Фотографија војника - Strana 2
Strana 2 od 6 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 86
  1. #16

    Odgovor: Фотографија војника



    Antoan de Sent Egziperi (fr. Antoine de Saint-Exupry), francuski pisac rođen 29. juna 1900. godine u Lionu kao treće po redu od petoro dece. Već od detinjstva je pokazivao sklonosti ka pisanju a želeo je da bude i pilot. Godine 1921. postao je pilot u Strazburu. 1923.godine imao je avionsku nesreću u Buržeu. 1925. godine upoznao se sa poznatim piscima među kojima je bio i Andre Žid, koji su podržali njegove literarne sposobnosti. 1926. godine objavio je svoje prvo delo Avijatičar. 1929. godine leti na raznim pravcima u Americi gde istražuje Patagoniju i Kordiljere. 1930. godine je dobio orden legije časti za zasluge u civilnoj aronautici. Učestvovao je kao pilot na strani oslobodilačkih snaga protiv Hitlerove Nemačke. 31. jula 1944. godine nije se vratio sa zadatka.

    Pisac je mnogih članaka. priča i romana među kojima su najpoznatiji Pravac jug (1928.), Noćni let (1931.), Zemlja ljudi (1939.), Ratni pilot (1942.), Smisao života (1956.), Citadela (1948.), i najpoznatiji Mali princ, koga je napisao 1943. godine.

    Живима по заслузи, мртвима по обичају

  2. #17

    Odgovor: Фотографија војника





    Pesnik, revolucionar i književnik Jovan Popović rođen je 18.11.1905. godine u Velikoj Kikindi u porodici apotekara, od oca Stanislava i majke Desanke. Osnovnu školu je učio na Nemačkom i Mađarskom jeziku i završio 1918. godine. U Velikoj Kikindi je 1923. godine završio gimnaziju na Srpskom jeziku. Potom u Beogradu upisuje Filozofski fakultet i uporedo studira književnost i sarađuje u časopisima toga vremena,

    Godine 1941. učestvuje u aprilskom ratu. Odlazi u partizane u Posavski partizanski odred i uređuje časopis "Posavski partizan" i počinje da piše "Istinite legende" koje objavljuje u listu "Slobodna Vojvodina" 1944. godine.

    Boraveći u ilegalnosti 1942/43 godine na području Fruške Gore u Šušnjarevom Salašu, dolazi u Susek. U znak sećanja na dane njegovog boravka u Suseku, osnivač, meštani i radnici škole odlučili su 1964. godine da školi daju ime "Jovan Popović" koje i danas nosi.

    Umro je veoma mlad u svojoj 47. godini života 13.02.1952. godine u Beogradu. Zato i stih iz škola "Jovan Popović" kaže:

    "Borio se puškom i perom
    protiv fašizma i mraka.
    Borio se i pisao iskreno i toplo
    O podvizima znanih junaka. "
    Живима по заслузи, мртвима по обичају

  3. #18

    Odgovor: Фотографија војника

    Zoltan Dani,
    Madjar iz Srbije koga je slavila cela nacija


    Zoltan Dani (ratno ime pukovnik Gvozden Đukić) je bivši pukovnik PVO VJ koji je komandovao jedinicom (3. divizion 250. raketne PVO brigade) koja je tokom NATO agresije na Jugoslaviju, u noći 27. marta 1999. godine srušila avion F-117 Noćni soko u ataru sremskog sela Buđanovaca.

    Tokom akcije NATO snaga na teritoriji SRJ 1999, jedinica Vojske Jugoslavije kojom je Dani tada komandovao, je uz pomoć zastarele sovjetske baterije S-125 Neva raketa (NATO oznaka SA-3 Goa) dugih 7 m i teških skoro 450 kg uspela da obori F-117. Po Danijevim rečima, izvršena je mala modifikacija bojeve glave na raketama sa tehnologijom iz 1960-ih godina, ali nikada nije objavljeno u čemu se modifikacija sastojala.

    Prema Danijevoj izjavi, njegova jedinica je oborila i jedan F-16[1].

    Pedesetogodišnji Zoltan Dani penzionisao se 1. septembra 2004. godine i trenutno (početak 2007) živi u rodnom Skorenovcu kod Kovina, najjužnijem mađarskom selu u Vojvodini. Vlasnik je pekarske radnje, a pokreće i brojne inicijative za razvoj seoskog turizma.

    U izvršnoj produkciji niške nezavisne produkcije „Polka Dot”, snimljen je dokumentarni film pod nazivom „21. sekund” režisera Željka Mirkovića


    АП Војводина је споља гледано хармонична а изнутра је лажна, беживотна, једна јавна представа ...

  4. #19

    Odgovor: Фотографија војника



    Koča Popović, Načelnik Generalštaba JA



    Rođen je 14. marta 1908. godine u Beogradu. Kao dečak jedno vreme je živeo u Švajcarskoj. Gimnaziju je završio u Beogradu, a zatim je otišao na odsluženje vojnog roka. Posle završetka služenja vojske ponovo odlazi u Švajcarsku, pa zatim u Francusku gde studira na Sorboni filozofiju i apsolvira u Parizu 1932. godine, gde se priključuje nadrealističkim krugovima. Od tada do rata 1941. godine bavio se publicistikom i književnošću.

    Inače, general Koča Popović je završio školu rezervnih artiljerijskih oficira Vojske kraljevine Jugoslavije u Sarajevu 1927. godine i iste godine je proizveden u čin artiljerijskog potporučnika.

    Od jula 1937. godine borio se u Španskom građanskom ratu, prvo kao borac, zatim kao načelnik štaba, pa komandant artiljerijskog diviziona, kada je dobio čin poručnika Španske republikanske armije. Oko dve godine učestvovao je u svim borbama artiljerijskih jedinica internacionalnih brigada, na svim bojištima republikanske Španije, do njene poslednje bitke za Madrid.

    Posle sloma Republikanske armije Španije, Koča Popović, zajedno sa ostalim borcima internacionalnih brigada, prelazi u Francusku. Zbog učešća u španskom narodnooslobodilačkom ratu interniran je i mart i april 1939. godine provodi u koncentracionom logoru Sen Siprijen (Saint Cyprien). Jedno vreme radio je u Komitetu za španske borce u Parizu. Septembra 1939. preko partijskih veza iz Francuske se vratio u Jugoslaviju, gde je nastavio svoju revolucionarnu aktivnost izvršavajući zadatke koje mu je postavljala Komunistička partija Jugoslavije.

    Oružanu borbu protiv fašizma započetu u Španiji nastavlja u redovima Vojske Kraljevine Jugoslavije kao komandant trupe pukovske komore. Zarobljen je kod Ivanjice u aprilu 1941. godine, ali je odmah pobegao iz zarobljeništva.

    U NOR-u je od 7. jula 1941. godine. Bio je komandant Kosmajskog NOP odreda. Nakon toga je komandant Posavskog NOP odreda. Pod njegovom komandom ovi odredi su vodili brojne bitke i izvojevali mnoge uspehe u leto i jesen 1941. godine. Sa dužnosti komandanta Posavskog odreda postavljen je za komandanta grupe odreda u Šumadiji i zapadnoj Srbiji.

    Prilikom formiranja Prve proleterske NOU brigade, prve regularne jedinice NOV i POJ, u Rudom 21. decembra 1941. godine Koča Popović je postavljen za prvog komandanta.
    U Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi mu je pala neprijatna uloga da bude jedan od partizanskih pregovarača sa Nemcima u Gornjem Vakufu o prekidu neprijateljstva i razmeni zarobljenika. Ovi Martovski pregovori su ostali zabeleženi i po tome što je jedino Koča pregovarao pod punim imenom i prezimenom, dok su Milovan Đilas i Vladimir Velebit koristili lažna imena.

    U Petoj neprijateljskoj ofanzivi 9. i 10. juna 1943. godine Prva proleterska divizija probila je obruč 369. nemačke divizije kod Bilanovaca, 12. juna na komunikaciji Foča-Kalinovik i 17. juna Prača-Renovica, čime je otvorila put operativnoj grupi divizija NOVJ na Sutjesci. Ali, ovakav manevar stajao je velikih ljudskih gubitaka. Posle proboja Koča je skoro stigao do vojnog suda jer je proboj učinio samoinicijativno, izgubivši komunikaciju sa Vrhovnim štabom. Za momenat se to smatralo kukavičlukom tj. proboj iz obruča je protumačen ako "bežanija".

    Koča Popović je 1. novembra 1943. godine, zbog posebnih zasluga na ratištu, unapređen u čin general-lajtnanta. Jula 1944. godine postavljen za komandanta Glavnog štaba NOV i PO za Srbiju.
    Bio je poslanik Ustavotvorne skupštine Demokratske Federativne Jugoslavije i poslanik Privremene narodne skupštine Jugoslavije.

    Od 1945. godine neprekidno je biran za narodnog poslanika Savezne narodne skupštine i Narodne skupštine NR Srbije.

    Čin general-pukovnika JNA dobio je 2. avgusta 1947. godine, da bi 27. aprila 1953. bio preveden u rezervu. Na položaju Načelnika Generalštaba JNA ostao je do 27. januara 1953. kada je svoju dužnost prepustio još jednom proslavljenom partizanskom generalu, Peki Dapčeviću. Posle završetka vojnog službovanja najviše se posvetio političkim poslovima.

    Od januara 1953. do 1965. godine bio je član Saveznog izvršnog veća i državni sekretar za inostrane poslove. Kao sekretar za inostrane poslove učestvovao je u svim pregovorima Jugoslavije sa mnogim zemljama sveta. Koča Popović je učestvoavo kao šef jugoslovenskih delegacija na zasedanjima Generalne skupštine Organizacije ujedinjenih nacija. Svojom zapaženom aktivnošću u UN-u i zalaganjem za principe aktivne i miroljubive koegzistencije mnogo je doprineo povećanju ugleda i afirmacija Jugoslavije u svetu.

    Iz političkog života se definitivno povukao 1972. godine posle događaja u Hrvatskoj i Srbiji. Za života bio dva puta oženjen, najpre sa Verom Bakotić, a posle rata sa Lepom Perović, provoborcem iz Banjaluke. Dece nije imao. Do kraja života živeo je u Beogradu gde je i umro 20. oktobra 1992. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu

    Manje je poznato da se Koča Popović, za vreme studija u Parizu, priključio nadrealističkom pokretu. Poznavao je umetnike iz Bretonovog kruga i održavao komunikaciju između beogradske i francuske grupe nadrealista.

    Sa Vanom Borom, Roberom Desnosom (Robert Desnos) i drugim umetnicima okupljenim oko pariskog časopisa Revue Du Cinéma (br. 3). Godine 1929. potpisao je protest „Čovek od ukusa“. Pisao je filmske kritike i za list Paris Soir. Bio je saradnik beogradskog časopisa 50 u Evropi. Bio je član grupe beogradskih nadrealista i jedan je od potpisnika manifesta.


    Kao publicista napisao je više dela, među kojima su najznačajnija:
    "Za pravilnu ocenu oslobodilačkog rata naroda Jugoslavije" (1949.),
    "Beleške uz ratovanje" (1988.) i
    "Dnevnik o ratnom putu Prve proleterske brigade" (1946.).

    Podaci preuzeti iz Vikipedije
    Poruku je izmenio Samuraj, 25.11.2008 u 14:52
    Живима по заслузи, мртвима по обичају

  5. #20

    Odgovor: Фотографија војника



    Ratko Mitrović

    Rođen je 27. maja 1913. u Čačku. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom mestu. Još kao gimnazijalac prišao je naprednom radničkom pokretu i angažovao se u radu sportskih društava. Bio je sekretar sportskog društva „Borac“ u Čačku, oko kojeg su se okupljali napredni radnici i srednjoškolci. Pored toga bio je vrlo aktivan član radničkog kulturno-umetničkog društva „Abrašević“ u Čačku, a angažovao se i u Ujedinjenim radničkim sindikatima.

    Na Beogradskom univerzitetu studirao je prava. U članstvo Komunističke partije Jugoslavije primljen je 1939. godine.

    U vreme okupacije Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, Ratko Mitrović je bio sekretar Okružnog komiteta KPJ za Čačak. Jedan je od organizatora ustanka u čačanskom kraju. Organizovao je prikupljanje oružja i municije i vršio pripreme za ustanka.

    Po odluci OK KPJ za Čačak, 12. jula 1941. godine, na Stjeniku, na planini Jelici, formiran je Čačanski partizanski odred "Dr Dragiša Mišović", a Ratko je postao njegov prvi politički komesar.

    Bio je hrabar borac. Naročito se istakao 7. novembra 1941. godine, kada su četnici Draže Mihailovića, pošto su napustili položaje prema Kraljevu ostavili slobodan prolaz Nemcima i pokušali da na prepad preotmu Čačak od partizana. Mitrović je, s Trnavskim i Ljubićkim bataljonom i četom gradske milicije, razbio četnike i preterao ih prema Ravnoj Gori.

    U Prvoj neprijateljskoj ofanzivi nemačka 113. pešadijska divizija, prodrla je brzo i nezadrživo u Čačak, i ponovo ga okupirala 28. novembra 1941. godine. Zbog brzine dejstva ove divizije, neki delovi Čačanskog odreda nisu uspeli da se povuku, već su ostali u gradu. Glavnina odreda povukla se prema Sandžaku. Nemci su jakim snagama zauzeli celu slobodnu teritoriju.

    Među onima koji su ostali u opkoljenom gradu bio je i komesar Čačanskog odreda i sekretar Okružnog komiteta KPJ Čačak, Ratko Mitrović. Četnici su ga uhvatili 8. decembra 1941. godine, u selu Ježevici, kod Čačka i predali Nemcima.

    Nemci su ga obesili na čačanskoj pijaci 11. decembra 1941. godine, sa koje su često, odjekivale njegove reči upućene borcima i narodu: "Doći će dan kada ćemo mrskog okupatora isterati iz naše zemlje! Doći će dan pobede, drugovi, dan kada ćemo vedra čela moći svakome u oči da pogledamo, dan kada će nam celo napredno čovečanstvo reći: hvala, pokazali ste kako se treba boriti za slobodu!".

    Za narodnog heroja proglašen je 25. septembra 1944. godine.
    Живима по заслузи, мртвима по обичају

  6. #21

    Odgovor: Фотографија војника



    Homa_Masaharu

    Japanci su za napad na ostrvo Luzon (Filipini) pripremili svoju 14. Armiju pod komandom General-Pukovnika Masahare Home (Masaharu Homma) . Armija je brojila oko 60.000 vojnika odlično opremljenih i uvežbanih za operaciju . Sastojala se iz dve pešadijske divizije , jedne samostalne pešadijske brigade , dva tenkovska puka , 5 artiljerijskih pukova , 5 protivavionskih pukova , 4 protivtenkovske čete , jedan minobacački bataljon i nekoliko inženjerijskih jedinica .
    Живима по заслузи, мртвима по обичају

  7. #22

    Драгутин Матић

    Драгутин Матић

    Ево и чисто српске варијанте "Иво Џиме" и "заставе у Берлину" ... ова слика је обишла цео свет и постала симбол борбе против светских окупатора у првом светском рату ... слику наравно препознајете, била је у свим нашим уџбеницима из историје ...



    Zapisi ratnih dobrovoljaca
    Jest - to sam ja, Dragutin Matic

    "Sad se o njemu sve zna: to je najpoznatiji ratni izvidjac u istoriji Srpske vojske. Oko Sokolovo. Pravo ime Dragutin Matic. Ratna fotografija je obilazila zemljinu kuglu. Sluzila je kao simbol odanosti vojnika ratnom zadatku radi odbrane Otadzbine, kao simbol koncetracije coveka u opasnom vremenu - ratu, kao simbol budnosti, predanosti, ozbiljnosti u obavljanju ratnog zadatka...Kruzila, kruzila. Ulazila u ratne albume, krasila pozivnice za proslavu ratnih dogadjaja, bila nezamenljiv pratilac publikacija o teskim danima, velikim borbama, sjajnim pobedama srpske vojske, o tome da je ''srpski opanak spasao civilizaciju"...

    A on, taj ratnik - Oko Sokolovo - nije znao da je snimak uspeo, da je fotograf - reporter preziveo, da je njegov ratni lik ovekovecen. I tek posle pedeset godina od fotografisanja - ratnik vidi sebe. Iznenadi se, zanemi, zacuti, filmskom brzinom kroz misli prolete ratni dani, drugovi, gladovanja, ranjavanja...

    - Jest' - to sam ja. Zaista me slikao...

    I priseca se da se oko njega, kad je posao na zadatak motao neki novinar, "sta li'", kako ga je slikao i otisao. Da, bilo je pre pedeset godina.

    Dragutin Matic - Oko Sokolovo - rodjen je 10. januara 1888. godine u selu Kaletincu ispod litica Suve Planine. Najmladje je, sesto dete, siromasnih poljoprivrednika. Godine 1910. odlazi u vojsku, u tada najelitniji rod - konjicu, jer je iz porodice koja je gajila konje. Kao konjanik jahao je tik uz princa Djordja Karadjordjevica. Kad je zavrsio to vojevanje, 1912. godine, pocinje rat sa Turcima za oslobodjenje juznih delova Otadzbine. Zavrsismo sa Turcima "lose - crno" , prodje Kumanovska, prodje Bitoljska bitka. Cekamo, veli, civilno odelo. Ali - opet ratna truba: rat sa Bugarima. I njih, rece, sredimo. Opet bez civilnog odela. Dolazi Prvi svetski rat - Cer, Kolubara, Albanija, Krf, Solun, Kajmakcalan, Gornicevska...

    Ratnik se vraca tek 1919. godine svome slobodnom domu. Sin je imao godinu dana kada je tata krenuo u vojsku, sada je u 11. godini. Ne poznaju se. Ali - dug je oduzen prema Otadzbini.

    Ratniku Dragutinu Maticu podignut je velicanstveni spomenik na trgu ispred opstine Gadzin Han. Osvestao ga je vladika niski Irinej, bilo je vojnih pocasti i drugih svecanosti, otkriven je 1998. godine u okviru proslave osamdestogodisnjice oslobodjenja Srbije''.
    ___________________________________
    *Storija je preuzeta iz knjige "Moj otac Oko Sokolovo'", novinara Blagoja Matica, sina Dragutinova. Knjiga je izdata 1998. godine u cast 80 godina proboja Solunskog fronta. Izdavac je preduzece "Batin'" iz Beograda.

    АП Војводина је споља гледано хармонична а изнутра је лажна, беживотна, једна јавна представа ...

  8. #23

    Odgovor: Фотографија војника



    Kosta Nađ i Vlada Popović

    Rođen je 13. maja 1911. godine u Petrovaradinu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Petrovaradinu. A 1926. godine počeo je da uči zanat u avio-industriji "Ikarus".

    Kosta je kasnije upisao Vojnu podoficirsku školu u Bileći. Kada je završio, zadržan je u Bileći, da obučava nove pitomce.

    Odmah po izbijanju Španskog građanskog rata, u proleće 1936. Kosta se prijavio dr. Pavlu Gregoriću, koji je organizovao slanje jugoslovenskih dobrovoljaca u Španiju.
    Kosta je, s prvom grupom "Španaca", stigao u Zagreb 16. jula 1941. godine. Rade Končar i Vlado Popović su ga tu zadržali do 5. avgusta, kada je poslat u Karlovac, da pomogne Operativnom rukovodstvu u organizovanju ustanka. U avgustu je delovao u Topuskom, Velikoj Kladuši, vrginmoščanskim selima i Držnici. Zajedno sa Vladom Popovićem i vojnim rukovodiocima Korduna, učestvovao je 5. septembra na vojno-političkom savetovanju s ličkim rukovodstvom ustanka, u Krbavicu.

    Kada je Vrhovni komandant NOPO Jugoslavije Josip Broz Tito reorganizovao rukovodstvo partizanskih jedinica BiH-a, početkom februara 1942. godine, Kosti Nađu je poverena komanda nad svim jedinicama zapadne Bosne (od reke Bosne do Une). Od 23. februara do kraja jula, kada je u zapadnu Bosnu prodrla grupa proleterskih brigada s Vrhovnim štabom, jedinice pod Kostinom komandom (oko 14.000 boraca) stvorile su ogromnu slobodnu teritoriju, povezanu sa Dalmacijom, Likom, Banijom i Slavonijom.

    Tokom 1942. godine partizanske jedinice, pod komandom Koste Nađa, oslobodile su: Prijedor, Krupu, Dobrljin, Ključ, Drvar, Bosanski Petrovac, Mrkonjić Grad, Jajce... Od 2. do 4. novembra Kosta je rukovodio, dotad najvećom operacijom NOR-a, bitkom za Bihać. Njegova taktika osvajanja utvrđenih gradova, po sistemu klinova, iznenađivala je i zbunjivala neprijatelja.


    Osnovni zadatak divizija, kojima je od jeseni 1943. godine, komandovao Kosta Nađ, bio je osiguranje planiranog prodora NOVJ na istok, u Srbiju. To je bilo moguće ostvariti tek 1944. godine, kada počinje prva faza završnih operacija za oslobođenje Jugoslavije. Početkom 1944. godine postavljen je za komndanta Glavnog štaba NOV i PO Vojvodine.

    U jesen 1944. godine, i tokom zime 1944/45. godine, Kostine jedinice (1. januara prerasle u Treću armiju JA) forsirale su Dunav i Dravu, potpuno oslobodile Vojvodinu, Baranju i deo Slavonije. U završnim operacijama, Treća armija je tri puta pohvaljena, za borbe kod Batine, za brzi prodor uz Dravu, prko Slavonije i Podravine u Štrajersku i 15. maja za slamanje neprijateljski jedinica između Celovca, Celja i Maribora.
    Posle oslobođenja Jugoslavije obavljao je niz odgovornih dušnosti u JNA. U više saziva je bio poslanik Savezne skupštine, a od Sedmog kongresa SKJ, četiri puta je biran u CK SKJ. Od 1974. do 1981. godine bio je predsednik Saveznog odbora SUBNOR-a Jugoslavije.

    Umro je 19.novembra 1986. godine. Sahranjen je, zajedno sa suprugom Dušankom, u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
    Живима по заслузи, мртвима по обичају

  9. #24

    Odgovor: Фотографија војника



    Ivan Nikitovič - Kožedub
    Rodjen 1919. godine, Kozedub je stupio u sovjetsko ratno vazduhoplovstvo 1940. godine kao dobrovoljac. Odmah je bilo jasno da je Kozedub talentovan pilot, pa su ga u kriticno vreme nemackog napada u junu 1941. zadrzali u pilotskoj skoli kao instruktora. Mogao je ceo rat da ostane na mestu instruktora da nije sam trazio da bude prebacen u borbu. Tek kada su fon Paulusovu armiju unistili kod Staljingrada, Kozedubu su uslisene molbe i prebacen je nafront na usavrsavanje na lovcu La-3GG. Svoju prvu vazdusnu bitku je doziveo 5. jula 1943. Njegova jedinica se borila protiv 12 Fw-190 I jedva je izbegao obaranje. Prvi avion kojeg je Kozedub oborio je Ju-87 kod Bjelogroda. Njegova treca I cetvrta pobeda su usledile do kraja sedmice, a do kraja meseca taj broj je dostigao osam. Septembra 1943., Kozedub je unapredjen u kapetana I klase i postavljen za komandanta eskadrile koja se borila za oslobodjebnje Kijeva. Tih dana, Kozedub je ostvario 11 vazdusnih pobeda u dvadeset letova. Tada je leteo na La-5FN. Taj avion je bio veoma dobar jer je mogao da pruza podrsku jedinicama na zemlji I da stite IL-2 u akcijama. Pocetkom 1944. odlikovan je ordenom heroja Sovjetskog Saveza. Oborio 20 aviona za 7 dana od kojih 5 Fw-190. U julu, kada je vec imao 47 vazdusnih pobeda, Kozedub je leteo na La-7. Njegov avion je bio poznat po belom broju 27 na trupu. 1944. je prekomandovan na 1. beloruski front, gde su Nemci bili malobrojni, pa je teze postizao vazdusne pobede. Do kraja 1944. imao je 57 vazdusnih pobeda odlikovan je drugim ordenom heroja SSSR-a. 12. februara 1944. je oborio 2 Fw-190 I izjednacio se sa Aleksandrom Pokriskinom do tada najboljem asu SSSR-a. 24. februara 1945. Kozedub je oborio i jedan Me-262 iznad Berlina i tako postao najuspesniji po broju pobeda. Do kraja rat je oborio jos dva Fw-190D. Posle zavrsetka rata, odlikovan je treci put herojem SSSR-a. On je bio jedan od trojice koji su bili odlikovani tri puta herojem Sovjetskog Saveza. Pored njega, jedino su jos Zukov i Pokriskin bili odlikovani kao on. Kozedub je ostao u aktivnoj sluzbi u SSSR-u i sredinom sezdesetih postao general-pukovnik.
    Живима по заслузи, мртвима по обичају

  10. #25

    Odgovor: Фотографија војника



    General Vajnrajt posle potpisivanja kapitulacije poziva putem radija sve savezničke jedinice na Filipinima da se predaju . Pored njega sedi japanski oficir spreman da prekine prenos ukoliko general ne bude čitao unapred pripremljen i dogovoren tekst .

    Japanci su zarobili oko 60.000 Filipinaca i 15.000 Amerikanaca koji su po izuzetno lošem vremenu bez hrane i vode bili prisiljeni da peške marširaju preko 100km do kampova za prihvat zarobljenika . Mnogi nisu uspeli u tome. Tokom borbi poginulo je 10.000 saveznika dok je njih 20.000 bilo ranjeno . Amerikanci su kupili vreme žrtvujući svoje jedinice čiji je položaj bio veoma loš od samog početka . To vreme omogućilo im je da kasnije dobiju vrlo važne bitke na Pacifiku koje su prelomile rat. Japanci su imali oko 7000 mrtvih, 12.000 ranjenih i 10.000 obolelih od Malarije ali je ova pobeda dala mnogo političkih poena Japanu u njihovom odnosu sa raznim narodima Azije .

    Toliko o američkoj nepobedivosti !
    Живима по заслузи, мртвима по обичају

  11. #26

    Odgovor: Фотографија војника

    Južni Pacifik - oproštaj od druga


  12. #27

    Odgovor: Фотографија војника



    Legenda 20. veka - Najveći Marinac - Srbin Pejić



    Mičel Pejdž (Pejić)
    rođen u porodici srpskih imigranata u Pensilvaniji (SAD),
    zbog iskazanog junaštva i sposobnosti u Drugom svetskom ratu dobio je Kongresnu medalju časti
    i stekao status najlegendarnijeg pripadnika mornaričke pešadije

    http://www.svevesti.com/?l=sr&a=69480


    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  13. #28

    Odgovor: Фотографија војника

    Павле Јуришић Штурм - један од највећих Срба свих времена



    Verna braća Šturm

    General Pavle Jurišić - Šturm ( 1848 - 1922), komandant slavne Treće srpske armije u Prvom svetkom ratu rođen je u Pruskoj, od oca Lužičkog Srbina. Završio je u ono vreme najprestižnije pruske vojne škole, u Breslau, a zatim i specijalizaciju u Nansiju. Učestovao je u francusko-pruskom ratu 1870. i 1871. godine u kojem je odlikovan Ordenom gvozdenog krsta. I Pavel i Evgenij Šturm bili su poručnici možda najslavnije vojske u Evropi, kakvom je smatrana pruska, kada su 1876. godine odlučili da kao dobrovoljci pođu u Srbiju i da se zajedno sa Srbima bore protiv Turaka.

    Kraljev ađutant

    Uoči balkanskih ratova Pavle Jurišić bio je nekoliko godina na položaju ađutanta kralja Petra. Više je anegdota nego istorijska činjenica, da ga je kralj uzeo uza se da bi mu se odužio što mu je spasao život. Naime, u francusko-pruskom ratu našli su se kao ratnici na suprotnim stranama, pa je Šturm svom ratnom zarobljeniku Petru Karađorđeviću poštedeo život. Štagod bilo, kralj Petar je s razlogom imao najveće poverenje u izuzetne vojničke sposobnosti generala Jurišića-Šturma.

    Otad je životna priča mladog pruskog poručnika poprimila sasvim neočekivani tok. Postao je srpski oficir, promenio svoje ime u Pavle Jurišić, prešao u pravoslavlje i uzeo za krsnu slavu Svetoga Savu, a zatim učestovao u sedam ratova koje je vodila Srbija. Ne samo što je bio jedan od najobrazovanijih i jedan od najsposobnijih srpskih oficira, nego i vojskovođa čije su grudi krasila mnogobrojna odličja odreda stečena na bojnom polju.

    Kao komandant Treće srpske armije doživeo je da se u Prvom svetskom ratu bori protiv nemačkih i pruskih armija kojima je komandovao njegov nekadašnji klasni drug iz oficirske škole i ratni drug iz francuko-pruskog rata feldmaršal Makenzen. To je veoma zanimljiva istorijska činjenica za koju malo ko zna.

    Braća Jurišić - Pavle i Evgenije - odabrali su Srbiju za svoju otadžbinu i obojica joj slavno služili kao oficiri i ratnici. Pavle se dva puta ženio, ali nažalost nije ostavio potomstvo. Nasuprot njemu njegov brat Evgenije, takođe oženjen Srpkinjom, izrodio je s njom jedanaestoro dece.

    Армијски генерал Павле Јуришић Штурм умро је 14. јануара 1922. године у Београду и сахрањен је на новом београдском гробљу, на парцели 3, гробница 3 – II.
    ............................................
    ех да смо имали бар још тројицу генерала као што је био Штурм ...
    Нека му је вечна слава!
    Poruku je izmenio Kalina, 04.12.2008 u 12:38 Razlog: velicina slova

    АП Војводина је споља гледано хармонична а изнутра је лажна, беживотна, једна јавна представа ...

  14. #29

    Odgovor: Фотографија војника



    MILUNKA SAVIC



    Gospodine vojvodo! Ja sam narednik Srpske vojske i hocu da komandujem svojom desetinom vojnika u borbi. Ja sam borac!"

    Milunka Savic, noslilac dve Karadjordove zvezde sa macevima, dve Legije casti, nosilac francuskog Ratnog krsta sa zlatnom palmovom granom, ruskog Georgijevskog krsta, engleskog Svetog Majkla, Zlatnih Obilica.



    U našem narodu su solunci sinonim za predane rodoljube, postojane stradalnike i hrabre ratnike. Drugim recima, to su proslavljeni veterani našeg slobodarstva. U tome, naravno, nisu zaostajale ni zene-solunci, a medu njima se narocito isticala tiha i neustrašiva Milunka Savic.

    Rodjena 1888. godine u selu Koprivnici kod Raške, Milunka Savic se u Balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine borila kao dobrovoljac. U dobrovoljacku jedinicu je primljena zahvaljujuci lukavstvu - odsekavši kosu, stavivši šajkacu i preobucena u muškarca (prijavila se umesto svog brata, jedinca, koji je trebao biti mobilisan).

    U sastavu Drinske divizije je, izmedu ostalog, ucestvovala u borbama oko opsednutog Skadra (zauzet 22. aprila 1913. godine) i u Bregalnickoj bici (30. juna do 8. jula 1913. godine). Na Bregalnici je dobila kaplarski cin i prvu medalju za hrabrost. No tu je ranjena i u bolnici je otkriveno da je - zena.

    U Prvom svetskom ratu se Milunka Savic narocito istakla kao bombaš u Kolubarskoj bici. Tu je, za višestruko herojstvo, dobila Karadjordevu zvezdu sa macevima. Premda je prilikom povlacenja srpske vojske 1915. godine teško ranjena, ona je, preneta kroz Albaniju, dospela na Krf i, posle lecenja i oporavka u Bizerti, ponovo staje u prve borbene redove srpske vojske, u kojoj se i tada istice hrabrošcu. U bici na Crnoj reci zarobila je 23 bugarska vojnika... Dobila je mnoga, i najviša, odlikovanja, medu kojima i dva Francuska ordena Legije casti i medalju "Miloš Obilic".

    Umrla je u Beogradu 5. oktobra 1973. godine, zapostavljena, kao i svi Solunci. Ali njenu legendu ne moze ništa da zatamni. Milunka je bila veliki heroj u Prvom svetskom ratu. Dobila je mnoga visoka vojna priznanja medu kojima je Francuski ratni krst sa zlatnom palminom granom. Ona je jedina zena na svetu koja ga je ponela.



    To je prica o Milunki Savic, najvecoj junakinji srpske vojske u Prvom svetskom ratu, koja je posle proboja Solunskog fronta bila cistacica u Hipotekarnoj banci, da bi nakon oslobodjenja 1945. radila isti posao u jednoj beogradskoj kafani.
    Don't tease me if you can't please me!

  15. #30

    Odgovor: Фотографија војника

    DRAGA LJOČIĆ


    Kod nas ne samo da su zapostavljeni nego su tako potisnuti da su bezmalo nevidljivi upravo oni na koje je padao najveći teret svih srpskih ratovanja za opstanak i slobodu, a to su - žene. Jedna od njih je i znamenita Draga LJočić, prva žena lekar u Srbiji.
    Draga je rođena 1855. godine u Šapcu. Završila je Višu žensku školu u Beogradu, a na Velikoj školi je probavila godinu dana na prirodnjačkom odseku, posle čega je otišla u Cirih na studije medicine, koje je završila 1879. godine.
    Učestvovala je u svim ratovima koje je Srbija vodila od 1876. do 1915. godine - u dva Srpsko-turska rata (prvi od 30. juna 1876. do 1. novembra 1877. godine, a drugi od 13. decembra 1877. do 31. januara 1878. godine), u Srpsko-bugarskom ratu (od 14. do 28. novembra 1885. godine), Prvom balkanskom ratu (od 17. oktobra do 3. novembra 1912. godine), Drugom balkanskom ratu (29. juna do 10. avgusta 1913) i Prvom svetskom ratu (od 28. jula 1914. do 24. novembra 1915. godine i u povlačenju srpske vojske na Krf). Odlikovana je visokim vojnim odlikovanjima.
    U vreme Srpsko-bugarskog rata (1885. godine) Draga LJočić je bila jedini lekar u Državnoj bolnici u Beogradu. Kasnije je u Beogradu radila kao lekar u upravi Monopola i kao privatni lekar. Jedan je od osnivača Materinskog udruženja. Povodom sedamdesetogodišnjice života, Dragoj LJočić je, kao svojoj slavnoj prethodnici, Društvo ženskih lekara priredilo svečanu akademiju u Beogradu 1925. godine. Umrla je u Beogradu 1937. godine.
    Don't tease me if you can't please me!

Strana 2 od 6 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Како је настала Југославија...
    Autor yossarian u forumu Istorija
    Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 15.07.2015, 19:43
  2. Толеранција у Војводини?
    Autor yossarian u forumu Vojvođanski bircuz
    Odgovora: 32
    Poslednja poruka: 08.05.2012, 23:31
  3. Стојан Новаковић
    Autor Turkmenbashi u forumu Političari
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 19.12.2009, 15:38
  4. Odgovora: 59
    Poslednja poruka: 04.05.2009, 23:31
  5. Посланица Патријарха Српског
    Autor yossarian u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 31.12.2007, 13:14

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •