Pošto trenutno spremam ispit iz Književnosti za djecu,podjeliću sa vama nešto malo o srpskim narodnim uspavankama
Uspavanke, kao najliričnija poetska vrsta, nastale su u doba divljaštva, kada se vjerovalo u magiju riječi i pjesme. One su arhetipijski vid umjetničkog ispoljavanja emocija koji odslikava porodičnu atmosferu i naglašenu ljubav majki prema djeci.
Kao najstariji oblik porodičnih pjesama najmjenjenih isključivo uspavljivanju i čuvanju djeteta dok spava, one imaju praktičnu i djelotvornu funkciju. U staroj patrijahalnoj porodici, u kojoj su rodbinski odnosi među članovima svetinja, prije svih majka, biranim riječima, iz milošte, nježno pjeva i upućuje najrazličitije i najtoplije poetske želje, od čisto majčinskih: da joj čedo miran san zasmijava, do one da poraste "do vrana konja" i "oštre sablje" ili da "od cara otme carevinu".
Kratke, tihe, prepune materinske ljubavi, brige i želje da dijete poraste i da ga sačuva od uroka, melodioznošću i monotonim ritmom, uspavanke djetencetu u pelenama pružaju prve literarne doživljaje.
Uspavanke su lirski tople i nježne, a estetski uspjele. Najpoznatije narodne uspavanke kod nas su: "Ninaj ninaj, zlato moje", "Majka Jovu u ruži rodila", "Spavaj čedo rodila te majka", "Ljulja ljulja ljuška".
Ninaj ninaj zlato moje
Ninaj, ninaj, zlato moje!
Čuj, đe mi te sanak zove;
San te ljubi, i govori:
"Uninaj se, drago moje".
Majka sina u ruži rodila
Majka sina u ruži rodila,
Ružica ga na list dočekala,
Lastavica pupak odrezala,
Bela vila u svilu povila,
A čelica medom zadojila.
Vila mu je do tri dobra dala:
Jedno bilje da se ne ureče,
Drugo bilje, da mi napreduje,
Treće bilje, da mi dobro spava.
Spavaj, čedo, sine mili!
Uroci ti pod nogama bili,
Kao konju ploče sve četiri!