Ima dana kada čovek oseća neobičnu radost,neku vrstu ushićenja pred činjenicom da je živ.To me podseća na jednu ''sliku'' koju vučem sa sobom več godinama:u beloj sobi,gotovo bez nameštaja,nekako goloj,na jednom raslkimatanom krevetu,sedi starac podbočen na svoj štap.Gleda u pravcu prozora.Njegov pogled je prikovan za sunčeve zrake i senke drveća.On je nakraju životnog puta,svaki dan mu može biti poslednji,ali on uživa u zracima sunca.
Ima dana kada osećamo kako smo nepobedivi,kako apsolutno gospodarimo svojim osećajem za sreću,da to ne može pokvariti čak ni činjenica da smo potrošni.Jednostavan osećaj,osećaj izazvan zrakom sunca,notama jedne pesme,ili nečijim pogledom.
Jedan trenutak apsolutne kontrole nad sopstvenim osećajem za sreću.Koliko ih može doživeti jedan čovek?Koliko dugo može sa sobom nositi ovu čudnu radost i crpiti iz nje snagu kako bi prebrodio još jedan dan,sat ,minut?
( Osećaj za sreću je termin koji upotrebljavam da opišem tu radost zbog postojanja,stanje da se sreća uspostavi kao gospodar ljudskog postojanja,pa makar i na samo jedan tren.)