Ulogu začetnika osamostaljene srpske književnosti trinaestog veka
ima Sveti Sava, najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje,
tvorac i prvi arhiepiskop samostalne srpske crkve (oko 1175-1235).
(1)
Još kao mladić Rastko je napustio upravu Humskom oblašću, verovatno 1191, i u Svetoj Gori primio monaški čin.
Izvori složno govore o njegovoj neutoljivoj žudnji da živi svetim, isposničkim životom.
Ne samo himnografski tekstovi nego i biografije Savine opisuju veoma podrobno Rastkovu monašku motivaciju;
zato neuverljivo izgledaju domišljanja, jedno vreme omiljena u srpskoj istoriografiji,
da je Rastkov odlazak u Svetu Goru i njegovo monašenje,
planirao sam Nemanja iz političkih razloga.
Sava je primio rasu u Starom Rusiku,
a zamonašen je u Vatopedu, gde je 1197. godine dočekao oca,
tada već monaha i shimonaha Simeona.
Sa očevim autoritetom i duhovnim ugledom,
što ga je sam za kratko vreme stekao na Atosu,
Sava je u nameri da zasnuje srpsku obitelj u Svetoj Gori tražio,
i dobio od vizantijskog cara Aleksija III Anđela (1195-1203)
u Carigradu 1198. godine zlatopečatni sigilij,
a nešto kasnije i hrisovulju kojom se zapusteli manastirčić Hilandar
stavlja pod upravu Simeona i Save,
kao potpuno samoupravni, nezavisni manastir.
Osnivanje srpskog manastira u Svetoj Gori, središtu pravoslavne duhovnosti, i dobijanje akta o njegovoj nezavisnosti,
otkrivali su težnje prvih Nemanjića i nagoveštavali razvoj srpskoga crkvenog pitanja i srpskog duhovnog života.
Posle smrti Simeonove 1199. godine Sava je neko vreme u obnovljenom, srpskom Hilandaru, okupljajući bratstvo.
Posle pada Carigrada i uspostavljanja Latinskog carstva 1204,
on se vratio u Srbiju sa očevim moštima, izmirio braću Stefana i Vukana i ostao u Studenici kao arhimandrit sve do 1217.
Tada ponovo odlazi u Svetu Goru, možda povodom Stefanovog krunisanja latinskom krunom.
U Nikeji 1219. godine dobija čin arhiepiskopa i status autokefalnosti za srpsku crkvu.
Organizaciju srpske crkve izveo odmah po povratku iz Nikeje i Soluna, 1220, na saborima srpske zemlje i crkve, potiskujući grčke i latinske episkope i pomerajući granice istočne sfere na zapad;
time je bio omogućen i viši stupanj integracije srpskog naroda na osnovama istočno-pravoslavne orijentacije.
Sukob sa ohridskom arhiepiskopijom povodom dobijanja autokefalnosti u Nikeji, iste godine, nije dobio težinu raskola;
prevaziđen je širokom diplomatskom akcijom Svetog Save na međunarodnom crkvenom planu - na putovanjima Savinim u Svetu zemlju i posetama istočnim patrijaršijama (1229-30, 1234-35).
Organizacija crkve u Srbiji sa pripojenim područjima,
postavljena je na sasvim nove osnove.
Razvijena je delatnost velikih manastira; staranje o misionarskom radu stavljeno je u dužnost protopopovima.
Pravno uređenje srpske crkve je konstituisano zbornikom nove, samostalne Savine kompilacije,
Nomokanonom ili
Krmčijom;
sa ovom kodifikacijom vizantijskog prava Srbija već na početku XIII veka dobija kodeks čvrstoga pravnog poretka i postaje pravna država,
u koju je ugrađeno bogato nasleđe grčko-rimskog prava.
Sveti Sava je na taj način više no bilo čim drugim,
učinio Srbiju zemljom evropske i mediteranske civilizacije.
Naročiti značaj imalo je Savino staranje o pravoslavnosti crkve i naroda u strogo vizantijskom, ortodoksnom duhu.
Monaštvo je usmereno svetogorskim putem.
Staranje o monaštvu pokazuje se kao jedna od glavnih Savinih preokupacija na putovanjima po Istoku 1229. i 1234. godine.
Već za Nemanje, do 1196 (kao godine njegove abdikacije),
podignuto je dosta manastira u dolini Lima, Ibra, Toplice i Morave: Sv. Petra i Pavla (Bijelo Polje), Bistrica, Končul, Đurđevi Stupovi, Studenica, Sveti Nikola kod Kuršumlije i Bogorodica Toplička.
Među ovim manastirima bilo je i ženskih. Iz ranijeg perioda nasleđeni su takođe neki manastiri:
Stara Pavlica na Ibru, Sveti Nikola u Dabru i Sveti Đorđe u Dabru, Arilje i Gradac Ibarski (Bogorodica Gradačka).
To znači da je monaška tradicija u srpskim zemljama postojala još u XI i XII veku, pa i ranije, i da je u toj tradiciji ona baza na kojoj se posle razvija srpska autokefalija.
Isto tako u ovoj značajnoj mreži manastira treba gledati prenosnike i rasadnike onih monaških i književnih tradicija koje iz ohridske oblasti dolaze u srpske zemlje preko zone transmisije
severno od linije Tetovo - Skoplje - Kratovo,
zone u etničkom pogledu već srpske, u sferi starijih monaških kultova pčinjsko-osogovskog kraja
(Prohor Pčinjski, Gavrilo Lesnovski, Joakim Osogovski).
Na drugoj strani, Hilandar, van srpskog političkog i etničkog područja, nosilac je i pokretač svetosavske reforme i organizacije monaštva u Srba.
Nemanjini sinovi podižu do 1243. godine i nove manastire: Žiča, Hvosno, Peć; u ovaj poslednji manastir biće premešteno i sedište
arhiepiskopije posle provale Mongola i prvog spaljivanja Žiče (1284).
Osim toga, Budimlja odn. Đurđevi Stubovi u dolini Lima, Morača,
a u Primorju Vranjina, Prevlaka (Arhanđel) i Bogorodica Stonska.
Svaki je ovaj manastir u manjoj ili većoj meri preuzeo ulogu književnog, ne samo monaškog središta.
U nekima od njih moralo je još od Savinih vremena biti organizovanih skriptorija.
Sveti Sava je umro 14. januara 1235. (ili 1236) godine u Trnovu (Bugarska), na povratku sa drugog hodočašća u Svetu zemlju.
Uoči toga putovanja, 1234. povukao se sa arhiepiskopskog prestola u korist svog učenika Arsenija.
Mošti Savine, sahranjene najpre u crkvi Četrdeset mučenika u Trnovu, prenete su oko 1237. godine u Mileševu, zadužbinu kralja Vladislava (oko 1234-1243);
tu je odmah nastao onaj značajni kult Svetog Save koji će trajati kroz srednji vek u tursko doba,
i koji neće biti ometen ni spaljivanjem moštiju Savinih 1594.