Rođen je 18. septembra 1876. godine u Beogradu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu, a prava u Parizu. Po povratku sa studija stupio je u diplomatsku službu, u kojoj je bio skoro do smrti kao poslanik naše države u inostranstvu. Umro je u Zagrebu 30. juna 1938. godine.
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 18. februara 1922, a za redovnog 12. februara 1934. Njegov otac je Mita Rakić, ministar finansija 1888. godine, a deda po majci akademik Milan Đ. Milićević.Imao je veliku biblioteku i prevodio je Igoove Jadnike.
Rakić se svojim prvim pesmama javio u Srpskom književnom glasniku" 1902. Potom je objavio dve zbirke pesama, koje je i publika i književna kritika najoduševljenije pozdravila. Napisao je malo, svega oko pedeset pesama i dosta rano je prestao da piše.
Njegove malobrojne pesme odlikuju se najvišim umetničkim osobinama i predstavljaju vrhunac u izražaju one pesničke škole koju je osnovao Vojislav Ilić. Pored Šantića i Dučića, Rakić je treći veliki srpski pesnik današnjice. I on je pesničku veštinu učio na francuskim uzorima, ali ih nije podražavao, već je ostao nacionalan i individualan. On ne peva renesansne motive i blede princeze, već pravoslavne i narodne svetinje: Jefimiju, Simonidu , napuštenu crkvu kraj Peći, Gazimestan itd. On nije frivolno duhovit; savršenstvo njegova izraza nije sjajan verbalizam, već veština savladana do kraja, veština u obliku kad postaje prisna i spontana. On se naročito ističe kao versifikator. Usavršio je jedanaesterac upotrebom bogatih, zvučnih i neslućenih slikova, davši mu širok besednički ton, svečan i otmen, buran katkada, a miran i prisan najčešće. Njegov jezik je besprekorno čist i krepak, rečenica kristalno jasna, stil bez emfaze i bleska, umeren i lapida-ran. ,,U pogledu tehnike, kazao je Skerlić, to je poslednja reč umetničkog savršenstva u srpskoj poeziji".
Sa Šantićem, Rakić je najuspelije obnovio našu rodoljubivu poeziju, na sasvim originalan način, bez poze i šovinizma. Njegovo je rodoljublje otmeno i plemenito, prožeto diskretnošću i smerovima modernog mislioca.
Rakić ne peva radi lepote kao Dučić, već radi misli; on nije poklonik renesanse i Zapada, već bola i naslade u patnji". Uticaj francuskog simbolizma i dekadanse oceća se u njegovoj lirici samo u izražaju. I on se služi simbolima za iskazivanje svojih dubokih misli, kao što se služi simbolikom i u svojim rodoljubivim pesmama, ali je njegova filozofija života izraz naše rase, potpuno samonikla. Njegove misaone pesme su jasne iako duboke, jednostavne i pored rečitosti, prisne, tople i utešne iako prožete najsnažnijim pesimizmom. To su najbolje, najlepše pesme u srpskoj misaonoj lirici.
Wikipedia
ISKRENA PESMA
O, sklopi usne, ne govori, cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I rec nek tvoja nicim ne pomuti
Bezmerno silne osecaje moje.
Cuti, i pusti da sad zile moje
Zabrekcu novim, zanosnim zivotom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred velicanstvom prirode; a potom,
Kad prodje sve i malaksalo telo
Ponovo padne u obicnu camu,
I zivot nov i nadahnuce celo
Necujno, tiho potone u tamu,
Ja cu ti, draga, opet reci tada
Otuznu pesmu o ljubavi, kako
Ceznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osecam tako.
I ti ces, bedna zeno, kao vazda
Slusati rado ove reci lazne,
I zahvalices Bogu sto te sazda,
I oci ce ti biti suzom vlazne.
I gledajuci vrh zaspalih njiva
Kako se spusta nema polutama,
Ti neces znati sta u meni biva,
Da ja u tebi volim sebe sama,
I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki zivac rastrese i nadme,
I osecaji navale ko plima.
Za taj trenutak zivota i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, ne volim te, draga!
I zato cu ti uvek nesto reci: cuti,
Ostavi dusu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lisce na drvetu zuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.