док све мисли које сазда у један се припев слише,
    тужбалицу мртвих нада и дана што срећни бише,
    тужни припев: "Никад више."

    Али Гавран, створ стамени, тужну машту бодри мени,
    наслоњачу ја приближих вратима што могах ближе,
    и галве на плишу сјајне, мних знамење тако тајно
    у говору свом нејахно носи тица та што стиже,
    шта сабласна и одвратна, стара тица која стиже,
    мисли, гракћућ: "Никад више."

    Седећ, слутњом срце морих, и ни речи не прозборих
    тици чије пламне очи до срца ме прострелише:
    и у мисли занесена, мени клону глава снена
    са узглавља тог свилена где светиљке одсјај слише,
    прилећ неће никад више!

    А ваздух све гушци бива, као мирис да разлива
    кадионик којим анђо кади собу тихо, тише
    "Несрећниче - викнух тада - божија милост то је рада
    да ти душу спасе јада, успомену да ти збрише:
    пиј напитак сладак да се на Ленору спомен збрише."
    Рече Гавран: "Никад више."

    "Пророче ил створе вражији, ђаволе ил тицо, кажи,
    заклињем те небом склоним и Господом понајвише,
    дал' ћу душу намучену приљубити у Едену
    уз девојку озарену коју сви ми снови снише,
    уз Ленору којој име серафими подарише?"
    Рече Гавран: "Никад више."

    "Сад умукни, клета тицо, - скочих, викнух - злосутницо,
    у паклену ноћ се врати, у олуј и недра кише!
    С' тамом црно перје споји, белег лажи гнусних твојих,
    самоћом ме удостоји, врх врата не седи више;
    изглед и кљун твој уклони што ми срце ојадише."
    Рече Гавран: "Никад више."

    И Гавран, створење жално, седи стално, седи стално,
    крила му се око бледог Паладиног кипа свише,
    очи су му злокоб права, ко злодуха који спава,
    светиљка га обасјава и сен му по поду пише:
    душа ми се од те сенке што се њишућ подом пише
    спасти неће - никад више!

  4. #4

    Odgovor: Edgar Alan Po

    San u snu

    Čak mi i zivot davan
    (posto moze) liči na san,
    ja nikada ne bih hteo
    da budem car Napoleon,
    nit se moja zvezda gnezdi
    na dalekoj nekoj zvezdi.

    Odlazeć od tebe sada
    priznajem ti srca rada -
    takvih bića bi niz ceo
    koja moj duh ne bi sreo
    da su prosla pored mene
    kroz oči mi zatvorene -
    ako mir se moj raspada,
    noću, danju, bilo kada,
    poput ničeg, poput sanje,
    dal ga zato ode manje?

    Stojim dok svud oko mene
    na sprudu se vali pene
    i na mome dlanu bleska
    roj zrnaca zlatnog peska -
    malo! Al je i to malo
    kroz prste u ponor palo!
    Moje rane nade? - davno
    isčezle su one slavno,
    poput munje sto zasija
    za tren nebom - pa ću i ja.

    Tako mlad ? Ah! Ne - zacelo!
    Jos me smori moje čelo,
    al ti da sam ohol kazu -
    oni lazu - glasno lazu -
    od srama mi drhte grudi,
    jer se bedni čas usudi
    da čast osećanja mojih
    sa imenom niskim spoji -
    ni stoičan? Ne! - U zlobi
    i teskobi moje kobi
    s podsmehom ću prezirati
    tu zalosnu slast "trajati"
    Sta? Zenona senka! - Nikad!
    Ja! Trajati! - Ne -ne čikat'!

    Primi poljubac u čelo!
    I, dok krećem neveselo,
    potvrđujem tebi smelo -
    jer istinu sada znamo
    da moj zivot san bi samo;
    Sad kad nesta moja nada,
    poput ničeg, poput sanje,
    dal je zato ode manje?
    Sve sto znamo i gledamo
    zbilja san u snu je samo.

    Dolazim do sumnog zala
    izmučenog srddzbom vala,
    i uzimam zrnca peska
    koji kao zlato bleska -
    malo! Al je i to malo
    kroz prste u ponor palo,
    dok mre srce malaksalo!
    O sudbo! Zar nema spasa
    ni jednom od zlog talasa?
    Sve sto znamo i gledamo
    da li san u snu je samo?

