Poezija menja?
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 15
  1. #1

    Poezija menja?

    Da li poezija može bilo šta promeniti?Pod uslovom da može,šta mislite da li je bitnije njome promeniti svet,ili čoveka do sebe i čoveka u samome sebi?Opšte govoreći,koliko puta ste probali 'ličnom,svakodnevnom poezijom' da komunicirate sa svetom oko sebe i pokušate da ga,barem za jednu nijansu promenite,da promenite pravac kojim se kreću stvari oko vas?Poezija je komuniciranje bez obaveze da bude pisana,zato,setite se svoje 'lične' poezije kojom ste probali da,makar i u sebi samima,dovedete stvari do 'tačke usijanja' u cilju 'tihog prevrata'.Zaista,da li se poezijom može menjati čovek?

  2. #2

    Odgovor: Poezija menja?

    Da, može i menja.
    Tuđa poezija menja svet.
    Lična čoveka.

    Pokušavati bilo šta menjati, bilo čime, pa tako i poezijom, krupan je i težak poduhvat kojim čovek, ako ga stavi na listu svojih zadataka, dovodi sebe u opasnost da vodi unapred izgubljene bitke, vrti po jednoj te istoj kružnici, koja lukavo, s vremena na vreme, samo promeni tintu i time na trenutke stvara iluziju da se nešto promenilo, a ona sama i sve ono što ona okružuje i dalje ostaje isto, nepromenjeno, ostaje ono što je bilo pre, što je sada i što će biti, ono što taj naš čovek ne vidi, ali i dalje uporno pokušava uzalud da promeni.

    "treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi", B.M.

    Svet se sam menja, treba mu dati vremena, jednog jutra se probudiš u nekom svetu koji nije onaj u kome si zaspao i onda kao neki domorodac iz Južne Amerike kojeg su doveli u neku svetsku metropolu počinješ da zagledaš u svaki ćošak tog sveta, da dižeš pogled i posmatraš krovove zgrada čija prizemlja si već odavno znao i pored njih prolazio hiljadama puta, srećeš neke nove ljude koje si mislio da poznaješ, čuješ neke stvari koje do tada nisi slušao, osetiš neke nove mirise i smradove...

    Tvoja lična poezija može da te toliko izmeni da zaboraviš i ko si ti i šta je svet u kome živiš a onda kroz nju i po njenom liku stvoriš nekog novog sebe i neki novi svet, pa ako još i njome takvom pokušavaš da utičeš na stvari oko sebe i da ih menjaš u velikoj si opasnosti da pređeš granicu nakon koje više nema povratka.

    Pusti je, neka leti slobodna bez cilja i namere, jer i ti si za nekoga svet koji se menja... i ne pokušavaj više...
    Боље је наставити да пијеш, него престати кад не треба.

  3. #3

    Odgovor: Poezija menja?

    ''...jer i ti si za nekoga svet koji se menja.''-ovo je jako lepo rečeno,DBlica.Na jedan takav ''odsjaj'' onog dovođenja do ''tačke usijanja'' ,kao mogući odgovor na život i sva ona pitanja koja on u čoveku pokreće,sam i mislila kada sam postavila temu.
    Čovek se svojom,''ličnom'' poeziom menja,ali neminovno menja i sebi bliske ljude jer se njegovom promenom menja i njihov odnos prema njemu.Tako se menjaju dva sveta koja su možda čak i prividno odvojena.
    Koliko je samo vrsta komuniciranja na ovom svetu putem kojih je došlo do ličnih,malih,''pesničkih'' revolucija u srcima ljudi?Koliko li je tu tek mogućnosti,koliko je tu tek obrta?Mogućih ''stihova'' kao odgovor na ono što muči čoveka..
    od sveg voća koje sam probala,najbolji ukus imala je dobrota

  4. #4

    Odgovor: Poezija menja?


    kohilice milice vanilice

    ... meni je svaki tvoj post POEZIJA ...




    ~~~~~~~~~~~~~~~~~~


    Menja ... i treba da menja ....... sve osim "kamenja"






    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  5. #5

    Odgovor: Poezija menja?

    Retke su umetnosti koje mogu kao sto moze knjizevna umetnost, dati suverenu i originalnu viziju sveta i zivota. Misli se da je lirska grana odnosno poezija u uzem smislu najstariji knjizevni izrazaj uopste. Osim toga poezija je najpogodnija da se njome izrazi svaka pa i najsuptilnija nijansa u osecaju mislima i zivljenja pesnickog subjekta.

    Ako je prvo poetsko delo bilo neartikulisani krik pracoveka, kao izraz straha pred silama prirode, danasnja poetska dela jesu sofisticirani jasno artikulisani i finalno kultivisani krici ali ne vise kao izraz primarnog straha, nego kao izraz zapitanosti nad pitanjima vaznim i svevremenskim. Ipak, zajednicko i ondasnjem i sadasnjem kriku jeste jedno, i rekao bih jedino moguci ishod - ljudska dusa ili da budem precizan do kraja - duh koji stvara ideje i nove vrednosti.

    Verujem da mnogi znaju da u malom broju ljudi zivi stvaralacki duh. Zbog cega je to tako nisam bas siguran ali mislim da imam i delimican odgovor. Bilo, kako bilo svim dusama je u ovozemaljskoj i bogomdanoj konstelaciji odnosa jos od pramajke Eve i praoca Adama, a njihovim izgonom iz Raja u nasledje data patnja. Koja je bila rajska misija ljudskog bica - ja nebih da u to ulazim.

    U naslijedje nam je ostavljena i sudbina koja je sama po sebi za ljudski um koji trazi i pokusava pronaci logicnost u svemu protivrecna i neshvatljiva.

    Stoga da zakljucim. Imanentno je ljudskom bicu da podnosi i trpi sudbinu. Mnogi od nas koji podnosimo i cutimo, nemaju petlju da predju preko praga u svet koji govori.

    Poezija je govor, zivot koji govori. Personifikacija zivota koji se obraca onom ko ga zivi - coveku. Nije to samo besposlica ili kako je neki nazvase "slovna besposlica."

    Odabrati poziv pesnika slozena je zadaca, bezmalo onoliko kolko je tesko i ziveti. Odvaziti se da progovorimo i za i protiv reke zvane Zivot, reke zvane Sudbina, pojava kao sto su radjanje i umiranje i ono sto one medjusobno se uokviruju, nije samo cin vanredne hrabrosti. To je istovremeno i postavljanje neobicno teskog zadatka pred sebe. To je zadatak i imperativ misljenja i razmisljanja. Da se misli i razmislja a potom o tome zbori i prozbori, imperativ je svakog knjizevnog umetnika.

    Ali pronaci i dodirnuti zivotni puls, procitati broj otkucaja, prepoznati "zivotnu dijagnozu", te na osnovu dijagnoze odrediti potrbnu terapiju za izlecnje, govoreci metaforicno naravno, i to je jedan od zadataka umetnika.
    Medjutim, ima nesto sto u tom lancu neumitnosti permanentno izostaje, Nema nazalost u ovim nasim zemaljskim odorama ni tacne dijagnoze , niti moguce terapije. Takva je to sudbina. Ostaje vecna, sizifovski simbolicna borba. Sve se desava i ostaje na nivou pokusaja. I poezija je pokusaj i ništa vise. Pokusaj da se nevazno kakvom i kojom formom iskaze gola sustina.


    Pesnici pokusavaju reku zivota, taj "zivotni fluid", za nas kao individualna ljudska bica ogranicen brdima rodjanja i smrti, da pretoce u reku poezije. Ta poezija sama po sebi ne moze biti vazna kao sto je vazan je zivot , sto je, da podsetim, jos do kraja nedefinisan pojam. Na tom putu pesnik nailazi na nezgodnu prepreku u vidu alternative: zivotna sudbina naspram poetske sudbine, ostra realnost zbilje naspram svojevrsne fikcije.

    Prva moze bez druge, druga ne moze bez prve. Iz tog razloga ja kao pesnik biram drugu, jer nigde se fraza "važno je ucestvovati" tako zorno ne ilustruje i potvrdjuje kao sto je to slucaj u covecijem zivotu. Nema tu pobednika i pobedjenih, niko se ne izvlaci ziv. Put je ireverzibilan, jednosmjeran.

    Izgleda i suvise jednostavno da bi se moglo reci - ne zurite u pesnike!
    nomen est omen

  6. #6

    Odgovor: Poezija menja?

    Apsolutno.

    Ermin Čelenka Skomoranin kaže:


    Poetsko oblikovanje svijeta i života
    (NE ŽURITE U PJESNIKE, MLADIĆI)


    Malo je umjetnosti koje mogu , kao što može književna umjetnost, dati suverenu i originalnu viziju svijeta i života. Misli se da je lirska grana tj. poezija u užem smislu najstariji književni izričaj uopće. Osim toga poezija je najpogodnija da se njome izrazi svaka pa i najsuptilnija nijansa u osjećaju mislima i življenja pjesničkog subjekta.


    Ako je prvo poetsko djelo bilo neartikulisani krik pračovjeka ,kao izraz straha pred silama prirode , današnja poetska djela jesu sofisticirani jasno artikulisani i finalno kultivisani krici , ali ne više kao izraz primarnog straha, nego kao izraz zapitanosti nad pitanjima važnim i svevremenskim.

    Ipak, zajedničko i ondašnjem i ovdašnjem kriku jeste jedno , i rekao bih, jedino moguće ishodište ljudska duša , ili da budem precizan do kraja-duh koji stvara ideje i nove vrijednosti.

    Vjerujem da mnogi znamo da u malo duša obitiva stvaralački duh .Zbog čega je to tako , nisam siguran , ali mislim da imam i djelimičan odgovor.Bilo kako bilo svim dušama je u ovozemaljskoj i bogomdanoj konstalaciji odnosa još od pramajke Have i praoca Adema, a njihovim izgonom iz Dženneta (Raja) u naslijeđe dana patnja. Koja je bila džennetska misija ljudskog bića , ja neću ulaziti u to .

    U naslijeđe nam je dana i sudbina koja je sama po sebi , za ljudski um koji traži i pokušava pronaći logičnost u svemu , proturječna i neshvatljiva.


    Stoga da zaključim : imanentno je ljudskom biću da podnosi i trpi sudbinu. Mnogi od nas podnosimo i šutimo, ne usuđujući se preći preko praga u svijeta koji Zbori.

    Poezija je govor. Život koji govori.Personifikacija života koji se obraća onom ko njega živi čovjeku. Nije to samo besposlica , ili kako je neki nazvaše slovna besposlica i bajanje.


    Poezija to su porazi poručuje rahmetli Sarajlić čiji naslov pjesme sam i unio u naslov ovog rada. Odabrati poziv pjesnika teška je zadaća, bezmalo onoliko kolko je teško i živjeti. Odvažiti se da progovorimo i za, i protiv , rijeke zvane Život, rijeke zvane Sudbina, pojava kao što su rađanje i umiranje, i ono što one među se uokviruju, nije samo čin vanredne hrabrosti. To je istovremeno i postavljanje neobično teškog zadatka preda se. To je zadatak i imperativ mišljenja i razmišljanja. Da se misli i razmišlja, A potom o tome zbori i prozbori, imperativ je svakog književnog umjetnika.

    Ali i: pronaći i dodirnuti životni puls, pročitati broj otkucaja, prepoznati životnu dijagnozu, te na osnovi iste odrediti moguću terapiju za izlječenje, govoreći metaforično naravno, i to je jedna od zadaća umjetnika.


    Izgleda i suviše jednostavno da bi se moglo kazati: ne žurite u pjesnike, mladići!


    Međutim, ima nešto što u tom lancu neumitnosti što permanentno izostaje: nema nažalost u ovim našim zemaljskim odorama ni tačne dijagnoze , niti moguće terapije. Takva je to sudbina. Ostaje vječna, sizifovski simbolična borba. Sve se dešava i ostaje na nivou pokušaja. I poezija je pokušaj i ništa više. Pokušaj da se nevažno kakvom i kojom formom iskaže gola suština.


    Pjesnici pokušavaju rijeku života, taj životni fluid, za nas kao individualna ljudska bića ograničen brdima rođanja i smrti, da pretoče u rijeku poezije , poetski fluid.Ta poezija sama po sebi ne može biti važna kao što važan je život , što je, podsjetit ću vas , još do kraja nedefinisan pojam. Na tom putu pjesnik nailazi na nezgodnu prepreku u vidu alternative: životna sudbina naspram poetske sudbine, oštra realnost zbilje naspram svojevrsne fikcije.



    Prva može bez druge, druga ne može bez prve. Iz tog razloga ja kao pjesnik biram drugu, jer nigdje se fraza važno je učestvovati tako zorno ne ilustruje i potvrđuje kao što je to slučaj u čovjekovom životu.Nema tu pobjednika i pobjeđenih, niko se ne izvlači živ.

    Put je ireverzibilan, jednosmjeran.

    ... i nastavlja:



    Mene odista fascinira snaga duha smrtnoga bića i želim da iz te snage izvučem maksimum. Fascinira me šta jedan grumen oplemenjene ilovače može podnijeti i podnositi a sve uz pomoć Svemogućeg i Sveznajućeg. I šta je cilj i uspjeh?

    Kolabriranje između ovozemnog i transcendentalnog čini mi se uslov je za kakav-takav uspjeh. To naravno podrazumijeva vjeru u Boga i sve ono što takva vrsta vjerovanja uza se nosi.


    Pokušat ću poentirati i završiti jednim prijedlogom za razmišljanje.

    Nemam namjeru da ičim sugerišem odgovore na eventualna retorička pitanja koja će uslijediti poslije slijedeće informacije:

    Čovjekovo tijelo skup je ujedinjenih elemenata koji se mogu naći u prirodi kao što su: željezo, voda(hidrogen i oksigen),fosfor,aluminij,bakar itd. Ljudi su opet izračunali da se svi,ali bukvalno svi, ti gradivni elementi u datim količinama mogu kupiti za novce u bilo kojoj laboratoriji i da koštaju, za prosječno teškog čovjeka, nevjerovatnih 0,25$.

    Ja postavljam samo dva retorička pitanja:

    Zar isto toliko ne košta i grumen obične ilovače?!
    Zar se ponekad pomalo ne precijenim?!


    Vi nastavite. Pred vama su brušeni biseri moje duše koje na bejan iznosim i zbog vas i zbog sebe.I još nešto. Mnogo manje je dobrih čitalaca i slušalaca, nego što je dobrih pisaca.


    ...

  7. #7

    Odgovor: Poezija menja?

    Znam da MENE menja...Poezija tudja i poezija moja...Samo, ne znam je li ta promena dobra...Je li promena nabolje uvek promena na nasmejanije, zivlje, energicnije, bezbriznije...Onda me poezija ubija...Ona me ne priblizava svetu, ona me udaljava od njega...Kazu da mnogo "crnim stvari", da mnogo njih "primecujem"...Je li to zlo u danasnje vreme, zlo po mene? Ne mozemo mi poezijom drugog promeniti, cak ni najblizeg...Mi samo mislimo da poezijom nesto govorimo svetu, a, ustvari, nas glas samo tutnji u nama samima i ostavlja nas frustriranima...

  8. #8

    Odgovor: Poezija menja?

    ...
    Plač i smeh vrve u vrevi,
    bukću kao smola,
    bledi pronose tugu.

    I ja bih u vrevi da vrvim,
    osama na trgu me snađe,
    tišina njinom huku:

    kud oni šestarim,
    sa rujnih lica štijem lobanje kob.
    ...

    "Osama na trgu", Momcilo Nastasijevic

  9. #9

    Odgovor: Poezija menja?

    Onaj ko govori jezik poezije
    vidi je u svemu,
    ali ljudi koji je nedovoljno razumeju
    i ne vole, u tome vide samo
    - smor.

    mislim da> Poezija ne menja postojece, ali kod nekih stvara,
    sasvim nove svetove.

    i to je greska reci da nas menja,
    jer mi volimo samo onu poeziju
    koja nam daje odgovor na nas same,
    u kojoj se prepoznajemo

    mislim da nas ne menja, vec dopunjuje,
    uoblicuje sliku o tome sto je u nama
    bolje kaze, ono sto slutimo u nama
    ne znajuci da je bilo tu
    nemam obične sreće i nemam obične grehove

  10. #10

    Odgovor: Poezija menja?

    Mozda si u pravu kad kazes da dopunjuje...Hm...A mozda ni to nije sasvim tacno...Ona nam samo govori ko smo...Peva nam o onome sto ni sami nismo znali da jesmo...Znam to svaki put kada po prvi put citam nesto sto sam napisala kao u bunilu, ili kada po ko-zna-koji put letim po Miljkovicevim stihovima...Kad svaka zila zadrhti, i svaka zaspala iskra zavarnici...

  11. #11

    Odgovor: Poezija menja?

    ...

    Poezija je hrana za nasu dusu. Vrata koja nam otvara
    nova, dobra poezija, cesto otkriva neke recenice
    koje cemo momentalno prigrliti za zivotnu filosofiju
    jer su deo onog puta, na koji smo morali, ili smo
    se odavno sami odlucili da podjemo.

    Kao putokazi.

    A i kad pisemo poeziju,
    osecamo poetiku tih reci
    koje kao da dolaze sa nekog drugog mesta
    iznenadjujuci i nas same
    ali sa nasim srcem koje kuca u njima
    sa nama u svom krvotoku...
    nemam obične sreće i nemam obične grehove

  12. #12

    Odgovor: Poezija menja?

    ...

    Sreca je bezmisao
    ljubav je neuhvat...
    Ko ledeni vodopadi
    nerazmisljanja i pokusaja
    sumore krici mojom svescu.
    Dezorijentisane kulise stvaraju.
    Ja se tu krijem.
    Smirenje trazim.
    Belu tisinu u haosu bez ljudi.
    Samo je...
    Da postojim malo na takvom mestu.
    Da zaostanem.
    Da shvatim.

    ...

  13. #13

    Odgovor: Poezija menja?

    Nađoh,te,sa poezijom koja sve menja,i uvek sam verovala da dva mala retka pisana mogu da mi promene ceo bedast dan,čemernu nedelju,buđav mesec,,,,,Pa nađoh ovo,vrlo simpatično,sigurno čuste vi poštovaoce i najmanjeg stiha.

    GLEDATI NOGAMA

    Trebaju mi oči na nogama
    ne da bi vidjeo gdje hodam
    vec da hodam onim čime gledam.

    Ovako imam osjećaj da negdje
    u prenosu signala od oka do noge
    pogled zaluta na ruke ili na ud.

    Pa udom ugledam a rukom poletim
    i ne stigne mi do noge ili tek polovično
    pa sam u raskoraku
    izmedju onoga sto vidim i gdje sam krenuo.

    Očima na nogama gazio bi pogledom
    progledo korak pa bi znao
    da je krivica moga pogleda
    to pseće govno u koje sam
    zvirnjajući nogama stao.
    Taib Učkur

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  14. #14

    Odgovor: Poezija menja?

    Poezija pronalazi svoj smisao ukoliko svedočenjem o poseti duha čitača učini prozirnim, te se kroz njega nazre nadbitije. Dok čitamo, gledamo, slušamo, umetnost u nama budi sećanje na saobraženje... Poezija poput udava obavija se oko čoveka, njena sluz lepi se za čula, svojim stiskom lomi kosti navika, i najednom, vaskrsavajući silesiju osećanja, udomi biće u najvišu ipostasu, prepuštajući mu da se po želji opija svetlom istine.
    Mora se imati kuraži da se prihvati pozvanje pesnika. On nosi ne samo svoj, već i krst roda i ponavlja čin Božijeg Sina - iskupljenje čovečanstva. Ko zaživi u poetskom pregnuću, mora postati žrtva, uzeti na sebe sudbinu - "grehe naroda pred Silama", raspadati se u histeriji, maniji, boleštinama, razvratu, a u isto vreme biti ishodište lepote, ljubavi. Postajući ogledalo polomljene egzistencije i u isti mah nebeske ljubavi Logosne, preuzima na sebe patnje i grehe bližnjih i daljnih i otkriva imanentnost i transcedentnost ljudske samobitnosti - svetlost Božje blagodati i tamu infernalnog sveta.
    Umetnost ukazuje na polazište zasnivanja zajednice. Jer, čovek ne sme svetlost da zadrži za sebe, da se zatamni u sebičnom, ljubomornom samoodnošenju. Postojimo za druge, za zajednicu. Svedočenje je za drugog, time pronalazim svrhu svog postojanja, u nestjaženiju.Naše živovanje biva osmišljeno tek kad u prozirnosti ličnog postojanja drugom biva dohvatljiva svetlost, odnosno ljubav. Tek u ljubavi mogu da poznam drugo biće ...
    iz knjige "Prozor" Zosim Popac

    Gore navedeno se može pročitati i na blogu i u temama koje su se doticale pitanja umetnosti. Ali bih ovde hteo da podsetim na osećaj koji smo doživeli, svi od reda, neko samo u ranoj mladosti, a drugi živući za taj osećaj i njegovo obnavljanje, osećaj topline i nadahnuća koji krene iz dna trbuha i razlije se čitavim bićem, te nas obuzme nepojmljiva radost postojanja, a onda se smejemo, pevamo i ljubimo sve čega se dotaknemo. Radost isprovocirana viđenjem samog života. Zahvaćeni žrvnjem kolotečine i pukog svakodnevanja, gubimo dar da "vidimo" i osetimo viđeno. Obrvani obavezama, banalizujući život zasnivajući svoje odnose prema drugima na premisama trgovine i moći, navlačimo nebroj skorelih maski i više ne umemo da se iskreno radujemo i slavimo život u svoj njegovoj punoći i neiskazju. Ali, umetnost, a posebno poezija, ima moć da razdere patvorinu, izmesti iz učmalosti svakodnevlja i ćušne probuđeno ljudsko biće pred golotinju života. A čovek se u tom izmeštanju ponovo seti "sebe" i počne da se raduje. Obnavljajući osećaj radosti i slavljenja postojanja, zaživi u ljubavi i smirenju, prenoseći nesebično toplinu i ljubav svima u njegovom okruženju, ali i na čitavo postojanje.Tako poezija menja ne samo lični već i život čitave zajednice.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  15. #15

    Odgovor: Poezija menja?

    Odgovoriću na ovu temu iz ličnog ugla.
    Ja sam od malena bila više naklonjena poeziji nego prozi.Nekako sam bolje doživljavala pesnike.
    Čitajući poeziju imam osećaj da se moja duša pročišćuje.To je teško opisati rečima.Recimo...kad imam puno problema i kad mi je otprilike svega dosta poezija me razgali,pokaže mi neki lepi smisao života,lepšu stranu.Mislim da ona nosi mnogo jaču emociju, ma kog žanra bila, nego proza ,samim tim što je pisana u kraćem formatu od recimo romana,tako da pesnik samu srž smešta u nekoliko redaka a uglavnom je i pisana u dahu,nadahnuću.
    Mene menja.Čini me bogatijom za jedno osećanje,za jedan doživljaj.Volim poeziju.To je sasvim dovoljno.

Slične teme

  1. Humoristička poezija
    Autor chater77 u forumu Književnost
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 08.08.2018, 11:57
  2. Poezija koja se sluša
    Autor tetkaD u forumu Poezija
    Odgovora: 153
    Poslednja poruka: 08.05.2016, 06:13
  3. Poezija - ostala
    Autor proleće u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 22.07.2015, 21:16
  4. Moja poezija
    Autor ljuba-trebotin u forumu Poezija
    Odgovora: 584
    Poslednja poruka: 05.03.2014, 13:51
  5. Beat poezija
    Autor alpinista u forumu Poezija
    Odgovora: 31
    Poslednja poruka: 16.08.2012, 13:12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •