Rastko Nemanjić - Sveti Sava
Prikaz rezultata 1 do 6 od ukupno 6
  1. #1

    01 Rastko Nemanjić - Sveti Sava

    Ulogu začetnika osamostaljene srpske književnosti trinaestog veka
    ima Sveti Sava, najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje,

    tvorac i prvi arhiepiskop samostalne srpske crkve (oko 1175-1235).(1)


    Još kao mladić Rastko je napustio upravu Humskom oblašću, verovatno 1191, i u Svetoj Gori primio monaški čin.

    Izvori složno govore o njegovoj neutoljivoj žudnji da živi svetim, isposničkim životom.

    Ne samo himnografski tekstovi nego i biografije Savine opisuju veoma podrobno Rastkovu monašku motivaciju;

    zato neuverljivo izgledaju domišljanja, jedno vreme omiljena u srpskoj istoriografiji,

    da je Rastkov odlazak u Svetu Goru i njegovo monašenje,
    planirao sam Nemanja iz političkih razloga.


    Sava je primio rasu u Starom Rusiku,

    a zamonašen je u Vatopedu, gde je 1197. godine dočekao oca,

    tada već monaha i shimonaha Simeona.

    Sa očevim autoritetom i duhovnim ugledom,
    što ga je sam za kratko vreme stekao na Atosu,

    Sava je u nameri da zasnuje srpsku obitelj u Svetoj Gori tražio,
    i dobio od vizantijskog cara Aleksija III Anđela (1195-1203)

    u Carigradu 1198. godine zlatopečatni sigilij,
    a nešto kasnije i hrisovulju kojom se zapusteli manastirčić Hilandar

    stavlja pod upravu Simeona i Save,
    kao potpuno samoupravni, nezavisni manastir.


    Osnivanje srpskog manastira u Svetoj Gori, središtu pravoslavne duhovnosti, i dobijanje akta o njegovoj nezavisnosti,

    otkrivali su težnje prvih Nemanjića i nagoveštavali razvoj srpskoga crkvenog pitanja i srpskog duhovnog života.


    Posle smrti Simeonove 1199. godine Sava je neko vreme u obnovljenom, srpskom Hilandaru, okupljajući bratstvo.

    Posle pada Carigrada i uspostavljanja Latinskog carstva 1204,

    on se vratio u Srbiju sa očevim moštima, izmirio braću Stefana i Vukana i ostao u Studenici kao arhimandrit sve do 1217.

    Tada ponovo odlazi u Svetu Goru, možda povodom Stefanovog krunisanja latinskom krunom.
    U Nikeji 1219. godine dobija čin arhiepiskopa i status autokefalnosti za srpsku crkvu.

    Organizaciju srpske crkve izveo odmah po povratku iz Nikeje i Soluna, 1220, na saborima srpske zemlje i crkve, potiskujući grčke i latinske episkope i pomerajući granice istočne sfere na zapad;
    time je bio omogućen i viši stupanj integracije srpskog naroda na osnovama istočno-pravoslavne orijentacije.

    Sukob sa ohridskom arhiepiskopijom povodom dobijanja autokefalnosti u Nikeji, iste godine, nije dobio težinu raskola;

    prevaziđen je širokom diplomatskom akcijom Svetog Save na međunarodnom crkvenom planu - na putovanjima Savinim u Svetu zemlju i posetama istočnim patrijaršijama (1229-30, 1234-35).


    Organizacija crkve u Srbiji sa pripojenim područjima,
    postavljena je na sasvim nove osnove.

    Razvijena je delatnost velikih manastira; staranje o misionarskom radu stavljeno je u dužnost protopopovima.

    Pravno uređenje srpske crkve je konstituisano zbornikom nove, samostalne Savine kompilacije, Nomokanonom ili Krmčijom;

    sa ovom kodifikacijom vizantijskog prava Srbija već na početku XIII veka dobija kodeks čvrstoga pravnog poretka i postaje pravna država,

    u koju je ugrađeno bogato nasleđe grčko-rimskog prava.

    Sveti Sava je na taj način više no bilo čim drugim,
    učinio Srbiju zemljom evropske i mediteranske civilizacije.


    Naročiti značaj imalo je Savino staranje o pravoslavnosti crkve i naroda u strogo vizantijskom, ortodoksnom duhu.
    Monaštvo je usmereno svetogorskim putem.
    Staranje o monaštvu pokazuje se kao jedna od glavnih Savinih preokupacija na putovanjima po Istoku 1229. i 1234. godine.

    Već za Nemanje, do 1196 (kao godine njegove abdikacije),

    podignuto je dosta manastira u dolini Lima, Ibra, Toplice i Morave: Sv. Petra i Pavla (Bijelo Polje), Bistrica, Končul, Đurđevi Stupovi, Studenica, Sveti Nikola kod Kuršumlije i Bogorodica Toplička.


    Među ovim manastirima bilo je i ženskih. Iz ranijeg perioda nasleđeni su takođe neki manastiri:
    Stara Pavlica na Ibru, Sveti Nikola u Dabru i Sveti Đorđe u Dabru, Arilje i Gradac Ibarski (Bogorodica Gradačka).

    To znači da je monaška tradicija u srpskim zemljama postojala još u XI i XII veku, pa i ranije, i da je u toj tradiciji ona baza na kojoj se posle razvija srpska autokefalija.

    Isto tako u ovoj značajnoj mreži manastira treba gledati prenosnike i rasadnike onih monaških i književnih tradicija koje iz ohridske oblasti dolaze u srpske zemlje preko zone transmisije

    severno od linije Tetovo - Skoplje - Kratovo,

    zone u etničkom pogledu već srpske, u sferi starijih monaških kultova pčinjsko-osogovskog kraja
    (Prohor Pčinjski, Gavrilo Lesnovski, Joakim Osogovski).
    Na drugoj strani, Hilandar, van srpskog političkog i etničkog područja, nosilac je i pokretač svetosavske reforme i organizacije monaštva u Srba.

    Nemanjini sinovi podižu do 1243. godine i nove manastire: Žiča, Hvosno, Peć; u ovaj poslednji manastir biće premešteno i sedište
    arhiepiskopije posle provale Mongola i prvog spaljivanja Žiče (1284).
    Osim toga, Budimlja odn. Đurđevi Stubovi u dolini Lima, Morača,
    a u Primorju Vranjina, Prevlaka (Arhanđel) i Bogorodica Stonska.

    Svaki je ovaj manastir u manjoj ili većoj meri preuzeo ulogu književnog, ne samo monaškog središta.

    U nekima od njih moralo je još od Savinih vremena biti organizovanih skriptorija.
    Sveti Sava je umro 14. januara 1235. (ili 1236) godine u Trnovu (Bugarska), na povratku sa drugog hodočašća u Svetu zemlju.
    Uoči toga putovanja, 1234. povukao se sa arhiepiskopskog prestola u korist svog učenika Arsenija.

    Mošti Savine, sahranjene najpre u crkvi Četrdeset mučenika u Trnovu, prenete su oko 1237. godine u Mileševu, zadužbinu kralja Vladislava (oko 1234-1243);
    tu je odmah nastao onaj značajni kult Svetog Save koji će trajati kroz srednji vek u tursko doba,
    i koji neće biti ometen ni spaljivanjem moštiju Savinih 1594.
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  2. #2

    01 Odgovor: Rastko Nemanjić - Sveti Sava

    U Svetu Goru je Sava otišao već pismen i formiran na delima ranohrišćanske, vizantijske i staroslovenske književnosti.
    Njegovi biografi ističu naročitu zaokupljenost Rastka Nemanjinog knjigom,
    i to svakako nije samo opšte mesto žitija.
    U njegovoj lektiri, kako se ona može prepoznati
    u delima što ih je za sobom ostavio,
    nalazila su se ne samo jevanđelja, apostoli i parimejnici,
    a pogotovu psaltir, nego i duhovno štivo prologa i paternika,
    Lestvica Jovana Sinajskog,
    besede ranovizantijskih crkvenih otaca (pre svih - Jovana Zlatoustog),
    kao i crkveno-pravna literatura bar u onoj verziji Zakona sudnog za koju se veli da ju je sa vizantijske Ekloge preveo još Metodije Solunski uoči moravske misije (863).

    Boravak u Svetoj Gori omogućio je Savi
    da proširi krug svoje lektire onim knjigama koje su, prirodno,
    morale imati naročitu ulogu u životu svetogorskih monaha.
    Smisao za organizovanje manastirskog i liturgijskog života govori bez dvoumljenja o Savinom širokom poznavanju
    liturgijske i monaške književnosti u grčkim tipicima i naročito velikim himnografskim zbornicima kakvi su oktoih, triod, minej, gde su već dokazani uzori i neposredni književni izvori onih tekstova koje je Sava napisao.
    Tu su i razni molitvenici sa akatistima i kanonima, čiji je uticaj na Savu očigledan.

    Odnos Svetog Save prema književnosti ogleda se i u njegovim manastirskim ustavima (tipicima),
    gde je čitanju knjiga i biblioteci dato važno mesto u duhovnom životu monaha,
    a možda još više - u sastavu prvih srpskih biblioteka,
    koje se bar donekle mogu rekonstruisati, kakva je biblioteka manastira Hilandara, osnovana kada i manastir, 1198. godine.(2)

    Prva su Savina dela posvećena isposničkom i manastirskom životu:



    Karejski tipik i Hilandarski tipik.



    Po svojoj prirodi to su crkvenopravna, strogo uzevši neknjiževna dela,
    ali su u njima došli do izražaja neki momenti od posrednog značaja za stvaranje atmosfere u kojoj su nastajala Savina originalna i u užem smislu reči književna dela.
    Sem toga, i tu dolaze do svetla osobine Savinoga jezika i stila,
    pogotovu u onim paragrafima koji su njegova posebna interpretacija ili njegov samostalni dodatak.


    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  3. #3

    01 Odgovor: Rastko Nemanjić - Sveti Sava

    Karejski tipik(3)

    je u osnovi prevod sa nekoga standardnog grčkog pustinjačkog, skitskog tipika.
    "Skit" je naročiti vid monaške isposničke naseobine,
    poznate i razvijene naročito u hrišćanskom Egiptu tokom IV i V veka;
    sama ta reč je koptskog porekla (šiit=široka ravnica)
    i naziv je cele jedne pustinjske oblasti u Egiptu
    gde su se javile prve monaške isposnice i kolonije pustinjaka.
    Kako veli Lazar Mirković, "po skitskom ustavu podvizavaju se i Bogu mole monasi usamljenici, koji svoje molitve vrše u ćeliji, a ne u hramu, dok oni monasi koji žive zajednički u opštežiću, vrše svoje molitve, zajednička bogosluženja u crkvi po punom ustavu bogosluženja.
    Za vršenje skitske službe nije potreban sveštenik, i skitska služba je sastavljena iz psalama, molitava i metanija.
    Iz molitava, čitanja psaltira i poklona skićana razvio se od IV stoleća
    oblik posebnog, usamljeničkog, skitskog bogosluženja, skitskog ustava.
    Za razvitak skitskih pravila mnogo je doprinela Sveta Gora, gde je cvetalo monaško usamljeništvo,
    a gde se javio i ovaj svetogorski skitski Karejski ustav sv. Save".(4)
    Taj skitski ustav je postao obrazac srpskom pustinjačkom ili eremitskom monaštvu i van Svete Gore. Odlikuje se time što težnju za usamljenošću, za pravim pustinjaštvom, koriguje udruživanjem dvojice ili trojice monaha.
    Po tome ustavu, usamljenik se postaje ne samo po sopstvenoj želji,
    nego i odlukom čitavog manastirskog sabora,
    pošto se procene sposobnosti kandidata za tako strog monaški podvig.
    Ovaj se, pak, sastoji u skoro neprekidnom postu i molitvi, mada ne i u apsolutnoj izolaciji.
    Zanimljivo je i veoma karakteristično da srpske isposnice u srednjem veku nisu bile stroge velikoshimničke i zatvoreničke klauzure.
    Ovakve su se ćelije ili "posnice" pretvarale redovno i u žarišta književnog rada: Karejska i Studenička, kasnije u XIV veku Dečanska u Belajama,
    Pećka u Ždrelu i druge.
    Sava je Karejsku ćeliju podigao u središtu Svete Gore odmah posle podizanja Hilandara,
    upravo radi takvoga uslovnog i duhovnog plodnog osamljivanja.
    Crkvicu u njoj posvetio je svom monaškom patronu, prepodobnom Savi Jerusalimskom (Osvećenom).
    Povlačio se u tu ćeliju više puta, a u Srbiji je po obrascu te "isihastirije" podigao Studeničku isposnicu.
    Tipik ili ustav ("ustavac", kako ga još zove) Sava je napisao za Karejsku ćeliju 1199. godine.
    Bez obzira na to što je u pitanju liturgijsko-pravni tekst,
    on nije lišen izvorne topline i poetičnosti,
    bilo da je u pitanju prožimanje teksta psalamskim i apostolskim stihovima,
    ili pogrebnim pesmama Jovana Damaskina,
    bilo da je reč o izrazima bratskoga obzira,
    i ljubavi prema podvižniku koji će živeti u strogim uslovima ćelije.


    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  4. #4

    01 Odgovor: Rastko Nemanjić - Sveti Sava

    Hilandarski tipik(5),


    iz iste godine (1199), ali posle Karejskog, namenjen je Hilandaru,

    a sastavljen kao prevod i adaptacija uvodnog dela grčkog Evergetidskog tipika iz Carigrada.

    Carigradski manastir Svete Bogorodice "Evergetide" (Dobrotvorke) osnovao je još 1049. godine neki Pavle, Carigrađanin,

    na svojoj baštini, nasleđenom pustom imanju van zidova Carigrada.

    Manastir je unapredio tek Pavlov učenik Timotej, koji je podigao hram Bogorodici Dobrotvorki i druge crkve u kompleksu te obitelji, podigao i ćelije za stanovanje monaha, opremio i ukrasio manastir;
    u drugoj polovini XI veka napisao je i tipik za svoj manastir, kasnije dopunjen i prerađen (sredinom XII veka).

    Tu verziju Evergetidskog tipika imao je pred sobom Sveti Sava kada je redigovao tipik za svoj manastir Hilandar.
    On je preveo samo neke delove; nije uzeo tzv. sinaksar, u kome je raspored i pravilo bogosluženja tokom godine, već samo uvodni deo ili "prolog", sa propisima za ustrojstvo i život manastira; pa i tu nije preveo sve glave, već samo neke (istina, veći deo), dodajući sa svoje strane nove i drukčije odredbe prilagođene potrebama Hilandara.
    Lazar Mirković postavlja pitanje, zašto je Sveti Sava preveo baš prolog tipika Evergetidskog manastira za ustrojenje reda i života u Hilandaru, i objašnjava:
    "Nemanja je za svoga bavljenja u Carigradu na neki način došao u vezu sa ovim manastirom;
    Nemanja i Sava bili su dugi ktitori ovoga manastira,
    jer su mu davali mnoge priloge činili dobročinstva; Sava je ovaj manastir nazivao svojim, na svojim putovanjima u Carigrad svraćao je u ovaj manastir, i svakako mu se svideo red i način života u ovom manastiru".(6) U svakom slučaju,

    to je u ovoj Savinoj verziji prvi tipik jednoga velikog srpskog opštežića, po kome će se upravljati uglavnom i drugi srpski manastiri: sa manjim prilagođavanjem,

    Sava je isti tipik propisao i manastiru Studenici 1208. godine: to je Studenički tipik.(7)


    Hilandarski tipik sadrži propise za duhovni život u manastiru i organizaciju raznovrsnih službi manastirske zajednice, opštežića.
    Kinovijski (opštežiteljni) manastiri organizovani su kao čvrsta zajednica duhovnog života i materijalnog privređivanja,

    bez lične svojine i na principu bezuslovne poslušnosti i stroge podele rada. Manastirom upravlja iguman sa širokim ovlašćenjima,

    ali u dogovoru sa saborom staraca.

    Svaka funkcija je u manastiru "služba" i svaki rad "poslušanje",
    pa ni vlast igumana nije mogla da bude neograničena.

    Pored dužnosti da se o svemu dogovara sa starcima,
    iguman se morao oslanjati i na druge manastirske funkcionere:
    ekonoma, eklisijarha, dohijara i dr.

    Igumane većih manastira biraće potom kralj i arhiepiskop zajedno,
    iz čega proističe ne samo visok društveni ugled ovog zvanja

    nego i status monaštva i manastira u srednjovekovnoj Srbiji,

    kakav je izgradio Sveti Sava i organizaciono postavio svojim tipikom.

    Svi su monasi morali strogo poštovati svoja tri zaveta

    - devičanstva, siromaštva i poslušnosti.

    Međusobni odnosi su bili pod duhovnim i discipliniranim nadzorom igumana odnosno duhovnika,
    pri čemu se naročito nastojalo da se odneguje duh ljubavi i pomoći. Staranje o bolesnima dovelo je i u srpskim manastirima do stvaranja prvih pravih, mada zatvorenih bolnica.


    Savina verzija tipika za manastir Hilandar govori dosta o njegovom razumevanju za posebne navike,
    običaje i mogućnosti Srba u sredini svetogorskoga monaštva;
    ima tu odstupanja od prestrogih pravila posta i bogosluženja,
    a upadljivo je isticanje načela bratske ljubavi u većoj meri nego što ga ima Savin evergetidski izvornik.

    Stil kojim je ovaj tipik pisan ni u grčkoj verziji nije suv i neknjiževan,
    ali u Savinoj interpretaciji i naročito u njegovim dodacima dobija svežinu darovite ekspresivnosti i obogaćenog jezika.

    Nema nikakve sumnje da je u njemu prepoznatljiv
    pisac Žitija svetog Simeona;
    više od toga, mora se pomišljati na izvestan uticaj ovoga teksta
    na hilandarske autore XIII i XIV veka
    (Domentijan, Teodosije, Danilo i dr.), ali taj odnos do sada nije bio predmet istraživanja.


    izvor: http://www.rastko.org.yu/index.sh.php

    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  5. #5

    01 Odgovor: Rastko Nemanjić - Sveti Sava














    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  6. #6

    Odgovor: Rastko Nemanjić - Sveti Sava

    Na pogrešnom mestu postavljen kod nas. Duhovnik i mistik.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

Slične teme

  1. Rastko Petrović
    Autor maqa u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 30
    Poslednja poruka: 30.07.2011, 01:07
  2. Sveti Sava: Žitije Stefana Nemanje (Sv. Simeona)
    Autor Teofil Erotik u forumu Religija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 20.05.2011, 15:03
  3. Rastko Pocesta
    Autor maski u forumu Politika
    Odgovora: 112
    Poslednja poruka: 09.09.2010, 17:09
  4. Nemanjići i žene
    Autor MarimJa u forumu Istorija
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 11.10.2009, 19:34
  5. Sveti Djordje ubiva azdahu
    Autor Mrak u forumu Religija
    Odgovora: 40
    Poslednja poruka: 04.07.2009, 23:10

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •