Dvorci i vile u Vojvodini
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 27
  1. #1

    Dvorci i vile u Vojvodini

    Za mnoge Vojvodjanske dvorce i vile se ne zna.U Vrbasu ima takve dve gradjevine prva je Dvorac Tabori, a druga Tomanova vila

    Ima li kod vas neki dvorac koji je pripadao nekoj staroj Vojvodjanskoj porodici?
    Poruku je izmenio Necromancer, 26.01.2015 u 13:27

  2. #2

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Dvorac "Fantast" Bečej - Kada putnik namernik u nepreglednoj vojvođanskoj ravnici najpre ugleda dvorac "Fantast" koji se nalazi nedaleko od Bečeja, odmah je jasno da je zalutao na jedan od starih poseda koji kriju sudbine mnogih porodica, uspone, padove, mržnje i ljubavi. Jedna od njih bili su i Dunđerski koji su početkom 19. veka došli iz Hercegovine u Vojvodinu koja je tada pripadala Austrougarskoj.
    Bogdan Dunđerski bio je, bez sumnje, najzanimljivija ličnost pomenute porodice i vlasnik čuvenog dvorca, danas poznatog kao "Fantast" koji je u tom vremenu, odslikavao svu njegovu moć i bogatstvo. Nikada se nije ženio i imao je tri velike ljubavi, žene, konje i vino. Bio je jedan od retkih ljudi koji je uspeo da ostvari svoje snove sagradivši dvorac iz mašte.

    Priča o boemu, veleposedniku Bogdanu Dunđerskom, živi još samo u priči kustosa Maje Dekanić koja svakodnevno vodi turiste u razgledanje ovog zdanja. Jedino su zidovi i vrata ostali autentični u dvorcu. Od raskošnog nameštaja, umetničkih slika i nakita nije ostalo ništa. Nakon oslobođenja 1945. godine, u nepoznatom pravcu su odneti tepisi, kristalni lusteri, srebrnina, a u dvorac su, namerno ili ne, puštene ovce. Tako je pod i deo zida bio potpuno uništen.

    Bogdan Dunđerski je drugovao sa Urošem Predićem i kad je odlučio da na svom imanju podigne kapelu Sv. Đorđa, jer je saznao da se nekada na tom prostoru nalazila crkva, Prediću je poverio da oslika ikonostas. Imao je samo jedan uslov, da Bogorodica dobije Marin lik. Turisti koji danas posete kapelu mogu da se dive radu visoke umetničke vrednosti. Na tom mestu Bogdan Dunđerski je i sahranjen, 1943. godine. U posleratnim godinama crkvi je bila namenjena sudbina električne centrale, ali je Uroš Predić uputio jedno značajno pismo Moši Pijade nakon čega je crkveno zdanje bilo "samo" zaključano. Danas je kapela ponovo osveštana. U njoj se organizuju krštenja, a ovo romantično mesto daje poseban ton brojnim venčanjima.

    Više od polovine celokupnog imanja zauzimala je ergela koja je pre rata brojala oko 1.400 rasnih konja. Po oslobođenju, preostali konji prodati su Italijanima po klaničnoj ceni. Danas se na imanju nalazi oko 80 grla u šest konjušnica, a postoji i staza za trening galopera. Mogu se videti i čuvena grla kao što su "Remedi for lav" što u prevodu znači "Lek za ljubav" zatim Jalna i Best Vetprom. Na ergeli se može videti i grob čuvenog konja Inkvizitora, naslednika inače najtrofejnijeg pastuva, Kazanove, koji je, kako kažu, umro slatkom smrću, prilikom skoka na kobilu. Za ljubitelje ovih plemenitih životinja organizovana je škola jahanja.

    preuzeto sa neta
    Poruku je izmenio Necromancer, 26.01.2015 u 13:24
    Umro je Ajnštajn, umro je Tesla...a i meni nešto nije dobro

  3. #3

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Istorijat dvoraca i letnjikovaca Vojvodine


    Priča o usamljenim, bajkovitim mestima za luksuzno stanovanje, odmor i zabave nekadašnjih veleposedničkih, vojnih, trgovačkih i zanatskih porodica tadašnje Austrougarske Monarhije koja će verovatno zauvek ostati tajna za sve nas, uprkos svojoj lepoti i inspirativnosti, a sve zbog nedostatka pisanih dokumenata. Dvorci i letnjikovci Vojvodine nastajali su tokom XVIII, XIX i početkom XX veka, pa su prema tome i stilovi građenja ovih objekata različiti i pripadaju prelaznom periodu od baroka do klasicizma. Bogatstvo graditeljskog, istorijskog, kulturnog, ekonomskog i turističkog nasleđa, zasnovano je na raznovrsnosti kulturnih dobara, u čemu dvorci i letnjikovci Vojvodine, kao i njihovi parkovi imaju posebno mesto. Kao deo kulturnog identiteta naroda koji su živeli na ovom prostoru, dvorci i letnjikovci su duboko utkani u istoriju, kulturu i tradiciju Vojvodine. Iako im istorijska zbivanja u 20. veku nisu bila naklonjena, naročito posle svojinske i društvene transformacije nakon Drugog Svetskog Rata, poslednjih godina je poraslo interesovanje za ove objekte. Bogatije države širom Evrope i sveta pridaju izuzetnu pažnju ovakvim objektima, kao odličnom turističkom potencijalu i izdvajaju značajna sredstva za njih. Kod nas je situacija ipak malo drugačija. Dvorci su predmet interesovanja istoričara arhitekture i institucija koje se bave zaštitom kulturnih dobara. Već u prvim godinama nakon Drugog Svetskog Rata, stručnjaci za zaštitu su evidentirali jedan broj ovih objekata, ali proces nije ni do danas okončan. Mnogi vredni dvorci još uvek čekaju rešenja o zaštiti i sticanje statusa kulturnog dobra. Sudbina ovih objekata je vezana za revitalizaciju koja podrazumeva pažljiv pristup u određivanju namene, koja bi obezbedila redovno održavanje. Za svaku od ovih prelepih građevina vezana je barem jedna legenda, koja govori mističnom životu plemićkih porodica. U Vojvodini se nalazi: 4 (četiri) dvorca koji su proglašeni za kulturna dobra od izuzetnog značaja, 21 (dvadesetjedan) koji je proglašen za kulturno dobro od velikog značaja, 3 (tri) koja su značajna kulturna dobra i preko 20 (dvadeset) koji su samo evidentirana kulturna dobra.
    Umro je Ajnštajn, umro je Tesla...a i meni nešto nije dobro

  4. #4

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Dvorac u Chelarevu



    Dundjerski su došli iz Gackog, krajem XVII veka. Kažu da je Avram Dundjer radio kao nadničar. Bajka počinje kada je on na njivi iskopao ćup zlata. Priča se da Avram nije voleo da se razmeće stečenim bogatstvom. Njegov sin Gideon, koga Djoka Balašević u pesmi pominje kao Gedu je za dukate kupio veliko imanje kod Bečeja. Smatra se da je najbogatiji član porodice bio Lazar Dundjerski. Dvorac u Čelarevu je podigao Nikola Bezerdi 1837. godine ali ga je Lazar otkupio. U dvorcu je najčešće boravila njegova ćerka Lenka a svoju sobu je imao i pesnik Laza Kostić. Laza je bio veliki prijatelj Lazara Dundjerskog. Tamo je pisao, zabavljao je goste i patio za Lenkom.

  5. #5

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Danijelova / Pinova vila, Zrenjanin

    "Muzej destrukcije", zdanje smešteno u ulici Ive Lole Ribara broj 13. u Zrenjaninu je u stvari zgrada sa bogatom istorijom. Umetnici okupljeni u umetničkoj asocijaciji Zrenjanina su nazivom "Muzej destrukcije" pokušali da skrenu pažnju na ovu zgradu kojoj je potrebna namena i restauracija.

    Nekada je oko zgrade bio veliki park, čije je mesto danas zauzela magistrala. Vilu je krajem XIX veka, tačnije 1894. godine izgradio Leon Štajgervald, kao lep primer građanske stambene, raskošne vile. Vila u nekadašnjem Bečkereku je izgrađena u eklektičkom stilu, sa odlikama gotike i romantizma. Leon Štajgervald je vilu prodao, nakon samo dve godine od izgradnje, Ferenc Danijelu po kome je vila i dobila ime "Danijelova vila", po kom je poznata i danas.

    Drugi vlasnik vile je istu zadržao u svom vlasništvu 23 godine od 1896. do 1919. godine. Porodica Danijel prodaje vilu 1919. godine, i njen treći vlasnik postaje Marko Bakalič. Marko Bakalič nakon samo tri godine vilu prepušta zbog duga Prvoj srpskoj zemljoradničkoj banci iz Beograda. Banka će je za svoje potrebe koristiti naredne dve godine i zatim je prodati Udruženju trgovaca i industrijalaca Bečkereka u čijem će vlasništvu biti četiri godine.

    Kao šesti vlasnik vile 1928. godine pojavljuje se Paja Pin, geometar iz Bečkereka. Pinovu porodicu 1943. godine iseljavaju Nemci i od tada do konfiskacije, 1959. godine vlasnici se nisu vraćali pod njen krov. Nakon Drugog svetskog rata korisnici su XIV udarnička slovenačka divizija i SUP. Posle konfiskacije, zavedene u službenim dokumentima pod datumom 12. oktobar 1959. godine, njeni korisnici postaće zdravstvene službe Higijenski zavod i Antituberkulozni zavod.

    Zbog različitih namena i potreba korisnika zgrada je više puta preuređivana, ali nijedna rekonstrukcija nije narušila njen spoljnji i unutrašnji izgled. Netragom su nestale stvari iz unutrašnjosti u godinama kada je zgrada bila bez namene. U lepe detalje spadaju i raskošna vrata dve spratne sobe, ukrašena ogledalima sa unutrašnje strane. U centralnom delu kuće nalazila se kaljeva peć zelene boje i iz tog hola, i ujedno središnje prostorije, ulazi se u ostale prostorije. Pored peći u holu smešteno je raskošno drveno stepenište, sa prvorazrednom galerijom čiji je drveni svod i danas očuvan. U delu zgrade iza prizemnog hola, gde su bile smeštene kuhinja, kupatilo i ostava, nalazi se još jedno, stepenište sa očuvanom kovanom ogradom i ono vodi na sprat, sve do tavanskog prostora. Kuća obiluje zanimljivim rešenjima i za današnje pojmove, a raskošni prozori, čiji okviri se protežu od poda do tavanice još uvek odolevaju vremenu, iako su stakla odavno razbijena.

    Vila Danijel se nalazi pod takozvanom prethodnom zaštitom, što znaci da je zgrada zaštićena do daljnjeg, dok se ne odluči konačni status. Vila je davne 1968. godine bila stavljena u zaštitu države, ali se kasnije to takozvanom sistematizacijom i obradom sličnih objekata stavljena u kategoriju objekata sa prethodnom zaštitom. Prema poslednjoj kategorizaciji koja se desila 1991. godine vila nije kategorisana, ali po svojoj vrednosti ima veliki značaj.

    izvor: dvorci.info
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  6. #6

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Dvorac "Špicerovih"


    Dvorac je sagradila porodica Špicer po projektu Steindal Imrea 1890-92. Ede Špicer je bio jedan od vlasnika Beočinske fabrike cementa. Dekoracija objekta diktirana je namenom i veoma uglednim ekonomskim statusom porodice Špicer. Objekat predstavlja primer eklektičkog sklopa u kome su funkcija i dekoracija usklađeni na jedinstven način, prepoznatljiv za prelazak vekova i pokušaj da se usklade i pomire elementi predhodnih stilova sa nastupajućim stilovima. Na zgradi se uviđaju stilovi od romantike, gotike, renesanse i baroka pa sve do modernih strujanja jugendstil, art noveau i secesije. Enterijer je nastao nešto kasnije, a odiše u duhu varijante mađarske secesije kitnjastih oblika. Vrednost objekta ogleda se u retkosti i u vremenu nastanka, odražavanju stilskih promena i rane faze secesijske arhitekture koja je upravo u ovom periodu na prelazu i koja će u potonjim arhitektonskim delima ovog stila jasno formulisati estetska i stilska opredeljenja. Posebnu vrednost objekta daje enterijer centralnog hola. Njime dominira kamin od zelenih žolnai kaljeva, urađen po posebnim nacrtima. Zidovi hola su sa stilizovanim biljnim ornamentima i oslikani secesijskim dekorativnim programom. Zidovi su obloženi drvenom lamperijom kao i galerija na spratu sa balusterima urađenim u punom drvetu. Iako je zgrada projektovana u duhu izrazite eklektike, na njoj se uočavaju trifori i okulusi, terasa i prozori, renesansne arkade, ograda terase i barokne crte kupole. U arhitektonskom kulturnom nasleđu Vojvodine ova zgrada, predstavlja jedinstven primer eklektičke arhitekture posebne namene sa veoma vrednim dekorativnim programom ostvarenom u duhu secesije, naročito u enterijeru. Danas, objekat je napušten i već duže vreme bez namene. Donedavno u njemu bila smeštena gradska biblioteka, radio, dom za vojne invalide i restoran. Na dvorcu ne postoje ni vrata ni prozori, a i krov polako počinje da popušta. Verovatno zbog toga je i dobio naziv "Kuća Duhova". Iako ruiniran dvorac još uvek ima šta da pokaže slučajnom prolazniku. Dvorac je evidentirano kulturno dobro..

    Legenda
    Zamak u Beočinu, jedan je od najlepših secesionističkih zamkova u ovom delu Evrope. Međutim, od prelepe fasade i unutrašnjosti sa mnogobrojnim vitražima odudaraju ukrasi na zamku. Zmajolike, žabolike i zmijolike glave kao da su ostale izvađene iz nekog ponoćnog vašara duhova, koji se s vremena na vreme odigrava oko zamka. Ime graditelja se nije dugo moglo saznati. Tek pre tridesetak godina, kada je započeto restaurisanje zamka, u ohlađenom pepelu gipsane peći, pronađen je pergament, na kom je bilo zapisano sledeće: -Po sjaju njegovih očiju bih rekao da dolazi sa Dalekog istoka. Zove se Nador. Otkad je stigao, nije progovorio ni jednu jedinu reč - samo ćuti i gnječi gips za fasadu i ukrase na zamku. Ono što me je zaprepastilo, to je da na svakoj ruci ima po sedam prstiju. Šake su mu toliko velike da prekrivaju hladom čitavu fontanu, kada ih ujutru diže uvis da se pomoli izlazećem suncu. Njegovom dolasku se izgleda raduju samo ptice. Verovatno misle da će u te velike šake stati puno više mrvica kada ih bude hranio." (Sledi jedan deo na pergamentu koji je nečitak) Nastavak: -Nador još ni jednom nije nahranio ptice. Još uvek samo gnječi gips, pravi ukrase na zamku i ćuti. Ti njegovi ukrasi su čudni." -Čini mi se da su gipsane glave tih životinja izašle iz glave nekog zlog čoveka koji u životu nikada nikoga nije voleo. Iz Nadorove izobličene mašte izlaze gipsane poruke mržnje i crnila. Krišom posmatram njegove ogromne ruke koje u tišini gnječe gips i moram da priznam da se malo divim tom sedmoprstom mračnjaku koji sa poslom prekida jedino kada se moli." (Ponovo sledi jedan nečitak deo na pergamentu) (I nastavak koji sledi je jedva moguće identifikovati, kao daje autor svoj zapis završio smrtno zaplašen) -Juče se dogodilo nešto užasno. Bio je poslednji dan Nadorovog rada. Negde oko podne završio je i lik istočnjačkog zmaja na gipsanoj peći. Pre no što je počeo da se pakuje, stao je pred fasadu da vidi svoje delo i za dovoljan je otvorio desnu šaku. Bila je puna mrvica hleba. Toga trenutka sam pomislio da sam se možda ogrešio o čudnog neimara. Prvo mu je u šaku sletela nežna bela golubica, ali Nador je nije nahranio, no je šaku stisnuo i grudvu krvavog perja hitnuo ka najvišem dimnjaku. Umorivši se od prevare i zla seo je na svoj divan u gornjoj sobi da se odmori pred put. U sumrak ga je stigla osveta. Dok je spavao, golubovi su ga sašm pokrili svojim izmetom, tako da su ga potpuno zalepili za divan. Pre noći se i sam pretvorio u golubiji izmet... Nisam samo prestrašen, no sam i tužan. Više se niko neće i izlazećem suncu ali neće biti ni bele golubice da leti ka svetlu".

    Andrija

    P.S. "Sutra odlazim i ja. Spahija ne može da shvati da mogu da ostavim topli krevet i dobru platu samo zato što se ne osećam dobro kada gledam ukrase na fasadi zamka. Ovaj zapis ostavljam u ustima zmaja na gipsanoj peći. Ako je istina ono što govorim, pergament neće izgoreti."

    (legenda preuzeta iz knjige "SNOVI ZATRAVLjENIH KULA" Milana Belegišanina)
    Poruku je izmenio Necromancer, 26.01.2015 u 13:28
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  7. #7

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    zadnjih dana sam prikupio dosta zanimljivih slika pa evo da ih podelim sa vama

    Dvorac Rohonci - Novi Becej



    Dvorac Karačonji - Novo Milosevo



    Fantast -Becej 1919.-1923.




    Hadik -Futog 1777.



    Vila Elek u izgradnji



    Ruski dvor - Šid 1780.



    Baba Pusta - Aleksa Santic - 1906/7.



    Bezeredi-Dunđerski - Celarevo 1837.



    nastavak uskoro ...

  8. #8

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    evo ovako pa cu ja to vremenom dopunjavati

    Pictures by panonia - Photobucket

  9. #9

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Dvorac grofa Imre Kovača - Riđica


    ''Imre Kovač je 1801. godine kupio vlastelinstvo Riđicu, čime je dobio plemićki status i predikt "od Riđice". Zidao ga je graditelj iz Baje, Bišof, uz kuluk (prisilni rad) svih podanika na imanju, a završen je i useljen 1806. godine. Dvorac se nalazi na uzvišici sela uz potok Plazović, a oko njega je formiran engleski park po projektu pejzažiste Franje Hitera iz Češke. Dvorac je zidan kao slobodno stojeći spratni objekat. Zgrada je koncipirana u duhu poznog baroka kao kompaktan spratni objekat pravougaone osnove, sa naglašenim centralnim rizalitom u kome je smešten reprezentativni ulaz sa altanom u prizemlju. Kordonski i potkrovni venac horizontalno dele sprat i prizemlje, a peta fasada je naglašena trougaonim rizalitom i posebnim krovištem centralnog rizalita (ovaj deo je naknadno porušen). U dokumentima je zabeleženo da je vlasnik imao zamisao da stvori jedan raskošan vlastelinski zamak koji će biti nadaleko čuven i poznat, i koji će posećivati ne samo vlastela nego i ugledni politički i kulturni poslenici, što se kroz njegovu istoriju i događalo. Dvorac su posećivali kaločki nadbiskup Klobušicki Petar, grofovi Radvanji, Karolj Ištvan, Lajoš Košut, Đeri Laslo i mnogi drugi. Zgrada se koristi kao mesna kancelarija, a park je pretvoren u sportski teren i igralište. Zgrada je u lošem stanju i potrebno je izvršiti ozbiljne građevinske radove da bi se vratila reprezentativnost i prvobitni izgled objekta. Dvorac grofa Imre Kovača je proglašeno kulturno dobro.'' (Dvorci info)

    Riđica je na samoj granici sa Mađarskom, severoistočno od Sombora.

  10. #10

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Citat papula kaže: Pogledaj poruku
    Dvorac u Chelarevu

    Dundjerski su došli iz Gackog, krajem XVII veka. Kažu da je Avram Dundjer radio kao nadničar. Bajka počinje kada je on na njivi iskopao ćup zlata. Priča se da Avram nije voleo da se razmeće stečenim bogatstvom. Njegov sin Gideon, koga Djoka Balašević u pesmi pominje kao Gedu je za dukate kupio veliko imanje kod Bečeja. Smatra se da je najbogatiji član porodice bio Lazar Dundjerski. Dvorac u Čelarevu je podigao Nikola Bezerdi 1837. godine ali ga je Lazar otkupio. U dvorcu je najčešće boravila njegova ćerka Lenka a svoju sobu je imao i pesnik Laza Kostić. Laza je bio veliki prijatelj Lazara Dundjerskog. Tamo je pisao, zabavljao je goste i patio za Lenkom.
    TUGA I SRAMOTA
    - kad god navratim u lošijem je stanju -



    ''Дворац породице Дунђерски у Челареву чини неколико објеката смештених у пространом парку по принципу енглеских вртова. Мањи дворац саградио је Марфи Липот половином 18. века. Двор Марфија је мањи приземни објекат правоугаоне основе са дворишним тремом на стубовима и декоративно обрађеним капителима. Стари мањи двор је изгубио аутентичност каснијим преграђивањима и изменама, како у екстеријеру тако и у ентеријеру. Мањи дворац постоји и данас у непосредној близини новијег великог дворца. Следећи власник имања је био Никола Безереди, који је саградио велики дворац између 1834. и 1837. године по плану непознатог бечког архитекте. Велики дворац је класични пример спахијске репрезентативне резиденције. Дворац је приземна грађевина правоугаоне основе, једноставних фасада са низом прозорских отвора. Главна фасада је окренута на исток и на њој се налази портик са степеништем и приступном рампом. Протик подржавају четири камена дорска стуба над којима је троугаони тримпанон. На западној страни фасаде налази се тераса са степеништем које води у парк са задње стране дворца. На објекту су перфектно спроведене одлике епохе класицизма. Унутрашњи распоред и декорација у пуној мери одсликавају калсичну једноставност и репрезентативност објекта. У дворцу је донедавно био музеј Војводине са изложбом примењене уметности и аутентично очуваног намештаја и ентеријера некадашњих власника, породице Дунђерски...

    ...Од краја 19. века па до Првог Светског Рата био је стециште угледних и значајних политичких и културних личности тога доба. Између осталих дворац су посећивали Никола Тесла, Паја Јовановић, Стеван Тодоровић и Лаза Костић, који је у част Ленки Дунђерској, коју је упознао у овом дворцу, написао најлепшу љубавну песму Санта Марија Дела Салуте. Данас, иако се налази под заштитом државе овај дворац је у лошем стању. Парк је крајем 2006. године уредила челаревска компанија Калзберг Србија, са циљем да неко обрати пажњу и на зграду, како би се и она средила. Компанија Калзберг Србија је наставила са уређењем парка у априлу и септембру 2007. године и стекла статус старатеља над парком. У 2008. години планирају да рестаурирају ограду око дворца и да парк одржавају у садашњем блиставом стању. Захваљујући компанији Калзберг Србија данас смо у прилици да уживамо у свој лепоти егзотичног растиња у парку дворца. Дворац је споменик културе од изузетног значаја. '' (Са сајта ДворциИнфо)


    Легенда:
    '' Никола Безереди је био градитељ дворца у Челареву и његов први власник. Када је 1882. године Лазар Дунђерски од њега купио замак, Никола је новом власнику поклонио и клавир који је некада давно и сам добио за врло мали новац од једног ражалованог руског грофа који је на коцки све изгубио. Клавир је стављен у салон чекајући боље дане, а Лазар Дунђерски се дао у посао. Те 1882. у месту подиже парни млин и фабрику шпиритуса. 1884. је успео да раскрчи половину парка, и да са десне стране, недалеко од дворца, подигне пивару и засади хмељарнике. Једнога поподнева је шетајући се салоном, случајно застао испред клавира и почео да размишља о томе да би замку требало удахнути душу. Сам није био вичан уметности, што не значи да је није и волео. Запуштеност дирки које су већ биле заборавиле додире танких прстију грофа коцкара нагнала га је да врата свога замка отвори највиђенијим уметницима Србије с краја XIX и почетка XX века. Од тог тренутка, гости дворца су били Лаза Костић, Паја Јовановић... Било је сликара, песника, вајара, али клавир је ћутао. По неки пут би неко од гостију необавезно прелазио по диркама и то је било све. Најчешћи гост је био Лаза Костић. Пријатељство између великог песника и власника замка је постало толико да је Костић био кум свој деци Лазе Дунђерског. Једно од те деце је било и Ленка Дунђерски у коју се песник заљубио у својим позним годинама. Интересантно је то да је Ленка била прва која је интензивно почела да свира на клавиру. Дешавало се да послуга изнесе, када је време лепо, клавир напоље и постави га између два камена лава на улазу у замак. Ленка би седала и почињала да свира. Била би то добродошлица песнику. Из дирки поклон клавира би излазили звуци, који би прво смиривали камене лавове, а затим до бола и немоћи погађале душу остарелог песника. Ленка није имала посебну технику али су њена чедност и судбина већ одавно умрлог коцкара, бившег власника клавира, стварали сазвучје које је одисало слатком тугом умирања. Остарели поета се није осећао достојним ове младости, иако је иЛенка осећала симпатије према њему. У дугим ноћима је сањао камене лавове, који су се претварали у чврста бедра играчице и играли на музику Ленке и клавира. Лаза Костић је себе почео да кажњава несаницом. Остарео, изможден и свестан пролазности, одлази у манастир Крушедол, где у омами, у осами, бунилу и чежњи, из свог истрошеног тела, као из суве дреновине, цеди, наизглед, последње капи животног мошуса. Ускоро 1895. године у Бечу умире Ленка Дунђерски. Лаза Костић за живота није био са Ленком, па умишља да ће бити заједно након њене смрти. Није имао Ленкино тело, али ће имати њену сенку. Нису делили заједно живот, али ће можда делити смрт. Веза за Лазу постаје уклета и над сновима креативног лудила једне неостварене љубави, настаје најлепша песма српске лирике "Santа Маriја dеllа Salutе". И данас по неки пут, из одаје замка се зачују акорди прокоцканог клавира, а лавови бедра ричу признавајући да су део песниковог сна. Настаје један уклети хармонијум, и тада под звезде Челарева ступају остали уклети песници Јесењин, Едгар Алан По, а парком замка руку под руку у белим похабаним венчаницама ходају Ленка Дунђерски, Анабел Ли, Исидора Данкан... '' (легенда је преузета на сајт Дворци инфо из књиге "СНОВИ ЗАТРАВЉЕНИХ КУЛА" Милана Белегишанина)

    Pre 6-7 godina bio sam u unutrašnjosti dvorca. Provlačio sam se izmedju skela na kojima se nešto radilo. Ponadao sam se da će to značiti da se dvorac dovodi u stanje kakvo mu priliči. No, očigledno sam bio u zabludi! U narednim svraćanjima i ono što je bilo u kakvom takvom stanju (spolja) sve je više propadalo. Mogu da zaključim da je, i ono što je radjeno ili bilo pogrešno ili nestručno i nekvalitetno.

    Pre dve nedelje o tome se piše u ''Dnevniku'':

    Biser bačen pod noge lopovima
    Subota 9. juli 2011. tekst: M. Misirlis - B. Babić

    ''Raskošni dvorac porodice Dunđerski u Čelarevu nadomak Bačke Palanke, spomenik kulture od izuzetnog značaja, nemilosrdno se već godinama urušava. Zdanje izgrađeno
    u klasicističkom stilu i nekadašnji letnjikovac veleposednika Lazara Dunđerskog, u kome se krajem 19. i početkom 20. veka okupljala društvena i kulturna elita onoga doba, svakodnevno je na meti vandala i lopova, a pre nedavno se odvalio i veliki deo fasade i zida i sručio na dvorske stubove i stepenište.

    Dvorac u vlasništvu države Srbije, kojim od 1968. upravlja Muzej Vojvodine, poslednjih devet godina nalazi se pod zaštitom Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. I umesto da od tog trenutka doživi preporod, ovo izuzetno kulturno-istorijsko dobro, počelo je da propada. Kustos Muzeja Vojvodine Milorad Stanojev, inače stanovnik Čelareva, koji već dvadesetak godina brine o dvorcu, svedok je tragične sudbine ovog objekta, i tvrdi da je pričinjena materijalna šteta neprocenjiva...

    ... Lopovi i narkomani ukrali su bronzana slova sa pročelja zgrade, a pre tri godine i lustere, mesingane kvake i sve što im se našlo pod rukom. Često ih i uhvatim na delu, ali šta vredi kada nemam nikakav nalog, niti mogućnost da ih sprečim -tvrdi ogorčeno Stanojev, i dodaje da je iz dana u dan, dok dvorac propada, sve više novca potrebno za njegovu obnovu. Nedavno je Vlada Vojvodine izdvojila pet miliona i dvesta hiljada dinara kako bi se sprečilo njegovo potpuno urušavanje.
    Stanojev napominje da je policija često hapsila izgrednike, ali da su oni zbog minornih, mahom uslovnih kazni, kasnije ponovo nastavljali pljačkaške pohode. Tokom prošle i pretprošle godine iz dvorca je, na primer, ukradeno devet lustera, koji su, kako se ispostavilo, prodati u Austriji. Počinilac je uhvaćen i osuđen na -uslovnu kaznu.

    Predsednik Saveta mesne zajednice Čelarevo Goran Latković ističe da je svojevrsni apsurd da je propadanje dvorca započelo u trenutku kada je Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture preuzeo posao njegovog renoviranja.

    - Sanacija je počela 2003. godine, ali bez jasnog plana. Tako je dvorac bio bez crepa dve zime, zbog čega su uništeni plafoni, a zbog vlage je propao i dobar deo stolarije. Sada je možda i poslednji momenat da se nešto ozbiljno uradi kako se građevina ne bi urušila do temelja - smatra Latković...

    ... Turizmolog mr Ana Pandžić, koja je već godinama posvećena problemima dvoraca u Vojvodini, ističe da osnovnu krivicu za postojeće stanje snose državne institucije, ali i žitelji Čelareva.
    " Nažalost, u lokalnoj zajednici ne postoji dovoljna svest o značaju i vrednosti ovakvog dragulja. Pre nekoliko godina pokušala sam da napravim promo film, kojim bismo i u Savetu Evrope podstakli obnovu dvorca, ali od toga nije bilo ništa. Kod nas su prioriteti potpuno pogrešno postavljeni, pa tako "Egzit" iz pokrajinske kase dobija veliki novac, dok dvorac Dunđerskih propada - napominje Pandžićeva....

    ...Direktor Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture Zoran Vapa objašnjava da veća ulaganja ne treba ni očekivati dok se ne odredi dugoročna namena dvorca, te da je za njegovu potpunu obnovu neophodno najmanje 50 miliona dinara.
    " Niko neće da uloži svoj novac kad nema garancije da će mu se to isplatiti " naglašava Vapa i dodaje da je "potpuno besmisleno optuživati Zavod za propadanje dvorca". - Naša zaštita se sastoji u tome da napravimo projekat obnove, u ovome slučaju spasavanja. Ne možemo mi biti krivi za pljačke i propadanje. Uostalom, primer dvorca u Kulpinu pokazuje kako se vredno nasleđe može sačuvati kada lokalno stanovništvo ceni bogatstvo koje poseduje...



    Pivara održava park
    - Još 2006. kompanija "Karslberg Srbija" počela je da uređuje dvorski park koji se prostire na oko pet hektara, a sledeće godine stekla je i status "staratelja nad parkom". "Restaurisali smo ogradu oko dvorca i park održavamo u sadašnjem blistavom stanju", navode iz Odeljenja za odnose s javnošću ove kompanije.

    Krivične prijave - Prema podacima Policijske uprave Novi Sad, od januara 2008. do oktobra 2010. počinjeno je 20 krivičnih dela u vezi sa dvorcem Dunđerskih u Čelarevu. Reč je o razbojništvima, krađama i uništavanju imovine, a policija je zbog toga podnela osam krivičnih prijava.


    Istorijsko sklanjanje - U jeku najvećeg sukoba sa Informbiroom i Staljinom, Josip Broz Tito sklonio se u dvorac u Čelarevu, zajedno s najvišim državnim funkcionerima. Posle preseljenja tadašnjeg prvog čoveka SFRJ u rezidenciju u Karađorđevu 1958, iz palate Dunđerskih nestao je vredan i dragocen nameštaj.

    Luksuzni podovi - Podovi dvorca, koji potiču iz vremena Dunđerskih, od izuzetne su vrednosti. Izrađeni su od hrastovine, orahovine i ebanovine, najskupljeg drveta na svetu koje se koristi isključivo za izradu crnih dirki na klavirima. Činjenica da su upravo ovu vrstu drveta koristili čak i za oblaganje tla, najbolje svedoči o bogatstvu Dunđerskih.''
    Poruku je izmenio Necromancer, 26.01.2015 u 13:31

  11. #11

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Mesto sa koga je valcer 'Na lepom plavom Dunavu' krenuo u svet:

    Dvorac "Hadik" u Futogu


    ''Futoško vlastelinstvo u vlasništvu porodice Čarnojević od 1744. do 1770. godine je bilo jedno od najvećih u Bačkoj. Vlastelinstvo je otkupio i na njemu napravio dvorac, po projektu Franciscusa de Paola Manetha, 1777. godine, grof Andreas Hadik. Grof Andreas Hadik je bio austrijski feldmaršal i predsednik dvorskog ratnog saveta u Beču. U vlasništvo grofovske porodice Kotek dvorac dolazi 1805. godine i u njihovom vlasništvu ostaje sve do 1922. godine. U njemu su nekoliko dana pre Sarajevskog atentata boravili nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija Kotek. Posle prvog svetskog rata agrarnom reformom, posed Rudolfa III Koteka je umanjen, a on umire bez naslednika, te posed preuzimaju njegove sestre Henrijeta i Gabrijela, koje ubrzo prodaju imanje. Posed kupuje grof Franc Šenborn, a u vreme Drugog Svetskog Rata nalazi se u vlasništvu grofa Aleksandra Palavičinija do 1944. godine, kada je dvorac pretvoren u bolnicu za ranjenike sa sremskog fronta.


    Dvorac u Futogu do danas nije bitno menjao svoj izgled jedne od najstarijih plemićkih rezidencija u Vojvodini. Kasnije izmene koje su se vršile na objektu odnosile su se na uređivanje entrijera i izvesne izmene u dekorativnom programu fasada, koje u bitnoj meri nisu izmenile njegovu prvobitnu baroknu arhitektonsku koncepciju, reprezentativne zgrade građene za uglednog vlasnika. Dvorac je kompaktne pravougaone osnove, koncipiran kao slobodni obekat čiji izgled reprezentuje status bogatog vlasnika sa plemićkom titulom. Ritam prozorskih otvora je ravnomeran u prizemlju i spratu, glatko malterisane fasade i bogati potkrovni venac, ovoj zgradi daju reprezentativnost i jednostavnost. Dozidani bočni aneksi staklene bašte su verovatno iz polovine 19. veka, kada je dvorac obnavljala porodica Kotek. Iz istog perioda je verovatno i velika terasa na glavnoj fasadi koja je oslonjena na stubove od kovanog gvožđa. U unutrašnjosti, raspored prostorija i raskošno stepenište sa ogradom od kovanog gvožđa, a naročito salon na spratu su u funkciji reprezentativnosti objekta.


    Tunel ispod magistralnog puta ispred dvorca je povezivao dvorac i crkvu. Izgrađen je početkom XX veka kada je izgrađena i katolička crkva „Srce Isusovo“ (Moja ispravka naziva crkve prema podatku u 'Spomeničkom nasleđu Srbije' Zavoda za zaštitu spomenika kulture RS). U podrumu dvorca nalaze se ostatci zatvora, a najpoznatiji zatvorenik je bio feldmršal August Fon Makenzen, glavni komandant Austro-Ugarskih trupa u I svetskom ratu. Nakon prvog neuspelog napada na Srbiju August Fon Makenzen je rekao svojim vojnicima: “..Vi ne polazite ni na italijanski, ni na ruski, ni na francuski front. Vi polazite u borbu protiv jednog novog neprijatelja, opasnog, žilavog, hrabrog i oštrog. Vi polazite na srpski front i na Srbiju, a Srbi su narod koji voli slobodu i koji se bori i žrtvuje do poslednjeg. Pazite da vam ovaj mali neprijatelj ne pomrači slavu i ne kompromituje dosadašnje uspehe slavne nemačke armije.” Odmah po osvajanju Beograda naredio je da se svi srpski branioci sahrane. U njihovu čast, podigao je spomenik nad grobnicom na Topčideru gde su sahranjeni. Na spomeniku piše: "Ovde počivaju Srpski junaci", na nemačkom i srpskom jeziku. O srpskim vojnicima je nakon rata rekao: "Borili smo se protiv vojnika iz bajke, koji su se branili besprimernom hrabrošću. Onoga trenutka, kada smo Srbiju osvojili, nas je to bolelo više nego njene saveznice".

    Dvorac je proglašen za spomenik kulture 2001. godine.

    Danas se u dvorcu nalazi srednja poljoprivredna škola, a zgrada je u dobrom stanju. Kako je dvorac zidan kao rezidencija, on nije u potpunosti funkcionalan za nastavu. U projektu je izgradnja nove školske zgrade, nakon čega bi dvorac bio pretvoren u poljoprivredni muzej.

    Za dopunu teksta veliko hvala Leonu Tabori (kaže se na sajtu 'DvorciInfo' za deo teksta koji sledi ).


    Johan Štraus (25. oktobar 1825 - 3. jun 1899 Beč), je čuveni austrijski kompozitor, dirigent i violinista. Sin Johana Štrausa (starijeg), bio je proslvljeni "kralj valcera" i jedan od glavnih predstavnika klasične bečke operete. Studirao je kompoziciju. Debitovao je 1844 sa svojim orkestrom u bečkom predgrađu Heitzingu. Od 1847 priređivao je koncertne turneje po evropskim zemljama, a 1872 i po SAD. Komponovao je 168 valcera, 117 polki i niz četvorki, marševa, mazurki, galopa i 16 opereta. U ondašnjem dvorcu Kotekovih Johan Štraus mlađi je 1867 komponovao svoj najčuveniji valcer "Na lepom plavom dunavu". Veliku populrnost stekla je i opereta "Jabuka", čija se radnja odigrava u južnoj Ugarskoj, u srpskim krajevima kako stoji u libretu, i koja opisuje narodne običaje Srba i prati dvojicu plemića, Mirka i Vasu iz Gradinca.


    I jedna legenda:
    Tokom Austrijsko-pruskog rata, Andreas Hadik je sa bataljonom od svega 300 vojnika probio prusko okruženje i maršom od više stotina kilometara dospeo do pruske prestonice Berlina. Pošto je zaposeo grad, zatražio je veliki otkup da ga nebi spalio, koji mu je i isplaćen. Carica Marija Terezija, čiji je miljenik Hadik nesumljivo bio, pred polazak, ne verujući u uspeh ovog gotovo suludog plana rekla "Donesite mi nešto iz Berlina". Setivši se ovih reči, Hadik je naložio čuvenim berlinskim majstorima da mu urade sto pari najfinijih rukavica za caricu. Majstori su svoj posao uradili preko noći, a Hadik je, potom, povukao opsadu grada, prema kome su hitale divizije pruske vojske. Vrativši se u Beč, trijumfalno je predao carici poklon. Međutim, Marija Terezija nije mogla da iskoristi ni jedan par, jer su sve rukavice bile pravljene samo za desnu ruku. Bila je to mala, ali slatka osveta berlinskih zanatlija. Ali ovaj propust nije uticao na njegovu dalju karijeru, već je ubrzo postao feldmaršal i predsednik dvorskog ratnog saveta, najvišeg vojnog tela u Monarhiji. '' (Sajt dvorci.info)


    ''Футошко властелинство
    Од краја XVII века место је припадало комори, односно појединим истакнутим војним заповедницима који су га добијали у закуп или откупљивали.

    Међу власницима властелинетва био је и Михајло Чарнојевић, синовац патријарха Арсенија III, чији су наследницизапали у дугове, те је имање 1770. прешло у руке грофа Андреаса Хадика. Властелинство је тада поред вароши Футог обухватало Бегеч, Гложан, Бачки Петровац, Кисач, Руменку, Черевић и Баноштор.

    Нови власник постао је гроф Брунсвик, чија се ћерка Хенријета удала за Хермана Котека, тако је ова породица ушла у Футошко властелинство.


    Заслуге Котекових за Футог
    Допринели су привредном, просветном и културном и урбанистичком развоју места. Последњи власници Марија и Рудолф Котек оставили су у Футогу велелепне задужбине, цркву Свето срце Исусово, неоготички католички храм,Рудолфинум - сиротиште и болницу - Маријанум. Помогли су и Православну цркву светих Врачева.

    Успешно пословање Котекових
    У XIX веку Футог је био опасан Доњом и Горњом шумом, богатом храстом, липом, буквом, где су се гајиле свиње. На Котековом имању праћена је наука и примењивана је у производњи и преради. Постојале су од краја XVII века циглана, пивара (заведено је гајење хмеља) од 1721, кудељара од 1851, а парни млин изграђен је 1861, властелинство је прокопало канал за наводњавање 1872.

    Почетком XX века подигнута је на подручју данашњег Ветерника савремена млекара за прераду млека од 300 крава сименталки. На Властелинству је било крајем XIX века 54 приплодне кобиле, 121 оме, 150 радних коња, 571 радни во, 18 бивола, 380 говеда западне расе, 766 мађарске расе, 126 товна говеда. У радном инвентару било је 370 воловских кола, 383 плуга. На 3.000 јутара пашњака напасана су велика стада мерино оваца и свиња мангулица. Било је и око 150 кошница пчела, а у воћњаку 3.000 стабала јабука, 4.000 шљива, 1.000 ораха, 2.000 крушака. Властелинство је постојало до 1921, када је у оквиру аграрне реформе Краљевине СХС одузето од власника.''( Енциклопедија Новог Сада)

    A na nekoliko mesta sam naišao na podatak ''U njemu su nekoliko dana pre Sarajevskog atentata boravili nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija Kotek.'' (Nisam utvrdio u kakvom srodstvu je bila Sofija sa futoškim Kotekovima.)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 10.08.2011 u 13:59

  12. #12

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Дворац Дамаскин
    Хајдучица



    ''Лазар Дунђерски је почетком XX века подигао академски компонован велики приземан спахијски дворац у парковском окружењу. Истурени класицистички портик приступне фасаде има четири дорска ступца, који носе једноставно решен тимпанон (без декорације, са кружним отвором за вентилацију). Степениште и колска рампа преко овог трема уводе кроз полукружна двокрилна врата у централни хол и пространу свечану салу. Из свечане дворане, украшене фризом и штуко декорацијом, излази се на велику терасу на супротној страни. Портик фасаде окренуте парку има шест дорских стубаца и тимпанон без украса. Бочни ризалити дворишне фасаде наглашени су у кровној конструкцији. Кровни венац је богато профилисан. Симетрично распоређени прозори, фланкирани плитким дорским пиластрима, архитравно су завршени, осим лучних фронтона са сваке стране портика. Основа је решена симетрично, а унутрашњи простор организован са страна подужног ходника. Подрум је засведен пруским сводом. Радова на обнављању било је 1980.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)

    Дворац са парком је категорисан као споменик културе од великог значаја.


    ''Дворац "Дамаскин" Хајдучица
    Стогодишњи или можда двестогодишњи парк са више заиста ретких стабала са дворцем у свом центру и језером познатим под називом "Рибњак", сведоци су прошлих времена. По званичним подацима на основу којих је хајдучички дворац заједно са парком стављен под заштиту државе као споменик културе саграђен је 1911. године. Саградио га је Лазар Дунђерски и поклонио га у мираз својој ћерки Олги. По професору Михалу Рапошу и кустосу вршачког музеја Феликсу Милекеру дворац је саграђен почетком 19 века. По писњу професора Рапоша првобитно насеље се услед поплава сели 1824. године на данашњу локацију ближе властелинском дворцу. Исти аутор даље наводи да је оснивач села Иштван Дамаскин крајем 19. века тачније 1890. године, своје имање заједно са дворцем, парком, виноградом, воћњаком и шумом продао за 960.000 златника породици Дунђерски.


    Данашњи изглед је резултат преправки и адаптеција последњих власника породице Дунђерски. Зграда дворца је смештена у пространом парку на километар удаљености од пута за Вршац. Грађен је као резиденцијални објекат за становање и има сва обележија која то потврђују. Истурени класицистички портик главне фасаде име четири дорска стуба који носе једноставан тимпанон са кружним отвором за вентилацију. Степеништем и колским прилазом, преко трема, улази се кроз полукружна двокрилна врата у централни хол и пространу свечану салу. Из свечане дворане, украшене фризом и штуко декорацијом, излази се на велику терасу на супротној страни. На портику са парковске стране има шест дорских стубова који држе тимпанон без украса. У кровној конструкцији су наглашени бочни ризалити дворишне фасаде. Пиластри на фасадама прате унутрашњи распоред просторија. Испод целог објекта се протеже подрум засведен са пруским сводом. Масивно кровиште је покривено бибер црепом, а поткровни фриз је богато профилисан. Парк који окружује објекат је добро очуван и носи обележија стручно пројектованог парка са негованим растињем. Након национализације, 1945. године, имање је дато на управљање пољопривредном добру у саставу "Агробаната". Воћњака и винограда данас више нема, али дворац, парк са језером и шумом и даље су ту. Објекат се користи као седиште администрације ПДП "Хајдучица", а зграда је у одличном стању. Дворац је споменик културе од великог значаја.


    Легенда дворца Дамаскин:
    На позив власника замка, сликар који се звао Јатан, дошао је да би насликао неколико слика за салон прелепог замка Дунђерски. Замак је на сликара деловао умирујуће и мислио је да ће врло брзо завршити свој рад. Прошло је три године, а сликар никако није могао да крене са радом. Сваки пут када би узео кичицу рука му је отежавала, а на очи му се навлачила мрена. Срце му се празнило а чело росило страхом и знојем. Једне је ноћи уснио како се шета поред хајдучичког језера. Изненада, зачуо је глас из језера: "У мени је кондензована сва лепота природе, замочи четкицу у моју воду и створићеш најдивније преливе боја. Инспирација ће ти бити непрестана. На мојој површини и у мом дну спавају дуга и звезде. Кроз моје капи дишу, а кроз таласе моје воде израња бело голубије крило. Сва та лепота ће бити твоја, али ми мораш обећати да ћеш ми поклонити све оно што ћеш сањати од идуће ноћи па до краја живота. И ти и две генерације твојих потомака. Уснули сликар одмах на ово пристане. Сутрадан ујутру, када се пробудио, сликар оде до језера носећи са собом штафелај. Замочи кичицу у воду, и догоди се чудо. Почеше да се стварају прекрасне слике. Имао је утисак да му неко други води руку. Не само што су облици боје на штафелају одисали белим голубијим крилима, него се чуо и лепет тих крила. Његове септембарске шуме не само да су имале све јарке боје михољског лета, него је између оквира штафелаја допирао мирис опалог јесењег лишћа. Платна сликарева била су магија боја које су могле да се чују и удишу. Али од тада је сликар изгубио своје снове. У прво време му то није сметало. Мислио је да много ради и да се замара, па затим запада у тврд и дубок сан без снова. Но, како је време пролазило почео је да схвата да уколико у сну не сања, тада у том времену не живи. Сан без снова је узгубљено време. Увидео је да је дао превелик залог језеру. Трампио је за неколико слика повећи део не само свог, већ и део живота својих синова и унука. Након тога остарели сликар је брзо напустио Хајдучицу, као да бежи од нечега. А језеро, бременито сновима три генерације, понеки пут бива узбуркано, а понеки пут бива као стакло. У првом случају се чини да се из водених лукова стварају неки чудни облици који као да су изашли из ноћне море неког несрећника. Када је вода језера мирна у њој се могу видети прекрасне слике далеких предела који су пуни рике јелена и неке чедности која капље са листова врба, бреза и топола. Као да језеро сања туђи трампљени сан.'' (са сајта DvorciInfo)


    Hajdučica
    Hajdučica se nalazi u jugoistočnom delu Banata i pripada opštini Plandište čija se sela nalaze čak na samoj granici sa Rumunijom. Od Beograda je udaljena 85 km, od Zrenjanina 60 km, a od Vršca 30 km. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine u selu živi 1375 stanovnika od kojih je najviše slovačke nacionalnosti (42,10%). Osim Slovaka, u ovom selu žive i Srbi (30,47%), Mađari (11,56%), Makedonci (8,94%), Rumuni, Bugari, Hrvati, Nemci i dr. U selu ima 535 domaćinstava i prosečan broj stanovnika po domaćinstvu je 2,56. U centru sela se nalazi škola, dom kulture, pošta, katolička crkva, Slovački dom, slovačka evangelistička crkva, dok se iza njih prostire dvestogodišnji park, u sredini kog stoji dvorac.


    Na prostorima današnje Hajdučice se još u 15. veku nalazilo naselje pod imenom Herchekios, koje je dobio Mihalj Silađi kao kraljevski poklon. Kasnije su ovo naselje naselili Turci a u istoriji se spominje samo kao oblast koju bi trebalo naseliti. U godinama 1783 – 1789. naselje je preimenovano u Hajdučka Greda. Godine 1800. imanje je kupio veleposednik Ištvan Damaskin de Nemeti a nekoliko godina kasnije (1809. godine) doveo je 500 svojih podanika, mahom Slovaka i Mađara. Godine 1810. selo je dobilo prvu školu a prvi učitelj je bio Jan Benjo. Velike poplave iz 1824. godine su naterale stanovništvo da svoje kućice sagrade u okolini dvorca, odnosno na prostoru današnje Hajdučice. Broj stanovnika se povećao 1826. godine za par porodica iz Padine. Novoosnovano selo je te iste godine dobilo i prvu zgradu škole, a ubrzo su osnovanli i crkvenu parohiju, koja je najpre spadala pod patronat crkve u Padini. Već kroz nekoliko godina, u selu je živelo više od 500 evangelističkih Slovaka, što je omogućilo da se crkva osamostali. Prvi evangelistički sveštenik je bio Štefan Jastrebinji.


    U čast svog osnivača Hajdučka Greda je 1829. godine bila preimenovana u Istvanfalva. U to vreme su bile česte emigracije Nemaca i Bugara koji su zbog nesporazuma sa vlastelinima napustili selo. Značajnije kolonizacije Nemaca su se odigravale u godinama 1839. do 1869. U tim godinama su se mnogi stanovnici Istvanfalve iselili u Šandorf (današnji Janošik) i u Marienfild (današnja Vojlovica). Umesto iseljenog stanovništva došlo je novo iz Slovačke, pre svega iz Njitre. Pošto se broj Nemaca povećavao i premašio broj Slovaka, evangelistički sveštenik Jastrebinji je otišao u Butinu (Rumunija), dok je ovde kao novi sveštenik počeo da deluje nemački sveštenik Birbruner (1835. godine). 1845. godine Ištvan Damaskin je crkvi poklonio deo svog imanja, na kom je 1863. godine izgrađena evangelistička crkva, dok je toranj sa zvonikom izgrađen tek 1895. godine.

    Krajem 19. veka najmoćniji vlastelin u selu postao je Lazar Dunđerski, pošto je od Damaskina kupio njegovo celokupno imanje, stari dvorac i park. Dunđerski je sagradio novi dvorac i zajedno sa ostalim imanjem poklonio ga je ćerki Olgi Jovanović.


    Stanovnici Hajdučice su u prošlosti imali vrlo malo svojih poseda i zbog toga su bili prinuđeni da rade kao ovčari kod veleposednice Jovanović. Njihov položaj nije bio lak. Osim Slovaka, kao ovčari su radili i doseljenici iz Hercegovine, koji su u Hajdučicu došli 1921. godine. Najpre su živeli u ovčarskim kolibama koje su bile u vlasništvu Olge Jovanović a kasnije su sagradili kuće u tzv. koloniji, dela Hajdučice koju stanovnici i danas tako zovu. Osim kukuruza, pšenice a ovsa, gajili su konoplju, koju su takođe prerađivali na imanju veleposednice Jovanović. U prošlosti je Hajdučica bila poznata po velikoj ergeli trkačkih konja. Vlado Ilić, Olgin zet i tadašnji gradonačelnik Beograda je bio veliki ljubitelj konja. U Hajdučici je trenirao svoje konje i išao sa njima na trke po čitavoj Evropi.


    U to vreme je jedini prevoz bio voz, ali se železnička stanica nalazila 5 km udaljena od sela. Iz tog razloga sagrađen je uski kolosek po kom je išla tzv. Lora, vozić koji su vukli konji. Lora je bila namenjena, pre svega, za odvoženje robe sa imanja na železničku stanicu i kao glavno prevozno sredstvo žiteljima Hajdučice. Funkcionisala je mnogo godina nakon rata.

    Posle Drugog svetskog rata iz Hajdučice su se iselili Nemci, koji su ovde godinama činili najbrojniju etničku grupu. Nakon njihovog odlaska, u selo je došlo 40 porodica iz Makedonije i par porodica iz Južne Srbije.
    U Hajdučici se, kao i u drugim selima posle Drugog svetskog rata, puno gradilo. Izgrađen je Dom kulture, Dom zdravlja, nova škola, pošta, automatska a kasnije a digitalna telefonska centrala i sve su ulice asfaltirane.

    Godina 2009. je za Hajdučicu bila veoma značajna. Selo je proslavilo 200 godina od osnivanja Hajdučice i dolaska Slovaka...

    Hajdučicu bismo mogli da opišemo kao selo okruženo zelenilom. Drveće voćaka i pokošeni travnjaci su tek uvod u ono što posetioca čeka u centru sela. To je dvestogodišnji park koji se prostire na površini 4 ha. Park je pod zaštitom države i u njemu se nalazi tridesetak vrsti drveća domaćih i vrlo neobičnih za ovo podneblje, kao što je ginkgo biloba, beli bor, crni orah, crni jasen, virdžinijska kleka i dr. Značajno mesto među brojnim drvećem je zauzeo crni jasen čiji presek iznosi 1,6 m a čije je širina krošnje 25 m. Park je primer mešanog stila koji je bio popularan u uređivanju terena u 19. veku. Predstavlja kombinaciju francuskog (klasičnog) i engleskog stila.


    Opština Plandište je bogata dvorcima i parkovima iz 19. veka. ... Park, koji skoro da je smešten u samom centru Hajdučice i u kom se nalazi predivni dvorac sa jezerom, privlače pažnju svih posetilaca Hajdučice... Danas je vlasnik dvorca a.d. Hajdučica.

    Dvorac je izgrađen u klasičnom stilu sa dorskim stubovima sa svake strane. Ima dva ulaza kroz koja se ulazi u glavni hodnik i svečanu salu. Sa svakog prozora se pruža predivan pogled na čitavi park. Predivno uređeni saloni svedoče o bogatoj prošlosti dvorca kada su se u njemu održavali balovi i zabave, na kojima su vreme provodili bogataši iz čitave Vojvodine i inostranstva. Danas je dvorac, osim što je sedište a.d. Hajdučica, venčana sala, dok je park, koji je nekada bio mesto za romantične šetnje, tamo ostao do današnjeg dana. Leti dolaze da se u hladovini drveća odmore stariji stanovnici a zimi, kada park prekrije sneg, od jutra do večeri u njemu odzvanja dečji smeh.

    Na rubu parka se nalazi jezero koje se leti koristi kao kupalište. Park, dvorac, kupalište i pored kupališta velika stara šuma privlače ne samo žitelje Hajdučice, nego i stanovnike okolnih sela.'' (Izvodi iz teksta Jasmine Panjik na sajtu Zavod za kulturu vojvodjanskih Slovaka)



    ’’Nakon Drugog svetskog rata hajdučičko imanje je nacionalizovano i na njemu je osnovano poljoprivredno dobro „1. maj“, koje je prolazeći kroz razne transformacije izraslo u današnje Poljoprivredno preduzeće „Hajdučica“ sa oko 100 zaposlenih i preko 2.500 hiljada hektara obradivog zemljišta koje je nedavno privatizovano.
    Dvestogodišnji park sa više zaista retkih stabala sa dvorcem u svom centru i jezerom poznatim kao „Ribnjak“, svedoci su prošlih vremena, raskošnih balova koji su organizovani u dvorcu. Bile su to upravo takve zabave kakve su se u to vreme organizovale na mnogim dvorcima austrougraske monarhije, uz mnogo jela, pića, klasičnu muziku, šetnje romantičnih parova stazama prelepih vrtova. Meštanima je pristup dvorcu bio najstrože zabranjen. Jedino što su mogli, bilo je da iz daljine posmatraju dolazak i odlazak kočija sa raznom gospodom.


    Danas je park omiljeno šetalište svih meštana Hajdučice i okoline, jezero pretvoreno u bazen na koji leti dolazi i po nekoliko stotina kupača iz svih mesta opštine, a uz sam park i bazen je stadion fudbalskog kluba „Hajdučica“. Dvorac koji je sve ove godine od nacionalizacije, sedište Poljoprivrednog preduzeća „Hajdučica“, dugo godina je bilo i mesto venčanja mladih parova. U poslednjih nekoliko godina dvorac, zajedno sa parkom je sve više destinacija raznih turističkih putovanja...’’ (Sa zvanične internet prezentacije opštine Plandište)

  13. #13

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Citat Aiko kaže: Pogledaj poruku
    Dvorac je sagradila porodica Špicer po projektu Steindal Imrea 1890-92...

    U 'Politiici' za 19. oktobar 2o11. nalazim:

    Шпицеров дворац добија домаћина
    Запуштени кастел биће обновљен и претворен у елитни туристичко-угоститељски објекат


    ''Беочин – Напуштени дворац Еде Шпицера, бившег власника беочинске цементаре, после петнаест година пропадања, добио је новог газду.

    Привредно друштво „Футуризам“ из Новог Сада планира да га обнови и од њега направи ексклузиван туристичко-угоститељски објекат резиденцијалне намене – са неколико апартмана и рестораном. За „умивање“ и гланцање дворца, довођење објекта у изворан облик, потребно је око милион евра. Фирма „Футуризам“ планира да са пословима санације и рестаурације почне одмах и да све заврши у наредне три године.

    Стари дворац, грађен 1898. године за потребе породице Еде Шпицера, представља мешавину стилова између два века – романике, готике, барока, па све до југендстила. У дворцу је до 1941. године живела породица Шпицер, док није побегла у Немачку, а дворац предала немачкој команди.

    После Другог светског рата у дворцу је била библиотека и други културни садржаји, а онда једно време био је преуређен у елитни ресторан са апартманима, које су користили страни ловци, посебно Италијани, који су долазили у лов на Фрушку гору.

    Од пре петнаест година дворац чека новог домаћина и пропада. Све ове године у њему су се легле сове и слепи мишеви, а општинари муку мучили како наћи инвеститора који је спреман да спасава овај споменик културе. Коначно, после неколико покушаја и договора са домаћим и страним инвеститорима, ових дана општина Беочин и привредно друштво „Футуризам“ потписали су уговор о санацији и кориштењу овог кастела. Директор фирме „Футуризам“ др Милош Ћурувија каже да су преузели обавезу да у наредне три године дворац доведу у првобитно стање.

    – Већ смо добили сагласност Завода за заштиту споменика културе из Новог Сада за санацију и довођење дворца у првобитно стање. Само тако ће дворац имати своју праву вредност, а увођењем угоститељско-туристичких садржаја омогућићемо да дворац буде самоодржив и да функционише у будућности – каже Ћурувија.'' (Ј. Слатинац)


    Ako se ne varam, ovo nije prvi pokušaj da dvorac nađe novog gazdu. Zato sačekajmo da vidimo da li će ovog puta biti i realizovano ono što se najavljuje. Dotle, slike dvorca kakav je ovih godina.

  14. #14

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    ДВОРАЦ БИСИНГЕН
    Влајковац, код Вршца



    ''Дворац је саградио 1859. године гроф Ђерђ Мочоњи на свом имању у Влајковцу. Удајом, 1888. године, грофица Георгина Мочоњи имање и дворац доноси у мираз познатој аустроугарској племићкој породици Бисинген-Нипенбург.

    Породица Бисинген-Нипенберг је имање задржала у свом поседу до краја Другог светског рата, када им је законом о национализацији одузет. Изграђен је на имању ван сеоских и убанизованих целина и припада типу слободно стојећих објеката.

    Зграда је спратна и има основу издуженог правоугаоника и симетричан унутрашњи распоред. Према стилској оријентацији је класицистички објекат са изрзито лепом и богатом декорацијом, нарочито у кованом гвожђу. Фасаде карактерише симетрија и класицистички улаз. Вредност објекта у архитектонском смислу се огледа у доследно спроведеној класицистичкој стилској шеми, симетрији и лепо пропорционисаним односима главних маса, примењеној декорацији, дају објекту велики значај међу осталим архитектонским остварењима половине 19. века.

    Фасада окренута парку има наглашен средишњи део увученог централног ризалита, спојеног терасама које носе гвоздени стубови са бочно истуреним ризалитима. На спрату улазног трема је свечана сала изнад које је кровни венац, атика са балустрадама и лучно засведеном нишом у којоj је некада био грб породице Бисинген-Нипенберг.

    Пирамидални кров је надвишен крушкастим луковичастим завршетком и шипком на којој су стилизивани љиљани, заставица и громобран. На фасадама су некада стојале скулптуре у симетричним шкољкасто завршеним нишама. Елемети ентеријера и екстеријера који су декорисани израђени су од кованог и ливеног гвожђа. Некада се у комплекс улазило кроз капије од кованог гвожђа, а у њему су се налазиле: кућа за бироше, породична гробница и капела породице Бисинген-Нипенбург, вештачко језеро са фонтаном и скулптуром у средини, поток и мостићи. Иако руиниран, дворац представља споменик културе од великог значаја. Данас се у дворцу налазе приватни станови. Дворац се налази у великом парку који је некада био ограђен. Међутим у парку су и данас сачуване неке ретке и егзотичне биљне врсте. '' (Са сајта ДворциИнфо)

    ''Дворац је саградио гроф Ђерђ Мочоњи 1859, а породица Бисинген га је држала у поседу од изградње до II светског рата. Класицистички компонована, симетрична грађевина већих димензија, правоугаоне је основе. Монументалнија фасада, окренута парку, има портиком наглашен средишњи део увученог централног ризалита, спојен терасама које носе гвоздени стубови, са бочним истуреним ризалитима. На спрату улазног трема је свечана сала изнад које је кровни венац, атика са балустрадом и лучно засведеном нишом у којој је био грб породице Бисинген-Нипенбург. Пирамидални кров је надвишен прстеном, кришкастим луковичастим завршетком и шиљком на коме су стилизовани љиљан, заставица и громобран. Главна фасада је решена једноставније – плићи портик носи терасу ограђену балустерима. На фасадама су некада стајале скулптуре у симетричним шкољкасто завршеним нишама. Декоративни елементи ентеријера и екстеријера изведени су од кованог и ливеног гвожђа. Некада ограђени комплекс, у који се са пута Београд–Вршац улазило кроз капије од кованог гвожђа, садржи: бирошку кућу, породичну гробницу и капелу породице Бисинген на другој страни канала Дунав–Тиса–Дунав; пројектовани парк (заштићен као споменик природе 1973); вештачко језеро са фонтаном и скулптуром у средини; поток и мостиће.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)

    Дворац је споменик културе великог значаја.


    У самом дворцу сада нема станара, а радови који су у току не делују као интензивни. Парк је запуштен до те мере да није било смисла сликати га.

  15. #15

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    владичански двор у вршцу


    ''налази се у дворској улици бр. 20. саградио га је између 1750. и 1757. владика јован георгијевић, као репрезентативни спратни објекат, за резиденцију банатских епископа. у склопу грађевине налази се, у исто време саграђена, капела св. арханђела михаила и гаврила. знатније преправке на згради двора вршене су 1904, у унутрашњости, на спољној фасади и трему са аркадама, који је тада затворен. основни изглед грађевине, једноставне архитектуре, барокних стилских обележја, са централним и бочним ризалитима, плитким пиластрима, израженим венцима и двоструко заломљеним пирамидалним крововима над ризалитима, обновом је добио богатији пластични украс необарокног и неоренесансног порекла.

    доминантни барокни елементи присутни су и на репрезентативној гвозденој огради која се пружа око двора и лепо уређеног дворишта. посебну вредност објекта представља иконостас капеле, као и збирка уметничких слика xвиии и xиx века. иконостас је зидан и украшен штуко-пластиком барокне стилизације, чију основу чине флорални оквири овалних и кружних икона. иконе са иконостаса, полукружно распоређене око централне композиције рођења христовог, сликане уљем на зиду између 1761. и 1765, дело су сликара николе нешковића. конзерваторски радови на објекту рађени су 2003–04. '' (споменичко наслеђе србије; завод за заштиту споменика културе рс)

    ''двор је изграђен између 1750. и 1757. године док је владика био јован георгијевић и једини је ове намене из периода барока. изграђен је као репрезентативни спратни објекат за потребе банатских епископа након пресељења епархије из карансебеша у вршац. у приземљу двора је капела посвећена св. архангелима михајлу и гаврилу, са иконостасом који је осликан између 1761. и 1765. године. иконостас спада у ретке сачуване иконостасе из xviii века. у двору се налазе вредне збирке икона, портрети најзначајнијих владика вршачке епархије и велика библиотека. збирка икона сакупљене у банату обухвата период од три века, при чему су највредније иконе сликара зогофа из прве половине xviii века. иконе у збирци су дела зогофа петра, првула, шербана поповића, недељка поповића, јована четиревића грбована и непознатих мајстора. група икона барокног раздобља српске уметности представљена је делима сликара из друге половине xviii века, теодора илића чешљара, димитрија поповића и других. радикалну адаптацију, која је у потпуности изменила изглед објекта, извршио је владика гаврило змејановић 1904. године, када је измењен улазни део и реконструисан кров. у то време је главна фасада добила необарокни и неоренесансни декоративни програм, пиластре и нове прозоре, док основа зграде није битно измењена. једноставна архитектура барокног дворца, са симетријом и ритмичним низом прозорских отвора, допуњена је наглашеним средишњим ризалитом који у висини атике има балустраду и посебно изведено мансардно кровиште украшено разнобојним црепом. ограда парка са богатом барокном комбинацијом зидне масе и кованог гвожђа је аутентична. у дворцу се налази седиште банатског епископа, а зграда представља споменик културе од изузетног значаја. ''(дворци инфо)

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Dvorci Dunđerskih nisu na prodaju
    Autor Turkmenbashi u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 09.04.2010, 16:33
  2. Vile ili vestice?
    Autor makilli u forumu Kad sam bio mali...
    Odgovora: 15
    Poslednja poruka: 06.07.2009, 19:16
  3. Tvrđave u Vojvodini
    Autor Invisibleman u forumu Vojvođanski bircuz
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 10.08.2008, 22:43

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •