Imala sam sreću da imam babu i dedu koji su umeli da polivaju novcima. To je značilo: kad deda dobije penziju, da malo novaca deci, ali da i babi da da deci. Naredne nedelje deda mudro ćuti, ali baba, da deda ne zna (kako sam samo naivno verovala da ne zna ) tutne kintu. Treće nedelje opet se prsi deda. "Pošto majka nema penziju, ona vam ne može u svak' put dati." Četvrte nedelje opet vadi baba iz svojih tajnih zaliha.
Ovu kintu mi roditelji nikad nisu uzimali, ali sam morala da "prijavim" da sam dobila kao i na šta sam potrošila.
Svoj prvi mesečni džeparac od mame sam dobila sa četiri godine.
Nisam baš sigurna šta sam mogla sa ovom kintom, al sam bila mnogo bitna što i ja sad imam novčanik i moje novce.
Godinama mi se džeparac povećavao, ali se povećavao i spisak onog što moram pokriti od džeparca. U srednjoj školi je moj džeparac pokrivao užinu, izlaske, garderobu i ekskurzije. (Tačnije, jedino što nisam pokrivala od džeparca su stan i hrana.)
Nekad svoje roditelje smatram ili hrabrima ili ludima. Jer to nisu bile male pare ni za odrasle, a kamoli za klince. Sećam se i vaspitnih metoda: ako si potrošila sve, ja ti mogu pozajmiti, ali to znači da ću ja ući u minus u banci, a nemam nameru da ja plaćam kamatu za tvoje pozajmice. Pa kad ti naredni mesec nazad uzme ne samo što si pozajmio, nego i kamatu (bogami, bile su zelenaške).
Zahvaljujući tome, dosta rano sam naučila da baratam novcima. I izbegla sam klasično prezaduživanje i nekontrolisano trošenje plate kada sam se zaposlila, u šta su uglavnom upadali moji prijatelji koji nisu imali mesečni džeparac, nego su tražili od roditelja kad im za šta treba.
Pristalica sam džeparca. Mesečnog, polumesečnog, kako god, ali ne dnevno uzimanje kinte.
A vi?