Nikada nisam stopirala ... ali jesam često kupila stopere. Ranijih godina.
Iskreno ... nisam odavno ...
A i više nisam sigurna - da li i bi' sada i panduru stala - sve da mi maše onom svojom palicom
a kamo li stoperu ...
Nikada nisam stopirala ... ali jesam često kupila stopere. Ranijih godina.
Iskreno ... nisam odavno ...
A i više nisam sigurna - da li i bi' sada i panduru stala - sve da mi maše onom svojom palicom
a kamo li stoperu ...
THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "
Nisam nikada stopirala iz čistog straha. Nije to za mene
Naslušala sam se tuđih doživljaja i dogodovština,a sama nikada nisam imala hrabrosti da se upustim u takvu avanturu.
Nikad ne znaš da li ti je stao neki manijak ili recimo reli vozač koji upravo trenira za narednu trku
Kad bi meni dali kišobran, ja ga ne bih potrošio sam
pola mesta ja bih dao nekom, ko je dobar a slučajno sam.
Da, nekad smo mogli obići staru Jugu stopom uzduž i popreko.
Sećam se dva veoma interesantna stopiranja.
Prvi put sa sestrom; od ranog jutra smo krenule stopom od Starog Bara do Igala. Cilj nam je bio Dubrovnik, ali...dan je bio kratak, a ujna nas je čekala na večeri u 8 u Sutomoru. Bečići, nailazi auto sa 4 ruke i 3 noge koje vise kroz prozore. Stali su...hoćemo li ili ne? Udjosmo, tri momka su bila sjajna, odvezli su nas do Budve i častili kafom. Nas dve smo rešile da udjemo u zabranjeni stari grad, tako je bar pisalo na ulazu zbog zemljotresnih ruševina. Videle smo par mačaka, od ljudi ni žive duše. Slikale se pored napuklih zidina, gurale prste u pukotine da vidimo hoće li se srušiti kuća, sedele na zidinama i gledale kako talasi udaraju u podnožje. Opet stopiranje, stao je dobri čikica i povezao nas za Kotor, spuštali smo se onim strašnim krivinama, meni je bilo muka na zadnjem sedištu, a čikica je tešio sestru tapkajući je po goloj nozi. I Kotor je bio u žalosnom stanju, centar starog grada posebno, kazaljke sata koje se godinama nisu pomerile, razvaljene žaluzine na prozorima... Lepo i tužno u isto vreme. Onda Herceg Novi i pešačenje do Igala. A Dubrovnik tako blizu a tako daleko...Moralo se nazad na veceru...
A drugo stopiranje...Ha!
Moj dragi bivši muž i ja (još uvek u fazi zabavljanja, studenti) rešimo da odemo na letovanje. Dogovorili smo se da dodje do mene, sačekala sam ga na železnickoj stanici i kao prvo trebalo je kupiti karte za voz. Pitala sam ga koliko je para poneo - kaže ništa, šta će nam, imamo vreću za spavanje! Kupih 2 karte (povratne, na sreću) do Splita. Stigosmo u Split i šta dalje? Hodali smo s rančevima na ledjima, obilazili Dioklecijanovu palatu, luku, kafane. U toku je bio i Splitski festival, i to smo uspeli da čujemo. Došlo vreme i za spavanje, nisam smela ni da pitam gde ćemo prespavati. Izbor je bio njegov - plaža! Dve noći u jednoj vreći za spavanje na splitskoj plaži! Dogadjaj za pamćenje! Sutradan stopom do Makarske, kupanje na plaži, spavanje pod šatorom u opevanom kampu u Zaostrogu, u kojem te noći nije bilo ni struje ni vode. Posle neprospavane noći zbog njegove temperature i groznice ponovo stopiranje - do Dubrovnika. Jedana od najlepših slika koja mi je ostala u sećanju - Stradun i sve u njemu, čak je i Ibrica bio tu negde. Zagrlila sam Orlanda. A potom svadja na plaži, ko će ići po klopu, hleb ili kruh...I konacno prvo pravo spavanje u bungalovu sa sve tušem. I sutradan, pošto je nestalo mojih novaca, krenusmo nazad stopom za Split. Bio je najvreliji dan u mom životu, niko da stane...I konačno smo stigli, jedva uhvatili voz za Beograd. Da smo morali još jednu romantičnu noć provesti na plaži, mislim da bi neko od nas dvoje završio u moru!
Putovanje i stopiranje za nezaborav, zar vam se ne čini? A on se danas toga NE SEĆA!!! Prošlo je više od 20 godina, ali ipak...zaboraviti tako nešto...
Nisam vozač, i uvek mi je žao kao suvozaču kad moj vozač ne primi stopere...
Upravo zbog ovih mojih stoperskih avantura...
Када сам сам у ауту обично повезем стопере, али када је неко самном, обично буду разни разлози против заустављања.