Borislav Pekić
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 20
  1. #1

    Borislav Pekić

    Borislav Pekić rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici.



    Živeo je u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić - Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine živeo je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Od 1948. do 1953. je bio na izdržavanju kazne u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš kao pripadnik SDOJ. Bio je osuđen na petnaest godina strogog zatvora, ali je 1953. godine pomilovan.

    Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta.

    Radio je od 1958. do 1964. godine kao dramaturg i scenarista u filmskoj industriji i bio je autor je brojnih filmova. Prema njegovom tekstu Dan četrnaesti snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu.

    Prvi roman, Vreme čuda, objavljuje 1965. godine. Od 1971. godine živeo je i radio u Londonu.

    Pekić je već Vremenom čuda izazvao veliko interesovanje široke čitalačke javnosti. Narednim knjigama svrstao se u vodeće i najplodnije jugoslovenske pisce. Nakon prve knjige objavio je portret Hodočašće Arsenija Njegovana (1970) za koji dobija NIN - ovu nagradu za roman godine, novelu Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana (1975), novelu Odbrana i poslednji dani (1977), sotiju Kako upokojiti vampira (Prva nagrada Udruženih izdavača 1977), i roman Zlatno runo, fantasmagoriju u sedam tomova (1978-1986, za koji dobija 1987. Njegoševu nagradu), a koji mnogi smatraju jednim od najznačajnijih savremenih proznih ostvarenja kod nas. Po mišljenju žirija ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih od 1982. do 1992. godine. Žanr romanom Besnilo (1983) Pekić je iz istorijske tematike odstupio i sačinio delo sa elementima trilera koji se zbiva na jednom od najvećih svetskih aerodroma - londonskom Hitrou. To je svojevrsna apokaliptična vizija sveta u kojem živimo. Knjiga je doživela je brojna izdanja. Pored Zlatnog runa i Godina koje su pojeli skakavci i ovaj roman je ušao u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnost od 1982. do 1991, po mišljenju čitalaca. I u sledećem objavljenom antropološkom romanu 1999, Pekić je ostao na tragu te negativne, često fantastične utopije (nagrada godine za naučnu fantastiku 1985).

    Krajem 1984. godine, u izdanju "Partizanske knjige", izašla su Pekićeva Odabrana dela u 12 knjiga, za koja je dobio nagradu Udruženja književnika Srbije. Časopis Književnost dodeljuje mu 1986. "Povelju" povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa. Isto tako, za epos Atlantida (1988 ), dobija "Goranovu nagradu".



    Godine koje su pojeli skakavci (knjiga prva), prema anketi dva beogradska dnevna lista, proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini. Knjiga je u kraćem vremenskom periodu doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom 1989. dobija nagradu za memoarsku prozu "Miloš Crnjanski". Zbirka gotskih priča Novi Jerusalim izdata je 1989. godine. Povelju "Majska rukovanja" za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od doma omladine "Budo Tomović" iz Podgorice.

    Pisma iz tuđine (1987), Nova pisma iz tuđine (1989, nagrada Sent-Andreje "Jaša Ignjatović") i Poslednja pisma iz tuđine (1991. godišnja nagrada Grafičkog ateljea "Dereta" za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u publicistički domen ovog pisca. Esejistička proza, Sentimentalna povest britanskog carstva, objavljena u izdanju BIGZ-a (1992), doživela je tri izdanja. Posthumno je dodeljena počasna nagrada izdavača ovom delu 1993. Potom je BIGZ objavio knjigu Vreme reči (razgovori s Pekićem, priredio Božo Koprivica, 1993.), Odmor od istorije (eseji, priredio Radoslav Bratić, 1993), roman Graditelji (1994.) koji je 1995. godine bio BIGZ-ov bestseler, kao i Rađanje Atlantide (komentari, priredila Ljiljana Pekić, 1996.) takođe bestseler ovog izdavača. Dnevničke zabeleške Skinuto sa trake (izabrao i priredio Predrag Palavestra, 1996), bile su na bestseler listi "Narodne knjige" 1997. godine. Prvi tom komentara za Zlatno Runo pod naslovom U traganju za Zlatnim Runom (priredila Ljiljana Pekić) štampan je 1997. godine.




    Pekić je autor oko 30 dramskih dela za pozorište, radio, televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio - televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Između ostalih Generali ili srodstvo po oružju (1972; Nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 186. stepenik - (1982; Prva nagrada Radio Zagreba). Povodom Dana Radio televizije Beograd dodeljena mu je 1987. diploma za osvojenu I nagradu na konkursu u kategoriji radio-dramske emisije. Drami Kako zabavljati gospodina Martina dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada "Knjeginja Milica" od strane pozorišta u Kruševcu 1991. godine, a novembra 1991. godine dobio je plaketu "Pečat" Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge.

    Dela su mu prevedena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski.

    Od 1968. do 1969. bio je član uredništva Književnih novina, a u 1990. učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista Demokratija, organa Demokratske stranke, čiji je bio jedan od osnivača, potpredsednik i član Glavnog odbora. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik PEN-a. Centar Beograd, član PEN-a Centar London, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije Bi-Bi-Sija u Londonu. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Posthumno ga je Nj. K. V. prestolonaslednik Aleksandar odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa od strane "Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni" povodom 50. godišnjice Jugoslovenskog igranog filma.

    Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu.

    izvor:projekat rastko
    Poruku je izmenio silvia, 18.08.2012 u 11:08
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #2

    Odgovor: Borislav Pekić

    Ako razumem zašto Sloveni za svaki postupak razloge kopaju po nebu. Nikad sebi ispod tura. Uvek to mora biti nešto veliko i univerzalno. Nikad malo i lično.

    Čovečanstvo koje bi umiralo postepeno, ličilo bi na samrtnika koji vas i posle godinu dana dočekuje doručkovajući konjak. Ako vas je prvi put i rasplakao, drugi put se prosto pridružujete terevenki.

    Ono što se nasleđuje, prosečnost je. Kao i u prirodi, ne nadživljavaju najjači. Najjači i najslabiji nestaju. Ostaju oni sa zlatne sredine, oni prosečni. Prosečnost se uvećava: postaje sve prosečnija, jer u prosečnom svetu nestaju najmanje prosečni, a ostaju oni koji su to najviše. Ostaje čovek za jednu sezonu, prosečan otpadak vrste.

    Svet malih ljudi na velike istine nikad nije spreman. Čak i papa bi se smrtnički uplašio ako bi mu se dokazalo postojanje boga.

    Kad čovek ostane u mraku, ne traži onoga ko je ugasio sveću, nego drugu sveću.

    Besnilo
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  3. #3

    Odgovor: Borislav Pekić

    Ne mogu da ne primetim kako se, osim bio-bibliografije Pekiceve i anegdote o njemu, nista o delima njegovim nije napisalo. Buduci da je knjiga njegova, cudesna zbirka, "Novi Jerusalim", predmet mojih razmisljanja i promisljanja, ne mogu a da se ne zapitam kako je odjeknula u dusama i mislima vasim.

  4. #4

    Odgovor: Borislav Pekić

    Citat lepa seka kaže: Pogledaj poruku
    Ne mogu da ne primetim kako se, osim bio-bibliografije Pekiceve i anegdote o njemu, nista o delima njegovim nije napisalo. Buduci da je knjiga njegova, cudesna zbirka, "Novi Jerusalim", predmet mojih razmisljanja i promisljanja, ne mogu a da se ne zapitam kako je odjeknula u dusama i mislima vasim.
    Nisam je jos uvek procitala do kraja, tako da ne mogu jos da dam svoj sud, al evo nekoliko citata koji su mi preivuli paznju do sada....


    Ima ljudi ciji je zivot trag vrelog zeleza u tle utisnut. Gde stupe, pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zemlje dugo jos vredja oci. Oni su kao zvezde cije radjanje vidimo milionima godina posto su zgasle al ga nikada ne cujemo. Smrt starog sunca izgleda kao radjanje novog; umiranje ovakvih ljudi uvek je radjanje novog i neizvesnog.
    Oni su bica Vatre. Vatra je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.

    Sve, na zalost, kraj ima, i Kir Angelos je bio tamo gde svaki umetnik zudi da bude, mrzeci cas u kome ce do njega neibezno doci.

    Ima ljudi cije stope u pesku trajanja utisnute, ne vode istim smerom u kome su vodili njihovi zivoti. Ako tim tragom podjmo, necemo o njima istinu saznati. Njihove stope tu su ali se ne vide. Osecaju se u tudjim tragovima, naziru u tudjim smerovima.
    Oni su bica Zemlje. Zemlja je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  5. #5

    Odgovor: Borislav Pekić

    Citat lepa seka kaže: Pogledaj poruku
    Ne mogu da ne primetim kako se, osim bio-bibliografije Pekiceve i anegdote o njemu, nista o delima njegovim nije napisalo. Buduci da je knjiga njegova, cudesna zbirka, "Novi Jerusalim", predmet mojih razmisljanja i promisljanja, ne mogu a da se ne zapitam kako je odjeknula u dusama i mislima vasim.
    Da, u pravu si. Suvoparno je, dosadno i nekreativno prepisivati od kreativnih, ali ne vidim tvoje odjeke, da utreš put i možda oslobodiš neki stidljivi, skriveni talenat ili bilo šta drugo dobro.
    Ovako mi liči samo na nekonstruktivno zapažanje.

    ~

    Zdrava bolest


    - Odakle si došao?
    - Niotkud. Ja sam odavde.
    - Kako to da te nikad nisam sreo?
    - Nisam izlazio.
    - Bio si bolestan?
    - Ne, bio sam zdrav.
    - Pa, zašto nisi izlazio?
    - Pa zato. Zato što sam bio zdrav.
    - A sada, zašto si sada izašao?
    - Razboleo sam se. Sad sam kao i svi drugi, niko me neće primetiti.

    - Šta bi se desilo da te primete?
    - Proglasili bi me za zdravog.
    - Je li ti rđavo?
    - Kako gde. U bolesnom svetu, svakako.
    - I šta bi sa tobom radili?
    - Lečili bi me dok se ne bih i ja razboleo.
    - Ali, ti si već bolestan, zar nisi?
    - Od svoje bolesti, da, samo oni hoće da bolujem od njihove ...
    (Klinički razgovori)

    ( "Tamo gde loze plaču")

  6. #6

    Odgovor: Borislav Pekić

    U susret godisnjici oslobodjenja Beograda.. Kako ga je doziveo jedan od titana dvadesetog veka:

    Petnaest godina imam. Zadusnice su, 20. oktobar 1944. Datum koji ce u povest naroda uci kao dan oslobodjenja Beograda a u moju biografiju kao jedno od najtuznijih iskustava. Duga okupacijska noc zavrsena je, ali u ovoj sobi, uspomenama osvecenoj kripti mog detinjstva, jos je polumrak. Prozori su zatvoreni, zavese spustene, bronzana hetera iz gole ruke ne rasipa svetlost. Struje nema. Kadaverican sjaj karbidne lampe dodiruje lice prijatelja u fotelji. Do mene, kraj prozora, ne dopire. Cutimo. Sve sto se imalo reci, receno je. Vremena vise ni za sta nema. Buducnost ne postoji. Mi smo mrtvi. Ako i prezivimo, i kad prodju godine poklonjenog zivota, pa i ako prema nekom velikodusnijem buducem kantaru budemo proglaseni zivima, mrtvaci cemo biti. Ne zato sto nam je drugi zivot darovan, nego sto ni prvi nismo iskoristili.

    S ulice se cuje bat nogu i pesma. Cetiri godine cekala se pesma, cetiri godine bat nogu. Ni ova pesma, ni ove noge. Koja i kakva se pesma ocekivala, nije uvek jasno bilo, uopste nije bilo jasno, ali ova - nije. Reci se ne razabiraju, ali ih znamo. Culi smo ih od onih koji su hteli da budu pobednici pre pobednika. Sve su ruske. I ova koja se Krunskom spusta ruska je pesma.

    Nema jezika koji moze opisati tragediju oslobodjenja koje se ne deli. Sloboda koja je dosla nije bila i nasa. Na robiji se tako osecate kad sa glasnogovornika slusate imena pomilovanih medju kojima nema vaseg. Tesi vas mogucnost da ga cujete iduce ili neke od narednih godina. Ali, ako ste na dozivotni zatvor osudjeni, ni tog olaksanja nema. Svaka od tih sloboda drugome ce pripasti, nijedna vama. Osecali smo se kao vecitasi u tamnici koju su svi drugi kaznjenici vec napustili. U tom trenutku nismo znali sta nas ceka, niti smo znali da cemo dobar deo toga sto nas je cekalo sami izabrati. U tom cudesnom trenutku dusevne entropije, u kome se s druge strane prozora, jedine nase brane, odvijala istorija, nas dvojica, dva odrasla deteta, sedjasmo skamenjeni, mrtvi, ubijeni pre nego sto je ikome na pamet palo da uopste i zivimo.
    ...
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  7. #7

    Odgovor: Borislav Pekić

    Utvara novog Beograda

    Ako čovek privremeno, za ovaj trenutak i ovu temu, zanemari osnovni zadatak koji ima u Beogradu, a to je da sačuva goli život na pešačkim prelazima i trotoarima, preostaje mu onaj teži: da se sačuva od ispovesti poznatih i nepoznatih ljudi ...
    (DNEVNIK, 1979)

    Neizrecive istine može biti u svačijoj sudbini, pa i u sudbini nepoznatog čoveka pored koga se odmarate u parku na klupi, ali vi niste na klupu seli da je saznate, nego da se od sudbine odmorite. Po pravilu, ne ulazi se u taksi da bi se saznalo koliko malo njegov vlasnik zarađuje mesečno, ni šta on misli o manama gradskog saobraćaja.

    Lečite zube zbog njih, a ne da biste naučili nešto o nesrećnom stanju naše medicinske službe. Kod poslovnog saradnika dolazite da obavite neki posao, a ne da mu budete psihijatar. Savršeno sam svestan žalosne činjenice da, kao i svi mi uostalom, i čuvar klozeta ima svoje neprilike, ali vi usluge njegove ustanove tražite da biste mokrili, a ne izmenjivali primedbe na račun života. Ustajete s bolom u glavi ali sa čvrstom namerom da bar ovog dana, za razliku od svih ostalih, budete iznad stvarnosti jednog velikog grada u "punom urbanom poletu". Ako zanemarite neprilike u sopstvenoj kući, u kojoj bar polovina čuda savremene civilizacije ili rđavo funkcioniše ili ne funkcioniše uopšte, i suprotstavite se jedino neprilikama spoljnjeg sveta, imaćete ih dovoljno da biste se već oko podne vratili u krevet i ostatak dana prespavali.

    Izaći ćete najpre u ono što optimisti zovu vazduhom. Ukoliko vam pođe za rukom da duševno i fizički neoštećeni prođete između automobila, koji se poletno i u svim smerovima kreću ulicama i trotoarima, stići ćete do kioska vašeg prodavca novina. Njegova apsolutna neljubaznost biće opomena koju vi nećete razumeti. Delimično zbog nesnosne buke, a delimično zbog toga što ne podnosite bližnje.

    Pošto iz novina budete doznali kakve su se nesreće i katastrofe desile, te kakvi su zločini, pogreške i gluposti počinjene tokom samo jednog obrta zemlje oko sunca, upustićete se u čekanje autobusa i već samim tim činom izgubili svaku želju da se njime vozite. Odlučićete se za taksi. Ovaj će vam redovno otvoriti prednja vrata kao da je najprirodnije sedeti na mestu na kome se najviše gine.

    Tokom vožnje, u kojoj će vas vozač " blagodareći tome što smo i tu najbolji na svetu" bar tri puta oprostiti život prolaznicima, a bar dva puta vas lično od pogibelji spasiti, doznaćete za sve ružne strane života i za nekoliko psovki za koje nikad ranije niste čuli. Da vaš vozač nema sitno, takođe.

    Ustanova u koju odlazite da posao obavite biće svakako u stanju reorganizacije. Neke u koje godinama svraćam u tom turbulentnom stanju su neprestano. Zatičem, doduše, uvek iste ljude, ali oni zauzimaju uvek različita mesta. Ono što se ne menja je vaš neuspeh da posao obavite kako ste zamišljali.
    (DNEVNIK, 1979)
    Poruku je izmenio silvia, 18.08.2012 u 11:08
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  8. #8

    Odgovor: Borislav Pekić

    Izgubljen je samo onaj ko je izgubio sebe. Sve ostalo može biti povraćeno ili zamenjeno.

    Jedino u sebi zaustavljen, ja sam nestao..

    Zaustavljen u nečemu što je izvan mene, ma koliko me se ticalo, ma koliko se sa tim identifikovao, odvijam se i dalje..
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  9. #9

    Odgovor: Borislav Pekić

    Poziv u 29. novembar. Ne kaže se zašto. Ne govorim roditeljima. Nisam uznemiren. Ništa nisam učinio. Ali groblja su puna onih koji ništa nisu učinili ...

    Oblačim plavo odelo. Vezujem kravatu. Kad sam to pokušao u noći između 6. i 7. novembra 1948, rekli su mi da nije potrebna. Stvarno nije bila. Kućni kaput, koji sam posle nedelju dana od kuće dobio, doneo mi je ime "popa". U njemu sam bio smešan, ali me je grejao.

    Pretpostavljam da je malo zatvorenika sedelo na podu ćelije u vlastitom kućnom kaputu. U njemu, međutim, ima nešto čudesno. Toplota doma je u sitnim stvarima. Otpor je u onim najsitnijim. U redovnom brijanju pod bombama. U presvlačenju za večeru u sred džungle. U učtivostima dok ste u govnima do guše ...

    Tamo gde loze plaču
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  10. #10

    Odgovor: Borislav Pekić

    Cak i najsavršeniji svetac ima po neku slabost, manu izmedju bezbroj vrlina, ali ce se pisac, budite ubedjeni, zalepiti baš za nju, a vrline prepustiti brizi crkve. Nema države pa ni one najgore, koja ne uradi ponešto pametno (Hitler je, na primer, gradio dobre puteve i držao u redu javne klozete), ali ce pisac, s nepogrešivim instinktom balegara, cak i kod idealne pasti iskljucivo na njene promašaje.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  11. #11

    Odgovor: Borislav Pekić

    Sta u vasem naopakom jeziku oznacava pojam "srbnuti"? Posrbiti se, predmnevamo?
    Ne bas sasvim. Uostalom, on i nije moj. Lupus ga proizveo. Upotrebio ga jednom, hoteci reci da je skrajnuo u pamet. Posrbio sam se, veli. Srbno u mozak. Srbizirao se nacisto.

    "Zlatno runo", tom V
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  12. #12

    Odgovor: Borislav Pekić

    Realna veza prošlosti i sadašnjosti


    Beograd - Novo izdanje knjige Uspenje i sunovrat Ikara Guberkijana, u redovnom kolu Srpske književne zadruge objavljeno je prema originalnom autorovom rukopisu koji čuva Ljiljana Pekić. Ona je sadašnje izdanje usaglasila sa izvornim Pekićevim tekstom i u njega uključila sve izostavljene delove, reči i rečenice, tako da se ova knjiga može smatrati definitivnim izdanjem tog ostvarenja.

    Napisana na stotinak stranica, knjiga je jedno od najprivlačnijih Pekićevih kraćih proznih ostvarenja. Autor kroz ispovest bivšeg višestrukog šampiona u umetničkom klizanju Ikara A. Guberkijana preispituje čovekove istinske težnje i želju da se punoći individualnog života približi pomoću lepote umetničkog oblika. Kroz ovu pripovest ogleda se realna veza između prošlosti i sadašnjosti. Borislav Pekić prožima književni lik letećeg Jermenina iz polovine dvadesetog veka s mitskim Ikarom.

    Dobro je, kako u predgovoru rukopisa ističe Vladeta Janković: imati na umu da Pekićeva varijacija na motive drevnog mediteranskog mita, odnosno zamišljeni a neostvareni podvig njegovog junaka, podrazumeva pokušaj da Ikar posle pada ponovo uzleti i tako pokaže da nema konačnih poraza i da je uz pomoć nesalomive volje, moguće dosegnuti slobodu i kada ona izgleda nedokučiva.

    Danas
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  13. #13

    Odgovor: Borislav Pekić

    Zlatno runo Borislava Pekića jedno je od kapitalnih dela nove srpske književnosti. Celokupnom svojom književnom strukturom, pričom, idejama, kompozicijom, formom i stilskim odlikama, taj roman se opire ustaljenoj tipologiji porodičnog romana.
    To je roman o balkanskoj istoriji i mitskoj fantazmagoriji, roman o usponu građanstva i o drami nacije, roman širokog tematskog zamaha, kakav srpska književnost dotad nije imala, ali i roman bujne, plodne imaginacije i zrelog pripovdačkog majstorstva.
    Zlatno runo obeležava čitavu jednu istorijsku epohu i stoji u samom vrhu književosti napisane na srpskom jeziku u drugoj polovini XX veka.
    Roman je ostvaren kao ciklus od sedam velikih samostalnih delova, koji su iznutra povezani porodičnom sudbinom balkanskih Cincara, pomešanih sa srpskim stanovništvom i srpskom građanskom klasom u njenom usponu u raspadanju. Rađen kao spiralni reljef na antičnom memorijalnom stubu, Pekićev roman je prepun zbivanja, likova, međusobnih odnosa i ideja.
    One ga svojom životnošću, realističkom snagom i uverljivošću kazivanja stvrstavaju među najznačajnija dela celokupne srpske književnosti. Zlatno runo bi se s istim pravom moglo uvrstiti u romane vremena i u romane-reke, u romane zbivanja i romane likova, u genealoške romane i romane–freske, u prostorne, polifonijske i ciklične romane, u arhitektonske romane kritičkog književnosti i posmodernog sinkretizma.


    Ljiljana Pekić
    Ceo tekst ovde
    Poruku je izmenio Cecara, 30.05.2010 u 21:41 Razlog: autor i izvor

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  14. #14

    Odgovor: Borislav Pekić

    „Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

    Stabilizacija krize kao najbrži način izlaska iz nje

    U prošloj emisiji smo obećali da ćemo, posle gđe Tačer (čiji je intervju manje-više autentičan), zamoliti izjavu od jugoslovenskog predsednika vlade. Nismo u tome uspeli. G. Marković se izvinio zauzetošću.

    Već sada mora pripremiti najnovije uspešne mere kojima će zameniti nove kad se i one, po našem običaju, pokažu neuspešnim. Stoga smo prinuđeni da se u analizi jugoslovenske situacije oslonimo na druge dobro obaveštene izvore.

    U Engleskoj su to ekskluzivno muški klubovi, izvesne dame, kuloari Civilne službe i strani špijuni (ne uvek sovjetski); kod nas se najbolje informišete u kafani i taksi*ju, premda i vaša baka dosta zna.

    ceo tekst ovde Ljiljana Pekić
    Poruku je izmenio Cecara, 08.06.2010 u 09:27 Razlog: veličina fonta

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  15. #15

    Odgovor: Borislav Pekić

    Moja najveća osveta je u tome što me nikada nisu uspeli primorati da ih mrzim. Prezira je bilo. Prezir je bio moja pobeda, ali taj prezir je bio i moj poraz, jer su me na taj prezir oni naterali i time stvarali situacije u kojima sam bio primoran da prezirem i sebe.

    Bez obzira na sve teškoće, nevolje, neprilike, nepravde, gimnazijski teror 1945 - 1948. godine, robije, primoravanje na ćutanje i građansko i umetničko, nepravde što mi se nanose u javnom životu, u kome, da bih bio ono što jesam, da bih opstojao, zapravo moram ulagati višestruko, više napora od ljudi bez moje prošlosti.

    Čitava jedna godina bez pasoša, i nasilno odvajanje od porodice, političke intrige koje su mi skinule četiri ugovorene knjige, uvrede, besprimerna čekanja pred vratima PEN kluba, prisilna emigracija u kojoj se nalazim, bez obzira na to, ja sam prema uzrocima svojih nesreća uvek uspevao zadržati jedan podrugljiv stav, u kome je bilo obilno mesta i za podrugljivost na sopstveni račun.

    Ja sam uvek na istoriju gledao kao na metak koji ide na mene, on i jeste metak koji ide na čoveka i koji se od drugih razlikuje samo po tome što promašiti ne može. Pitanje je samo hoće li vas taj metak okrznuti, raniti lakše ili teže, obogaljiti za čitav život ili ubiti.

    Sreda, 30. mart 1983. godine

    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Borislav Pekić
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 27.01.2014, 20:37

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •