Feliks Mileker (Felix Milleker)
(1858-1942)
Prvi i dugogodišnji kustos muzeja u Vršcu (1894–1942)





Feliks Mileker je rođen u Vršcu 14. januara 1858. godine u zanatlijskoj porodici kovača - ekseričara. Osnovnu i Građansku školu završio je u Vršcu. Godine 1873. odlazi u Segedin i upisuje se u Učiteljsku školu.Po završetku ostao je još godinu dana kao pripravnik. Sledeće 1878. godine zaposlio se u Beloj Crkvi kao učitelj. Ovde se upoznao sa Leonhardom Bernom koji je presudno uticao na njega, upućujući ga na proučavanje prošlosti Banata. Mnogo kasnije, 1925. godine, objavljujući Bemovu biografiju, Mileker ga naziva svojim učiteljem kome duguje veliku zahvalnost.

U Beloj Crkvi je do 1883. godine, kada prelazi u Vršac za učitelja. Pored Ritingera brine se o prikupljanju materijala za Muzej koji treba osnovati. Godine 1885. povereno mu je vođenje Biblioteke, a 1894. postavljen je za kustosa Gradskog muzeja u Vršcu. Godine 1899. pozvan je u Budimpeštu na tečaj za rukovodioce muzeja, prvenstveno za rad u arheološkim zbirkama. Tečaj organizuje Glavno zemaljsko nadzorništvo za muzeje i biblioteke, koje po završetku daje apsolventima pravo na zvanje kustos muzeja. Tri godine kasnije, 1902. Mileker je ponovo u Budimpešti, ali ovoga puta na tečaju za bibliotekare.

Proputovao je Austriju, Nemačku, Italiju, Švajcarsku, Francusku i Rumuniju, stičući tako novo i veliko iskustvo. Sa Karoljem Tormom (Karoly Torma), profesorom univerziteta u Budimpešti, bio je na tri studijska putovanja, a za Jožefa Hampela sam Mileker kaže da mu je bio veliki uzor i istovremeno neka vrsta pokrovitelja. Mileker je sa puno truda upotpunjavao svoje znanje, oslonjen na razmerno dobro snabdevenu biblioteku Muzeja, a studijskim putovanjima i čestom korespondencijom sa mnogim istaknutim naučnicima izgradio je svoju ličnost u značajnog istraživača. Neumoran, višestruko zainteresovan u svojim proučavanjima Banata, kao svog zavičaja, sa preko 200 objavljenih radova, zaslužio je trajno priznanje. Koliko god da se ističe njegov značaj kao publiciste, jer je mnogo pisao i objavljivao, ne srne se zanemariti i sav njegov ostali rad u kojem je isto tako postigao veliki uspeh. Naime, može se slobodno reći da je skoro sam sakupio bogate zbirke Muzeja, koje su u momentu njegove smrti imale blizu 135 hiljada predmeta, prikupljenih sa jednog prostranog područja, gde on skoro pionirski deluje. Ni u jednom gradu Banata, izuzev Temišvara, nije se istrajalo, niti je muzej doveden do takvog nivoa, bilo da se radi o bogatstvu fondova ili pak približavanju stručnoj, pa i široj javnosti.

Godine 1921. Mileker počinje sa objavljivanjem serije malih monografija o prošlosti Banata i njegovoj kulturnoj istoriji pod nazivom Banater Bcherei. Ove sveske su izdavane sve do 1942, a ukupno je objavljeno 73 broja, od kojih je sam Mileker napisao 59.

Milekerov literarni rad skoro da bi se mogao vremenski podeliti, s manjim iznimkama, na dva dela: rad na arheologiji i istoriji srednjeg veka, a posle I svetskog rata, rad na istoriji Banata u XVIII i XIX veku i to najčešće kulturnoj istoriji Nemaca - Banater Heimatkunae, pa je zbog toga visoko cenjen kao Heimatsforscher. Ova prekretnica skoro da se poklapa sa početkom izdavanja svezaka Banater Bcherei.

Mileker je svoj prvi rad objavio 1879. godine pod naslovom Werscnetz im letztem Tiirken Kriege una Jakob Hennemann (Vršac za vreme poslednjeg turskog rata i Jakob Heneman). Od važnijih i ujedno obimnijih radova njegovih treba svakako istaći sledeće:

- Povesnica slobodne kraljeve varoši Vršca (1886). Knjiga je objavljena u dva toma, istovremeno na tri jezika: srpskom, nemačkom i mađarskom, a izašla je povodom milenijuma Ugarske.

-Dlmagyarorszg rgisegleletei a Honjoglals elotti idkbl ( Starine Banata do vremena zauzeća zemlje ). To je ustvari iscrpan arheološki katastar, objavljen prvo u nastavcima u časopisu Trtnelmi s rgszeti rtesit u vremenu od 1896. do 1906. godine. Kasnije posebni otisci su skupljeni u veoma skromnom tiražu kao posebna publikacija i to u 3 toma. Ovo opsežno delo predstavlja dragocen izvor za arheološka proučavanja Banata.

- Vattinai stelep (Praistorijsko naselje u Vatinu ) objavljeno je 1905. godine. Takođe je prethodno publikovano u nastavcima u časopisu Trt. s rg. rt. Ova knjiga ima i danas znatnu vrednost, premda je objavljena "prerano", tj. 20 godina kada je Mileker završio sa nizom iskopavanja, ovaj fond je bio utrostručen. Otud se danas ne bi mogla u potpunosti prihvatiti ni tipološka podela keramike niti kronološka ocena.

-Dlmagyarorszg kzpkori flarajza (Srednjovekovna geografija Banata). I ovo delo je prethodno objavljeno u nekoliko nastavaka u Trt s rg. rt. a kao posebna knjiga u dva toma 1915. g.

-Letopisi opšina Podunavske oblasti - II banatski deo. Pančevo, 1929. str. 103-183.

- Vorgescnicnte aes Banats (Praistorija Banata). Ova studija predstavlja sintezu Milekerovog rada na arheologiji. Objavljena je u četiri nastavka, u Starinaru od 1937. do 1940. godine. Poslednji deo o gvozdenom dobu je nedovršen u rukopisu. Veoma su velike teškoće oko izrade potpune Milekerove bibliografije. Podaci koje pre svega on sam pruža o svojim radovima nepotpuni su i često netačni u navodima pojedinih bibliografskih jedinica. Sada je naročito teško ustanoviti skraćenice kojima je potpisivao svoje radove, prvenstveno one u novinama. Čak u vreme kada je on sam sastavljao popis svojih radova, nije se više mogao setiti na koji je sve način skraćenicama potpisivao svoje priloge. Nezadovoljan već objavljenim radovima, često ih ponovo publikuje uz manje izmene, ili ih prebacuje iz jednog u drugi časopis, u prevodu na drugi jezik.

Rezultati Milekerovih radova, mora se to reći, su na nivou svoga vremena i u skladu sa tadašnjim normativima i dostignućima nauke. Muzej kojeg je osnovao i vodio od samog početka pa do svoje smrti izgradio je kao izvanrednu istraživačku ustanovu, sa bogatim zbirkama, naročito arheološkom koja zauzima značajno mesto na jugu Karpatskog basena, pa je stoga često u središtu pažnje arheologa širom Evrope. Poslednji Milekerov biograf K. Vilfonzeder očekuje od pozvanih stručnjaka da u potpunosti vrednuju njegove zasluge, u prvom redu objavljena dela, uz mogućnost ponovnog izdavanja, bar nekih važnijih, dakako propracenih dopunama u onim delovima ade sada ima novih rezultata ili tamo ade su otvoreni novi izvori. Pružiti mogućnost da se sagleda domet Milekerovog napisanog dela kroz jedan izbor napisa u osavremenjenoj zaokruženosti bilo bi u stvari najveće priznanje za njegove zasluge.

Mileker je bio aktivan i veoma angažovan čovek na više strana. Navodim samo neka značajna udruženja u kojima je radio i bio član.

Godine 1880. izabran je za redovnog člana Banatskog istorijskog i arheološkog društva u Temišvaru (Dl - magyarorszgi Trtnelmi s Regeszeti Trsulat).

Godine 1901. izabran je za redovnog člana Mađarskog numizmatičkog društva (Magyar Numizmatikai T rsulat).

Literarno društvo iz Temišvara, Arany Jnos Trsasg, izabralo je Milekera za svog člana zbog radova iz toponomastike, a on je iz ove oblasti održao pristupnu besedu.

Takode je bio član Prirodoslovnog društva Banata u Temišvaru (Dl magyarorszgi Termszet tudom nyi Trsulat). Član Mađarskog društva za antropologiju i arheologiju, Mileker je suosnivač Nemačkog udruženja za praistoriju (Deutsche Gesellschaft fr Vorgeschichte) u Berlinu, čiji je direktor bio Georg Kosina (Georg Kossina).

Suosnivač je Nemačkog učiteljskog udruženja u Temišvaru, koje je osnovano 1909. godine. Za svoj rad Mileker je dobio i više priznanja: Upravni odbor Gradskog muzeja i biblioteke u Vršcu 1923. godine izdaje Milekeru "Pismeno priznanje za uloženi trud oko uređenja Gradske srpske bilbli-oteke."

Iste godine je odlikovan i Ordenom Svetog Save IV reda, a 1928. dobija počasnu povelju Deutsches Ausland - Institut-a u Štutgartu za uspešan razvoj Muzeja i Biblioteke, za arheološka i kulturno-istorijska istraživanja i objavljivanje radova o Banatu, kao i za publikovanje monografija mnogih mesta i pokretanje edicije Banater Bcnerei. Deutsche Akademie u Minhenu odlikovala je Milekera 1934. godine srebrnom medaljom za zasluge.

14. januara 1937. godine svečanu proslavu Milekerovog 80-tog rođendana, koja je održana u svečanoj sali Gradske kuće.

Na predlog Muzejskog odbora Senat grada Vršca proglasio je Milekera za doživotnog kustosa Gradskog muzeja i biblioteke u Vršcu, a Geteova zadužbina (Die Johann Wolfgang Goethe - Stifung) u Vajmaru posmrtno mu je dodelila 1942. godine Princ - Eugen nagradu.

Mileker je rođen u Vršcu i sem nekoliko godina školovanja i početka radnog veka, u svom rodnom gradu proživeo je čitav svoj život, a može se slobodno reći posvetio mu je ceo život. Imao je samo jednog sina Rudolfa Milekera, koji je postao poznat vulkanolog i profesor univerziteta u Debrecenu.

Iako svestrano stručno i društveno angažovan, Mileker je živeo prilično povučeno i svoj dugi usamljenički vek proboravio je u Muzeju, gde je imao jednu sobu u kojoj je stanovao i koja je bila i njegova radna prostorija.

Možda bi trebalo na kraju ovog kratkog Milekerovog životopisa navesti ove dve maksime, izvađene iz njegovih zabeležaka, koje je napisao o sebi pred kraj života, a koje najbolje odslikavaju ovog velikog čoveka:

"Ja sam kroz prikupljanje spasao važne nalaze za nauku kao i za opštu svojinu".

"Uvek sam bio za pozitivan rad. Polemika nije bila po mom ukusu, jer se najčešće svodila na lične momente ".

Celokupna Milekerova dela se mogu sagledati iz bibliografije koju je sastavio R. Rašajski (izdata je povodom petogodišnjice smrti R. Rašajskog pod naslovom "Bibliografija radova Feliksa Milekera 1995. godine).

(preuzeto sa:www.muzejvrsac.org.rs)