Oteto kulturno blago
Prikaz rezultata 1 do 7 od ukupno 7
  1. #1

    Oteto kulturno blago

    Najnoviji zahtevi Albanaca za povratak predmeta iz srpskih muzejskih institucija,koji su nekada krasili vitrine pristinskog muzeja,pokrecu pitanje i povratak srpskih dragocenosti iz stranih muzeja.Ovom prilikom pokrenucu pricu o srpskim kraljevskim krunama,od kojih se samo jedna nalazi u posedu naseg naroda.
    Po saznanju istrazivaca,postoje cetiri srpske krune koje su do sada sacuvane.Kruna Karadjordjevica,izlivena od delova Karadjordjevog topa,jedina je srpska kruna koja se cuva na teritoriji danasnje Srbije.Donedavno je i kruna Stefana Decanskog cuvana u istoj drzavi,ali odvajanjem Crne Gore,ostala je u "inostranstvu".Krunu Stefana Decanskog posedovala je Karlovacka mitropolija koja ju je poklonila crnogorskom vladiki Petru Petrovicu Njegosu prilikom njegovog susreta sa tadasnjim mitropolitom.Kruna se cuva na Cetinju i utvrdjeno je da je vreme njene izrade kraj XIII i pocetak XIV veka.Poslednji put je upotrebljena prilikom krunisanja knjaza Nikole za crnogorskog kralja 1912.godine.Tom prilikom iz simbolike se knjaz Nikola krunisao jedinom pouzdano sacuvanom krunom Nemanjica.Postoje podaci i da Nemacka kruna Hofenstaufena,takodje vizantijskog tipa,ima srpsko poreklo i da je pripadala nekom od nasih srednjovekovnih vladara.Zbog nemogucnosti ispitivanja,nemoguce je to i dokazati.
    U glasniku istorisjskog drustva u Novom Sadu,u broju 22,izdatom 1935.godine,nalazi se jedan vrlo zanimljiv clanak Suboticanina dr Alekse Ivica koji pominje jos dve srpske krune.Naime,u svom radu dr Ivic spominje jednu srpsku krunu koja se cuva u beckoj Dvorskoj riznici.Tu krunu je knezu Stefanu Bockaju predao veliki vezir Lala Mohamed 11.novembra 1605.godine na Rakoskom polju.Bockaji je ovu krunu poneo sa sobom u svoj grad Vac.Sledeceg dana 12.novembra,pred Vacom,Bockaija je cekala delegacija grada Kronstata(Brasove) i poklonila mu drugu krunu,takodje srpske provenijencije.
    Ignac Aurelius Fesler nam je u svom delu "Die geschichten der Ungern und ihrer Landsassen",izdatoj u Lajpcigu 1849.godine,na strani 589.detaljno opisao i deputaciju Kronstata i srpsku krunu koji su ovi doneli knezu Bockaju na dar.Krunu Fesler opisuje kao zlatnu srpsku despotsku krunu koju su gradjani Kronstata zaplenili u jednom boju sa Turcima.Sa krunom su mu predali i jedan zlatni srpski pojas koji je,po recima Feslera,takodje pripadao srpskim despotima.O ove dve srpske krune koje su predate knezu Bockaiju,podrobnije pisu Kosicki sudija Jovan Bekicki,i istoricari Sirmaj,Druleta i Homonaj.Za krunu koju je predao vezir Lala Mohamed,znamo pouzdano da je u beckoj Dvorskoj riznici,a za krunu koju su predali gradjani Kronstata-da se nalazi u depou budimpestanskog muzeja.
    Nasa drzava treba da istakne zahteve da se ove krune vrate u posed srpskog naroda,kojem i pripadaju.Mnoge srpske dragocenosti su prenosene u Austriju i Ugarsku,a ni Rusija nije bila imuna na prijem tih predmeta.U muzeju u Petrogradu se cuva zlatom vezeni pojas sevastokratora Branka Mladenovica,oca Vuka i rodonacelnika Brankovica.Bezeci od Turaka,srpski princevi i vlastela,zajedno sa svestenstvom i narodom.,dosavsi u juznu Ugarsku,nosili su sa sobom i svoje pokretno imanje koje je ne retko sadrzavalo i vladarske insignije.i dragocenosti.Generacijama cuvane dragocenosti su tako nasle poslednje odrediste u dvorskim riznicama i kolekcijama zapadne Evrope.Mnogi srpski oficiri i velikodostojnici su svoja pokretna imanja,zenidbom i prodajom,prepustali u ruke Madjara i Nemaca,vecinom beckih i pestanskih stanovnika.Ali ne samo srpske srednjovekovne tekovine,nego i tekovine Srba,austrijskih podanika,koji su u novoj otadzbini pokazali veliki kulturni i ekonomski priogres,slivale su se vekovima,lagano,u Bec i Budimpestu.Ovo se dogajdalo narocito posle oslobodjenja Madjarske od Turaka,kad se Bec i Pesta naglo razvijau.U ova dva grada su se puna dva veka doseljavali penzionisani granicarski visoki oficiri srpske nacionalnosti,noseci sa sobom mnoge dragocene pokretnosti.Isto tako mnogi Nemci i Madjari,generali i drugi oficiri,koji su sluzbu proveli u sredini naseg naroda,dolazili su u Bec i Budimpestu,noseci citave karavane skoro svega sto je predstavljalo nasu vrednost sa bilo kog stanovista.
    U Becu i Budimpesti nalaze se mnogobrojne antikvarske prodavnice i kuce.U svakoj od tih radnji uvek se moze pronaci poneka stara srpska knjiga,srpski srednjovekovni novac,stare srpske postanske marke,slike i ikone,oruzje i drugi predmeti.Po recima dr Ivica,koji je,jos sredinom 20-og veka,kupovao srpske predmete u ovim prodavnicama,mogao se sastaviti citav muzej srpskih predmeta i dragocenosti.

  2. #2

    Odgovor: Oteto kulturno blago,

    Srpsko blagu u-Dubrovniku!

    Kao najstabilnija i najpouzdanija srpska drzava,Dubrovacka republika je bila riznicar i cuvar bogatstva srpske vlastele i vladara.Uz pripadnike okolnih oblasnih gospodara,dragocenosti su u dubrovackim bankama i riznicama ostavljali i pripadnici velike gospode,svestenstva i same vladarske porodice.Zbog tadasnjih drustvemo-politickih prilika, mnoge poklade i depoziti nikada nisu ni podignuti,vec su,ili sacuvani,ili su posluzili za finansiranje dubrovacke flote i trgovackih poduhvata.Mnogobrojne povelje vladara iz dinastije Vojislavljevica,Visevica i Nemanjica su sacuvane i predstavljaju neprocenjivo kulturno i naucno blago srpskog naroda.To sto Dubrovnik istorijskim falisifikatima nije vse srpski grad (nek se podsmeva ko hoce,ali istina je istina) ,ne menja znacaj i pripadnost samog grada i njegovih stanovnika tokom citavog srednjeg i dobrog dela novog veka.O znacaju hrvatske svesti u gradu svedoci Marin Drzic (sada ga slave kao njihovog velikog pisca,sic!),dubrovacki plemic.,i u svom delu "Dundo Maroje" (ko je citao,taj zna) gde je sluga Gulislav,Hrvat,jasno oznacen kao stranac i pripadnik Dubrovcanima stranog naroda i kulture.Dum Marin se cak sprda i sali sa pripadnikom te tzv.tisucljetne kulture.Da ne spominjemo sta su o Hrvatima mislili Ivan Gulndulic,Mavro Orbini i Ivo Vojnovic (sada svi njihovi!),najcuvenija imena dubrovacke knjizevnosti.Treba li spomenuti i da je otac Rudjera Boskovica rodjen u Krusevcu,i da se odatle preselio u Dubrovnik,a sada je "hrvatski" naucnik.To ipak nije tema ovog teksta,vec ono sto je zaslugom istorijskih okolnosti ostalo izvan srpske drzave,a za nju ima neprocenjiv znacaj.
    Glavni bankari i primaoci srpskih poklada bili su,uz samu dubrovacku drzavu,i lokalni plemici i bogatasi.Medju njima,imenima se isticu:Blaz Kabuzic,Marin Gradic,Martol Sorkocevic,Tola Delafota,Niksa de Basa,Rusko Tudrovic,Alojz Zuinjevic,Damjan Djordjic, i Dobrusko Latincic.Depoziti polozeni kod ovih privatnih lica nepovratno su izgubljeni,ali oni kod same drzavne uprave dubrovacke republike,u vecem slucaju su sacuvani.Najznacajniji poklad su ostavili kralj Vladislav i Vuk Brankovic.Vukov poklad je izvucen od strane njegovog sina Djurdja,a poklad kralja Vladislava je ostao u Dubrovniku tokom mnogo vekova i neki njegovi delovi spominju se i u XIX veku.Depozit porodice kralja Vladislava bio je smesten u pet kovcega,i po popisu iz gradskog dubrovackog arhiva sadrzavao je:dve platnene zavese izvezene svilom,pamucnu zavesu kao zaklon od sunca,122 srebrna tanjira,20 srebrnih zdela,14 komada zlatnog posudja,crveno-plavu ratnu zastavu,tri zenske zlatom ukrasene kosulje,10 kraljevskih haljina i 8 kraljevskih znamenja.Ratna zastava kralja Vladislava,izradjena u crveno-plavoj boji,spominje se jos 1867.godine i pouzdano se zna da se jos nalazi u Dubrovniku,a druga njegova zastava koja se ne pominje u pokladu,nalazila se 1880.godine u seoskoj crkvi u sremskom selu Morovicu.Na toj zastavi,naslikan je na jednoj strani Arhangel Mihailo,a na drugoj Hristos,Sveti Dimitrije, i sunce,sa srpskim natpisom gde se pominje crkva kralja Urosa, Svete Trojice u Crnoj Gori i grad Prizren.Sudbina drugih delova Vladislavljeve poklade nije pouzdano utvrdjena,ali se neki delovi pojavljuju u dubrovackom muzeju,doduse,sa legendom da pripadaju nekom drugom vladaru ili istorijskoj licnosti.
    Od bogatih poklada izdvajaju se jos i mamuze Vitomira Preljubovica,zlatne mindjuse i srebrni pehar Pedra Lopeza (najamnika cara Dusana),zlatno posudje Sandalja Hranica,zlatni pojas Slavomirovica tezak cak 11 funti zlata,.Poklade su ostavljali i Jelena Hrebeljanovic(Balsic,Hranic),koja je ostavila kapu ukrasenu zlatom,biserima i dragim kamenjem,zatim Vojislava,sestra Vuka Brankovica,ostavila je jednu zlatnu krunu i cetiri para srebrnih nausnica,vlastelaVojislavljevica ostavila je dijademu,sastavljenu od 29 srebrnih plocica.Vlastelin Ninac Cihoric je,u poklad kod Djordjica,polozio dve dijademe izradjene od zlata sa safirima,rubinima i krupnim biserom,a vojvoda Mrksa Sicevski -pojas od srebra i srebrni pehar.Posto je istorijski pouzdano utvrdjeno da su poklade ostavljali i kralj Uros I,kralj Dragutin,kralj Stefan Decanski,car Dusan,despot Stefan i mnogi drugi,mozemo samo zamisliti kakvo se blago krilo u dubrovackim riznicama i bankarskim kucama.Nesigurnost gradova u unutrasnjosti,a stabilnost i bezbednost Dubrovnika,najvise su doprinosili tome da je posle smrti cara Dusana,polozeno najvise poklada i depozita.U notarski zapisima dubrovackih cinovnika kaze se da je blago kralja Vukasina Mrnjavcevica,koje je kasnije podigao njegov sin Andrejas,iznosila nekoliko hiljada litara srebra.Nagli prodor Turaka i relativno brza propast srpske srednjovekovne drzave,uzrokovali su konfiskaciju odredjenih depozita za koje je dubrovacko vece smatralo da nikada nece biti podignuti,jer su naslednici doticnih porodica izumrli.Stvari od izuzetne lepote poklanjane su raznim katolickim manastirima,a one izradjene od tkanina i ostalih kratkotrajnih materijala,ostavljene su u arhiv i riznicu grada Dubrovnika.Sada je vreme da drzava Srbija pokrene inicijativu da se savcuvane dragocenosti popisu i vrate pod okrilje nase drzave kao kulturno blago od velikog znacaja.Posao nije lak,ali nije ni preterano komplikovan.Za vecinu stvari postoje popisne liste u Dubrovackom arhivu,a jedini problem bi mogla da napravi drzava Hrvatska i njeni "istoricari" koji sve to smatraju nasledjem hrvatskog naroda.

  3. #3

    Odgovor: Oteto kulturno blago

    Najveci svetski nalaz antickog blaga,

    Na brdu Vinik u okolini sela Kamenica kod Nisa,pronadjena je 1936.godine,prilikom obrade vinograda,najveca ostava antickog srebrnog novca,tacnije rimskih denara,ikada pronadjena na svetu.
    Po navodima nalazaca,pronadjeno je preko 30 tona rimskih denara,to bi odgovaralo kolicini od oko 10.000.000 komada!!!
    U srbiji je ostalo sacuvano samo 54 kilograma,i to u beogradskom muzeju 37,a u niskom 17,sve ostalo je zavrsilo u muzejima sirom Evrope.Postoji podatak da je Metropoliten muzej otkupio 20 dzakova denara,plativsi ih kao lomljeno srebro!
    U ovoj ostavi je bio i neverovatan broj unikata koji sada krase svetske muzeje i doprinose njihovom razmetanju bogatstvom svojih kolekcija.

  4. #4

    Odgovor: Oteto kulturno blago

    Avarski pojas je ove godine vracen u Sremsku Mitrovicu.Kroz koliko je ruku prosao do sad za ovih 15-ak godina ne bi me cudilo da smo dobili repliku replike...

  5. #5

    Odgovor: Oteto kulturno blago

    Savremena pljacka kulturnog blaga Srbije,


    Akutno stanje besparice, nemaštine, preživljavanja i brige za sopstvenu budućnost ne ostavlja nam mnogo vremena i energije da se brinemo za ono što čini našu nematerijalnu suštinu. Ako trenutno nemamo vremena i volje da se posvetimo kulturnoj i istorijskoj baštini, za nekoliko godina će nam biti dostupna samo preko interneta.
    U Srbiji ima šta da se ukrade.
    Srbija je zemlja koja ima tu sreću (ili nesreću) da se nalazi na prostoru koji je uvek bio pozornica događaja od svetskog istorijskog značaja i na kojem su se smenjivale mnoge države, narodi, civilizacije i kulture.
    Tribali, Kelti, Iliri, Grci, Rimljani, Goti, Avari, Gepidi, Vizantija, Turci, pa na kraju i Srbi, ostavili su i ostavljaju traga na njenoj teritoriji, istorijskoj svesti i kulturnoj zaostavštini. Na celoj teritoriji države postoje nalazišta, različita po veličini i značaju, od pojedinačnih grobnica varvarskih ratnika do velikih antičkih gradova kao što su Sirmium kod Sremske Mitrovice, Viminacium kod Kostolca, Naisus, Gamzigrad ili Felix Romuliana.
    Napornim radom naših i stranih arheologa (inače, katedra za arheologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu je na svetskom glasu), velik broj tih lokaliteta je istražen i brojni vredni predmeti su pronađeni, popisani i zaštićeni.
    Međutim, kako je država poslednjih dvadesetak godina bila u izvesnim i svima poznatim problemima, standard zaštite kulturnih dobara je drastično opao, da bi danas uglavnom zavisio od entuzijazma nekolicine posvećenih.
    Istovremeno, u Evropi i svetu došlo je do značajnog porasta fenomena poznatog kao art trafiking, što će reći krijumčarenja i ilegalnog tržišta umetničkih dela, sa kojim država Srbija nije u stanju da se izbori.
    Daleko od toga da krijumčarenja i preprodaje nije bilo i ranije, posebno za vreme II svetskog rata ili neposredno posle, kada su nebrojena dobra bila opljačkana što od jevrejskih porodica, što iz muzeja, crkava ili direktno sa nalazišta, pa su završavala u kancelarijama gospode nacista ili privatnim kolekcijama raznih opskurnih likova poput Mimare.
    Ipak, novi talas art trafikinga zapljusnuo je naše obale tek propašću sovjetskog bloka i početkom rata.
    Kao i svaki kriminal i art trafiking najbolje funkcioniše u smutnim vremenima, u ratu, besparici i nemaštini.
    Koriste se uhodane rute i sistemi koje inače koriste šverceri droge, nafte, oružja i ostalih deficitarnih dobara.
    Kriminalno bratstvo će sigurno iskoristiti priliku da proširi svoj poslovni poduhvat.
    U početku je Srbija, kao i ostale zemlje Balkana, uglavnom bila tranzitno područje preko koga se krijumčarilo iz Rusije ili sa Dalekog istoka, međutim, kako su državne institucije sve više slabile a borba protiv organizovanog kriminala jenjavala, pljačke arheoloških nalazišta i muzeja postale su uobičajena stvar.
    Arheolozi amateri ili pljačkaška banda?
    Kako pljačka izgleda u praksi? Prvo, u Srbiji postoji veliki broj arheologa amatera (moje kolege arheolozi bi me linčovali kada bi čuli da ovu razbojničku bandu oslovaljavam njihovim časnim imenom), koji su vrlo dobro upoznati sa neistraženim ili poluistraženim lokalitetima.
    Oni tada unajmljuju lokalce koji obavljaju prljav posao na terenu. Vrlo dobro su opremljeni, koriste poljoprivrednu mehanizaciju, imaju noćna svetla, džipove. Sve što je pronađeno ide poslodavcu, a izvođači radova dobiju skromnu novčanu naknadu.
    Kulturna dobra se zatim švercuju ranije pomenutim rutama do Beča, Ženeve, Pariza ili Londona, gde šverceri od aukcijskih kuća, uz naknadu, dobijaju sertifikate o vlasništvu, naravno krivotvorene (princip: Poklonila mi tetka).
    Kao veliki majstori ovog nečasnog zanata koji operišu na našim prostorima pominju se izvesni Zemunac Anton Tkalec i Slovenac Brana Milošević. Sve ovo moguće je zbog toga što svaki onaj artifakt koji nije registrovan i katalogizovan, u stvari zvanično i ne postoji. Predmeti se dalje na aukcijama prodaju ili stranim muzejima ili privatnim kolekcionarima i tako zauvek nestaju.
    Postoji i neorganizovaniji vid pljačke. Naprimer, neki seljak slučajno na njivi pronađe rimske novčiće ili nešto slično. Dalji postupak je sličan prethodnom, kontaktira se diler, koji artifakt otkupljuje za male pare i pokušava da ga iznese iz zemlje.
    Šteta koja nastaje ovakvim delovanjem je višestruka.
    Ne samo da su mnogobrojni predmeti zauvek izgubljeni i oteti iz korpusa srpske kulturne baštine, već su neretko i arheološki lokaliteti devastirani.
    Oni koji poznaju precizne i delikatne arheološke procedure u pristupu lokalitetu i iskopavanjima, mogu samo zamisliti kako na osetljive predmete deluje ralo od metar i po kojeg vuku traktori.
    Otprilike, koliko se pronađe, toliko se i uništi.
    Država je uglavnom nemoćna da se sa ovim problemom izbori.
    Pri MUP-u ne postoji specijalno odeljenje koje se bavi zaštitom kulturnih dobara, ništa slično ne postoji ni u Upravi Carina ni u Ministarstvu finansija.
    U Ministarstvu kulture rade ljudi koji bi mogli da pomognu, ali prosto nema valjane koordinacije između službi koje bi trebale da se bave ovim problemom.
    Nedostatak novca onemogućuje da se adekvatno obezbede lokaliteti, a neefikasno sudstvo i loši zakoni dovode do toga da i oni prestupnici koji budu uhvaćeni prođu sa uslovnim ili oslobađajućim presudama.
    Jasno je da potpun uspeh nije nikad moguć, za šta je primer Italija, iz koje, iako je mnogo ozbiljnija država koja se ozbiljnije bavi problemima šverca umetnina, godišnje bude odneto oko 30.000 predmeta. Međutim, jača saradnja državnih organa i njihova saradnja sa INTERPOL-om trebalo bi da donese rezultate.
    Muzeji moraju aktivnije da se uključe i da obeleže i publikuju što veći broj predmeta, jer to je jedini način da oni budu trajno zaštićeni. Postoje primeri koji ohrabruju.
    U susednoj nam Bugarskoj, još za vreme Todora Živkova postojalo je odeljenje pri državnoj bezbednosti koje se isključivo bavilo zaštitom kulturnih dobara.
    Danas to odeljenje deluje pri policiji i sarađuje sa kulturnim ustanovama i mnogobrojnim nevladinim organizacijama koje se bave istom delatnošću. Ova saradnja daje dobre rezultate.
    Ukoliko vam je sve ovo do sada bilo suviše uopšteno i teoretisanje, evo i par ilustrativnih primera.
    Jedan od najčuvenijih skandala vezanih za ilegalnu trgovinu umetničkim delima je tzv. afera Sevso.
    Ona već tridesetak godina potresa kolekcionarske krugove u Evropi.
    Naime, još davne 1982. godine, izvesni Spenser Daglas Kompton, lord od Northemptona, kupio je set od desetak srebrnih posuda iz rimskog perioda koji je platio 2 miliona dolara.
    Set je pripadao rimskom patriciju Sevsu, ali nije bilo poznato gde je pronađen. Pošto se lokacija pronalaska nije znala, vrli lord pokušao je da falsifikuje papire, ali se za to saznalo, a pošto se saznalo, mnogi su počeli potragu za mestom otkrića, pa su tako i mnoge države tvrdile da kolekcija pripada upravo njima.
    U međuvremenu, kolekcija je narasla, sada broji oko trideset komada i po nekim procenama vredi oko pola milijarde dolara.
    Ali, pitate se vi, kakve to ima veze sa nama?
    Gore pomenuti smutljivac Anton Tkalec je preko nekih svojih albanskih veza 1987. godine lordu Northemptonu prodao za velik novac jedan srebrni tanjir koji je danas sastavni deo Sevso kolekcije.I tada je otkriveno da je kolekcija pronadjena u okolini Sremske Mitrovice,i da je dobro "oprana" laznim papirima pre nego sto je prodata.
    Posle ovog poslovnog susreta lord je u kolekcionarskim krugovima proširio priču da je baš Jugoslavija zemlja porekla kolekcije i da je Tkalec njen pronalazač. Anton Tkalec je, naravno, sve ovo demantovao i tu je stvar stala.
    U posednje vreme, postala je aktuelna još jedna teorija: da je kolekcija pronađena 60-tih godina negde u Istri ili na ostrvu Vangi a da je iz depoa nestala kada je Josip Broz Tito bacio oko na lepe primerke antičke srebrnine.
    Navodno, postoje i svedoci, neki policajci koji su servis pronašli, ali im je oduzet i zaprećeno im je da ćute. Bilo kako bilo, spor oko vlasništva još uvek traje i pored Srbije i Hrvatske, još nekoliko država potražuje kolekciju. Kada i kako će se to završiti, niko ne zna.ali glavni dokaz je oznaka sirmijumske radionice SIRM,i prikaz samog Sirmijuma na jednom od tanjira.

    Zlatni avarski pojas

    Početkom 90-tih, dvojica kopača amatera, izvesna braća Kozak, su na polju, nedaleko od zaštićenog arheološkog lokaliteta Sirmium kod Sremske Mitrovice, pronašla jedan lep i poprilično težak zlatni pojas.
    Kasnije, kada su arheolozi uspeli da ga uzmu u svoje ruke, utvrdili su da je to pojas koji je pripadao avarskom konjaniku iz VI veka n.e, da je težak 1,2 kilograma i da je od neprocenjivog kulturno-istorijskog značaja. On svedoči o burnom periodu povlačenja Vizantije iz Panonije i njenom naseljavanju raznim plemenima, među kojima su bili i Avari i Sloveni.
    Pre nego što je dospeo državi u ruke, braća Kozak su htela da ga prodaju i ubrzo su dobili ponudu od oko 150.000 nemačkih maraka.
    Tada se u posao mešaju još neki dileri, Branko i Mitko Simeonovski, od ranije poznati po preprodaji nekih rimskih novčića. Naime, saznalo se da bi u Evropi cena ovakvog artikla mogla da dostigne i nekoliko miliona maraka.
    Dolazi do sukoba između dilera, a braća Kozak, uplašivši se za sopstvenu bezbednost, prijavljuju slučaj policiji i predaju joj pojas. Do pre par dana čuvan je u Narodnom muzeju u Beogradu, a na instrukciju ministra kulture Voje Brajovića predat je Muzeju Srema u Sremskoj Mitrovici.

    General sunce - Srpski Šliman,

    Sledeći slučaj i dalje kruži u vidu anegdote, ali mnogi tvrde da su priče istinite.
    Naime, negde sredinom 2000. godine načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije general Nebojša Pavković upoznao je u okolini Niša dvojicu tragača-entuzijasta koji su generalu rekli da se u okolini nalazi lokalitet pod imenom Šuplji kamen, gde je navodno vizantijski car Vasilije II Bugaroubica još u XI veku, jureći Samuila i njegovu vojsku, sakrio veliku količinu opljačkanog zlata.
    General Sunce se zagrejao za ideju i uskoro je na sednici Generalštaba odlučeno da se krene u akciju potrage.
    Uprkos zbunjenim pogledima nekolicine generala, predlog je usvojen jer je, navodno, dobio odobrenje od Slobodana Miloševića, koji je čak izjavio da bi 300 ili 400 kilograma vizantijskog zlata dobro došlo Srbiji da se ekonomski oporavi od NATO bombardovanja.
    Uglavnom, ubrzo je inženjerska četa 211. oklopne brigade VJ otpočela sa iskopavanjima, naravno pod velom vojne tajne. Rezultati su bili sledeći: buldožeri, mine i inženjerci uspeli su da unište staru hrastovu i cerovu šumu, da oštete par vikendica i da totalno razore Šuplji kamen. Zlato nije pronađeno. U međuvremenu, oštećeni građani tužili su SRJ i VJ, ali proces nije mnogo odmakao zbog nedostupnosti okrivljenih (sudi im se za ratne zločine u Hagu).
    Na celoj teritoriji države postoje nalazišta, različita po veličini i značaju, od pojedinačnih grobnica varvarskih ratnika do velikih antičkih gradova kao što su Sirmium kod Sremske Mitrovice, Viminacium kod Kostolca, Naisus, Gamzigrad ili Felix Romuliana.
    Kao i svaki kriminal i art trafiking najbolje funkcioniše u smutnim vremenima, u ratu, besparici i nemaštini. Koriste se uhodane rute i sistemi koje inače koriste šverceri droge, nafte, oružja i ostalih deficitarnih dobara.

  6. #6

    Odgovor: Oteto kulturno blago

    Vest iz današnjeg Blica, jedno kulturno dobro je vraćeno u Srbiju iz Nemačke:

    Nemačka vratila zlatni časni krst Žiče

    Nemačka je juče vratila Srbiji zlatni časni krst manastira Žiče koji je nestao u vihorima Drugog svetskog rata i zatim decenijama kao poklon nepoznatog nemačkog vojnika bio izložen u Muzeju katoličke biskupije u gradu Paderbornu.

    Krst je na skupu u Ambasadi Srbije u Berlinu vladici žičkom Hrizostomu uručio nadbiskup katoličke biskupije Paderborna Hans-Jozef Beker.


    Časni krst vraćen je Žiči, tamo gde je 1889. godine i bio postavljen kao poklon kralja Aleksandra Obrenovića.

    Kralj Aleksandar Obrenović je povodom svog miropomazanja poklonio Žiči ovaj zlatni stojeći časni krst na metalnom postolju, sa rezbarenim drvenim krstom unutra, koji je filigranski rad iz Prizrena.


    Zlatni krst je 1991. godine, sasvim slučajno prilikom posete Eparhijskom muzeju u Paderbornu, otkrio tadašnji prota Srpske pravoslavne crkve i dugogodišnji paroh u Dortmundu Tomislav Marković. Desetak godina kasnije, 2003. godine, srpska crkva i srpska diplomatija započele su aktivnosti za povraćaj krsta.

    Izvor - Blic



  7. #7

    Odgovor: Oteto kulturno blago

    Dodatak na prethodni post:


    Ovaj stojeći krst od pozlaćenog srebra filigranskim radom su uobličili i dragim kamenjem ukrasili prizrenski majstori. U njegovom središtu je drveni krst ukrašen finim reljefom, a na dnu pozlaćenog postolja je natpis: ''Aleksandar Prvi, po milosti Božjoj i volji narodnoj kralj Srbije, manastiru Žiči na dan svoga miropomazanja 20. juna 1889. godine''.

    izvor - Blic



Slične teme

  1. Nađeno najveće blago u okeanu
    Autor silvia u forumu Spomenar
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 24.05.2007, 16:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •