Artur Rembo - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 24 od ukupno 24

Tema: Artur Rembo

  1. #16

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    Bal obešenih

    Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
    Plešu, plešu paladini,
    Mršavi druzi paklenog kralja,
    Kosturi, mrtvi Saladini.
    Gospodar Velzevul za kravatu vuče
    Crne te pajace što se nebu keze,
    I dok ih po čelu starom čizmom tuče,
    Uz pesmu božićnu s njima igru veze.
    A pajaci na to spliću ruke tanke:
    Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
    Koje su grlile ljupke vragolanke,
    Od tih se sudara ružna ljubav budi.
    Ura, o igrači lišeni stomaka!
    Skokovi su laki, dugo polje ovo!
    Hop! je li to bitka ili igra laka!
    Vrag je violinu loše naštimovao!
    O tvrdih li peta kada se bos ide!
    Kad košulje kože sa tijela otpire!
    Ničeg što im smeta i čega se stide.
    Snijeg im na lobanje stavio šešire.
    Pod gavranom - kapom za naprsle glave -
    S mršave se čupe parče mesa žuti:
    Kao da su oni usred bitke prave
    S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
    Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
    Ura! - ko orgulje gubilište viče.
    Iz plavkastih šuma vučji odjek luta,
    Crven se pakao horizontom miče...
    Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
    Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
    Brojanice kičme, svoje pršljenove:
    Pokojnici, niste sad u manastiru!
    Oh! evo gde usred mrtvačkog plesa
    Velik ludi kostur u plam neba skače,
    Zanijet, kao konj se propinje i stresa
    I, jer mu je uže šiju steglo jače,
    Grči pest na kuku što krcka od stiska,
    Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
    Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
    U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.
    Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
    Plešu, plešu paladini,
    Mršavi druzi paklenog kralja,
    Kosturi, mrtvi Saladini.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #17

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    Pijani brod

    Kad iz mirnih Rijeka zaplovih po svijetu,
    Snosio već nisam kormilara volju:
    Indijanci su ih uzeli na metu,
    Pobivši ih gole na šarenom kolju.

    Tako sam od britskog pamuka, mornara
    I flamanskog žita oslobođen bio;
    Kada presta graja mojih kormilara,
    Poniješe me Rijeke kuda god sam htio.

    U mahnitom pljusku oseke i plime,
    Neviniji još, no dječji mozak, gore
    Lomove i kaos podnijeh prošle zime
    No rti što sežu daleko u more.

    Pomorski moj nagon kršten bje u buri
    Kad sam deset noći plutao na valu
    - Što se vječno valja i za plijenom juri
    Bez čežnje za glupim očima na žalu.

    Slađi nego djeci na kiselo voće,
    Čamovu mi ljusku zelen talas probi,
    Ispra bljuvotine, vino, nečistoće,
    Kormilo i sidro razasu i zdrobi.

    I od tog se časa kupam u poemi
    Mora, protkan mliječnim sjajem vasione,
    Zelen azur srčem, u kom gdjekad nijemi
    Davljenik, zanesen, zamišljeno tone.

    Gdje, kad iznenada sedefna modrina
    Zore zadrhti od ružičastih šara,
    Snažnije od vaše lire i od vina
    Vrije gorki kvasac ljubavnoga žara!

    Sad znam munju, trombu koja nebu liže,
    Vrtloge i struje, večer i svanuće,
    Što se ko golublje jato plaho diže
    Katkad vidjeh ono što se želi vruće.

    Vidjeh sunce puno pjega čija vatra
    Neznan užas budi, i gdje iz daljina
    Vjetar, kao glumce antičkog teatra,
    Valja vale, spori drhtaj žaluzina.

    Snivah noć zelenu, punu snježna sjaja,
    Zvjezdanim cjelovom kad se s mora slijeva,
    Nečuvenog soka kruženja bez kraja,
    Plav i žuti drhtaj fosfora što pjeva.

    Slijedio sam vale, poput krda zloga
    Kako o hrid biju i po više dana,
    Bez pomisli da bi Marijanska noga
    Ukrotila bijesnu njušku oceana.

    Viđao sam, znajte, čudesne Floride
    Gdje u oči tigra s ljudskom puti pada
    Odsjev cvijeća, duga što se nebom vide
    Napete ko uzde iznad sinjeg stada.

    Ogromne sam bare gledao gdje gnjije
    Levijatan usred vrše što ga sputa,
    Vir gdje vrelom strujom u bonacu rije
    I daljine što ih sivi ponor guta.

    Led, srebrno sunce, sedefaste vale,
    Žarki svod i brodski trup sred smeđe struje,
    Gdje ko grane crna mirisa već pale,
    Pune nametnika, orijaške guje.

    Poželjeh pokazati djeci sva ta čuda,
    Pjevajuće ribe, zlataste orade.
    Morske pjene cvat bje kruna moga truda,
    A snažni mi vjetar katkad krila dade.

    Al ponekad, shrvan skitnjom na svom putu,
    Razdragan sam slušo more kako ječi,
    Vješajući na me pjenu crno-žutu;
    Katkad bijah nalik ženi koja kleči,

    Lutajućoj hridi što na sebi njiše
    Modrookih ptica nečist, žagor glasan;
    I dok lutah, preko užadi sve tiše
    Klizali su vali davljenike na san.

    Al ja, izgubljeni brod što s kosom kiše
    U eter bez ptica s uraganom ode,
    Te Hanzine lađe, ni Monitor više
    Neće mu izvući pijan trup iz vode,

    Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
    Ja, što provom param rumen zid visina,
    Nosim omiljena jela pjesnicima
    Od sunčevih trava i azurnih slina,

    Koji hitam, posut iskrama planktona,
    Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
    Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
    Tamno-modro nebo u vir voda plamnih,

    Koji drhtim, čuvši jecaj iz daljina
    Behemot i gusti Maelstrom kad se pare,
    Ja, vječiti tkalac beskrajnih modrina,
    Sad evropske žalim lukobrane stare.

    Vidjeh nebo kada zvijezdama se pali,
    Bunovno, veslaču pristupno i drago:
    Zar te ova noć snom izgnanstva zali
    Jato ptica zlatnih, o buduća Snago?

    Ali znam da odveć plačem. Svi već znadu
    Gorka sunca, grozne lune, bolne zore.
    Trpka ljubav pijanim mrtvilom me nadu.
    O da kilj mi prsne, da me poždere more!

    Kad za evropskom me vodom želje snađu
    Vidim crnu lokvu pred mirisno veče,
    Kad čučnuvši kraj nje, tužno dijete lađu,
    Krhku kao leptir, pušta neka kreće.

    Vali, otkada vaša nemoć me ne satre,
    Ja ne mogu tragom dereglija poći,
    Prolaziti slavom zastava i vatre,
    Niti podnijeti mirnih luka strašne oči.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Artur Rembo


    Artur Rembo (fr. Jean Nicolas Arthur Rimbaud) (Šarlvil, 20. oktobar, 1854 - Marselj, 10. novembar, 1891) francuski pesnik koji je ostavio izuzetan uticaj na simbolističku peoziju, a smatra se i pretečom nadrealizma. Rođen je u Šarlvilu (sada deo Charleville-Mzires) u Ardennes departmanu u severoistočnoj Francuskoj. Počeo je da piše stihove sa petnaest godina. Više puta je bežao od kuće, živeo razuzdano, a neko vreme je živeo u Parizu sa Polom Verlenom sa kojim je imao i ljubavnu aferu .

    U maju 1871. Rembo piše Lettre du Voyant Polu Demeniju u kojem iznosi svoje viđenje pesnika i poezije (pesnik mora biti kradljivac vatre; on mora sići u tamne regije podsvesti da tamo otkrije pravo čovekovo ja, koje se bitno razlikuje od spoljašnjeg, stilizovanog, društvenog ja). 1872. odlazi sa Verlenom u Belgiju, pa u Englesku. Svađaju se, rastaju zatim ponovo sreću u Briselu, gde ga Verlen ranjava metkom iz pištolja.

    Napisao zbirke pesama:

    - Iluminacije (1872-74),
    - Sezona u paklu (1873).

    Sa devetnaest godina, rekavši sve što je imao da kaže prestaje sa pisanjem poezije i nastavlja svoju životnu pustolovinu kao skitnica, trgovac, krijumčar oružja i istraživač egzotičnih krajeva. Iz Afrike se vraća u Francusku 1891. zbog tumora na nozi. Umire u 37. godini posle amputacije noge.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  4. #19

    Odgovor: Artur Rembo

    Samoglasnici



    A crno, E belo, I rujno, O plavo,
    U zeleno: tajna rođenja vam tu je:
    A, crn kosmat pojas muha što blistavo
    Nad svirepim smradom kupe se i zuje,
    Zatoni sene: - E, koplja gordih santi,
    Belina cadora, cveće zanjihano;
    I, krv ispljunuta, smeh što gnevno plamti
    Na usnama lepim, u kajanju pjanom;
    U, drhtanje kružno božanstvenih mora,
    Spokoj pašnjaka i stada, spokoj bora
    Koje alhemijom sticu ucenjaci;
    O, vrhovna Truba, puna cike lude,
    Mir kojim Andeli i svetovi blude,
    - Omega, Ociju silnih modri zraci!


    Zvezda ti uli rumena svoj sjajni plač u uši,
    Beskraj ti beo razli niz slabine svoj tok,
    Na dojke ti se more biserom ride sruši,
    Čovek crn iskrvari uz vladarski tvoj bok.
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  5. #20

    Odgovor: Artur Rembo

    Večnost

    Nađosmo opet. - Kog?
    Pa Večnost izgubljenu.
    To su mora što krenu
    Sa vatrom sunčevom.
    Stražarska moja dušo,
    Promrmljajmo priznanje
    O ništavilu noći
    I o tom ognju danjem.
    Sad spona ljudskih mnjenja
    I opštih oduševljenja
    Na tebi više nema
    I ti letiš prema.
    Jer, satanska žeravice,
    Nestrpljenje smiri
    Jedino ona Dužnost
    Što se iz tebe širi.
    Tu orietur pada,
    Tu više nade nema.
    Strpljenje, nauk vlada,
    Muka se samo sprema.
    Nađosmo opet. - Kog?
    Pa Večnost izgubljenu.
    To su mora što krenu
    Sa vatrom sunčevom.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #21

    Odgovor: Artur Rembo

    ORMAN

    Taj rezbaren orman, sav u hrastovini,
    Naliči na stare, dobroćudne ljude,
    A kad je otvoren, prosipa u tmini
    Mirise što zanos poput vina bude.

    U njega se mnoštvo starudija strpa,
    Mirišljavog rublja, il' marama baka
    S likom čudovišta, zatim starih krpa
    Ženskih ili dečjih, uvelih čipaka.

    - Tu i medaljona ima, i portreta,
    Traka kose; tu je miris suvog cveta
    Sa kojim kao da miriše i voće.

    - O drevni ormane, tebi je poznata
    Mnoga priča koju ispričati hoćeš
    Kad škripeći širiš svoja crna vrata.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  7. #22

    Odgovor: Artur Rembo

    CARINICI

    Oni što kažu: šlus, i što su psovci vični,
    Vojnici, talog Carstva, bivši junaci mora,
    Svi nisu ništa naspram Vojnika Ugovora
    Što sekirama seku sam azur pogranični.

    Sa nožem i sa lulom, ozbiljni, neumorni,
    Kad ko gubica kravlja mrak u šumama slini,
    Vodeći svoje doge uzicom, u tišini,
    Oni polaze u noć, za strašnu obest orni!

    Moderni zakon s njima noćne Faunke traži,
    Fauste i Dijavole hvataju ti junaci:
    "Dosta je, bivši ljudi! Denjkove te odbaci!"

    A kad njegova svetlost dođe do mladih draži,
    Carinik onda revno sve pregleda, svud virne!
    Pakao Prestupniku kojega rukom dirne!
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  8. #23

    Odgovor: Artur Rembo

    VEČERNJA MOLITVA

    Ja živim zaseo, anđeo sred ruku
    Berberina, s kriglom, u dimu cigara;
    Vrat i trbuh mi se svijaju u luku,
    Pod vazduhom punim nestvarnih jedara.

    Kao vreli izmet iz golubinjaka,
    Hiljadu maštanja mene slatko peče.
    Srce mi je nežna kora u biljaka
    Krvavih od zlatnog polena što teče.

    Zatim, kada brižno sa snovima svršim,
    Popiv tridesetak krigli, kruta java
    Tera me da hitno, sabran, nuždu vršim.

    Pitom kao Gospod kedara i trava,
    Ja premokrim nebo, a svi suncokreti
    Šalju pozdrav mlazu što visoko leti.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  9. #24

    Odgovor: Artur Rembo

    SENSATION

    Vecera plavih letnjih ici cu stazama
    Ubadan od klasja,gazeci jedva vidnu travu:
    Sanjar,osecacu svezinu po svojim stopama
    Pusticu vetar da kupa otkrivenu mi glavu!

    Necu misliti,nikakve necu izrazavati stvari
    Al' u dusu,neogranicena ljubav peci ce se,uzbudjenju:
    I ici cu daleko,daleko kao cergari,
    Kroz prirodu--srecan kao da odlazim uz zenu!
    Ima dana kada mi treba neko... Neko, ko ništa ne pita, a zna sve.

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Arthur Charles Clarke (Artur Čarls Klark)
    Autor MaNemoj u forumu Književnost
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 24.12.2009, 22:22

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •