Milan Rakić - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 30

Tema: Milan Rakić

  1. #16

    Odgovor: Milan Rakić

    PRELAZNO POKOLENJE

    Gospod je tako hteo da me stvori
    U zemlji gde se monotono zivi;
    Promicu dani ni bolji ni gori,
    I, sivi, klize u nedogled sivi.

    A sam sam sebi drugu dusu dao,
    I s njome ceznje i potrebe nove,
    I dok me ovde gnjeci udes zao,
    U predele me druge dusa zove.

    I, setalica, ja se vecno krecem
    Izmedju sveta ceznuca i stvari:
    Jedan me goni kao krvnik stari,
    A drugi krisom posipa me cvecem.

    A sudbina ce zato da me smrvi,
    I osvetnicko vreme da me zgazi,
    Jer sam van njega, uzavrele krvi,
    I ne koracam po utrtoj stazi.

    Propascu i ja, i sa mnom svi oni
    Rodjeni s dusom nemirnom, u dane
    Ciftinske strasti i namerne mane,
    Kad neobican osecaj se goni!

    Takva je sudba! Niko nece znati
    Da nekad besmo prvi, premda mali,
    Kolenu nasem da smo, kao mati,
    Nov jezik s novim osecajem dali.

    Jer Bog je tako hteo da nas stvori
    U doba kad se monotono zivi,
    Kad dani nisu ni bolji ni gori,
    A ljudi mlaki, jednostavni, sivi
    Vi vidite stvari i pitate „zašto“, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam „zašto ne“.

  2. #17

    Odgovor: Milan Rakić

    Obična pesma

    Naša je ljubav bila kratkog veka,
    Trenutak jedan - tek godinu dana.
    I rastavi nas naglo sudba preka,
    Bez uzdisaja, bez suza, bez rana.

    U svađi nam je proslo pola dana;
    U pomirenju mučnom pola noći.
    I bežao sam iz našeg stana,
    Tražeci mira u poljskoj samoći.

    No to je bilo kratko vreme;
    Pa postadosmo tuđi jedno drugom;
    I gledasmo se u ćutanju dugom,
    Tupo, k'o sito dete šećerleme.

    I tako sve je prošlo; i ja sada
    Ne mogu kleti nebo ni sudbinu,
    Il' s pesnicama stisnutim, pun jada,
    Prokleti žene ili podlost njinu

    Pa ipak - da si samo katkad znala
    Veliki, kobni oganj duše ove,
    I silnu ljubav što nisti k'o hala
    Sve druge misli i nade i snove; -

    Pa ipak - da si samo katkad htela
    U zanosu, i sličnu mekoj svili,
    Da nađeš nežnu reč iz srca vrela -
    I mi bi možda dugo srećni bili

    A sad polako teče ovo vreme;
    Postasmo tako tuđi jedno drugom;
    I gledamo se u ćutanju dugom
    Tupo, k'o sito dete šećerleme.

  3. #18

    Odgovor: Milan Rakić

    Rosa Pada

    Nebo je sivo, mesec bled,
    Tisina svuda, mir.
    Ne sumi sad platana red,
    I ne zubori vir.

    O,cudna noc,o, cudan sat,
    Tajanstven, crn, i gluh,
    U koji kao viti vlat
    Moj bolni drsce duh.

    Osetim katkad tajni let
    Kroz noc, dok cuti vir;
    Strese se list i strese cvet,
    Pa opet vlada mir.

    To rosa, tiko kao sen,
    Pada na list i cvet,
    I blaga noc za jedan tren
    Osvezi ceo svet.

    I ja osecam u taj sat,
    Tajanstven, crn, i gluh,
    Dok kao nezni, viti vlat
    Moj bolni drsce duh,

    Da to u tami neki Bog,
    Nad svetom koji mre,
    Iz boleciva srca svog
    Proliva suze te...

  4. #19

    Odgovor: Milan Rakić

    Sentimentalna pesma

    Po mesecu ti šaljem uzdah jedan,
    Po tom u čežnji bratu. Nek ti reče,
    U tuzni čas kad zimsko pada veče.
    Da sam ko Azra, bled, veran i predan.
    I šta bi on, taj mesec, kome poju
    Od Indije do večitoga Rima
    Čežnjivu svetlost i sanjivu boju
    Svi pesnici na jezicima svima,
    Kad ne bi tako u gluhoj samoći
    Tešio srca što se čežnjom guše
    I ljupkim sjajem kroz beskrajne noći
    Vezivao sve rastavljene duše!
    I sad, kad sine ta starinska Luna
    I setne zrake prospe mojom sobom,
    Ja čudno prenem i, ko da si tuna,
    Sva duša moja zamiriše tobom..

  5. #20

    Odgovor: Milan Rakić

    Simonida

    Iskopaše ti oči, lepa sliko
    Večeri jedne na kamenoj ploči,
    Znajući da ga tad ne vidi niko,
    Arbanas ti je nožem izbo oči.

    Ali dirnuti rukom nije hteo
    Ni otmeno ti lice, niti usta,
    Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo,
    Pod kojim leži kosa tvoja gusta.

    I sad u crkvi, na kamenom stubu,
    U iskićenom mozaik-odelu,
    Dok mirno snosiš sudbu svoju grubu,
    Gledam te tužnu, svečanu, i belu;

    I kao zvezde ugašene, koje
    Čoveku ipak šalju svetlost svoju,
    Te čovek vidi sjaj, oblik, i boju
    Dalekih zvezda što već ne postoje,

    Tako na mene, sa mračnoga zida,
    Na počađaloj i starinskoj ploči,
    Sijaju sada, tužna Simonida, -
    Tvoje već davno iskopane oči
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #21

    Odgovor: Milan Rakić

    Jasika

    Nad krovovima nebo sivo,
    A izmaglica vlažna luta
    I ko prozračno meko tkivo
    Pokriva pravce moga puta.

    Na omorici ljudi, zveri,
    I bilje, sve se mrtvo čini.
    - Jasika jedna tek treperi.
    Jasika tanka u visini.

    Treperi samo, o jasiko!
    Taj tamni nagon što te kreće
    razumeo još nije niko,
    Razumeti ga niko neće.

    No on za mene sada znači
    Taj neumitni život što se
    Nikada jošte ne pomrači
    I koji mutne struje nose.

    Pobednik večni, uvek čio,
    Izvan dobroga i van zloga,
    danas ko juče što je bio
    Jači od smrti i od boga.

    Treperi samo, o jasiko!
    Gledam te s čežnjom i sa tugom
    Na bolove sam davno sviko,
    Sa jadom živim kao sa drugom.

    I kad život mislim ceo,
    Koji je bio što je sada,
    Na moju dušu ko crn veo
    Ogromna, teška senka pada.

    No ko pauka što za mrežu
    Vezuju tanki konci oni,
    Drhtaji tvoji mene vežu
    Za večni život od iskoni.

    I u dnu tužne duše moje,
    Ko nagoveštaj nove vere,
    Veselo kao lišće tvoje,
    Nagoni tamni zatrepere.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  7. #22

    Odgovor: Milan Rakić

    U kvrgama

    U kvrge su me bacili, o srama.
    da, to je bilo u prastaro vreme.
    Jesam li bio kriv? i zašto? - Tama
    Źuti, i redom sva stvorenja neme.
    U kvrge su me bacili, o srama!

    Neko ih steže, a ne vidim ko je,
    Al čujem kako škripe kvrge gnusne,
    Pod silnom stegom pršte kosti moje,
    I krv iz rana na mahove pljusne.
    Neko ih steže, a ne vidim ko je.

    Jauk i piska svuda oko mene.
    U redovima crnim kvrge stoje,
    U njima pošte deca, ljudi, žene.
    Neko ih muči, a ne znaju ko je.
    Jauk i piska svoda oko mene.

    Steži, o steži, nevidljiva silo!
    I nemilosno kosti moje mrvi,
    Dok najzad moje ne prestane bilo,
    I ne iscuri kap poslednja krvi!
    Steži, o steži, nevidljiva silo!

    O, kako ti se slatko smejem sada,
    Žrtva se ruga dželatu što kolje.
    Zar to vrhunac mučenja i jada?
    Zar ništa nisi izmislila bolje?
    O, kako ti se slatko smejem sada!

    Udri, i muči, i priteži jače,
    Al znaj da neće preći moje usne
    Nijedna rečca što moli il plače,
    Ni bapske kletve, ni slabosti gnusne!
    Udri, i muči, i priteži jače, -

    Al dokle redom deca, ljudi, žene,
    Plaču i pište, bedni, pokraj mene,
    I ropski kleče pred skrivenim stvorem,
    Vrh piske, kletve, i vapaja njini'
    Leteće mirno duh moj u visini,
    Ko morska lasta nad širokim morem.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  8. #23

    Odgovor: Milan Rakić

    Večiti putnik


    Ja sam bio stvoren, Gospo,da se rodim'
    Da živim,i umrem, sve u istoj kući,
    Da celog života, nikud nemičući,
    U istome kutu razgovore vodim,-

    A ja belim svetom rasuh život ceo;
    I na obalama gde je večna plima,
    I u svakom gradu, svakom mestu, ima
    Po kap moje krvi i mog srca deo.

    Ko raskinut đerdan, snizali se moji
    Dani, razbacani, tuđi jedan drugom,
    I u lutalačkom mom životu dugom
    Nigde jedan spomen uz drugi ne stoji.

    Sad sam silom čudi, Gospo, ne znam čije,
    Na severu mrtvom, gde se mrzne more,
    Gde ni jedna tica propevala nije,
    Gde prastare šume nikad ne šumore,
    I gde snežne jele što proleća broje
    Kao bele duvne nepomično stoje...

    Sve su jutros jele obvijene snegom,
    I drvene kuće, ko od snega cele,
    Pod crkvenim tornjem spokojno se bele,
    Ko šatori beli pod pobednim stegom.

    No misao moja nije tako bela,-
    U meni se budi opet čežnja stara,
    I sapćući tajno, ko večernja vrela,
    Pred očima mojim stare slike stvara.

    I ja vidim druge predele, i boje
    Druge, s puno sunca, s dve goleme vode,
    Gde šlepovi niski ukotvljeni stoje
    I brodovi puni u daljinu brode.
    Gde nad mirnom vodom, u večernje vrele,
    Bde starinske kule s mrke citadele.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  9. #24

    Odgovor: Milan Rakić

    Obnova


    Hoću na jednom svečanom opelu
    Da sahranim ono što prošlošću zovu,
    I da ti donesem tada dušu novu
    Bez ijedne pege negdašnje - svu belu.

    I hoću da onog časa kad na mene
    Padnu kose tvoje i poljubac jedan,
    Budem kao nekad bezazlen i čedan,
    Da prvi put poznam čar ljubljene žene;

    I da sav u tvojoj beskonačnoj moći,
    Očaran, bez svega što me davno guši,
    Osećam pod sjajem ove prve noći
    Kako se u mojoj obnovljenoj duši,

    Uz veselu pesmu razdraganih gnezda,
    Dok šušti topola i miriše lipa,
    I radosno nebo mesečinu sipa,
    Tajanstveno radja novo jato zvezda....
    Poruku je izmenio Cecara, 22.03.2010 u 22:43 Razlog: sh,ch,zz

  10. #25

    Odgovor: Milan Rakić

    Pesniku

    Gospod ti je dao svetlu iskru. Kresni,
    I obasjaj tamu gde pesnici zive,
    Majusnosti svoje neka budu svesni.

    Srusi ko od sale, njihove oltare
    I idole mnoge kojima se dive!
    Razbi predrasude i kalupe stare!

    O razmahni rukom krepkom, nek se krha
    Stara trosna zgrada od dna pa do vrha!
    Goni bednu bracu ko bura matroze!

    Nek zastrepe, bedni! Nek u samrtnom strahu,
    Krsteci se, cuju tvoju pesmu plahu
    Gde grmi kraj njine slikovane proze!
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  11. #26

    Odgovor: Milan Rakić

    MISAO
    Ja poimam dobro neminovnost zala,
    Sklop celog života, sa tugom i bedom,
    Ja znam šta je sudba sviju ideala, -
    Moje znanje vidiš na licu mi bledom.

    Ali znam i uzrok zašto tako biva,
    Jer prošao nisam kroz života huku
    Sklopljenih očiju i skrštenih ruku:
    Kad srce zapišti, misao je kriva!

    Kad se spusti veče, i vrh tamnih njiva
    Beličaste magle oblačci se gone,
    I s tornjeva starih stane da se sliva
    Zvuk pobožnih zvona što večernje zvone.

    U čas kad zavlada mir kraj mene širom,
    I šuma zaćuti, i zanemi vrelo,
    I umorno moje namučeno telo
    Zažudi za slatkim odmorom i mirom.

    Misao se javi! Kao zver me zgrabi
    I ponese sobom u predele suza,
    Guši me, a moji napori su slabi
    Da se satre ova pohlepna meduza!

    Ona gospodari! Ja sam ko Mazepa,
    Privezan na konju, u dubokoj noći,
    Što gleda za stepom gde promiče stepa,
    Bez nade, bez daha, bez volje, bez moći.

    Satrven i smozden, u ocima strava –
    Razjapljena usta, ali grlo nemi –
    Sam, jedina dusa ispod neba plava,
    Sam na besnoj misli sto u propast stremi!

    Tako vlada ona! Njen zagrljaj rane
    Stvara, kosti lomi ko da su od stakla...
    Smrvljenog me pusti kada zora grane
    Iz crnih dubina razjapljenog pakla...
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  12. #27

    Odgovor: Milan Rakić

    SILNO ZADOVOLJSTVO

    Ja imam casove dugog ocajanja,
    Beznadezne tuge, obmana, i jada;
    Ja imam casove kad se slatko sanja
    I pozudno zeli i blazeno strada.

    Ja imam casove cedne, krotke, smerne,
    Kad cistotom trepte misli moje mlade,
    I u mojoj dusi, pobozne i verne,
    Zasumore himne, pohvale i nade.

    Jest, dusa je moja ko kutije stare,
    Sto u svetom hramu na dovratku stoje,
    Gde prolaznik svaki spusta skromne dare
    Za smirene svece i za bliznje svoje.

    Pokolenje svako, veliku il malu,
    Spustilo je u nju milostinju koju,
    Ljubav ili mrznju, pogrdu il hvalu,
    Osmeh ili otrov i zaoku svoju.

    Sad kroz zile moje struje krvi razne,
    Ja ropcem i pevam, ja kunem i slavim,
    I koracam smelo, bez straha od kazne,
    Krivudavom stazom i putima pravim!

    Ocajanje, tuga, beda? Prazne reci!
    Kad na zemlji vise nema moci te
    Da u mojoj dusi pomuti il spreci
    Silno zadovoljstvo, osecati sve!




    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  13. #28

    Odgovor: Milan Rakić

    PRIZIV

    Pomeni me u molitvama tvojim
    Kad sunce pada za daleke gore,
    Jer znaj da mene kobne misli more,
    I da se, kao slabo dete, bojim.

    Ti čista dušo, budi Genoveva
    Nad zaspalim Parizom koja bdi,
    Dokle pod njenim blagoslovom sneva
    Ljubavnik čedan i zločinci svi;

    I nek pod tvojom molitvom zaćute,
    O zaštitnice večna duše moje,
    Sve kobne misli što mi srce mute,
    I, ko zločinci, spremne za boj stoje.

    Pomeni me u molitvama, mila,
    I ja ću znati u časove tame,
    Kad opet grune nečastiva sila,
    Da dobra duša tvoja pazi na me ...
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  14. #29

    Odgovor: Milan Rakić

    NAPUŠTENA CRKVA

    Leži stara slika raspetoga Hrista.
    Mlaz mu krvi curi niz slomljena rebra;
    Oči mrtve, usne blede, samrt ista;
    Nad glavom oreol od kovana srebra.

    Dar negdašnjeg plemstva i pobožnog sebra,
    Đerdan od dukata o vratu mu blista.
    Po okviru utisnuta srma čista,
    A okvir je rezo umetnik iz Debra.

    Takav leži Hristos sred pustoga hrama.
    I dok, neosetno, svuda pada tama,
    I jato se noćnih ptica na plen sprema,
    Sam u pustoj crkvi, gde kruže vampiri,
    Očajan i strašan, Hristos ruke širi,
    Večno čekajući pastvu, koje nema...
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  15. #30

    Odgovor: Milan Rakić

    Milan Rakić-Tri pisma

    III

    Sinoć sam, Gospo, pio razna vina,
    a sve u čast i slatko ime vaše.
    No svuda beše takva mesečina
    da mišljah: pijem nju iz svake čaše.

    A kad nad lipama što mračno stoje
    krajičkom izbi mesec, pa se širi
    pun sjajan, mekan, ko koleno tvoje
    Iz crne čarape kad proviri,

    ja sklopih oči i zadrhtah tada,
    I sve što beše sa mnom i kraj mene,
    redovi lica, i ljudi i žene,
    I ta starinska osvetljena zgrada,

    I mesečina, i priroda cela,
    stopi se namah, za minutu jednu,
    u jednostavnu, nepreglednu, čednu,
    belinu slatku još slađeg ti tela...

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Milan Mladenović ~ Angel's breath
    Autor SQUAW u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 23.11.2010, 08:45
  2. Iva Rakić
    Autor Sokica u forumu Želje, čestitke i pozdravi
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 24.01.2010, 03:07
  3. Milan Kundera
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 28.07.2009, 16:01
  4. Vidoviti Milan
    Autor SQUAW u forumu Humor i zabava
    Odgovora: 74
    Poslednja poruka: 18.04.2009, 11:26
  5. Milan - Lane Gutović
    Autor Goga u forumu Humor i zabava
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 05.04.2009, 23:00

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •