Vodili su dva konja u povodu, za povratak. Svitalo je kad su izisli na prve visove iznad Sarajeba. Djevojcica, koja se dotle mnogo zalila, neckala i plakala, sad je pocivala u jednom narocito udesenom plitkom sepetu, koji su nosili momci na dvije sohe provucene sa strane. Zamorena i opijena svjezinom, spavala je, sa glavnom na desnom ramenu. Pokatkad bi, kod potresa, otvarala oci, ali videci nad sobom zeleno granje, nebo i rumen sjaj, ponovo bi ih zatvarala i, misleci da sanja, smijesila se finim smijeskom bolesna djeteta koje se oporavlja.
U neko doba prestade uspon. Prolazili su gustim sumama, a put je bio siri i blazi. Tu vec pocese da susrecu, u skupovima, svijet iz ostalih mjesta. Bilo ih je tesko bolesnih, koji su, natovareni kao vrece na konje, muklo jecali i kolutali ocima. BIlo je ludih i bjesomucnih, koje su rodjaci pridrzavali i smirivali.
Stara Bademlicka je isla ispred svojih, probijala se izmedju svijeta i, ne gledajuci ni u koga, molila sapatom krunicu. Nosaci su jedva stiazli. Dvaput su se odmarali u bukovoj sumi pored puta. Za vrijeme rucka prostrijese po travi zagasit iram i na njega polozise bolesnicu. Ona je protezala utrnule noge i zgrcen stas, koliko je mogla. Prepade se kad pored sebe vidje majcine noge, bose, pomodrile i sve krvave od nenavikla puta. Ali stara uvuce brzo noge pod dimije, a djevojcica, padosno zbunjena tolikim novim stvarima oko sebe, zaboravi odmah na to. Sve je bilo novo, neobicno i radosno: gusta i tamna sumska trava, teske bukve, sa pecurkama kao policama na srebrnastoj kori, price koje su padale konjima na zobnice, i sirok vidik sa svijetlim nebom i duguljastim oblacima koji sporo brode. I kad bi konj odmahnuo glavom i ptice poletile ustrasene oko njega, djevojcica je, iako umorna i sanjiva, morala da se smije, dugo i tiho. Gledala je kako momci jedu sporo i ozbiljno, i u tom je takodje bilo nesto smijesno i veselo. I sama je slatko jela. Pruzala se na svom cilimu koliko je vise mogla. Razgrnuvsi rukom hladnu travu, ugleda cvijet, zvan babino uho, sitan i jarko crven, pri crnoj zemlji, kao izgubljen. Viknu lako od uzbudnjenja. Stara, koja je bila od umora zadrijemala, prenu se i ubra joj ga. Mala ga je dugo gledala i mirisala, drzeci ga na dlanu, a onda ga je pritisnula na obraz, i kad osjeti kako je kadifast i hladan, zaklopi oci od slasti.
Pred vece stigose u Olovo. Oko manastirskih rusevina i presvodjenog basena, iz kojeg se muklo culo kako pada topla voda Gospina vrela, bio je jedan vasar svijeta. Gorile su vatre, peklo se, kuvalo i jelo. Vecina je spavala na ravni. U jednoj dascari je bilo mjesto za imucnije i bolje. Tu se smjestise Bademlicevi. Obje zene su ubrzo crvsto zaspale. A djevojcica je cijelu noc provela kao u nekom polusnu, gledala kroz prozor zvijezde nad crnom sumom: toliko zvijezda koliko ih nikad nije vidjela. Osluskivala je glasove koji svu noc nisu prestajali da zamore oko vatara, i tako se zanosila u san; pa bi je onda konjsko rzanje ili nocna svjezina budili; slusajuci ponovo zagor i glasove, nije mogla nikako da razabere i da sazna: kada sana a kad je budna.
Sutra u rano jutro odose vrelu.
Prvo se ulazilo u jednu nisku i polumracnu sobu, u kojoj se svlacilo. Podnice su bile mokre i natrule. Pored zidova su stajale drvene klupe na kojima su ostavljane haljine. Otale se niz tri drvena basamaka silazilo u vecu i malo svijetliju prostoriju u kojoj je bio basen. Sve je bilo od kamena. Kroz je bio kamenit, sveden, a visoko pri vrhu bili su mali okrugli otvori, kroz koje je padala cudna svjetlost u mlazevima.