    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  5. #5

    Odgovor: Edgar Alan Po

    Sam

    Od djetinjstva ja ne bjeh kao,
    Drugi-ja gledati nisam znao.
    Kao drugi-dusa nije htjela.
    Strasti iz skupnog primati vrela.

    Iz istog vrutka nisam jad,
    Pio-u istom tonu mlad.
    Budio nisam srca plam,
    I sve sto voljeh - voljeh sam.

    Tad se - u djetinjstvu - u zori,
    Burnog zivota moga - stvori.
    U bezdanu dobra ili zla,
    Tajna sto jos me mami sva;
    U bujici sto se pjeni.
    U crvenoj gorskoj stijeni.
    U suncu sto kupa svojom.
    Jesenjom me zlatnom bojom.

    U mutnji sto nebo prene,
    I proleti pokraj mene.
    U oluji,groma rici.
    U oblaku sto po slici.
    Za me (nasred neba plavog)
    Lici na demona pravog.
    Poruku je izmenio Cecara, 10.02.2012 u 19:18 Razlog: kodovi
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #6

    Odgovor: Edgar Alan Po

    JULALUMA

    Kao pep'o siv je sav nebeski svod,
    Sklupčalo lišće svenule tajne -
    Uvelo lišće u sne očajne;
    Samotni Oktobar usporio hod -
    Godine moje te prenesećajne;
    Tmine i tmuše zatamnjuju rod -
    Zgran - jezero strepi od zebnje beskrajne
    Sred utvarne Gore, zvane Nedohod,
    Gde su gule grobne - mračno zavičajne.

    Jednom, kroz aleju kiparisa zgranski'
    Sa svojom tu dušom ja jezivo bludih -
    Sa dušom, sa Psihom, kad srcem, vulkanski,
    Rekama od zgure bujicom poludih -
    Kad lava uzrujnih bogaze pregudih
    Sumpornim vrtlogom niz slom velikanski -
    Ka polarnom krugu susrete kad budih;
    O kako urliče prizor severjanski:
    Cik promuklih zora borelano ludih.

    Razgovor nam bio ozbiljna i krut,
    Al' misli, te misli od grca, od plaha -
    I pamćenje nade izdajničkog maha -
    Okrobar je smrkli presazdao kut
    (Koje li nas noći obavio skut?) -
    Ne znadasmo noći kretanje, ni put,
    (Mada smo već jednom sišli u taj slut):
    Sve nam van sećanja, uzavrela daha -
    Ta gora utvarna i tog Zgrama ćut.

    Pa dokle se Noći naginjala ravan,
    Jutru usmeravo zvezdanik je sat -
    Jutro uskoravo zvezdanik je sat -
    Odjednom, gle, zvežđa mutni grumen tavan
    Izroni na nebu dvorog čudno stravan,
    Bledi srp Astarte, maglen neboklat -
    Dragulj dijamantski smamljen i prizvat:
    Tako razgovetan i dvorogo stravan.

    Rekoh: ''Od Dijane topliji je On;
    Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran -
    Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran;
    Vide da se suza ne osuši zvon
    Sa obraza ljudskih, gde suza zgon,
    Pa je došo zračan, i ljubavan, On,
    Iz sazvežđa Lava, da nam kaže, veran,
    Gde je zaborava umir neizmeran -
    Da pokaže neba zaton tihobon -
    On da nam osvetli i zračan i smeran:
    Gde je večnog mira prenebesni tron;
    Sa ležaja Lava dojezdio On.''

    Al' Psiha podiže prst u vis, pa tmurno:
    ''Ovoj zvezdi, avaj, ne poklanjam vere -
    Bledilu tom njenom ne poklanjam veru -
    Nego ne oklevaj, prenimo se žurno:
    Bežimo što dalje izvan smisla, mere;
    To jedino osta - samo bekstvo burno!''
    U strahu grcaše, ko gonjeno zvere
    Klonuše joj krila - bezumno ih stere -
    Padoše na zemlju da ih blato ždere -
    Na zemlju joj pade okrilje biljurno.

    A ja odgovorih: ''To su snova sanje;
    O, daj u biljurni da greznemo zrak!
    O, daj da prepurni prečeznemo zrak!
    Sibilski taj blesak blešti nam: Uzdanje,
    Nada i Lepota njegovo su tkanje -
    Gle: prolomi nebo i opak mu mrak!
    O, verujmo mirno u to nadbliskanje:
    Vodiće nas pravo, to je uzdan znak -
    Ta vidiš da noću prolomi se mrak,
    Graknu iz noći promukao grak:
    Prolomi se mraka teško očajanje.''

    Smirio sam Psihu, poljub' dadoh njoj
    S mnogo bolne strasti s mnogo žalnog šuma
    I ubedih Psihu, sred pečalnih gluma;
    Tad pođosmo dalje; kad, jezivo: Stoj!
    Pred nama Grobnice izvio se kroj
    Sa natpisom nekim vrh svoda, vrh huma!
    ''Šta piše, o Sestro, kom za upokoj?
    Kome, izgubljenom, slova žalinh roj?''
    Odgovori ona: ''Piše: Julaluma;
    Počiva u njemu tvoja Julaluma.''
    Tad, ko pep'o siv mi dođe srca svod,
    Ko lišće sklupčano u sne očajne -
    Ko lišće klonulo u svenule tajne;
    Zavikah: ''Oktobar usporio hod,
    Pre godinu dana tu dobrodih brod -
    O, tu je donesoh, strepnje mi beskrajne,
    Tu sam je doneo mrtvim u pohod:
    O sad prepoznajem i taj Nedohod,
    I sve što je u njemu najprisniji rod:
    Zgran, jezero magle, i te misli vajne -
    Kroz utvarne gore gulom zavičajne.''

  7. #7

    Odgovor: Edgar Alan Po

    Eldorado

    Kroz žar i hlad
    Taj vitez mlad,
    Prepreke silne svlado –
    Uz pesme poj,
    Jedan sni boj:
    On traži Eldorado.

    Al’ starost, gle,
    Ne njega gre –
    Srce, o gde si mlado?
    Sve odno vrag,
    Nigde ni trag –
    Toj zemlji Eldorado!

    Očaja plen –
    Kad! Srete sen:
    - Senko, bratska nado,
    Kaži mi ti
    Gde li se skri
    Ta zemlja Eldorado!

    - Prejezdi Um,
    meseca Hum,
    Pa hvataj drum, o jado –
    Ne budi len
    - Reče mu sen –
    Tražiš li Eldorado.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  8. #8

    Odgovor: Edgar Alan Po

    Za - "Videh te na dan..."

    Videh te na dan tvog venčanja -
    kad obuze te žarka rumen,
    iako radost oko tebe bi svečana,
    ispred tebe svet zaljubljen:

    Dok u tvom oku užarena svetlost,
    oslobođena strasti mlade,
    bi sve na tlu gde mi bolna nežnost
    lepotu prepoznade.

    Ta rumen, možda, bi čednosti znamen -
    kao takvu je smatraj -
    mada podstače malo silniji plamen
    u srcu onoga, avaj!

    Koji te vide na taj dan venčanja,
    kad obuze te ta duboka rumen,
    iako radost oko tebe bi svečana;
    ispred tebe svet zaljubljen.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Edgar Alan Po

    Poseta mrtvih

    Tvoja će duša da se nađe sama -
    sama međ' svima na zemlji; - uzrok tama
    skriva; bez ikog da propoveda
    u tvome času tajnog obreda.

    Budi bez reči u samoći,
    što nije napuštenost - tu vlada
    svet duhova mrtvih, što zanoći
    u životu ispred tebe, i njihov hir
    senkom oviće tebe - sačuvaj mir.

    Jer noć, mada jasna, nosi bole,
    a zvezde neće gledati dole
    s mračnog neba na svojim vrsima
    svetlošću nalik Nadi datoj smrtnima,
    al' crveni im krug, bez odsjaja,
    pred tvojim srcem punim očaja
    biće groznica praćena teskobom
    koja se zauvek vezala tek s tobom.

    Al' napustiće te kao i zvezda svaka
    u svetlosti jutarnjega zraka
    što će te napustiti - i minut;
    al' misao njenu ne možeš prekinut.

    Lahor, dah Boga, slavi mir;
    a svijajući brda šir,
    tmurno, tmurno, laka tmica
    simbol je i prethodnica.
    Kako visi po granama
    ta tajna nad tajnama.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Edgar Alan Po

    Eulalija

    Živeh sam na svetu
    i znah tek za setu,
    a duh mi je bio kao voda snena,
    kad čista Eulalija posta moja rumena žena -
    kad zlatokosa Eulalija posta moja vedra žena.

    Ah, slabije sjaju
    zvezde u beskraju
    od očiju njenog zračnog lica!
    A pram mesečine
    koji skupa čine
    ruj nebesa i sedefna tmica,
    nije ravan prelivu njenih skromnih pletenica -
    nije ravan odsjaju nehajnih joj pletenica.

    Ni Sumnja - ni Jad
    ne muče me sad,
    duh je prepun najčistijeg soka,
    i celoga dana
    sja, jaka i znana,
    Astarte visoka,
    al' nad njom se diže sjaj Eulalijinog oka,
    al' nju nadvisuje plavet Eulalijinog oka.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Edgar Alan Po

    "Najsrećniji dan taj..."

    Najsrećniji dan taj - i minute drage,
    koje još pamti moje srce svelo,
    uzvišena nada gordosti i snage,
    sve je odletelo.

    Rekoh li: i snage? da! tako bar mislim;
    vaj! sad su sve to sećanja daleka!
    To prividi behu u danima milim -
    nek prolaze, neka.

    Hej, gordosti, kakva veže nas još sila?
    Nek se odsad druga čela guše
    pod otrovom koji na mene si slila -
    smiri se, moj duše!

    Najsrećniji dan taj - i minute drage,
    koje predosećam - i kojih se sećam,
    i najdraži pogled gordosti i snage,
    prošli su, osećam.

    Al' kad bi ta nada gordosti i snage
    vratila se s bolom koji duša ova
    spozna još onda - ne bih čase drage
    doživeo snova!

    Jer na njeno krilo stalno sve tmurnije
    dok je lepršalo - pade
    neka bit dovoljno jaka da ubije
    dušu što je dobro znade.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Edgar Alan Po

    Jezero

    U mladosti kob je htela kleta
    da pohodim sred širokog sveta
    jedno mesto meni od svih lepše -
    tako ljupka usamljenost beše
    tog jezera, sveg u crnom stenju,
    i vrh kojeg čempresi se penju.

    Ali kada pokrov noći crne,
    kao sav svet, i njega ogrne,
    i kad vetar mistični zašumi
    naricaljku u čempresnoj šumi
    tad - oh, tada, budih se s večera
    pred užasom samotnog jezera.

    Al' taj užas ne bejaše strava
    već nekakva naslada drhtava -
    slutnja kakvu ni dragulja sila
    ne bi meni nikad izmamila -
    niti Ljubav, makar tvoja bila.

    Smrt bi ispod otrovanog vala,
    na dnu mu se grobnica skrivala
    s pokojnikom što tu htede dati
    svu utehu svojoj crnoj mašti,
    i duh čiji pust i pun čemera
    stvori Eden od tamnog jezera.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Edgar Alan Po

    Usnula

    Noć je junska koju preseca
    blistanje mističnog meseca.
    Zanosna, tamna, vlažna para
    u zlatnom mu se krugu stvara,
    i blago pada, kap po kap,
    na vrh planine kao slap,
    te melodična i sanjiva
    u svetsku se dolinu sliva.
    Ruzmarin crnu raku zove;
    ljiljani plove niz valove;
    puneći mrakom prsa šuplja
    stara se kula u san skuplja;
    gle! slična Leti crnog vala
    jezerska voda u san pala,
    i za svet, ne bi taj san dala.

    Sva spi Lepota! - i smirena
    (okna joj k nebu raširena)
    s Kobima svojim spi Irena.
    O gospo sjajna! je li mudro
    uz otprt prozor čekat jutro?
    Luckaste slutiš li lahore
    što s krošnji lete u zastore,
    nestvarni dašci, vražje jato,
    što sobom blude čudnovato,
    tvog baldahina tiču velo
    jezivo tako - tako smelo -
    nad tvojim dugim trepavkama
    gde tvoja duša spava sama,
    tako da stropom i po zidu
    kao da mračni dusi idu.
    O gospo mila! zar strah nemaš?
    Šta, i o čemu sada snevaš?
    Ti daljnjih mora pređe crtu
    da čudiš stabla u tom vrtu!
    Čudna je tvoga lica boja!
    I haljina ti čudnog kroja!
    Čudno je duga kosa tvoja,
    i svečan izgled tog spokoja!

    Gospođa spava! O, da sam san taj,
    što dugo traje, i nema kraj!
    O, Nebo, ti joj zaštitu daj!
    Nek soba bude još svetija,
    postelja njena još setnija,
    dva oka njena još snenija,
    nek nepomična tako bude
    dok sve u belom dusi blude!

    Spi moja draga! O, da san taj,
    što dugo traje, i nema kraj!
    Nek crvi blago nište njen sjaj!
    U staroj šumi punoj mraka
    nek otvori se za nju raka -
    grobnica što je često skrila,
    otvarajući mračna krila,
    znamenje mnogo najmilije
    gospodske njene familije -
    raka skrivena usred hlada
    na čija vrata, kad bi mlada,
    kamenčić hitnu pokatkada -
    grob s čijih vrata koja zvuče
    ni jek sad neće da izvuče,
    dršćuć od misli, igre dečje!
    da to iznutra mrtvi ječe.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Edgar Alan Po

    Reci

    Prelepa reko! dok tvoj pramen
    kristalno čist treperi,
    ti žarke si lepote znamen
    - srce neskrito ljupko -
    smelih draži klupko
    u starog Alberta kćeri;

    Kad ona tvom se valu smeši -
    što trepti kroz odsjaje -
    tad od svih potoka lepši
    njen poklonik postaje;
    jer, kao tvoj val, on sred srca
    lik čuva njen duboko -
    i drhti dok se nad njim zrca
    duše joj željno oko.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Edgar Alan Po

    SNOVI

    Oh! taj moj mlad život bi trajan san!
    Moj duh se budio nije, tek zrak jasan
    Večnosti najavljivaše jutra druga.
    Da! taj san dugi bi beznadežna tuga,
    koja beše bolja nego stvarnost hladna
    budnog života, tom čije srce sa dna
    bi i još jeste, na zemlji sve što menja,
    smršenost duboke strasti, od rođenja.
    Al' da l' mogao je - kako bi san večno
    trajao - sa snima nikad protivrečno
    mladosti mi prve - da se ne koleba,
    zbog lude nade u dar višega Neba?
    Stog se opih - videć gde sunce osvaja
    letnji svod - snovima od živoga sjaja
    i ljupkosti - ostavih vlastito srce
    u dnima svoje mašte, presekoh vrpce
    sa svojim domom, s bićima što su bila
    u mojoj misli - zar takva bi ta sila?
    To bi jednom - tek jednom - i taj tren
    divlji još dobro pamtim - beh kao plen
    neke moći il' čini - kao hladni vihor
    nagna me kroz noć, i ostavi taj prizor
    sred moga duha - il' to bejaše luna
    što zasja dok dremah, visoka i puna
    odviše ledna - il' zvezde - takođe,
    taj san bi kao taj noćnik - nek prođe.

    Ja srećan sam bio i pored sveg u snu
    Ja srećan sam bio - i volim temu tu:
    Snovi! i njihovu sveživotnu boju
    kao u kratkom, tamnom, maglenom boju
    prividnog i stvarnog - boju koju dari
    pomamnom oku najkrasnije stvari
    Ljubavi i Raja - i sve nam najdraže.
    Čas najsunčaniji mladu Nadu kaže.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Grupa TNT iliti Alan Ford
    Autor yige_gui u forumu Umetnost
    Odgovora: 15
    Poslednja poruka: 20.10.2015, 00:56
  2. Patrick Allan Jones...!!!!
    Autor joksi u forumu Spomenar
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 08.01.2010, 12:16
  3. Edgar Alan Po
    Autor memento u forumu Književnici
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 17.03.2009, 12:20
  4. Edgar Degas
    Autor Kalina u forumu Umetnost
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 07.10.2008, 16:16
  5. Alan Parsons Project
    Autor biterlemon u forumu Strani spotovi i tekstovi
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 15.12.2007, 20:02

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •