Dvorci i vile u Vojvodini
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 27

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Dvorci i vile u Vojvodini

    Za mnoge Vojvodjanske dvorce i vile se ne zna.U Vrbasu ima takve dve gradjevine prva je Dvorac Tabori, a druga Tomanova vila

    Ima li kod vas neki dvorac koji je pripadao nekoj staroj Vojvodjanskoj porodici?
    Poruku je izmenio Necromancer, 26.01.2015 u 13:27

  2. #2

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Dvorac "Fantast" Bečej - Kada putnik namernik u nepreglednoj vojvođanskoj ravnici najpre ugleda dvorac "Fantast" koji se nalazi nedaleko od Bečeja, odmah je jasno da je zalutao na jedan od starih poseda koji kriju sudbine mnogih porodica, uspone, padove, mržnje i ljubavi. Jedna od njih bili su i Dunđerski koji su početkom 19. veka došli iz Hercegovine u Vojvodinu koja je tada pripadala Austrougarskoj.
    Bogdan Dunđerski bio je, bez sumnje, najzanimljivija ličnost pomenute porodice i vlasnik čuvenog dvorca, danas poznatog kao "Fantast" koji je u tom vremenu, odslikavao svu njegovu moć i bogatstvo. Nikada se nije ženio i imao je tri velike ljubavi, žene, konje i vino. Bio je jedan od retkih ljudi koji je uspeo da ostvari svoje snove sagradivši dvorac iz mašte.

    Priča o boemu, veleposedniku Bogdanu Dunđerskom, živi još samo u priči kustosa Maje Dekanić koja svakodnevno vodi turiste u razgledanje ovog zdanja. Jedino su zidovi i vrata ostali autentični u dvorcu. Od raskošnog nameštaja, umetničkih slika i nakita nije ostalo ništa. Nakon oslobođenja 1945. godine, u nepoznatom pravcu su odneti tepisi, kristalni lusteri, srebrnina, a u dvorac su, namerno ili ne, puštene ovce. Tako je pod i deo zida bio potpuno uništen.

    Bogdan Dunđerski je drugovao sa Urošem Predićem i kad je odlučio da na svom imanju podigne kapelu Sv. Đorđa, jer je saznao da se nekada na tom prostoru nalazila crkva, Prediću je poverio da oslika ikonostas. Imao je samo jedan uslov, da Bogorodica dobije Marin lik. Turisti koji danas posete kapelu mogu da se dive radu visoke umetničke vrednosti. Na tom mestu Bogdan Dunđerski je i sahranjen, 1943. godine. U posleratnim godinama crkvi je bila namenjena sudbina električne centrale, ali je Uroš Predić uputio jedno značajno pismo Moši Pijade nakon čega je crkveno zdanje bilo "samo" zaključano. Danas je kapela ponovo osveštana. U njoj se organizuju krštenja, a ovo romantično mesto daje poseban ton brojnim venčanjima.

    Više od polovine celokupnog imanja zauzimala je ergela koja je pre rata brojala oko 1.400 rasnih konja. Po oslobođenju, preostali konji prodati su Italijanima po klaničnoj ceni. Danas se na imanju nalazi oko 80 grla u šest konjušnica, a postoji i staza za trening galopera. Mogu se videti i čuvena grla kao što su "Remedi for lav" što u prevodu znači "Lek za ljubav" zatim Jalna i Best Vetprom. Na ergeli se može videti i grob čuvenog konja Inkvizitora, naslednika inače najtrofejnijeg pastuva, Kazanove, koji je, kako kažu, umro slatkom smrću, prilikom skoka na kobilu. Za ljubitelje ovih plemenitih životinja organizovana je škola jahanja.

    preuzeto sa neta
    Poruku je izmenio Necromancer, 26.01.2015 u 13:24
    Umro je Ajnštajn, umro je Tesla...a i meni nešto nije dobro

  3. #3

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Istorijat dvoraca i letnjikovaca Vojvodine


    Priča o usamljenim, bajkovitim mestima za luksuzno stanovanje, odmor i zabave nekadašnjih veleposedničkih, vojnih, trgovačkih i zanatskih porodica tadašnje Austrougarske Monarhije koja će verovatno zauvek ostati tajna za sve nas, uprkos svojoj lepoti i inspirativnosti, a sve zbog nedostatka pisanih dokumenata. Dvorci i letnjikovci Vojvodine nastajali su tokom XVIII, XIX i početkom XX veka, pa su prema tome i stilovi građenja ovih objekata različiti i pripadaju prelaznom periodu od baroka do klasicizma. Bogatstvo graditeljskog, istorijskog, kulturnog, ekonomskog i turističkog nasleđa, zasnovano je na raznovrsnosti kulturnih dobara, u čemu dvorci i letnjikovci Vojvodine, kao i njihovi parkovi imaju posebno mesto. Kao deo kulturnog identiteta naroda koji su živeli na ovom prostoru, dvorci i letnjikovci su duboko utkani u istoriju, kulturu i tradiciju Vojvodine. Iako im istorijska zbivanja u 20. veku nisu bila naklonjena, naročito posle svojinske i društvene transformacije nakon Drugog Svetskog Rata, poslednjih godina je poraslo interesovanje za ove objekte. Bogatije države širom Evrope i sveta pridaju izuzetnu pažnju ovakvim objektima, kao odličnom turističkom potencijalu i izdvajaju značajna sredstva za njih. Kod nas je situacija ipak malo drugačija. Dvorci su predmet interesovanja istoričara arhitekture i institucija koje se bave zaštitom kulturnih dobara. Već u prvim godinama nakon Drugog Svetskog Rata, stručnjaci za zaštitu su evidentirali jedan broj ovih objekata, ali proces nije ni do danas okončan. Mnogi vredni dvorci još uvek čekaju rešenja o zaštiti i sticanje statusa kulturnog dobra. Sudbina ovih objekata je vezana za revitalizaciju koja podrazumeva pažljiv pristup u određivanju namene, koja bi obezbedila redovno održavanje. Za svaku od ovih prelepih građevina vezana je barem jedna legenda, koja govori mističnom životu plemićkih porodica. U Vojvodini se nalazi: 4 (četiri) dvorca koji su proglašeni za kulturna dobra od izuzetnog značaja, 21 (dvadesetjedan) koji je proglašen za kulturno dobro od velikog značaja, 3 (tri) koja su značajna kulturna dobra i preko 20 (dvadeset) koji su samo evidentirana kulturna dobra.
    Umro je Ajnštajn, umro je Tesla...a i meni nešto nije dobro

  4. #4

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Dvorac u Chelarevu



    Dundjerski su došli iz Gackog, krajem XVII veka. Kažu da je Avram Dundjer radio kao nadničar. Bajka počinje kada je on na njivi iskopao ćup zlata. Priča se da Avram nije voleo da se razmeće stečenim bogatstvom. Njegov sin Gideon, koga Djoka Balašević u pesmi pominje kao Gedu je za dukate kupio veliko imanje kod Bečeja. Smatra se da je najbogatiji član porodice bio Lazar Dundjerski. Dvorac u Čelarevu je podigao Nikola Bezerdi 1837. godine ali ga je Lazar otkupio. U dvorcu je najčešće boravila njegova ćerka Lenka a svoju sobu je imao i pesnik Laza Kostić. Laza je bio veliki prijatelj Lazara Dundjerskog. Tamo je pisao, zabavljao je goste i patio za Lenkom.

  5. #5

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Danijelova / Pinova vila, Zrenjanin

    "Muzej destrukcije", zdanje smešteno u ulici Ive Lole Ribara broj 13. u Zrenjaninu je u stvari zgrada sa bogatom istorijom. Umetnici okupljeni u umetničkoj asocijaciji Zrenjanina su nazivom "Muzej destrukcije" pokušali da skrenu pažnju na ovu zgradu kojoj je potrebna namena i restauracija.

    Nekada je oko zgrade bio veliki park, čije je mesto danas zauzela magistrala. Vilu je krajem XIX veka, tačnije 1894. godine izgradio Leon Štajgervald, kao lep primer građanske stambene, raskošne vile. Vila u nekadašnjem Bečkereku je izgrađena u eklektičkom stilu, sa odlikama gotike i romantizma. Leon Štajgervald je vilu prodao, nakon samo dve godine od izgradnje, Ferenc Danijelu po kome je vila i dobila ime "Danijelova vila", po kom je poznata i danas.

    Drugi vlasnik vile je istu zadržao u svom vlasništvu 23 godine od 1896. do 1919. godine. Porodica Danijel prodaje vilu 1919. godine, i njen treći vlasnik postaje Marko Bakalič. Marko Bakalič nakon samo tri godine vilu prepušta zbog duga Prvoj srpskoj zemljoradničkoj banci iz Beograda. Banka će je za svoje potrebe koristiti naredne dve godine i zatim je prodati Udruženju trgovaca i industrijalaca Bečkereka u čijem će vlasništvu biti četiri godine.

    Kao šesti vlasnik vile 1928. godine pojavljuje se Paja Pin, geometar iz Bečkereka. Pinovu porodicu 1943. godine iseljavaju Nemci i od tada do konfiskacije, 1959. godine vlasnici se nisu vraćali pod njen krov. Nakon Drugog svetskog rata korisnici su XIV udarnička slovenačka divizija i SUP. Posle konfiskacije, zavedene u službenim dokumentima pod datumom 12. oktobar 1959. godine, njeni korisnici postaće zdravstvene službe Higijenski zavod i Antituberkulozni zavod.

    Zbog različitih namena i potreba korisnika zgrada je više puta preuređivana, ali nijedna rekonstrukcija nije narušila njen spoljnji i unutrašnji izgled. Netragom su nestale stvari iz unutrašnjosti u godinama kada je zgrada bila bez namene. U lepe detalje spadaju i raskošna vrata dve spratne sobe, ukrašena ogledalima sa unutrašnje strane. U centralnom delu kuće nalazila se kaljeva peć zelene boje i iz tog hola, i ujedno središnje prostorije, ulazi se u ostale prostorije. Pored peći u holu smešteno je raskošno drveno stepenište, sa prvorazrednom galerijom čiji je drveni svod i danas očuvan. U delu zgrade iza prizemnog hola, gde su bile smeštene kuhinja, kupatilo i ostava, nalazi se još jedno, stepenište sa očuvanom kovanom ogradom i ono vodi na sprat, sve do tavanskog prostora. Kuća obiluje zanimljivim rešenjima i za današnje pojmove, a raskošni prozori, čiji okviri se protežu od poda do tavanice još uvek odolevaju vremenu, iako su stakla odavno razbijena.

    Vila Danijel se nalazi pod takozvanom prethodnom zaštitom, što znaci da je zgrada zaštićena do daljnjeg, dok se ne odluči konačni status. Vila je davne 1968. godine bila stavljena u zaštitu države, ali se kasnije to takozvanom sistematizacijom i obradom sličnih objekata stavljena u kategoriju objekata sa prethodnom zaštitom. Prema poslednjoj kategorizaciji koja se desila 1991. godine vila nije kategorisana, ali po svojoj vrednosti ima veliki značaj.

    izvor: dvorci.info
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  6. #6

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Dvorac "Špicerovih"


    Dvorac je sagradila porodica Špicer po projektu Steindal Imrea 1890-92. Ede Špicer je bio jedan od vlasnika Beočinske fabrike cementa. Dekoracija objekta diktirana je namenom i veoma uglednim ekonomskim statusom porodice Špicer. Objekat predstavlja primer eklektičkog sklopa u kome su funkcija i dekoracija usklađeni na jedinstven način, prepoznatljiv za prelazak vekova i pokušaj da se usklade i pomire elementi predhodnih stilova sa nastupajućim stilovima. Na zgradi se uviđaju stilovi od romantike, gotike, renesanse i baroka pa sve do modernih strujanja jugendstil, art noveau i secesije. Enterijer je nastao nešto kasnije, a odiše u duhu varijante mađarske secesije kitnjastih oblika. Vrednost objekta ogleda se u retkosti i u vremenu nastanka, odražavanju stilskih promena i rane faze secesijske arhitekture koja je upravo u ovom periodu na prelazu i koja će u potonjim arhitektonskim delima ovog stila jasno formulisati estetska i stilska opredeljenja. Posebnu vrednost objekta daje enterijer centralnog hola. Njime dominira kamin od zelenih žolnai kaljeva, urađen po posebnim nacrtima. Zidovi hola su sa stilizovanim biljnim ornamentima i oslikani secesijskim dekorativnim programom. Zidovi su obloženi drvenom lamperijom kao i galerija na spratu sa balusterima urađenim u punom drvetu. Iako je zgrada projektovana u duhu izrazite eklektike, na njoj se uočavaju trifori i okulusi, terasa i prozori, renesansne arkade, ograda terase i barokne crte kupole. U arhitektonskom kulturnom nasleđu Vojvodine ova zgrada, predstavlja jedinstven primer eklektičke arhitekture posebne namene sa veoma vrednim dekorativnim programom ostvarenom u duhu secesije, naročito u enterijeru. Danas, objekat je napušten i već duže vreme bez namene. Donedavno u njemu bila smeštena gradska biblioteka, radio, dom za vojne invalide i restoran. Na dvorcu ne postoje ni vrata ni prozori, a i krov polako počinje da popušta. Verovatno zbog toga je i dobio naziv "Kuća Duhova". Iako ruiniran dvorac još uvek ima šta da pokaže slučajnom prolazniku. Dvorac je evidentirano kulturno dobro..

    Legenda
    Zamak u Beočinu, jedan je od najlepših secesionističkih zamkova u ovom delu Evrope. Međutim, od prelepe fasade i unutrašnjosti sa mnogobrojnim vitražima odudaraju ukrasi na zamku. Zmajolike, žabolike i zmijolike glave kao da su ostale izvađene iz nekog ponoćnog vašara duhova, koji se s vremena na vreme odigrava oko zamka. Ime graditelja se nije dugo moglo saznati. Tek pre tridesetak godina, kada je započeto restaurisanje zamka, u ohlađenom pepelu gipsane peći, pronađen je pergament, na kom je bilo zapisano sledeće: -Po sjaju njegovih očiju bih rekao da dolazi sa Dalekog istoka. Zove se Nador. Otkad je stigao, nije progovorio ni jednu jedinu reč - samo ćuti i gnječi gips za fasadu i ukrase na zamku. Ono što me je zaprepastilo, to je da na svakoj ruci ima po sedam prstiju. Šake su mu toliko velike da prekrivaju hladom čitavu fontanu, kada ih ujutru diže uvis da se pomoli izlazećem suncu. Njegovom dolasku se izgleda raduju samo ptice. Verovatno misle da će u te velike šake stati puno više mrvica kada ih bude hranio." (Sledi jedan deo na pergamentu koji je nečitak) Nastavak: -Nador još ni jednom nije nahranio ptice. Još uvek samo gnječi gips, pravi ukrase na zamku i ćuti. Ti njegovi ukrasi su čudni." -Čini mi se da su gipsane glave tih životinja izašle iz glave nekog zlog čoveka koji u životu nikada nikoga nije voleo. Iz Nadorove izobličene mašte izlaze gipsane poruke mržnje i crnila. Krišom posmatram njegove ogromne ruke koje u tišini gnječe gips i moram da priznam da se malo divim tom sedmoprstom mračnjaku koji sa poslom prekida jedino kada se moli." (Ponovo sledi jedan nečitak deo na pergamentu) (I nastavak koji sledi je jedva moguće identifikovati, kao daje autor svoj zapis završio smrtno zaplašen) -Juče se dogodilo nešto užasno. Bio je poslednji dan Nadorovog rada. Negde oko podne završio je i lik istočnjačkog zmaja na gipsanoj peći. Pre no što je počeo da se pakuje, stao je pred fasadu da vidi svoje delo i za dovoljan je otvorio desnu šaku. Bila je puna mrvica hleba. Toga trenutka sam pomislio da sam se možda ogrešio o čudnog neimara. Prvo mu je u šaku sletela nežna bela golubica, ali Nador je nije nahranio, no je šaku stisnuo i grudvu krvavog perja hitnuo ka najvišem dimnjaku. Umorivši se od prevare i zla seo je na svoj divan u gornjoj sobi da se odmori pred put. U sumrak ga je stigla osveta. Dok je spavao, golubovi su ga sašm pokrili svojim izmetom, tako da su ga potpuno zalepili za divan. Pre noći se i sam pretvorio u golubiji izmet... Nisam samo prestrašen, no sam i tužan. Više se niko neće i izlazećem suncu ali neće biti ni bele golubice da leti ka svetlu".

    Andrija

    P.S. "Sutra odlazim i ja. Spahija ne može da shvati da mogu da ostavim topli krevet i dobru platu samo zato što se ne osećam dobro kada gledam ukrase na fasadi zamka. Ovaj zapis ostavljam u ustima zmaja na gipsanoj peći. Ako je istina ono što govorim, pergament neće izgoreti."

    (legenda preuzeta iz knjige "SNOVI ZATRAVLjENIH KULA" Milana Belegišanina)
    Poruku je izmenio Necromancer, 26.01.2015 u 13:28
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  7. #7

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    zadnjih dana sam prikupio dosta zanimljivih slika pa evo da ih podelim sa vama

    Dvorac Rohonci - Novi Becej



    Dvorac Karačonji - Novo Milosevo



    Fantast -Becej 1919.-1923.




    Hadik -Futog 1777.



    Vila Elek u izgradnji



    Ruski dvor - Šid 1780.



    Baba Pusta - Aleksa Santic - 1906/7.



    Bezeredi-Dunđerski - Celarevo 1837.



    nastavak uskoro ...

  8. #8

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Citat Aiko kaže: Pogledaj poruku
    Dvorac je sagradila porodica Špicer po projektu Steindal Imrea 1890-92...

    U 'Politiici' za 19. oktobar 2o11. nalazim:

    Шпицеров дворац добија домаћина
    Запуштени кастел биће обновљен и претворен у елитни туристичко-угоститељски објекат


    ''Беочин – Напуштени дворац Еде Шпицера, бившег власника беочинске цементаре, после петнаест година пропадања, добио је новог газду.

    Привредно друштво „Футуризам“ из Новог Сада планира да га обнови и од њега направи ексклузиван туристичко-угоститељски објекат резиденцијалне намене – са неколико апартмана и рестораном. За „умивање“ и гланцање дворца, довођење објекта у изворан облик, потребно је око милион евра. Фирма „Футуризам“ планира да са пословима санације и рестаурације почне одмах и да све заврши у наредне три године.

    Стари дворац, грађен 1898. године за потребе породице Еде Шпицера, представља мешавину стилова између два века – романике, готике, барока, па све до југендстила. У дворцу је до 1941. године живела породица Шпицер, док није побегла у Немачку, а дворац предала немачкој команди.

    После Другог светског рата у дворцу је била библиотека и други културни садржаји, а онда једно време био је преуређен у елитни ресторан са апартманима, које су користили страни ловци, посебно Италијани, који су долазили у лов на Фрушку гору.

    Од пре петнаест година дворац чека новог домаћина и пропада. Све ове године у њему су се легле сове и слепи мишеви, а општинари муку мучили како наћи инвеститора који је спреман да спасава овај споменик културе. Коначно, после неколико покушаја и договора са домаћим и страним инвеститорима, ових дана општина Беочин и привредно друштво „Футуризам“ потписали су уговор о санацији и кориштењу овог кастела. Директор фирме „Футуризам“ др Милош Ћурувија каже да су преузели обавезу да у наредне три године дворац доведу у првобитно стање.

    – Већ смо добили сагласност Завода за заштиту споменика културе из Новог Сада за санацију и довођење дворца у првобитно стање. Само тако ће дворац имати своју праву вредност, а увођењем угоститељско-туристичких садржаја омогућићемо да дворац буде самоодржив и да функционише у будућности – каже Ћурувија.'' (Ј. Слатинац)


    Ako se ne varam, ovo nije prvi pokušaj da dvorac nađe novog gazdu. Zato sačekajmo da vidimo da li će ovog puta biti i realizovano ono što se najavljuje. Dotle, slike dvorca kakav je ovih godina.

  9. #9

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Citat papula kaže: Pogledaj poruku
    Dvorac u Chelarevu

    Dundjerski su došli iz Gackog, krajem XVII veka. Kažu da je Avram Dundjer radio kao nadničar. Bajka počinje kada je on na njivi iskopao ćup zlata. Priča se da Avram nije voleo da se razmeće stečenim bogatstvom. Njegov sin Gideon, koga Djoka Balašević u pesmi pominje kao Gedu je za dukate kupio veliko imanje kod Bečeja. Smatra se da je najbogatiji član porodice bio Lazar Dundjerski. Dvorac u Čelarevu je podigao Nikola Bezerdi 1837. godine ali ga je Lazar otkupio. U dvorcu je najčešće boravila njegova ćerka Lenka a svoju sobu je imao i pesnik Laza Kostić. Laza je bio veliki prijatelj Lazara Dundjerskog. Tamo je pisao, zabavljao je goste i patio za Lenkom.
    TUGA I SRAMOTA
    - kad god navratim u lošijem je stanju -



    ''Дворац породице Дунђерски у Челареву чини неколико објеката смештених у пространом парку по принципу енглеских вртова. Мањи дворац саградио је Марфи Липот половином 18. века. Двор Марфија је мањи приземни објекат правоугаоне основе са дворишним тремом на стубовима и декоративно обрађеним капителима. Стари мањи двор је изгубио аутентичност каснијим преграђивањима и изменама, како у екстеријеру тако и у ентеријеру. Мањи дворац постоји и данас у непосредној близини новијег великог дворца. Следећи власник имања је био Никола Безереди, који је саградио велики дворац између 1834. и 1837. године по плану непознатог бечког архитекте. Велики дворац је класични пример спахијске репрезентативне резиденције. Дворац је приземна грађевина правоугаоне основе, једноставних фасада са низом прозорских отвора. Главна фасада је окренута на исток и на њој се налази портик са степеништем и приступном рампом. Протик подржавају четири камена дорска стуба над којима је троугаони тримпанон. На западној страни фасаде налази се тераса са степеништем које води у парк са задње стране дворца. На објекту су перфектно спроведене одлике епохе класицизма. Унутрашњи распоред и декорација у пуној мери одсликавају калсичну једноставност и репрезентативност објекта. У дворцу је донедавно био музеј Војводине са изложбом примењене уметности и аутентично очуваног намештаја и ентеријера некадашњих власника, породице Дунђерски...

    ...Од краја 19. века па до Првог Светског Рата био је стециште угледних и значајних политичких и културних личности тога доба. Између осталих дворац су посећивали Никола Тесла, Паја Јовановић, Стеван Тодоровић и Лаза Костић, који је у част Ленки Дунђерској, коју је упознао у овом дворцу, написао најлепшу љубавну песму Санта Марија Дела Салуте. Данас, иако се налази под заштитом државе овај дворац је у лошем стању. Парк је крајем 2006. године уредила челаревска компанија Калзберг Србија, са циљем да неко обрати пажњу и на зграду, како би се и она средила. Компанија Калзберг Србија је наставила са уређењем парка у априлу и септембру 2007. године и стекла статус старатеља над парком. У 2008. години планирају да рестаурирају ограду око дворца и да парк одржавају у садашњем блиставом стању. Захваљујући компанији Калзберг Србија данас смо у прилици да уживамо у свој лепоти егзотичног растиња у парку дворца. Дворац је споменик културе од изузетног значаја. '' (Са сајта ДворциИнфо)


    Легенда:
    '' Никола Безереди је био градитељ дворца у Челареву и његов први власник. Када је 1882. године Лазар Дунђерски од њега купио замак, Никола је новом власнику поклонио и клавир који је некада давно и сам добио за врло мали новац од једног ражалованог руског грофа који је на коцки све изгубио. Клавир је стављен у салон чекајући боље дане, а Лазар Дунђерски се дао у посао. Те 1882. у месту подиже парни млин и фабрику шпиритуса. 1884. је успео да раскрчи половину парка, и да са десне стране, недалеко од дворца, подигне пивару и засади хмељарнике. Једнога поподнева је шетајући се салоном, случајно застао испред клавира и почео да размишља о томе да би замку требало удахнути душу. Сам није био вичан уметности, што не значи да је није и волео. Запуштеност дирки које су већ биле заборавиле додире танких прстију грофа коцкара нагнала га је да врата свога замка отвори највиђенијим уметницима Србије с краја XIX и почетка XX века. Од тог тренутка, гости дворца су били Лаза Костић, Паја Јовановић... Било је сликара, песника, вајара, али клавир је ћутао. По неки пут би неко од гостију необавезно прелазио по диркама и то је било све. Најчешћи гост је био Лаза Костић. Пријатељство између великог песника и власника замка је постало толико да је Костић био кум свој деци Лазе Дунђерског. Једно од те деце је било и Ленка Дунђерски у коју се песник заљубио у својим позним годинама. Интересантно је то да је Ленка била прва која је интензивно почела да свира на клавиру. Дешавало се да послуга изнесе, када је време лепо, клавир напоље и постави га између два камена лава на улазу у замак. Ленка би седала и почињала да свира. Била би то добродошлица песнику. Из дирки поклон клавира би излазили звуци, који би прво смиривали камене лавове, а затим до бола и немоћи погађале душу остарелог песника. Ленка није имала посебну технику али су њена чедност и судбина већ одавно умрлог коцкара, бившег власника клавира, стварали сазвучје које је одисало слатком тугом умирања. Остарели поета се није осећао достојним ове младости, иако је иЛенка осећала симпатије према њему. У дугим ноћима је сањао камене лавове, који су се претварали у чврста бедра играчице и играли на музику Ленке и клавира. Лаза Костић је себе почео да кажњава несаницом. Остарео, изможден и свестан пролазности, одлази у манастир Крушедол, где у омами, у осами, бунилу и чежњи, из свог истрошеног тела, као из суве дреновине, цеди, наизглед, последње капи животног мошуса. Ускоро 1895. године у Бечу умире Ленка Дунђерски. Лаза Костић за живота није био са Ленком, па умишља да ће бити заједно након њене смрти. Није имао Ленкино тело, али ће имати њену сенку. Нису делили заједно живот, али ће можда делити смрт. Веза за Лазу постаје уклета и над сновима креативног лудила једне неостварене љубави, настаје најлепша песма српске лирике "Santа Маriја dеllа Salutе". И данас по неки пут, из одаје замка се зачују акорди прокоцканог клавира, а лавови бедра ричу признавајући да су део песниковог сна. Настаје један уклети хармонијум, и тада под звезде Челарева ступају остали уклети песници Јесењин, Едгар Алан По, а парком замка руку под руку у белим похабаним венчаницама ходају Ленка Дунђерски, Анабел Ли, Исидора Данкан... '' (легенда је преузета на сајт Дворци инфо из књиге "СНОВИ ЗАТРАВЉЕНИХ КУЛА" Милана Белегишанина)

    Pre 6-7 godina bio sam u unutrašnjosti dvorca. Provlačio sam se izmedju skela na kojima se nešto radilo. Ponadao sam se da će to značiti da se dvorac dovodi u stanje kakvo mu priliči. No, očigledno sam bio u zabludi! U narednim svraćanjima i ono što je bilo u kakvom takvom stanju (spolja) sve je više propadalo. Mogu da zaključim da je, i ono što je radjeno ili bilo pogrešno ili nestručno i nekvalitetno.

    Pre dve nedelje o tome se piše u ''Dnevniku'':

    Biser bačen pod noge lopovima
    Subota 9. juli 2011. tekst: M. Misirlis - B. Babić

    ''Raskošni dvorac porodice Dunđerski u Čelarevu nadomak Bačke Palanke, spomenik kulture od izuzetnog značaja, nemilosrdno se već godinama urušava. Zdanje izgrađeno
    u klasicističkom stilu i nekadašnji letnjikovac veleposednika Lazara Dunđerskog, u kome se krajem 19. i početkom 20. veka okupljala društvena i kulturna elita onoga doba, svakodnevno je na meti vandala i lopova, a pre nedavno se odvalio i veliki deo fasade i zida i sručio na dvorske stubove i stepenište.

    Dvorac u vlasništvu države Srbije, kojim od 1968. upravlja Muzej Vojvodine, poslednjih devet godina nalazi se pod zaštitom Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. I umesto da od tog trenutka doživi preporod, ovo izuzetno kulturno-istorijsko dobro, počelo je da propada. Kustos Muzeja Vojvodine Milorad Stanojev, inače stanovnik Čelareva, koji već dvadesetak godina brine o dvorcu, svedok je tragične sudbine ovog objekta, i tvrdi da je pričinjena materijalna šteta neprocenjiva...

    ... Lopovi i narkomani ukrali su bronzana slova sa pročelja zgrade, a pre tri godine i lustere, mesingane kvake i sve što im se našlo pod rukom. Često ih i uhvatim na delu, ali šta vredi kada nemam nikakav nalog, niti mogućnost da ih sprečim -tvrdi ogorčeno Stanojev, i dodaje da je iz dana u dan, dok dvorac propada, sve više novca potrebno za njegovu obnovu. Nedavno je Vlada Vojvodine izdvojila pet miliona i dvesta hiljada dinara kako bi se sprečilo njegovo potpuno urušavanje.
    Stanojev napominje da je policija često hapsila izgrednike, ali da su oni zbog minornih, mahom uslovnih kazni, kasnije ponovo nastavljali pljačkaške pohode. Tokom prošle i pretprošle godine iz dvorca je, na primer, ukradeno devet lustera, koji su, kako se ispostavilo, prodati u Austriji. Počinilac je uhvaćen i osuđen na -uslovnu kaznu.

    Predsednik Saveta mesne zajednice Čelarevo Goran Latković ističe da je svojevrsni apsurd da je propadanje dvorca započelo u trenutku kada je Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture preuzeo posao njegovog renoviranja.

    - Sanacija je počela 2003. godine, ali bez jasnog plana. Tako je dvorac bio bez crepa dve zime, zbog čega su uništeni plafoni, a zbog vlage je propao i dobar deo stolarije. Sada je možda i poslednji momenat da se nešto ozbiljno uradi kako se građevina ne bi urušila do temelja - smatra Latković...

    ... Turizmolog mr Ana Pandžić, koja je već godinama posvećena problemima dvoraca u Vojvodini, ističe da osnovnu krivicu za postojeće stanje snose državne institucije, ali i žitelji Čelareva.
    " Nažalost, u lokalnoj zajednici ne postoji dovoljna svest o značaju i vrednosti ovakvog dragulja. Pre nekoliko godina pokušala sam da napravim promo film, kojim bismo i u Savetu Evrope podstakli obnovu dvorca, ali od toga nije bilo ništa. Kod nas su prioriteti potpuno pogrešno postavljeni, pa tako "Egzit" iz pokrajinske kase dobija veliki novac, dok dvorac Dunđerskih propada - napominje Pandžićeva....

    ...Direktor Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture Zoran Vapa objašnjava da veća ulaganja ne treba ni očekivati dok se ne odredi dugoročna namena dvorca, te da je za njegovu potpunu obnovu neophodno najmanje 50 miliona dinara.
    " Niko neće da uloži svoj novac kad nema garancije da će mu se to isplatiti " naglašava Vapa i dodaje da je "potpuno besmisleno optuživati Zavod za propadanje dvorca". - Naša zaštita se sastoji u tome da napravimo projekat obnove, u ovome slučaju spasavanja. Ne možemo mi biti krivi za pljačke i propadanje. Uostalom, primer dvorca u Kulpinu pokazuje kako se vredno nasleđe može sačuvati kada lokalno stanovništvo ceni bogatstvo koje poseduje...



    Pivara održava park
    - Još 2006. kompanija "Karslberg Srbija" počela je da uređuje dvorski park koji se prostire na oko pet hektara, a sledeće godine stekla je i status "staratelja nad parkom". "Restaurisali smo ogradu oko dvorca i park održavamo u sadašnjem blistavom stanju", navode iz Odeljenja za odnose s javnošću ove kompanije.

    Krivične prijave - Prema podacima Policijske uprave Novi Sad, od januara 2008. do oktobra 2010. počinjeno je 20 krivičnih dela u vezi sa dvorcem Dunđerskih u Čelarevu. Reč je o razbojništvima, krađama i uništavanju imovine, a policija je zbog toga podnela osam krivičnih prijava.


    Istorijsko sklanjanje - U jeku najvećeg sukoba sa Informbiroom i Staljinom, Josip Broz Tito sklonio se u dvorac u Čelarevu, zajedno s najvišim državnim funkcionerima. Posle preseljenja tadašnjeg prvog čoveka SFRJ u rezidenciju u Karađorđevu 1958, iz palate Dunđerskih nestao je vredan i dragocen nameštaj.

    Luksuzni podovi - Podovi dvorca, koji potiču iz vremena Dunđerskih, od izuzetne su vrednosti. Izrađeni su od hrastovine, orahovine i ebanovine, najskupljeg drveta na svetu koje se koristi isključivo za izradu crnih dirki na klavirima. Činjenica da su upravo ovu vrstu drveta koristili čak i za oblaganje tla, najbolje svedoči o bogatstvu Dunđerskih.''
    Poruku je izmenio Necromancer, 26.01.2015 u 13:31

  10. #10

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Mesto sa koga je valcer 'Na lepom plavom Dunavu' krenuo u svet:

    Dvorac "Hadik" u Futogu


    ''Futoško vlastelinstvo u vlasništvu porodice Čarnojević od 1744. do 1770. godine je bilo jedno od najvećih u Bačkoj. Vlastelinstvo je otkupio i na njemu napravio dvorac, po projektu Franciscusa de Paola Manetha, 1777. godine, grof Andreas Hadik. Grof Andreas Hadik je bio austrijski feldmaršal i predsednik dvorskog ratnog saveta u Beču. U vlasništvo grofovske porodice Kotek dvorac dolazi 1805. godine i u njihovom vlasništvu ostaje sve do 1922. godine. U njemu su nekoliko dana pre Sarajevskog atentata boravili nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija Kotek. Posle prvog svetskog rata agrarnom reformom, posed Rudolfa III Koteka je umanjen, a on umire bez naslednika, te posed preuzimaju njegove sestre Henrijeta i Gabrijela, koje ubrzo prodaju imanje. Posed kupuje grof Franc Šenborn, a u vreme Drugog Svetskog Rata nalazi se u vlasništvu grofa Aleksandra Palavičinija do 1944. godine, kada je dvorac pretvoren u bolnicu za ranjenike sa sremskog fronta.


    Dvorac u Futogu do danas nije bitno menjao svoj izgled jedne od najstarijih plemićkih rezidencija u Vojvodini. Kasnije izmene koje su se vršile na objektu odnosile su se na uređivanje entrijera i izvesne izmene u dekorativnom programu fasada, koje u bitnoj meri nisu izmenile njegovu prvobitnu baroknu arhitektonsku koncepciju, reprezentativne zgrade građene za uglednog vlasnika. Dvorac je kompaktne pravougaone osnove, koncipiran kao slobodni obekat čiji izgled reprezentuje status bogatog vlasnika sa plemićkom titulom. Ritam prozorskih otvora je ravnomeran u prizemlju i spratu, glatko malterisane fasade i bogati potkrovni venac, ovoj zgradi daju reprezentativnost i jednostavnost. Dozidani bočni aneksi staklene bašte su verovatno iz polovine 19. veka, kada je dvorac obnavljala porodica Kotek. Iz istog perioda je verovatno i velika terasa na glavnoj fasadi koja je oslonjena na stubove od kovanog gvožđa. U unutrašnjosti, raspored prostorija i raskošno stepenište sa ogradom od kovanog gvožđa, a naročito salon na spratu su u funkciji reprezentativnosti objekta.


    Tunel ispod magistralnog puta ispred dvorca je povezivao dvorac i crkvu. Izgrađen je početkom XX veka kada je izgrađena i katolička crkva „Srce Isusovo“ (Moja ispravka naziva crkve prema podatku u 'Spomeničkom nasleđu Srbije' Zavoda za zaštitu spomenika kulture RS). U podrumu dvorca nalaze se ostatci zatvora, a najpoznatiji zatvorenik je bio feldmršal August Fon Makenzen, glavni komandant Austro-Ugarskih trupa u I svetskom ratu. Nakon prvog neuspelog napada na Srbiju August Fon Makenzen je rekao svojim vojnicima: “..Vi ne polazite ni na italijanski, ni na ruski, ni na francuski front. Vi polazite u borbu protiv jednog novog neprijatelja, opasnog, žilavog, hrabrog i oštrog. Vi polazite na srpski front i na Srbiju, a Srbi su narod koji voli slobodu i koji se bori i žrtvuje do poslednjeg. Pazite da vam ovaj mali neprijatelj ne pomrači slavu i ne kompromituje dosadašnje uspehe slavne nemačke armije.” Odmah po osvajanju Beograda naredio je da se svi srpski branioci sahrane. U njihovu čast, podigao je spomenik nad grobnicom na Topčideru gde su sahranjeni. Na spomeniku piše: "Ovde počivaju Srpski junaci", na nemačkom i srpskom jeziku. O srpskim vojnicima je nakon rata rekao: "Borili smo se protiv vojnika iz bajke, koji su se branili besprimernom hrabrošću. Onoga trenutka, kada smo Srbiju osvojili, nas je to bolelo više nego njene saveznice".

    Dvorac je proglašen za spomenik kulture 2001. godine.

    Danas se u dvorcu nalazi srednja poljoprivredna škola, a zgrada je u dobrom stanju. Kako je dvorac zidan kao rezidencija, on nije u potpunosti funkcionalan za nastavu. U projektu je izgradnja nove školske zgrade, nakon čega bi dvorac bio pretvoren u poljoprivredni muzej.

    Za dopunu teksta veliko hvala Leonu Tabori (kaže se na sajtu 'DvorciInfo' za deo teksta koji sledi ).


    Johan Štraus (25. oktobar 1825 - 3. jun 1899 Beč), je čuveni austrijski kompozitor, dirigent i violinista. Sin Johana Štrausa (starijeg), bio je proslvljeni "kralj valcera" i jedan od glavnih predstavnika klasične bečke operete. Studirao je kompoziciju. Debitovao je 1844 sa svojim orkestrom u bečkom predgrađu Heitzingu. Od 1847 priređivao je koncertne turneje po evropskim zemljama, a 1872 i po SAD. Komponovao je 168 valcera, 117 polki i niz četvorki, marševa, mazurki, galopa i 16 opereta. U ondašnjem dvorcu Kotekovih Johan Štraus mlađi je 1867 komponovao svoj najčuveniji valcer "Na lepom plavom dunavu". Veliku populrnost stekla je i opereta "Jabuka", čija se radnja odigrava u južnoj Ugarskoj, u srpskim krajevima kako stoji u libretu, i koja opisuje narodne običaje Srba i prati dvojicu plemića, Mirka i Vasu iz Gradinca.


    I jedna legenda:
    Tokom Austrijsko-pruskog rata, Andreas Hadik je sa bataljonom od svega 300 vojnika probio prusko okruženje i maršom od više stotina kilometara dospeo do pruske prestonice Berlina. Pošto je zaposeo grad, zatražio je veliki otkup da ga nebi spalio, koji mu je i isplaćen. Carica Marija Terezija, čiji je miljenik Hadik nesumljivo bio, pred polazak, ne verujući u uspeh ovog gotovo suludog plana rekla "Donesite mi nešto iz Berlina". Setivši se ovih reči, Hadik je naložio čuvenim berlinskim majstorima da mu urade sto pari najfinijih rukavica za caricu. Majstori su svoj posao uradili preko noći, a Hadik je, potom, povukao opsadu grada, prema kome su hitale divizije pruske vojske. Vrativši se u Beč, trijumfalno je predao carici poklon. Međutim, Marija Terezija nije mogla da iskoristi ni jedan par, jer su sve rukavice bile pravljene samo za desnu ruku. Bila je to mala, ali slatka osveta berlinskih zanatlija. Ali ovaj propust nije uticao na njegovu dalju karijeru, već je ubrzo postao feldmaršal i predsednik dvorskog ratnog saveta, najvišeg vojnog tela u Monarhiji. '' (Sajt dvorci.info)


    ''Футошко властелинство
    Од краја XVII века место је припадало комори, односно појединим истакнутим војним заповедницима који су га добијали у закуп или откупљивали.

    Међу власницима властелинетва био је и Михајло Чарнојевић, синовац патријарха Арсенија III, чији су наследницизапали у дугове, те је имање 1770. прешло у руке грофа Андреаса Хадика. Властелинство је тада поред вароши Футог обухватало Бегеч, Гложан, Бачки Петровац, Кисач, Руменку, Черевић и Баноштор.

    Нови власник постао је гроф Брунсвик, чија се ћерка Хенријета удала за Хермана Котека, тако је ова породица ушла у Футошко властелинство.


    Заслуге Котекових за Футог
    Допринели су привредном, просветном и културном и урбанистичком развоју места. Последњи власници Марија и Рудолф Котек оставили су у Футогу велелепне задужбине, цркву Свето срце Исусово, неоготички католички храм,Рудолфинум - сиротиште и болницу - Маријанум. Помогли су и Православну цркву светих Врачева.

    Успешно пословање Котекових
    У XIX веку Футог је био опасан Доњом и Горњом шумом, богатом храстом, липом, буквом, где су се гајиле свиње. На Котековом имању праћена је наука и примењивана је у производњи и преради. Постојале су од краја XVII века циглана, пивара (заведено је гајење хмеља) од 1721, кудељара од 1851, а парни млин изграђен је 1861, властелинство је прокопало канал за наводњавање 1872.

    Почетком XX века подигнута је на подручју данашњег Ветерника савремена млекара за прераду млека од 300 крава сименталки. На Властелинству је било крајем XIX века 54 приплодне кобиле, 121 оме, 150 радних коња, 571 радни во, 18 бивола, 380 говеда западне расе, 766 мађарске расе, 126 товна говеда. У радном инвентару било је 370 воловских кола, 383 плуга. На 3.000 јутара пашњака напасана су велика стада мерино оваца и свиња мангулица. Било је и око 150 кошница пчела, а у воћњаку 3.000 стабала јабука, 4.000 шљива, 1.000 ораха, 2.000 крушака. Властелинство је постојало до 1921, када је у оквиру аграрне реформе Краљевине СХС одузето од власника.''( Енциклопедија Новог Сада)

    A na nekoliko mesta sam naišao na podatak ''U njemu su nekoliko dana pre Sarajevskog atentata boravili nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija Kotek.'' (Nisam utvrdio u kakvom srodstvu je bila Sofija sa futoškim Kotekovima.)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 10.08.2011 u 13:59

  11. #11

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Већ је поменуто

    КАПЕТАНОВО



    ''Изван насеља, на путу Зрењанин–Вршац у близини села Стари Лец, изградио је жупан Ботка Бела 1904. пољски дворац и однеговани пространи парк са фонтаном. Име је дворац добио по последњем спахији Милану Капетанову. Спратна грађевина, подужне основе, асиметрично распоређених маса изведена је у духу романтичарског историзма, саткана од елемената романике и готике. На дужним странама зграде два висока степенаста забата издижу се изнад крова истичући централни ризалит и улазни трем. Забате фланкирају полигоналне украсне кулице. На источном забату је грб породице Ботка изведен у плиткој пластици. Надахнутост средњевековним дворцима донела је на бочну страну високу кулу квадратне основе и назубљеног завршетка. Прозори приземља су благо залучени, а спратни имају оштро преломљен готски лук. Фасаде су глатко малтерисане, осим приземне зидане имитацијом сложених крупних камених квадера. Једноставни, истурени трем централног ризалита западне фасаде са четири ступца, преко приступне рампе и неколико степеница уводи у доминантан приземни централни хол спратне висине са дрвеним степеништем и галеријом. У приземљу су салон, библиотека, трпезарија, кухиња, а на спрату спаваће собе. Делимично су изведени конзерваторски радови (грађевински 1987–88.).

    Дворац је споменик културе великог значаја.'' (Споменичко наслеђе Србије; Заваод за заштиту споменика културе РС)


    Са сајта ДворциИнфо:

    ''Дворац је саградио ондашњи Жупан Ботка Бела 1904. године. Основна концепција зграде одређена је идејом средњовековног замка. Дворац Капетаново се налази у атару ван сваког места на путу Зрењанин -Вршац у близини места Стари Лец. Има два улаза, а око њега је био простран парк са фонтаном. Дворац је на лицитацији 1938. купио богати трговац Франц Мај за мираз ћерки, која га је удајом донела последњем предратном власнику Милану Капетанову, по коме и данас носи име. Милан Капетанов, је задржао дворац у свом власништву до краја другог светског рата, када му је законом о национализацији одузет. Зграда представља пример изразите неоготичке архитектонске концепције складних пропорција са свим одликама романтичарске представе о типу и облику објекта ове намене. Са три стране се налазе високи забати, који се издижу изнад кровова, са степенастим ивицама и истичу централни ризалит и улазни трем. Са четврте бочне стране се налази квадратна висока кула са назубљеним завршетком, која имитира средњовековне дворце. Сви прозори имају оштро преломљен готски лук, фасаде су на спрату глатко малтерисане, а у приземљу је имитација сложених крупних камених квадера. Као појава, Капетаново представља редак пример "пољских двораца". Положајем ван насеља и архитектури примереној овој концепцији, представља изузетно занимљив пример псеудосредњевековног замка...''


    ''...При обиласку дворца у августу 2006. године затекли смо радове на обнови дворца. Незванично смо сазнали да је дворац сада у приватном власништву и да се реновира у ресторан са хотелом. Из виђеног смо закључили да се дворац реновира изузетно темељно и квалитетно. Дворац је споменик културе од великог значаја...''

    ''...Легенда о дворцу Капетаново:
    Када је 1938. године банкротирао, власник замка Ботка Бела није ни слутио да ће му се жена, од туге што губи замак, полити бензином и запалити. Кажу да је изгорела брзо и да од ње није ништа остало. Чак ни пепео. Остао је само прамен плаве косе који је попут венчанице смрти дуго облетао око замка. Тога августа 1938. небом су сваке ноћи шарале звезде репатице подсећајући на тај тужни ватромет. Легенда каже да се сваког другог августа, на светог Илију, ноћу појављује у једној од соба замка сенка жене са дугом плавом косом која гледа у банатску равницу. И данас, када косци косе траву око замка, на њиховим косама и грабљама се уместо траве понекад нађе прамен плаве косе.’’ (Dvorci Info - tekst je preuzet sa sajta Plandišta)


    ''- Dvorac „Kapetanovo“ sagrađen je 1904. godine nedaleko od Starog Leca na kilometar od puta Vršac Zrenjanin (preko Sečnja). Sagradio ga je ondašnji župan Botka Bela. Dvorac je spratna zgrada, podužno orjentisana sa dvoslivnim krovom i tri zabata. Građen je u duhu pseudo-srednjovekovnog zamka i kao takav predstavlja redak primerak dvorca na teritoriji Vojvodine. Dvorci ovakve vrste značajni su za društveno-istorijske i kulturne prilike tog vremena, a u odnosu na spomenički fond predstavljaju redak primerak dvorca na teritoriji Vojvodine. U toku je restauracija od strane novih vlasnika koji planiraju da osmisle i dvorac i prostor oko njega novim sadržajem.

    - Dva dvorca u Starom Lecu plemića Pala i Janoša Danijela izgrađena 1897 i 1903. godine u klasicističkom stilu. Nalaze se pod zaštitom države kao sopomenici kulture, a koristi ga Dom za duševno obolela lica „1. oktobar“. ''(Sajt opštine Plandište)

    Selo Stari Lec je na oko 1,5 km od Kapetanova.

    ‘’ Оба два дворца у Старом Лецу изградили су чланови јерменске велепоседничке породице Данијел и налазе се у центру села, један поред другог. Велики дворац изградио је 1890. године гроф Пал Данијел, касније велики жупан Тамишке жупаније. Мали дворац у Старом Лецу припадао је Еми Данијел рођаки грофа Пал Данијела и изграђен је у другој половини 19. века. Оба два дворца су приземна и класицистичке стилске концепције. Већи дворац је у основи издужени правоугаоник, наглашени су му бочни ризалити и кула осматрачница на западној бочној страни, која као архитектонски елемент одражава одлике романтизма. Колси улаз - портик је у ствари, тераса која надкрива улаз са равним централним степеништем. Кров терасе је раван и у висини кровног венца се завршава атиком, а носе је зидани стубови квадратне основе. Задња тераса је зазидана и сада служи као додатна просторија. Мали дворац је скоро квадратне основе, складне класицистичке концепције. На главној фасади је карактеристичан улазни портик кога носе четири стуба кружне основе са колским прилазом. На супротној, западној страни се налази портик са степеништем у средишњем делу и завршава се троугаоним тимпаноном на коме је био грб бивших власника. Четвороводне кровне масе су пропорционалне објекту и завршавају се на врху са терасом - кулом осматрачницом.
    У оба дворца се данас налази дом за душевно оболела лица. Приликом обиласка у августу 2006. године дворци су изгледали доста добро. Оба два дворца су проглашена културна добра.’’ (Dvorci Info)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 01.02.2012 u 20:26

  12. #12

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    DVORAC (KAŠTEL) SEČENJI U TEMERINU


    ''Dvorac je izgradila porodica Sečenji, tačnije grof Karolj Sečenji 1795. godine. Grof Karolj Sečenji je bio vlanik dvorca i cele pustare Temerin. Porodica Sečenji je prodala Temerin i Kaštel trgovcu Antalu Fernbahu iz Apatina tokom druge polovine 19. veka. Ana i Petar Fernbah su bili naslednici i držali su kompletan Temerin sve do 1920. godine i agrarne reforme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Porodica Fernbah je imala značajne industriske objekte i velike komplekse zemlje u Bačkoj, Banatu i okolini Segedina i Mađarskoj krajem XIX i početkom XX veka. Porodica Fernbah i to braća Jožef, Janoš, Balint, Antal i Karolj su imali više dvoraca u Vojvodini. Jožef Fernbah je imao dvorac u okolini Apatina koji su kasnije od njega otkupili Dunđerski. Balint je imao letnjikovac u Sonti i na Krivaji. Antal je imao dvorac u Temerinu. Karolj je bio vlasnik spahiluka i dvorca u Aleksi Šantiću, poznatijeg kao Baba Pusta i veliki bač-bodroški župan. Nakon agrarne reforme Fernbahovi prodaju dvorac porodici Matković, koja je dvorac zadržala do kraja drugog svetskog rata, kada im je nacionalizacijom oduzet. Nakon nacionalizacije u zgradi je bila smeštena Uprava narodnih odbora. Dvorac u Temerinu je spratni objekat jasnih stilskih karakteristika, elegantnog i jednostavnog baroknog klasicizma. Rezidencijalni plemićki objekat jedan je od retkih koji je sačuvan u gotovo izvornom obliku. Bez ulaznog portika, osnova je izduženog pravougaonika, sa blago naglašenim rizalitima i dvorišnim krilima. Glavnom fasadom dominira simetričnost sa osam prozora koji se poklapaju u obe etaže i centralno postavljene trease nad ulaznim vratima. Na terasi dominira ograda od kovanog gvožđa. Zadnja fasada je takođe simetrična, a u središnjem delu se nalzi zastakljena terasa koju podržavaju šest stubova koji su naknadno dograđeni 1905. godine. Krovište je četvoroslivno i znatno doprinosi jednostavnosti objekta. Danas se u dvorcu nalazi tehnička škola. Park oko dvorca je pretvoren u školsko igralište i u gradski park. Pomoćni objekti, letnjikovac i fontana dvorca su pretvoreni u kafić, koji više ne radi. Nekada je celokupno imanje u okolini dvorca zauzimalo površinu od 13 jutara. Dvorac je značajno kulturno dobro.'' (Dvorci info)


    ''... Od osamdesetih godina prošlog veka nastava se odvija u zgradi Kaštela, izgrađenog 1806. godine. Pod zaštitom je države, tako da su značajna ulaganja na rekonstrukciji krova i enterijera tražili da se ne remeti izgled velelepnog zdanja, koje će sredstvima prekogranične saradnje ove godine dobiti novu fasadu.'' (sajt Temerinski info)

    ''... Кaštel je 1949.g. proglašen spomenikom kulture, pod zaštitom države i danas ima kulturno-istorijski značaj za opštinu Temerin...'' (Sajt škole 'Lukijan Mušicki')


    STARI PARK

    ''1796. godine grof Šandor Sečenji kupio je naselje Temerin, gde je posle nešto kasnije izgradio Kaštel u baroknom stilu, koga okružuje park na teritoriji od 20 jutara. Od 1860. god. Kaštel je u vlasništvu veleposednika Antala Frenbaha, rodom iz Apatina, koji je okolni park sa svojim baštovanom Vince Sadlek preobratio u ukrasnu baštu, arboretum.

    Među baštovanima koji su uređivali park ističe se Mikloš Terteli iz Temerina, diplomirani baštovan, koji je 50-tih i 60-tih godina prošlog veka, skoro 20 godina vršio svoju dužnost s ljubavlju i pažnjom. Pod njegovim rukama park je doživeo procvat. Od tada nestale su i cveće a i bašte. Danas park održava mesno Javno Komunalno Preduzeće.

    Od drvenastih vrsta dominira koprivić (bođoš , Celtis occidentalis), čiji plod bez obzira što ona nije karakteristična vrsta za ove predele, ima značajnog udela u ishrani ptica koje zimu provode na našim prostorima. Hrast lužnjak se gusto ređa na obali male bare koja teče pored istočne ivice parka, mada se javlja sporadično po celom parku. Pored ovih vrsta tu se nalaze: bela topola divlji kesten, platani i poneki beli bor. Posebnu vrednost predstavlja nekoliko sačuvanih tisa, koja je zaštićena vrsta. Nažalost neke od tisa su u proteklih nekoliko godina veoma oštećene.

    Od zeljastih biljnih vrsta možemo naći ptičje mleko, mali zimzelen (Vinca minor). U proleće površina parka je gusto pokrivena ledinjakom, na vlažnim delovima se nalazi običan gavez i đurđevak koji je do danas skoro potpuno isčezao. U šancu koji se pruža na zapadnoj strani Kaštela rastu navala i mala paprat.

    Među životinjama najveću brojnost pokazuju ptice. Skoro 70 vrsta je posmatrano i viđeno na teritoriji parka. Ovde su se gnezdili mala ušara, slavuj, crvendać, obična zeba, veliki, srednji i sirijski šareni detlići, velika senica i senica plavić, crnoglava grmuša, kos. Tokom seobe jave se i svilenorepa kugara, drozd branjug, trešnjar, a takođe viđena je i šumska šljuka.
    Pored ptica, park nastanjuju i vodozemci kao što je šumska žaba, u bari i u jezeru, a tu su i barska kornjača, obična belouška, zatim bizamski pacov i u gušćoj vegetaciji jež. U šupljinama starog drveća često se nastanjuju slepi miševi.’’ (Sa sajta TO Temerin)



    ISTORIJAT TEMERINA

    ''U pisanim dokumentima, Temerin se prvi put spominje 1332. papskoj priznanici upućenoj Laurentiju de Temeriju, župnom svešteniku, zbog plaćanja papskog poreza.
    Temerin je bio deo kraljevine Ugarske do Mohačke bitke 1526. Nakon te godine je deo Otomanskog carstva. U to vreme se u Bačku i Temerin doseljava srpsko stanovništvo.

    Prva zapisana imena srpskog stanovništva su u Segedinskoj knjizi koja datira iz 1560/1561... Prema D. Ruvarcu, 1722. Temerin je bio srpsko naselje sa 183 srpske kuće i tri pravoslavna sveštenika: Miško, Mihajlo i Petar. Broj kuća se konstantno povećavao. 1769. je bilo 208 kuca, 1773. je bilo 183, a 1786. je bilo 215 srpskih kuća. Te godine je pet pravoslavnih sveštenika živelo i radilo u Temerinu; dvoje njih je vršilo versku službu.

    ... Stanovnici Temerina su od 1699. godine pa do 1800. godine bili kameraliste, a to znaci ne jobadi (kmetovi). Prema dokumentu koji je uradio sud iz 1772. u kom je pisalo: ”ovde je 30 godina stara škola”, što znaci da je škola iz 1742. ”Ovde se može naučiti čitanje, pisanje, crkvene pesme i molitve”. Sve školske troškove je plaćala opština koja je takode plaćala učitelja; jedan sveštenik se za to brinuo. Temerinski knez u 1720. je bio Radojica Paraštinac, 1725/26 je bio Josim Ratković, a 1730 je bio Mladen Kusovin. Nakon 1770, lokalni knez je bio Gaja Grujić koji je ostao na ovoj dužnosti nekoliko godina.
    Činjenici da je Temerin bio bogato mesto svedoči velika i lepa pravoslavna crkva posvećena Hristovom vaznesenju u raj. Ona se nalazila na početku današnje Bosanske ulice... Crkva je bila sagrađena od cigli (što je veoma važno jer je većina seoskih crkvi bila od drveta). ..


    Medu crkvenim đacima je bio jedan od najvažnijih ljudi iz Temerina, pisac, profesor teologije, poliglota i gornjokarlovački vladika Lukijan Mušicki, koji je rođen u Temerinu 1777. On je bio prijatelj i saradnik Vuka Stefanovića Karadžića (on je dodao slovo "đ" u Vukovu azbuku).

    Najveći deo ondašnje Bačke je bio Komorski posed. 1796, Komora je prodala Temerin i Bački Jarak grofu Šandoru Sečenjiju za 80.000 forinti. Organizovana kolonizacija Temerina od strane Mađara je počela 1782, a naseljavanje Nemaca je počelo 1787. Te godine su oni osnovali i naselili Bački Jarak, mesto koje je do tada bila pustara u Bačkoj.

    Grof Šandor Sečenji je pokušao da pretvori Srbe u svoje kmetove što je rezultiralo četvorogodišnjim pokušajem (od 1796 do 1800) da se Temerin pripoji Vojnoj Krajini i najbližem Šajkaškom bataljonu. Ovaj pokušaj je propao i 21. jula 1799. Srbi su odlučili da se isele iz Temerina. ... U proleće 1800, oni su srušili svoje kuće i svoju crkvu i odneli sav građevinski materijal u Pašku oblast gde su osnovali novo mesto nazvano Đurđevo. Ime je dato jer su preselili na dan svetog Đorđa-Đurđevdan. Samo pet godina kasnije, sagradili su novu, veću crkvu od materijala koji su sami doneli. Posvetili su novu crkvu Hristovom vaznesenju u raj, isto kao i ona u Temerinu. Jedna generacija je sagradila dve velike crkve u samo 56 godina.

    Narednih 120 godina, Temerin je bio bez Srba, pa je grof Sečenji doveo mađarske koloniste, seljake iz okoline Pešte, Fehera i Tolna. Medu njima je bio veliki broj Slovaka koji su se brzo stopili sa Mađarima. Isti grof je naredio izgradnju vrlo raskošne palate, nazvane Kaštel, koji je danas u državnom vlasništvu. Sada je ona dom srednje tehničke škole. Porodica Sečenji je prodala Temerin i Kaštel trgovcu Antalu Fernbahu iz Apatina. Ana i Petar Fernbah su bili njegovi naslednici i držali su kompletan Temerin sve do agrarne reforme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1920.

    1799. Temerin je proglašen gradom i dato mu je pravo da održi 4 stočna vašara godišnje. Katolička crkva je sagrađena 1804, a stara škola 1835.

    Burna vremena iz 1848 nisu poštedela Temerin. U sukobu je spaljen u potpunosti i stanovnici su se preselili na sever, u Bačku Topolu, Mali Iđoš, Čantavir i druga naselja. Nakon 2-3 godine, većina njih se vratila svojim domovima.
    1899. sagrađena je železnička pruga Novi Sad-Temerin-Bečej i puštena je u upotrebu železnicka stanica u Temerinu. Ovo je započelo industrijski razvoj Temerina, puštajući u rad fabriku cigala i prvi mlin na paru. Temerin je ubrzo postao jedan od najvažnijih trgovačkih centara jugoistočnog dela Bačke. Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je označilo novi period u istoriji i ekonomiji mesta. Posed Fernbahovih je bio jedan od meta agrarne reforme. Poljoprivredne vlasti iz Beograda i Novog Sada su doneli novi zakon, kolonizujući seljake iz Novog Sada i njegove okoline. 1920. je pocelo stvaranje nove dobrovoljačke kolonije južno od Temerina, 18 kilometara severno od Novog Sada i pored puta Novi Sad-Bečej-Senta. U uspomenu na staro srpsko naselje u Temerinu, doseljenici su nazvali njihovo novo naselje Staro Đurđevo 1929. U početku je imalo 42 porodice, a sada je izraslo u mesto sa više od 1.100 domaćinstava i oko 4.000 stanovnika. 1927, između dva rata, Temerin je dobio električnu energiju.

    Tokom vojne okupacije (1941-1944) stanovnici Starog Đurđeva i Siriga su proterani iz svojih domova, a mađarske porodice iz Bukovine su naseljene na njihovu zemlju. 1944. oni su napustili Sirig i Staro Đurđevo, kao i Nemci Bački Jarak. Osnivači Starog Đurđeva i Siriga su se vratili svojim starim domovima. Bački Jarak je postao skoro potpuno kolonizovan doseljenicima iz Bosne i Hercegovine. ’’ (Nešto skraćen tekst sa sajta TO Temerin)

    Ne mogu da tvrdim da li bista prikazuje Lukijana Mušickog čije ime nosi škola ispred koje je bista jer u Temerinu postoji bista Mušickog sa bitno drugačijim likom, a i na slikama je drugačije predstavljen. Prolaznik mi je rekao da je to bista Lukijana Mušickog, no pre će biti da je to Košut Lajoš, pa neka ostane pod znakom pitanja dok se nedvosmisleno ne utvrdi koga predstavlja.[/CENTER]

    ''Лукијан Мушицки (Темерин, 27. јануар 1777 – Карловац, 15. март 1837) је био српски владика и песник, за кога се у његово време говорило да представља најученијега Србина свога временаЈернеј Копитар га је називао српским Хорацијем, Његош га је звао генијем наше расе, а Ђура Даничић оцем савремене српске књижвности. Основну школу је учио у Темерину, гимназију у Новом Саду и Сегедину, а права и филозофију у Пешти. По завршеним студијама постаје администратор митрополијске канцеларије у Карловцима, наставник богословије и, пошто се закалуђерио, архимандрит манастира Шишатовца. Од 1828. до смрти био је владика Карловачкога владичанства са седиштем у Плашком. У Војној Крајини су постојале школе на немачком, а он је отварио прве школе на српском језику у Плашком, Шкарама, Зрмањи и Мутилићу. Умро је као владика у Плашком.
    Мушицки је био један од најобразованијих писаца свога времена. Поред грчког и латинског, он зна неколико европских језика и познаје скоро све веће песнике античког и новог доба...'' (Википедија)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 24.05.2012 u 20:47

Slične teme

  1. Dvorci Dunđerskih nisu na prodaju
    Autor Turkmenbashi u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 09.04.2010, 16:33
  2. Vile ili vestice?
    Autor makilli u forumu Kad sam bio mali...
    Odgovora: 15
    Poslednja poruka: 06.07.2009, 19:16
  3. Tvrđave u Vojvodini
    Autor Invisibleman u forumu Vojvođanski bircuz
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 10.08.2008, 22:43

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •