Poslovice, izreke a i šire..
Strana 1 od 11 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 160
  1. #1

    Poslovice, izreke a i šire..

    Zlonamjernog prijatelja treba se bojati više nego divlje zvijeri; zvijer će vam možda raniti tijelo, ali zao prijatelj će vam raniti duh.

    Budda
    "Ability is what you're capable of doing. Motivation determines what you do. Attitude determines how well you do it." Lou Holts

  2. #2

    Poslovice, izreke a i šire..

    O SREĆI I NESREĆI

    Andrić
    Što ne boli to nije život,što ne prolazi to nije sreća.
    Andrić
    Nesreća je stooka i svevideća,a ipak slepa na najgori i najstrašniji način,jer vidi i ono čega nema.
    Andrić
    Mi bismo bili potpuno srećni,ili bar blizu sreće,kada bismo zaista imali sve ono što zavidljivici koji nas okružuju misle da imamo,i kad bismo sve to imali onako i pod onakvim uslovima kako to njima izgleda.
    Alfons Kar
    Sreća se sastoji od izbegnutih nesreća.
    Azis Nensi
    Sreća u dvoje traje dok ne izbrojite do tri.
    Černiševski
    Lična sreća je nemoguća bez sreće drugih.
    D.Maksimović
    Sreća je lepa samo dok se čeka,dok od sebe nagoveštaj da.
    Dučić
    Nema nijedne velike sreće bez jedne velike obmane.
    Dučić
    Slava,to je jedina čovekova sreća koja nije spokojna,i koja je najskuplje plaćena.
    Gete
    Najveća sreća za misaonog čoveka jeste da je ispitao ono što se može ispitati,a da se mirno pokloni pred onim što se ne može ispitati.
    Golsvorti
    Niko nije zadovoljan svojom srećom,ni nezadovoljan svojim razumom.
    Gorki
    Nesreća je najčvršći cement za spajanje naravi koje su inače direktno suprotne.
    Kišon
    Ima dve vrste nesreća:nesreće koje se događaju nama i sreće koje snalaze druge.
    Kung Fu Ce
    Sreća dolazi sama,a nesreća u društvu.
    Lav Tolstoj
    Sve srećne porodice liče jedna na drugu,svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.
    Monteskje
    Srećni li su narodi koji imaju dosadnu istoriju.
    Mopasan
    Ko ne ceni sebe taj je nesrećan,a ko se precenjuje taj je glup.
    Seneka
    Postoji još jedan razlog da budeš srećan:došlo je proleće.
    Andrić
    Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća.

  3. #3

    Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    O ŽENI

    A.Gardner
    • Teši me to što sam žena,jer znam da se u protivnom ne bih ni sa jednom oženila.
    Ana Mofo
    • Kad žena pocrveni ona odaje da je razumela ono,što ni za kakvu cenu nije smela da razume.
    Antononi
    • Žene su kao naše senke.Kada bežimo od njih trče za nama,kada mi trčimo za njima,beže od nas.
    Balzak
    • Ništa nije tako u stanju da ražalosti ženu kao povređena sujeta;nikad još nisam video loše loše obučenu ženu da je ljubazna i raspoložena.
    Buhvald
    • Žene troše novac tako brzo kao da on izlazio iz mode.
    Buš
    • Uvek je isto;najpre se žena ima u srcu,zatim u ruci,pa na kolenima i najzad na -vratu.
    Doroti Parker
    • Žene nisu stvorene da bi bile shvaćene,već da bi bile voljene.
    Goldoni
    • Žene se ne udešavaju toliko za muškarce,koliko protiv žena.
    Kazanova
    • Od neiskusne žene muškarac najviše nauči.
    Kišon
    • Idealna žena treba da liči na televizor;možeš da se veseliš slici,ali možeš i da isključiš ton.
    Molijer
    • Žena je jedini stvor koji koji ume i da plače i da se smeje zbog istog razloga.
    Niče
    • Žena je zagonetka čije se rešenje zove materinstvo.
    Pitigrili
    • Ako neka žena ima uzbuđujući dekolte,valja je gledati u oči.
    Saks
    • Bilo da vas odbije ili prihvati,žena je uvek srećna što je želite.
    Sej
    • Jedina tajna koju je u stanju da svaka žena sakrije –jesu njene godine.
    Šalom
    • Žena je tvrđava koja se brani belom zastavom.
    Andrić
    • U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem,a ako se žena otme i jednom i drugom,onda treba ubiti ženu .

  4. #4

    Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    O MUŠKARCU

    Aleksandar Makedonski
    • Kad prestanem da budem muškarac,prestaću i da živim.
    Ašar
    • Muškarci su ljubomorni na svoje prethodnike,žene na svoje naslednice.
    Bergman
    • Čovek ima onoliko godina kako se oseća,a žena kako izgleda.
    De Sika
    • Muškarac se oženi jednom ženom da bi pobegao od mnogih drugih,a onda juri druge da bi zaboravio da se oženio jednom.
    Fonda
    • Džentlmen je muškarac koji štiti ženu –sve dok sa njom ne ostane nasamo.
    Mikeš
    • Muškarac koji je uspeo da do starosti ostane stvarno zaljubljen u svoju ženu, mora da je često bio na službenom putu.
    Niče
    • Pravi muškarac želi dvoje:opasnost i igru.Zato želi ženu kao najopasniju igračku.
    Pirandelo
    • Za muškarca je otvorenost i iskrenost veština da ženi priznaju samo ono što ona već ionako zna.
    Romi Šnajder
    • Mnogi muškarci su kao neutroni,Gola masa bez naboja.

  5. #5

    Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    O BRAKU

    Alberto Sordi
    • Brak je pravedno uređen:žena mora svakog dana da kuva,a muž to mora da jede.
    Balzak
    • Brak sjedinjuje za čitav život dva bića koja se uopšte ne poznaju.
    Dučić
    • Brak se najčešće sastoji od jednog lažova i jednog nasilnika.
    Dučić
    • Postoje dva moguća braka;jedan za mlade i mladost,i drugi za stare i starost.Prvi da se podeli sreća i obest,a drugi da se podeli nesreća i bolest.
    Helge Krog
    • Brak bez dece isto je tako besmislen,kao i ograda i pustinji.
    Nušić
    • Brak je jedna od retkih istorijskih pojava kod koje se osvajač potčinjava potčinjenom.
    Julijan Tuvin
    • Nesuglasice u braku najčešće počinju kad žena previše govori,a muž premalo sluša.
    Džon Grej
    • Njoj je potrebna briga,a njemu poverenje.
    Njoj je potrebno razumevanje,a njemu je potrebno prihvatanje.
    Njoj je potrebno uvažavanje,a njemu je potrebno poštovanje.
    Njoj je potrebna odanost,njemu je potrebno divljenje.
    Njoj je potrebno potvrđivanje ,a njemu je potrebno odobravanje.
    Njoj je potrebno uveravanje,a njemu je potrebno ohrabrivanje.

  6. #6

    Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    LATINSKE POSLOVICE

    • Ako se rukovodiš duhom kralj si,ako li telom,rob si.
    • Budale se boje sudbine,a mudri je podnose.
    • Čist račun,duga ljubav.
    • Čovek je čoveku vuk.
    • Čovek je merilo stvari.
    • Čuj i drugu stranu.
    • Dobar čovek je uvek početnik.
    • Dobrima škodi svaki ko rđavima oprašta.
    • Dođeh,videh,pobedih.
    • Dok budeš bio srećan,mnoge ćeš prijatelje imati.
    • Drži sev starih puteva i starih prijatelja.
    • Grešiti je ljudski.
    • I neprijatelju treba obećanje ispuniti.
    • I posle rđave žetve treba sejati.
    • Iskustvo čini čoveka obazrivim.
    • Iskustvo je najbolji učitelj.
    • Jači je onaj ko sebe pobedi,nego onaj ko bedeme savlada.
    • Kad se otkloni uzrok,nestaje posledica.
    • Klin se klinom isteruje.
    • Ko je započeo,nalazi se na pola posla.
    • Kocka je bačena.
    • Lisica dlaku menja,ali ćud ne.
    • Ništa pod suncem nije savršeno.
    • Nužda zakon menja.
    • Od prvog udarca dub ne pada.
    • Orao ne hvata muve.
    • Ponavljanje je mati naukama.
    • Poroci se uče i bez učitelja.
    • Prijatelj je polovina duše.
    • Ruka ruku mije.
    • Rep lisicu odaje.
    • Seti se da si kratka veka.
    • Sklapaj prijateljstva sa sebi ravnima.
    • Svaki početak je težak.
    • Svako je najbolji tumač svojih reči.
    • Svi pitamo je li bogat,a niko je li dobar.
    • Svako najmanje sebe poznaje.
    • Teško je krivicu ne odati licem.
    • Učeći druge,sami se učimo.
    • Zdrav duh u zdravom telu.
    • Zdravlje je najveće bogastvo.
    • Zlatna sredina.
    • Znanje je moć.

  7. #7

    Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    Onaj koji ne veruje u vecnu ljubav, neće nikada ljubav ni upoznati...
    Ako si daleko ništa ne smeta, vecna ljubav ostaje i da si nakraj sveta.

    Da li ti se dlanovi znoje, srce ubrzano kuca, a glas ti zastaje u grlu?
    - To nije Ljubav, to je Dopadanje.

    Ne možeš skinuti pogled, ili ruke sa nje?
    - To nije Ljubav, to je Pozuda.

    Ponosan si na nju, i želiš svima da je predstavis?
    - To nije Ljubav, to je Sreća.

    Želiš je, jer znaš da je ona tamo?
    - To nije Ljubav, to je Usamljenost.

    Sa njom si, jer tako svi drugi hoće?
    - To nije Ljubav, to je Lojalnost.

    Ostajes sa njom, jer znaš da te voli, i ne želiš da je povredis?
    - To nije Ljubav, to je Sazaljenje.

    Sa njom si, jer te ljubi, i drzi te za ruku?
    - To nije Ljubav, to je Nesigurnost.

    Da li si sa njom, jer jedan pogled na nju, i srce tvoje preskace?
    - To nije Ljubav, to je Strast.

    Da li joj oprastas greške, jer se brines za nju?
    - To nije Ljubav, to je Prijateljstvo.

    Da li joj govoris svakog dana da je jedina na koju mislis?
    - To nije Ljubav, to je Laz.

    Da li bi se odrekao svojih najdrazih stvari samo za nju?
    - To nije Ljubav, to je Velikodusnost.

    ========================================

    Da li te srce boli, i sve se u tebi lomi, kad je ona tuzan?
    - Da, to je Ljubav.

    Da li te privlace drugi, ali ipak ostajes sa njom, bez trunke pokajanja?
    - Da, to je Ljubav.

    Da li prihvatas njene greške samo zato jer su one deo nje?
    - Da, to je Ljubav.

    Da li zaplaces zbog njenog bola, mada ga ona dobro podnosi, jer je jaka?
    - Da, to je Ljubav.

    Da li ona oseca tvoje srce, i dira te duboko u dusu, tako da te boli jako?
    - Da, to je Ljubav.

    Da li si sa njom zbog te slepe, neshvatljive mesavine bola, sreće i uzivanja, koja te privlaci ka njoj, i cvrsto te drzi?
    - Da, to je Ljubav.

    Da li bi joj dao svoje srce, svoj zivot, svoju smrt?
    - Da, to je Ljubav.

    TO JE VECNA LJUBAV!
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  8. #8

    Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    " Mudrost dolazi od Istine, Istina iz Stvarnosti "
    definicija Filozofije

    Po ovoj definiciji 90% gore navedenih recenica su Laz.

    Evo malo Istine :

    Proslost je emocija, Sadasnjost je Istina, Buducnost je Iluzija.
    Prostor i gravitacija ne postoje van materije.
    Nemozes dokazati da nesto ne postoji, ne gubi vreme razmisljajuci o Djavolu.
    Samo sin Boziji je znao ko mu je Otac, samo Bog zna ciji je Sin.
    Bog je covek, cija je svaka rec Istina, svaki kontakt sa okolinom Ljubav.

    YuPiter, iz DzuPiter

  9. #9

    01 Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis?

    Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama.

    Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, sta bi bilo od nas?

    Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao.

    Sta bi ti savjetovao covjeku kome zelis dobro?
    Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini. Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono sto mislis.

    ... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko jedok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.

    Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je ondacudo sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

    Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

    Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno.

    Smijesno je mozda , bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.

    Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko moze covjek sam sebi.

    Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo.

    Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo.

    Ko oprosti, on je najveci.

    Lijepo je osecanje ponosa, brani nas od kajanja.

    Nekad i sad to su dva covjeka.

    Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne.

    Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle.

    Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca.

    Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog.

    Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu ocevi.

    Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek se moze desiti da ga neko pretekne!

    Sve ce proci. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?

    Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista.

    Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokusaj, ponuditi bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka.

    Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

    ... nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekac, pa boli unaprijed.
    Boli i posle, ali je to lakse.

    Covjek je nepopravljiv, i najcesce laze sam sebi.

    Muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze.

    Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

    Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.


    M. Selimović
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  10. #10

    01 Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    ''DERVIS I SMRT"

    ... Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...

    Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?

    Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?

    Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci.

    Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.

    DO KRAJA ZIVOTA UPOZNAVACU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NECU. UVIJEK CE ME ZBUNJIVATI NEOBJASNJIVOSCU POSTUPKA.

    Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...

    Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.

    Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

    ... Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje...

    Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.

    Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao.

    Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran.

    Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.

    Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sta znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, zvi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema, za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek je blize, nikad dalje.
    Pa, ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo dan ili cas.
    Zemaljski je zivot varljiv, vjecnost je bolja.


    Zena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena;
    tada je pametnija, odlucnija, ljupkija nego ikad.
    Muskarac je ili rastresen, ili grub, ili nerazmisljen, ili placljivo njezan.
    Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog cega, kao ljubav
    Nema prijateljstva medju ljudima koji drukcije misle.

    Govorio sam, tješeći:

    Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek joj bliže, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo još dan ili čas. Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.

    Govorio sam:

    Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.

    Govorio sam:

    Smrt je propadanje tvari a ne duše.

    Govorio sam:

    Smrt je promjena stanja. Duša počinje da živi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom.

    Govorio sam:



    Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,

    ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.



    Ne plači i ne govori: šteta, šteta.

    Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.



    Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.

    Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?



    Tebi se čini smrt, a to je rađanje.

    Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.



    Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?

    Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?



    Govorio sam:

    Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: došla je istina. Došao je čas. Jer svako kruži svojom putanjom do određenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vaših, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obećan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i nećete biti žalosni. O smirena dušo, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Uđi među robove moje, uđi u moj dženet.

    Govorio sam tako, bezbroj puta.

    A sad nisam siguran da to treba da kažem starcu što me čeka. Ne zbog njega, već zbog sebe. Prvi put ? koliko ću puta ovih dana reći: prvi put? ? smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge. Desilo mi se da sam sanjao strašan san. Stajao sam na praznom prostoru, iznad mrtvog brata, tabut pokriven modrom čohom izdužio se pred mojim nogama, oko mene ljudi u krugu, daleko. Nikog ne vidim, nikog ne poznajem, znam samo da su zatvor ili krug oko nas i ostavili me samog, u mučnoj tišini nad mrtvacem. Nad mrtvacem, kome ne mogu da kažem: zašto drhti srce tvoje? Jer i moje srce drhti, plaši me gluhi muk. Boli me tajna kojoj ne vidim smisla. Ima smisla, govorio sam, braneći se od užasa, ali ga nikako nisam pronalazio. Ustani, govorio sam, ustani. A on je sakriven mrakom, u magli nestajanja, u zelenkastoj tami, kao pod vodom, utopljenik nepoznatih prostranstava.

    Kako sad da kažem samrtniku: Hodi poslušno putevima gospoda tvoga. Kad me jeza obuzima od tih skrivenih puteva, o kojima moje sićušno znanje ni slutnje nema.

    Vjerujem u sudnji dan i u vječni život, ali sam počeo da vjerujem i u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom.

    Ništa nisam riješio, kad su me uveli u jednu od soba, mlada djevojka me vodila, išao sam spuštenilh očiju, da joj ne vidim lice, da smislim ma šta. Lagaću ti, starče, Bog će oprostiti jer ću govoriti ono što očekuješ a ne ono što zbunjeno mislim.

    Ovdje ga nije bilo. I ne podigavši pogled, osjetio sam da u sobi nema teškog bolesničkog mirisa, koji se, nakon dugog ležanja, ne može ničim istjerati, ni čišćenjem, ni vjetrenjem, ni kađenjem.

    Kad sam pogledao, potraživši dugotrajnog bolesnika što ne miriše na smrt, ugledao sam na sećiji lijepu ženu, što je podsjećala na život više nego što može biti dobro.

    Čudno je možda što to kažem, ali je zaista tako: osjetio sam se nelagodno. Razloga je moglo biti dosta. Spremao sam se za viđenje sa starcem, samrtnikom, pritisnut i sam mračnim mislima, a našao se pred njegovom kćerkom (nikad je nisam vidio a znao sam da je ona!). Nevješt sam razgovoru sa ženama, pogotovu sa ženama njene ljepote i njenih godina. Oko trideset, čini mi se. Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju. Ovakve znaju vrijednost svega što gube i dobijaju, i uvijek imaju svoje razloge, koji mogu biti čudni, ali su rijetko naivni. Njihove zrele oči su slobodne i kad se obaraju, neugodno otvorene i kad se skrivaju trepavicama. Najneugodnije je što znamo da one znaju više nego što pokazuju, i da nas mjere svojim neobičnim mjerilima, koja teško saznajemo. Njihova neobmanuta radoznalost, što zrači i kad se skriva, zaštićena je njihovom neprikosnovenošću, ako to samo hoće. A mi pred njima nismo zaštićeni ničim. Uvjerene u svoju snagu, koju ne koriste, držeći je kao sablju u koricama ali im je ruka uvijek na balčaku, gledaju u nama mogućeg roba, ili prezreno stvorenje bez razloga ponosno na svoju nekorisnu snagu. Ta luda samouvjerenost toliko je ubjedljiva, da djeluje i kad je preziremo. Ostaje strah u čovjeku, i pored pouzdanja, u neku nepoznatu mogućnost u neku vradžbinu, u neku tajnu silu iblisovu.

    Ova žena imala je i neku posebnu snagu koja nije njena već soja kome je pripadala. Njen stav i njeni pokreti, sigurni, zapovjednički (tako mi je pokazala da sjednem), izgledali su ublaženi, umekšani nečim što nisam znao da odredim, dugom navikom, mekanim sjajem surmom osjenčenih očiju u prorezu jašmaka, rukom što je savijena kao labudov vrat držala jedan kraj tanke tkanine, čudnom draži što izbija iz nje kao čarolija.

    Iblisova kći, mislio je u meni seljak, proklinjao derviš, začuđeni obojica.

    Mrak se uvlačio u sobu, bijelio se samo njen veo i njena ruka. Sjedili smo gotovo na dva kraja sobe, između nas je nedovoljna razdaljina sobe i mučno očekivanje.

    Pozvala sam hafiz-Muhameda ? rekla je, zaštićena polutamom.

    Bila je nezadovoljna. Ili se meni tako učinilo.

    Molio me da dođem mjesto njega. Bolestan je.

    Svejedno. I ti si prijatelj naše kuće.

    Jesam.

    Htio sam da kažem više, svečanije: ne bih zaslužio lijepu ljudsku riječ ako ne bih bio, nedostojan pažnje našeg dobrotvora, u našim srcima ova kuća je zapisana i tako dalje, nešto kao u pjesmi, ali je ispalo sakato.

    Djevojke su ušle sa svijećama i posluženjem.

    Čekao sam.

    Svijeće su gorjele između nas, na peškunu, sa strane. Izgledala je bliža, i opasnija. Nisam znao šta sprema.

    Mislio sam da su me pozvali zbog njenog oca, došao bih i da se nisam nadao čudu, nekoj skrivenoj mogućnosti, nekom srećnom slučaju, da pokušam spasti brata. Između razgovora o smrti i raju, smjestio bih negdje riječ kojom bih tražio milost za njega, možda bi pomoglo, možda bi učinio sevap, pred veliki put o kome ništa ne znamo, možda bi podigao sebi zadužbinu. Možda. Jer pred smrt se sjećamo da nam dva anđela sjede na ramenima i zapisuju naša zla i dobra djela, i stalo nam je da popravimo svoj račun, a teško da se može korisnije umrijeti nego sa plemenitošću koja ostaje svježa i neukisla iza nas. A mogao bih. Ajni-efendiji je više stalo da se ne zamjeri bogatom tastu nego da zadrži u zatvoru nekog jadnika, ako bi Alijaga odlučio da mu njegovo jednostavno oslobođenje, bez žrtve i bez muke, bude stepenica na putu u raj. Nikad ništa lakše ne bi zaslužio i ne vjerujem da bi odbio.

    A o njoj ništa nisam znao, ni o čemu bi mogla da govori sa mnom, ni za što bih mogao da joj poslužim. Nikakvu vezu između sebe i nje nisam uspio da sagledam.

    Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oružjem iza leđa, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazaćemo se kad krenemo u napad, čekao sam da vidim šta hoče da zauzme, šta hoće da oduzme, nada je još živjela u meni ali nije bila čvrsta kao maloprije, ova žena je suviše mlada, i lijepa, da bi mislila na anđele što bilježe naša djela. Za nju je postojao samo ovaj svijet.

    Nije dugo oklijevala, nije dugo tražila riječi, bila je zaista ratnik što polazi u bitku ne zadržavajući korak, ne osvrćući se. To je od njenog soja, ali i zbog mog. Preda mnom se ne ustručava, ako se ikad ustručava. U početku sam s pažnjom pratio njen namjerno tihi glas, boje zurne, i slušao govor što je ličio na vez, na nizanje bisera, riječima i sklopom sasvim drukčijim od čaršijskog, pomalo uveo ali kićen, s mirisom ovih starih odaja i dugog trajanja.

    Nije mi lako da ovo kažem, i ne bih rekla svakome. Ali ti si derviš. Vidio si i čuo sigurno svašta, i pomagao ljudima koliko si mogao. I znaš da se u svakoj porodici dešavaju stvari koje nikome nisu drage. Ti poznaješ moga brata Hasana?

    Poznajem.

    O njemu bih htjela da govorim.


    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  11. #11

    Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    Rekla je tako, počinjući, sve što je trebalo: polaskala, pokazala povjerenje, pozvala se na moje zvanje, pripremila me na ono što će reći a što nije lijepo, uključivši u to sve porodice, da ne zaboravim da su ružne stvari svačije a ne samo njihove, pa iako je tako zlo veče, sramota je manja, jer je opšta, i može se o njoj bez zazora govoriti.

    Iza tog nekorisno lijepog uvoda slijedila je prilično nam poznata žalba zbog šugave ovce u porodici, zbog velikih nada koje su sramotno iznevjerene. Toj porodičnoj zalutaloj ovci ne smeta njena šuga, a za njih je to tuga i nesreća, sramota pred svijetom i strah pred Bogom. Tu lijepu tužbalicu pjevaju pred nama ponekad iskreno, nadajući se pomoći, koju obećavamo ali rijetko ispunjavamo, a najčešće da budemo svjedoci pred ljudima kako su oni učinili sve što su mogli, čak su i božje ljude pokrenuli, i nije njihova krivica što je zlo neiskorjenjivo.

    Napamet sam znao tu priču, odavno nam je već pričaju, i moje zanimanje je odmah splasnulo čim sam je čuo, i slušao sam je s lažnom pažnjom, prikrivajući to prividno budnim izrazom. Bez razloga sam očekivao nešto neobično, nešto nesvakidašnje što će me iznenaditi. Ništa me neće iznenaditi, ona će reći ono što je red da kaže, požaliće se na brata i zamoliće me da razgovaram s njim i da pokušam da ga urazumim. Ja ću sa saučešćem primiti to tobože tužno ispovijedanje, i obećaću da učinim sve što je u mojoj slaboj moći, uzdajući se u božiju pomoć. I sve će ostati na istome, ona će biti mirna jer je izvršila dužnost i znaće se za to, ja ću govoriti s Hasanom trudeći se da ne ispadnem smiješan. Hasan će nastaviti da živi kako mu se sviđa, srećan što njegova porodica zbog toga bjesni. I niko neće imati štete od svega. Ni koristi. A najmanje ja, i moj zatvoreni brat. Jer ona govori bez stvarne potrebe, bez izgleda na korist i uspjeh, sa mlakim osjećanjem društvene obaveze, namijenjenim za tuđe uši. Ja treba da ga obznanim. Ali to je samo lijepo ophođenje, stav koji odgovara ugledu porodice, opravdanje za neokužene, ograđivanje od krivca, njegovo isključivanje. Ona dobija malo, ni izdaleka toliko da bih za uzvrat mogao tražiti milost za svoga brata. Ovakvih odmetnika od porodlce, kao što je Hasan, bivalo je sve više, izgledalo je da im je dosadio red i ugled očeva, i Hasan je samo jedan od mnogih, pa to i nije bila neka naročita sramota, već pojava kao i mnoge druge kojima je ljudska volja teško mogla da upravlja.

    Neudubljen, neuvučen u njenu priču, kojoj sam znao kraj čim sam čuo početak, nimalo ganut njenim žaljenjem jer je neiskreno, a i ona je znala da održi mjeru, ne želeći da pretjera. Dovoljno je da kaže. Bilo je neke prihvatljive bezobzirnosti u tom vršenju dužnosti koju srce nije tražilo.

    Kad već nisam imao razloga ni mogućnosti da je slušam s pažnjom, počeo sam s pažnjom da je posmatram. To sam činio sa zanimanjem, mogla je misliti da je to zbog njenih riječi, i tako smo izgledali pristojni oboje.

    Gledao sam je doduše od samog susreta, iznenadila me ljepotom glatkog lica što se prosijavalo kroz tanku tkaninu, i stišavanom svjetlošću velikih očiju što su otkrivale vrelu naglost i teške sjenke u njoj. Ali to je bio letimičan pogled, uznemiren, nesiguran, u očekivanju onog što će ona reći, i više je govorio o meni nego o njoj. A kad je skinula sa sebe opčinjenost, kad sam se ušančio u sigurnost tobožnjeg slušanja, povukla me da je vidim očima a ne strepnjom.

    Nije to bila obična radoznalost, da bolje sagledamo ova neobična stvorenja, toliko izvan našeg svijeta, a koju rijetko zadovoljavamo, ili je čak i ne osjećamo u susretima, iz razumljivih obzira. Iznenada sam se našao u položaju da je posmatram skriven, ne remeteći ništa u odnosu, ostajući pred njom derviš koji uvažava njenu volju i njeno gospodstvo. Malo nadmoćan u sebi zato što znam šta misli, i što je slobodno gledam, a ona mene ne vidi. Ne vidi, i ništa ne zna o meni. To je prednost koju bi čovjek uvijek mogao da želi, a rijetko je ostvaruje. To je ona stara njegova želja da bude nevidljiv. A ne činim ništa ružno, gledam mirno i sabrano, i znam da se u meni neće pokrenuti nijedna misao koje bih se sjećao sa stidom.

    Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridržavala jašmak, prisilnom kretnjom, koja je određena, bez mnogo mogućnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjećivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom oživjele, postavši cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale živo, ali je u njihovom stišanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage i nekog neobičnog smisla, da su neprestano prikivale moju pažnju. Izgledalo je da će svakog časa učiniti nešto važno, nešto presudno, stvarajući tako napetost očekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u tihoj čežnji, ili čuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne učine štogod nerazumno, nepomične u neprestanom talasanju što se jedva vidjelo, slično nemirnom drhatu, lakom grču od preobilja snage. Onda su se bez žurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, tražeći se, pa nježno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srećne u svom sastavljenom ćutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima što su se sporo i strasno grčili počinjala da gladi atlas ispod sebe, i kožu ispod atlasa, a druga je ležala na njoj, priljubljena, utišana, osluškujući nečujno pucketanje glatkog kumaša nad okruglim mermernim koljenom. Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi pošla u samostalan pohod, da ovlaš dodirne minđušu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose crvenkasta odsjaja, ili bi se zaustavila u vazduhu, da čuje neku riječ, pa bi se povlačila, bez mnogo zanimanja za razgovor, idući u susret onoj drugoj što je ćutala, uvrijeđena tom malom nepažnjom.

    Pratio sam ih, iznenađen izrazitošću njihova osamostaljenog života, kao dva mala stvora što imaju svoju vlastitu životnu putanju, svoje prohtjeve i svoju ljubav, svoju ljubomoru, čežnju, blud, u jednom trenutku oduševljen, u drugom uplašen, zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog života, sličnog svakom, ali je to bila brza i bezopasna misao, trenutni otkucaj drukčijeg života u meni, koji nisam želio da budim.

    Gledao sam ih i zbog ljepote. Počinjale su od zglavaka, oivičene halhalama i vezenim rubom svilene košulje, nježno oblih i nepojmljivo tankih zglobova, prozračnih članaka. Najljepši su bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle kože salivene u pravilne čunjeve sa sjenkama pregiba, začudno živi kad su se polako širili ili skupljali u prozirnu čašku, kao latice.

    Ali ako sam prvo obratio pažnju na ta dva mala stvora, dvije životinjice, dvije sipe, dva cvijeta, nisam ih primjećivao same, ni u početku dok sam najviše u njih gledao, ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled očiju lako oivičen crnom bojom, što se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom košulje; meki nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaćeni smaragd na čelu, i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuči; lice bez neravnina, po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra, iz krvi što se preobraćala u tople odsjaje; vlažan bljesak zuba iza prividno lijenih, punih usana.

    Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju, sviješću o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji može da bude teži od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uživanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvečerje, mjesec u ponoć, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez želje da se ima, bez mogućnosti da se potpuno doživi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene žive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slušati je kako govori, ne, nije trebalo ništa da govori, dovoljno je bilo da postoji.

    A onda mi je došlo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se više osjećao nadmoćan, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast, već možda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu ženu u mome životu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slična, zašto je jedna dozvala drugu, više me se tiče ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjećanje kad neću i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove žene s licem iz griješnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega što se desilo, da se prekorim? Da se prekorim što sam ispustio sve mogućnosti, i više ne mogu da ih vratim.

    Oborio sam pogled, nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.



    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  12. #12

    01 Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    Ova što me pokrenula, vratila me sebi.

    Slušaš li?

    Slušam.

    Je li primijetila da sam se izgubio?

    Slušam, nastavi.

    Slušao sam zaista, to je sigurnije. Slušao i čuo, iznenađen što ona ne priča sasvim običnu priču, nije doduše ni neobična ali nije dosadna, i vrijedilo je slušati, vrijedilo više nego gledati. Moja nada je odjednom digla glavu.

    Ispričala je, a to sam znao, čudnu sudbinu svoga brata, što je svršio škole u Carigradu i dospio do položaja koji je odgovarao i njegovu znanju i ugledu porodice (jedno je možda precijenila, drugo potcijenila, jer položaj mu nije bio visok, ali je tako izravnala dobitak i gubitak). Bili su ponosni na njega svi njegovi, pogotovu otac. A onda se desilo nešto nenadano, niko to ne umije da objasni, niko ne zna da kaže pravi razlog, čak ni Hasan: izmijenio se, sasvim. Kao da nikad nije ni sreo u životu onog divnog mladića, rekla je. I svi se zaprepašteno pitaju, kud je otišlo njegovo znanje o kome su i muderisi govorili s priznanjem, kako su se bez traga izgubile tolike godine, gdje se to pripremalo zlo. Ostavio je službu, ne upitavši nikoga, došao ovamo, oženio se kako mu ne odgovara, počeo da se druži s prostim ljudima, okrenuo da pije i da razbacuje imetak, čuda pravi po kasabi sa svojim društvom, kod čengija (glas joj se utišao, ali nije klonuo) i na drugim mjestima koje nije lijepo ni pomenuti. A onda je postao kiridžija (u glasu joj gađenje, gotovo užas), dogoni stoku iz Vlaške, iz Srbije, i odgoni u Dalmaciju i Austriju, za druge trgovce, kao pretrga, tuđi sluga. Ištetio se, upropastio, imanja nestaje, pola je prodao što je od majke ostalo, otac se izbezumio, zbog Hasana je i u postelju pao, uzalud je molio, uzalud prijetio, niko ga s tog puta ne može odvratiti. I otac više neće da zna za njega, ne dopušta ni ime da mu se pomene pred njim, kao da ga nema, kao da je umro. Ona je oči isplakala pred ocem, ali ništa nije pomoglo. Tada je rekla ono što je probudilo moju pažnju: zurna je zasvirala zanimljivu pjesmu. Otac je odlučio da ga isključi iz nasljedstva, da sastavi testament pred uglednim ljudima i da ga se javno odrekne. I eto, da se to ne bi desilo, da ne biva grđe nego što jest, moli me da govorimo s Hasanonm da se on sam, dobrovoljno odrekne nasljedstva, da ne padne očeva kletva na njega, i da bude manja sramota za porodicu. O tome, dodala je, njen Ajni-efendija ništa ne zna, neće da se miješa između oca i sina, i ona čini sve na svoju ruku, da umanji nesreću, a mi joj možemo mnogo pomoći, ja i hafiz Muhamed jer, čula je, Hasan dolazi u našu tekiju, i to joj je drago da makar ponekad porazgovara s pametnim i dobrim ljudima.

    Bio sam joj zahvalan što se tako razgolitila preda mnom. Pokazala je doduše da me ne cijeni mnogo, jer se ne ustručava, ali svejedno, važnije su stvari bile u pitanju.

    Neka je blagoslovena hafiz-Muhamedova sumnjiva bolest, stvorila mi je priliku o kakvoj nisam mogao ni misliti. Ni njen otac, pred smrt, ne bi imao više razloga da mi pomogne. Bilo mi je jasno da Ajni-efendija zna za sve ovo, da je možda i smislio riječi koje je njegova žena sa zadovoljstvom izgovorila. On je mogao znati da nije lako lišiti jedinca sina nasljedstva bez stvarnih razloga. A da je bio siguran, da su bili sigurni, ne bi se mnogo brinuli za ugled porodice, i ne bi nas zvali u pomoć. Pa dobro, mislio sam, gledajući je s pažnjom koju sam joj u početku ostao dužan, i nastojeći da mi izraz lica ne bude suviše veseo. U nevolji smo i ti i ja, zbog braće. Ti svoga hoćeš da upropastiš, ja svoga da spasem. Želimo to više od svega, oboje, samo što je moje pošteno, tvoje prljavo. Ali neka bude, ne tiče me se. Ništa ne znam o vama, a čini mi se da jasno vidim koliko možeš da budeš nadmoćna nad svojim beskrvnim kadijom, koji poštuje tvoju snagu i tvoje bogatstvo, jer nema ni jedno ni drugo. Jedna njegova stidna noć, i jedan tvoj odlučniji zahtjev mogli bi da izmijene sudbinu moga brata. Tako malo ulažemo, a toliko mnogo dobijamo.

    Gotovo da sam joj otvoreno rekao: u redu, nemamo više razloga da se krijemo. Daću ti Hasana, daj mi moga brata. Tebi do tvog nije stalo, ja bih za svog učinio i mnogo više.

    Nisam rekao, naravno. Uvrijedila bi se zbog moje otvorenosti, ne vole je kod drugih.

    Rekao sam, pristajući na njenu molbu, da Hasan zaista dolazi u tekiju, da je prijatelj hafiz-Muhamedov (što je bila istina), i moj (što nije bila istina), i da ćemo s njim govoriti da učini što ona traži, jer sam dirnut njenom sestrinskom žalošću i njenom brigom za ugled porodice. Jer ako su oni oštećeni, svi smo oštećeni, i moramo pomoći da ne padne ljaga na ono što je među nama najbolje, da spriječimo zlurade podsmijehe kad se uglednima dešavaju nesreće. A obavezuje me i zahvalnost prema dobrotvoru tekije (pomenuo sam njenog oca namjerno, kad kći neće). I mislim da je dobra ne samo njena namjera već i zamisao, jer bi sve drugo bilo nesigurno. Teško je razbaštiniti prvog nasljednika bez krupnih razloga.

    Krupni razlozi postoje.

    Govorim o sudu. Hasan trguje stokom, to je istina, ali to nije nepošteno zanimanje. Troši, ali ono što zaradi. Pola imanja dao je svojoj bivšoj ženi, a nije prodao. Teško da ima ikakvih razloga, a ne krupnih.

    Osjećao sam se siguran, sigurniji od nje, izmijenio sam odnos u samome sebi. Nismo ono što smo bili u početku, ona gospodska žena lijepih očiju, a ja skromni derviš, vječni seljak, već dvoje jednakih što govore o poslovima. Tu sam jači od nje. Ali dok sam se saglašavao s onim što je govorila, gledala me blagonaklono, bilo joj je to sasvim razumljivo, ali kad sam rekao ono što nije moglo da joj se dopadne, luk njenih obrva počeo je da se grči, pogled joj se zaoštrio. Moje suprotstavljanje joj je izgledalo glupo i inadžijsko.

    Otac će ga razbaštiniti, sigurno ? rekla je prijeteći.

    Nisam se mnogo brinuo da li će ga otac razbaštiniti ili neće. Niti me mnogo uznemirila svojom ljutnjom. Htio sam samo da joj razbijem sigurnost, da postignem ono do čega mi je stalo.

    Može ga razbaštiniti ? rekao sam mirno. ? Ali otac je star i već dugo boluje. Hasan može podići tužbu za obaranje testamenta, i dokazivaće da je otac bio slab, nemoćan, da nije pri punoj svijesti donio odluku, ili da ga je neko nagovorio.

    Ko bi mogao da ga nagovori?

    Govorim o tužbi. Svejedno ko. Bojim se da bi presuda ispala u Hasanovu korist. Pogotovu što se ne bi sudilo ovdje, zbog Ajni-efendije. A ne smijemo zaboraviti da i Hasan ima veza.

    Gledala me ćuteći. Skinula je jašmak davno, jos kad su svijeće donesene i kad je počela svoju ružnu priču. Na lijepom licu od mjesečine oči su sjale u uglovima žiškom odsjaja od plamena svijeća, drhtavo i nemirno. To nije njen drhtaj, ali ga primam kao njen. Malo sam zlurad. Znam da sam je uznemirio, nije vjerovala da ću njenoj zamisli natovariti na vrat ovolike teškoće, mada je sigurno znala za neke.

    Posmatrala me netremice, kao da nastoji da vidi trag šale na mome licu, nesigurnost uvjerenja, moguću nedoumicu. Ali vidi samo sigurnost i žaljenje što je tako. Činilo mi se da njena ljutina raste, kao iz ponornog izvora, ješ teža što nije mogla da se suprotstavi dostojnim razlogom, i namjerno sačekavši da je preplavi, spriječio sam da izbije. Pristao sam na sve što je htjela, ali su opravdane zamjerke ostale:

    Treba ga nagovoriti, da sve prođe bez tužbe.

    Mislio sam da će ustrajati u svome prkosu, osporavaće mogućnost ma kakvog parničenja i mijenjanja očeve volje, a onda će otpočeti drugi razgovor, koji joj nudim.

    Odustala je, međutim, od otpora odmah. Žurilo joj se.

    Upitala je, otkrivajući svoju neuvjerenost: ? Da li će pristati?

    Treba pronaći dobre i pametne razloge koji ga neće ni naljutiti ni uvrijediti. S njim je teško na prkos.

    Nadam se da možete naći dobre i pametne razloge.

    To je podsmijeh, ili nestrpljivost. Mislila je da će sve biti lakše.

    I ja sam tako mislio.

    Pokušaću ? rekao sam.

    Ne znam da li je u mome glasu osjetila nesigurnost, kolebanje, sumnju. Ne znam. Ali moje oduševljenje je zaista klonulo.

    Ne vjeruješ da će pristati?

    Ne znam.

    Da sam izdržao samo još trenutak, da je moja ljubav prema bratu bila malo jača od moralnih obzira u meni, sve bi se svršilo dobro. Ili bi bilo gore. Ali bih možda spasao brata.

    Nisam lako odustao od svoje želje, kao što bi moglo izgledati. U jednom jedinom trenu našao sam bezbroj razloga i za jedno i za drugo, i da pristanem i da odbijem, i često je to bio isti razlog, i dok je ona čekala, u kratkom razmaku vremena, koliko da se odahne, bjesnila je u meni oluja. Odlučivao sam o svome i bratovljevom životu. Predaću joj njenog lakovjernog brata, nasješće na savjete prijatelja. Naplatiću za trud i izdaju, ne suviše veliku, jer bi i bez mene učinili što hoće, a ja bih mogao pomoći da sve ipak izgleda ljepše. Zašto da se stidim, zašto da predbacujem sebi? Brata spasavam!

    Samo, trebalo je da vičem jače, i uvjerljivije, da nadvičem drugi glas koji me opominjao. Ne znam šta je brat učinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je išta teško, suviše je pošten i mlad za veće zlo. Možda će ga i pustiti uskoro. Ali ako i neće, čak da sam i siguran da neće, mogu li pristati na ovu nepoštenu zavjeru protiv čovjeka koji mi nikad ni ružnu riječ nije rekao? Nije u pitanju imetak, nemam ga i ne poštujem ga mnogo ni kod drugih. U pitanju je nešto drugo, nepravda, prljav postupak, nepoštenje, nasilno oduzimanje prava. Ne cijenim mnogo njenog brata, površan je, lakomislen, čudan, ali i da je gori nego što jest, kako ću se opravdati pred sobom ako ovoj bezobzirnoj ženi pomognem u ovoj hajdučkoj pljački?

    Šta sam onda govorio drugima tolike godine? Šta ću reči sebi poslije svega? Živ brat će me neprestano podsjećati na moj ružni čin, koji više neću moći popraviti. Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.

    Tako sam mislio, zaista. Možda će nekome izgledati čudno kako sam mogao da se kolebam između te dvije nejednake stvari, da učinim sitnu izdaju da bih oslobodio brata. Ali kad je čovjek naučio da mjeri svoje postupke strogim mjerilima savjesti, bojeći se grijeha možda i više nego smrti, onda to i nije tako čudno.

    Osim toga, znao sam, potpuno sam bio siguran, treba samo da odem Hasanu i da mu kažem: odreci se, zbog moga brata, odrekao bi se, odmah.

    Ali nisam mogao, nisam htio ništa da joj kažem dok s njim ne razgovaram.

    Požurivala me, razbijajući moje kolebanje:

    Ne bih zaboravila učinjenu uslugu. Stalo mi je da se ne diže buka oko naše porodice.

    Čime bi vratila uslugu, veliki Bože!

    Ustani, Ahmede Nurudine, ustani i izađi.

    Javiću ti ? rekao sam, utirući put za ponovno videnje.

    Kada?
    Čim Hasan dođe.

    Vraća se za dan, dva.

    Onda za dan, dva.

    Ustali smo u istom času.

    Njena lijepa ruka nije se podigla da sakrije lice. Bili smo u zavjeri.

    Nešto se ružno desilo među nama, i nisam bio siguran da sam ostao potpuno čist.
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  13. #13

    Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    Nadji vremena
    (drevne jevrejske mudrosti)


    Imaj vremena za rad
    - to je cena uspeha.
    Imaj vremna za razmišljanje
    - to je izvor moći.
    Imaj vremena za igru
    - to je tajna mladosti
    Imaj vremena za čitanje
    - to je osnova mudrosti
    Imaj vremena za prijateljstvo
    - to je put do sreće
    Imaj vremena za sanjarenje
    - to je put ka zvezdama
    Imaj vremena da gledaš oko sebe
    - suviše je kratak dan za sebičnost
    Imaj vremena za smeh
    - to je muzika duše
    Imaj vremena da voliš i da budeš voljen
    - to je privilegija Bogova.
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  14. #14

    01 Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    ... ''oprosti Skromnosti, ali ja sam ...
    ... ja već godinama znam ko sam ...''
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  15. #15

    01 Odgovor: Poslovice, izreke a i šire..

    Čudo u Olovu - Ivo Andrić
    Sve sto se radjalo i zivelo u Bademlica kuci bilo je veselo, lakomisleno i nasmijano. Samo Kata Bademlicka, zena najstarijeg od brace Bademlica, bila je izuzetak. Bila ja visoka, koscata, plava, modrih ociju prodirna i hladna pogleda. Dovedena prije dvadeset i sest godina u tu bogatu i prostranu kucu, ona je iz godine u godinu bivala sve mracnija, teza i cutljivija. Nije bila srecna sa covjekom, a nije joj se dalo u djeci.

    Njen covjek, Petar Bademlic, najstariji brat u toj bogatoj porodici, ozenio se vrlo kasno. O njegovoj mladosti svasta se pricalo. Pa i kad je Katu doveo, iako vec izmozden i uveo, imao je u rijeci, pokretu i narocito u osmijehu jos uvijek nesto od onog svog bijesa i nevaljalstva. To je bio jedan razliven, tup i culan osmijeh, koji se na crnomanjastim licima Bademlica javljao kao pecat koji se ne da sakriti. U njemu je bilo nesto sto je nju, koja je dolazila iz zdrave i svjeze livanjske porodice, kroz sve ove godine, i do dana danasnjeg, ispunjavalo strahom i gadjenjem.

    S djecom je bilo jos gore. U prvih dvanaest godina izrodila je devetoro djece, gotovo sve muske, i sva su joj redom umirala kad bi dosla u najljepse godine. Poslije desetog djeteta jedva ostade ziva. Otada prestade i da radja. To je posljednje dijete bilo je zensko, i ono ostade zivo. Sve do seste godine djevojcica je rasla; bila je sitna, ali plava i tako mila da se svijet u crkvi za njoj okretao. Licila je u svemu na majku i njenu zdravu livanjsku rodbinu. ALi kad joj bi oko sest godina, poce da opada i ruznja. Odjednom se zgrci u koljenima i povi u pasu, ogrubi joj lice i natekose ocni kapci. Tako, zgrcena, uvijek poluotvorenih usta, puzala je c jednog minderluka na drugi i lezala godinama u mracnim i studenim sobama Bademlica kao kucna nesreca i bozje pokaranje. Sad joj je bila petnaesta godina. Ali se slabo razvijala tjelesto, a jos slabije dusevno. Nije mogla da se ispravi ni da hoda dok je ko ne pridrzava. Govorila je malo, samo najobicnije stvari, i muklo i nejasno. S majkom se najbolje razumjevala. A stara Bademlicka je lebdila nad tim djetetom; nije pustala nijedne sluskinje oko nje, nego ju je sama prenosila, hranila, mila i presvlacila.

    Cinila je sve sto je mogla da je izlijeci. Posto je obisla sve ljekare i vracare, i probala sve lijekove i sve sto joj je ko kazivao, i uzalud placala mice i molitve, ona se jednog jutra pred Bogorodicinim oltarom zavjetova da ce o Maloj Gospojini bosa otici u Olovo i odvesti bolesnu kcer Gospinom vrelu kod manastira.

    Kao svi ljudi koji su mnogo zla podnijeli i mnoga umiranja vidili oko sebe, i koji zive odvojeno i samo u sebi, ona je u svemu vise vodila racuna o silama onog svijeta koji se ne vidi, i bila im prisnija i bliza. Kad je ucinila zavjet, dugo se jos molila, i kad se digla, ponovila je svoju molitvu i svoj zahtjev Bogorodici.

    -- Ja vise ne mogu. Nego, daj od dva derama jedan: ili mi je ozdravi, ili je uzmi sebi, u raj, kao i ono devetoro.

    Nekoliko dana poslije toga zavjeta, krenuli su putnici, prije svitanja, iz Bademlica kuce. Stara je povela sa sobom zaovu, boginjavu staru djevojku. S njima su isla i dva momka da djevojcicu nose, jer se nije mogla drzati na konju.
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

Strana 1 od 11 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Najlepše latinske izreke
    Autor SQUAW u forumu Književnost
    Odgovora: 75
    Poslednja poruka: 26.09.2018, 12:58
  2. Naše narodne poslovice i izreke
    Autor yige_gui u forumu Književnost
    Odgovora: 26
    Poslednja poruka: 29.01.2014, 15:49
  3. poslovice i filozofija
    Autor lalamala u forumu Filozofija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 28.03.2011, 23:00

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •