Jim Morrison
Prikaz rezultata 1 do 12 od ukupno 12

Tema: Jim Morrison

  1. #1

    Jim Morrison

    Džejms Daglas Morison (engl. James Douglas Morrison) je bio američki pevač, tekstopisac, pisac i pesnik. Rođen je u Melburnu, Florida 8. decembra 1943, a umro je 3. jula 1971. u Parizu. Bio je pevač i vođa rok grupe Dors i smatran je za jednog od najharizmatičnijih pevača u istoriji rok muzike. Takođe je i autor nekoliko knjiga pesama, kratkih dokumentarnih filmova i ranih muzičkih spotova. Morisonova smrt u 27. godini je zaprepastila njegove obožavatelje. Okolnosti njegove smrti i tajna sahrana su bile predmet beskrajnih glasina i igrali su značajnu ulogu u mistici koja nastavlja da ga okružuje.Škotskog porekla, Morison je bio sin admirala Džordža Stivena Morisona i Klare Klark Morison, koji su se upoznali na Havajima, gde je tada Stiv Morison, tada zastavnik, bio stacioniran.

    1943. trudna Klara Morison se preselila u Klirvoter, Florida da živi sa svekrom i svekrvom, dok je Stiven obučavan za pilota u obližnjoj bazi mornarice Sjedinjenih Država. Kada je njegova pilotska obuka bila završena, u proleće 1944, krenuo je da služi na Pacifičkom frontu za vreme Drugog svetskog rata. Klara je ostala na Floridi sa tek rođenim sinom. Vremenom, Morison je dobio mlađu sestru Anu i brata Endija.

    Kao što bi se očekivalo u vojničkom domu, Morisonovi otac i deda su bili strogo disciplinovani. Ali Morison je pripovedao, sa malo ironije, da kada je njegov otac bio kod kuće, Klara je bila ta koja je bila admiralov zapovednik.

    Prema Morisonu, jedan od najznačajnijih događaja u njegovom životu se desio 1947. tokom porodičnog putovanja u Novi Meksiko. On je taj događaj opisao ovako:

    "Prvi put sam otkrio smrt... Ja i moja majka i otac, i moja baba i deda, smo se vozili kroz pustinju u zoru. Kamion sa Indijancima je udario u kola ili tako nešto. Bilo je Indijanaca razbacanih po putu, krvareći do smrti. Ja sam bio samo dete, tako da sam ostao u kolima, dok su moj otac i deda otišli da provere to. Nisam video ništa... Sve što sam video je bila čudna crvena boja i ljudi kako leže unaokolo, ali sam znao da se nešto desilo, zato što sam mogao da iskopam vibracije ljudi oko mene i odjednom sam osetio da ni oni ne znaju šta se dogodilo više nego što sam ja znao. To je bio prvi put da sam osetio strah... i osetio sam u tom trenutku da su duše tih Indijanaca, možda jednog ili dvojice, kretale unaokolo i da su sleteli u moju dušu, a ja sam bio poput sunđera, spreman da sedim tamo i upijam".

    To ga uverenje neće napustiti do smrti, čak i u pesmi Peace Frog sa albuma Hotel Morison opisuje to iskustvo.

    Oba Morisonova roditelja su tvrdili da se taj događaj nikada nije desio. U mnogim svojim komentarima o tom događaju, Morison je tvrdio da je bio toliko potresen zbog nesreće da su mu čak roditelji rekli da je imao ružan san, da bi ga smirili. Bez obzira da li je događaj bio stvaran, zamišljen ili isfabrikovan, Morison se držao toga i ponavljao je činjenice o toj slici u svojim pesmama, poemama i intervjuima.

    Morison je maturirao u gimnaziji Džordž Vašington u Aleksandriji, Virdžinija, juna 1961. Prateći njegovog oca, cela porodica se preselila u južnu Kaliforniju avgusta iste godine. Džim je još jednom poslat da živi sa babom i dedom u Klirvoteru, gde je pohađao koledž Sankt Petersburg. Premeštaj je imao ekonomskog smisla pošto je Morisonov otac nastavio da živi na adresi svojih roditelja, uobičajeno rešenje za one koji su radili u vojsci.

    Ali život sa strogim trezvenjačkim starcima je bio težak za Morisona koji je voleo alkohol. Kasnije se prebacio na Državni univerzitet Floride, koji je pružao dobru nastavu, ali je bio predalek za razumljiv premeštaj. Morison se zato preselio bliže kampusu univerziteta, gde je, vremenom, postao cimer Džordža Grira i pojavio se u školskom filmu.

    Januara 1964, uprkos roditeljskim prigovorima, Morison se konačno uputio u Los Anđeles, gde je nastavio svoje nezavršeno studiranje na UCLA, upisavši se na studije filma.

    Umetnički koreni



    Pošto mu je otac bio mornarički oficir, Morisonovi su se često selili. To je za posledicu imalo da je Džimovo rano školovanje bilo stalno prekidano dok se premeštao iz škole u školu. Ipak, pokazao se kao inteligentan i sposoban đak posvećen časovima literature, poezije, religije, filozofije i psihologije, među ostalim, Morisonova sklonost za akademskim poslovima je pod velikom senkom njegove reputacije odmetnika i hedoniste, ali ova interesovanja su se jasno odrazila u njegovom razvoju kao pesnika i od velike su važnosti za razumevanje njegove vizije muzičkih nastupa ukopčanih sa elementima pozorišta.

    Biografi su konstano ukazivali na pisce i filozofe koji su uticali na Morisonovo razmišljanje i ponašanje. Još dok je bio tinejdžer, Morison je otkrio rad filozofa Fridriha Ničea. Takođe je bio privučen simbolističkim pesnicima iz 19. veka najviše engleskim pesnikom Vilijamom Blejkom i francuskom pesnicima Šarlom Bodlerom i Arturom Remboom. Bitnički pisci, kao na primer Džek Keruak, su takođe imali jak uticaj na Morisonove poglede i načine izražavanja. Morison je bio nestrpljiv da iskusi život opisanom u Keruakovoj knjizi Na drumu (On The Road) i uradio je to. Takođe je bio privučen francuskim bitničkim piscem Lujom Ferdinandom Destušom, poznatijim pod imenom Selin. Selinova knjiga Putovanje do kraja noći (Journey to the End of the Night) i Blejkovo Predosećanje nevinosti (Auguries of Innocence) odjekuju kroz Morisonovu ranu pesmu Kraj noći (End of the Night). Morison je čak upoznao i sprijateljio se sa Majklom MekKlurom, vrlo poznatim bitničkim pesnikom koga je cenio. MekKlur je uživao u Morisonovim stihovima, ali je još više bio zadivljen njegovom poezijom i ohrabrivao ga je da razvija svoje umeće.

    Morisonova vizija umetnosti i psihologije predstave je bilo obojeno radovima dramskog pisca Antonina Artoa, tvorcem Pozorišta i njegove zamene (Theater and its Double) i Živim pozorištem Džulijen Bek.

    Ostali radovi su povezani sa religijom, misticizmom, antičkim mitom i simbolikom su bili od stalnog interesa, posebno Heroj sa hiljadu lica (Hero With a Thousand Faces) Džozefa Kembela. Zlatna grana (The Golden Bough) Džejmsa Frejzera je takođe postala izvor inspiracije i oslikana je u uvodnim redovima pesme Ne dotaći Zemlju (Not to Touch the Earth).

    Morison je posebno bio privučen mitovima i religijom Indijanaca. Još dok je bio u školi, njegova porodica se preselila u Novi Meksiko, gde je mogao da vidi neka mesta i artefakte važne za Indijansku kulturu. Ova zanimanja su bila izvor mnogih veza sa stvorenjima i mestima, kao što su gušteri, zmije, pustinje i drevna jezera koji se pojavljuju u njegovim pesmama i poeziji. Radnje indijanskih šamana u bile ugrađene u neke Morisonove pokrete na sceni.

    Sa Dorsima




    Slika Džima Morisona na omotu albuma The Best of the Doors

    1965. nakon diplomiranja filma na UCLA, Morison je vodio boemski život na obližnjoj plaži Venecija. Zbog režima sa malo hrane i mnogo LSD-ija, 1966, nekada punačak Morison se oblikovao u boga roka učinjenim besmrtnim u čuvenoj seriji crno-belih slika koje je snimila Džoel Brodski. Poznata pod imenom sesija Mladog lava, uključivala je kultnu pozu razapetog Hrista, koja je bila na omotu ploče Best of the Doors (Najbolje od Dorsa).

    Morison je zapanjio kolegu sa UCLA Reja Manzareka čitanjem svojih stihova za Moonlight Drive (Vožnju na mesečini) i njih dvojica su osnovali Dorse. Uskoro im se pridružio bubnjar Džon Densmor. Gitarista Robi Kriger je primljen na Densmorovu preporuku i odmah je dodat u postavu.

    Ime Dors (Vrata) dolazi od imena knjige Oldusa Hakslija Vrata opažanja koje je pozamljeno iz citata Vilijama Blejka: "Kada se vrata opažanja očiste, bilo koja stvar će se pojaviti čoveku onako kako jeste, beskrajna". Vrata se mogu smatrati kao prelaz između dva sveta; ne znaš šta se dešava u drugom svetu ako ne pređeš prelaz. Kako je Morison to iskazao: "Postoje poznate i nepoznate stvari, a između njih su vrata".

    Zvuk Dorsa je bila značajna novina, kojom je dominirao Morisonov dubok, zvučan bariton protiv Manzarekovih klavijatura, Krigerovog gitarskog stila pod uticajem flamenka i klasike i Densmorovog tečnog udaranja u bubanj. Dorsi su bili jedinstveni jer nisu imali bas-gitaru u postavi. Manzarek je obezbeđivao bas na tek izdanim Fenderovom bas-klavijaturama. Iako su Dorsi snimali sa bas gitaristom, na koncertima su se pojavljivala njih četvorica.

    Što se tiče stihova, Dorsi su razvili novu podlogu za muziku, sa Morisonovim kopleksnim, punim iluzijama stihovima koji su istraživali teme poput seksa, misticizma, droga, ubistva, ludila i smrti. Iako je Morison poznat kao onaj koji je pisao tekstove za grupu, to nije sasvim tačno, jer je on uvek bio na mukama da se izrazi. Značaj doprinos što se tiče stihova je dao Kriger, koji sam ili uz zajedno sa Morisonom napisao neke od najvećih pesama grupe, ukljućujući Light My Fire i Touch Me.

    Morisonovo i Manzarekovo studiranje filma se brzo iskoristilo. Decenije pre nego što će video-spotovi postati uobičajenost, Morison i Dorsi su snimili promotivni fim za Break On Through koji je bio njihov prvi izdani singl. Spot je bio prost, ali profesionalno urađen. Sadržao je sva četiri člana grupe dok izvode pesmu na zatamljenoj sceni sa naizmeničnim kadrovima i krupnim planovima izvođača dok je Morison izgovarao tekst. Morison i Dorsi su nastavili da prave inovativne spotove, uključujući one za Unknown Soldier (Nepoznati vojnik) i People Are Strange (Ljudi su čudni).

    Dorsi su prvi put primećeni na nacionalnoj sceni u proleće 1967, nakon potpisivanja za Elektra Rekords. Singl, koji je napisao Kriger, bila je hit juna 1967. Tri meseca kasnije, Dorsi su se pojavili u Šou Eda Salivana, popularnoj emisiji nedeljom uveče koja je predstavila mladog Elvisa Prislija, a kasnije i Bitlse Americi.

    Izdavanjem drugog albuma Strange Days (Čudni dani), Dorsi su postali jedan od najpopularnijih rok bendova u SAD. Njihova mešavina bluza, džeza i roka sa primesama psihodelije nikada ranije nije bila čuna. Repertoar Dorsa je uključivao originalne pesme i karakteristične obrade, kao što su nezeboravna obrada Alabama Song (Pesma o Alabami) Bertolda Brehta i operete Kurta Vila Rise And Fall City of Mahagonny (Uspon i pad grada Mahagonija). Četvorka je takođe uspostavila novo tlo za rok muziku njihovim daljim radovima, uključujući čuvene pesme The End (Kraj) i When a Music's Over (Kada se muzika završi) i proširenu svitu koju su svirali na koncertu Celebration of Lizard (Slavljenje Guštera).

    Krajem šezdesetih, pritisak života pop zvezde je počeo da uzima danak nad Morisonom i nekada vitak pevač je počeo da se goji zbog svog intezivnijeg pijančenja. Iako ga omot albuma iz 1970. Absolutely Live prikazuje kao doteranog, sveže obrijanog u kožnim pantalonama, ta fotografija je zapravo bila slikana 2 godine ranije. Za vreme turneje na kojoj je album snimljen, Morison je bio kilograma teži. To je bilo za vreme dok je pokušao da pobegne od imidža kralja guštera, pustio je bradu i počeo je da nosi obične široke pantalone i majice.

    Morison je živeo slavno po često ponavljanom citatu Vilijama Blejka: put razuzdanosti vodi ka palati mudrosti. Čak i pre stvaranja Dorsa, uzimao je velike količine LSD-ja, ali se ubrzo po stvaranju grupe prebacio na alkohol, koji je počeo da pije u velikim količinama i govoreno je da je učestvovao je u raznim bahanalijama. Nekada je dolazio na snimanja pijan (može se čuti njegovo štucanje u pesmi Five to One (Pet na jednog). Na kraju mu je to uzelo danak.

    Tokom koncerta u Majamiju 1969, pijani Morison je optužen i naknadno osuđen zbog nepristojnog ponašanja i navodne javne golotinje. Taj događaj je rezultovao sa mnogo negativnog publiciteta i otkazivanja mnogih zakazanih koncerata.

    Zbog Morisonove kazne, Dorsi su počeli da menjaju pravac uspešnim izdavanjem albuma Morison Hotel. Album je sadržao mnogo gitarskog, orijentisanim bluzom zvuka i primećivalo se da se grupa vraća njihovim bluz korenima. U to vreme su imali samo hrpu Morisovih tekstova koji su napisani u ranim danima grupe i koji su obezbeđivali većinu materijala za prve tri ploče.

    Nakon poduže pauze, grupa se ponovo okupila da bi snimila krajem 1970. da bi snimila ono što će se ispostaviti kao zadnja ploča sa Džimom Morisonom, L.A. Woman (Žena iz Los Anđelesa). Ona je učvrstila povratak grupe svojim muzičkim korenima i uključivala je pesme koje će ubrzo postati jedne o njihovih najpopularnijih, uključujući naslovnu pesmu, Texas Radio and the Big Beat i ep Riders on the Storm.

    Album L.A. Woman je takođe svedočio o drugoj većoj promeni u karijeri grupe. Ubrzo nakon što je počelo snimanje, producent Pol Rotčild, koji je nadgledao sve ljihove ranija snimanja, je napustio projekat, a dugogodišnji inženjer Brus Botnik je došao kao zamena i uradio je album za koji su mnogi obožavaoci mislili da je ljihov najbolji od debija 1967. Album je takođe pokazao rastuću zrelost Morisonovog pevanja; neki od njegovih vokala su snimljeni u sobama za odmor studija Dorsa, zahvaljujući njihovoj odličnoj akustičnosti, što se posebno tiče kvaliteta odjeka.

    Među Morisonovim poznatijim nadimcima su Mr. Mojo Risin', anagram njegovog imena i Kralj guštera iz stiha ljegove čuvene poeme Celebration of the Lizard, dela koji se pojavio na albumu Dorsa iz 1968. Waiting for the Sun (Čekanje Sunca), a koji je snimljen u završenom obliku na albumu Absolutely Live.



    Poezija i filmovi


    Kao prvo i najbitnije, Morison je video sebe kao pesnika. On je počeo da piše još dok je bio u školi, noseći sveske sa sobom gde god da je išao, beležeći svoje misli i zapažanja. Nastavio je sa tom navikom do kraja života. Posebno je bio zaljubljen u pesnike kao što su Rembo i Bodler koji su postali poznati pesnici još dok su bili mladi. Na koledžu. On se interesovao za pozorište, film i kinematografiju. Ovi mediji su omogućili opipljivu prezentaciju ili okruženje za njegove reči i omogućili su da ikone i simboli koji su ispunjavali njegov rad budu vidljivi. Morison, uvek nestrpljiv da savlada svaki predmet koji preuzme, je govorio pozitivno o istoriji filma. Zato što je taj medij bio toliko nov, svaki student je mogao da zna skoro isto koliko je i njegov profesor znao. Ovaj kvalitet se činio Morisonu kao velika stvar i on je to video kao otvoren poziv za kreativnost.

    Iako je Morison bio dobro poznat pevač i pesnik, nailazio je na probleme kada je tražio izdavača za svoju poeziju, posebno za tip poezije koje je želeo da izda nego pesme koju su već imale svoju publiku. Morison je želeo da njegova poezija bude shvaćena ozbiljno, ne zapakovana u proste pop pesme, kao što su veći izdavači želeli. Nakon mnogo razmatranja i pomoći pesnika Majkla MekKlura, Morison je uspeo da izda dve knjige The Lords / Notes on Vision i The New Creatures. Obe knjige su bile posvećene Pameli Suzan (Kurson). Ovo su bile jedine dve knjige koje su izdate za Morisonovog života.

    Mnogo kasnije su uzdana dva posthumna izdanja poezije, a njih je odabrao i priredio Morisonov dobar prijatelj, fotograf Grenk Liskijandro. Prva knjiga Izgubljenih pisanja Džima Morisona (The Lost Writings of Jim Morrison) je naslovnjena Divljina (Wilderness) i za vreme svog izdavanja 1988. je postala bestseler. Druga knjiga, naslovljena Američka noć (The American Night), izdana 1990, je takođe bila uspeh.

    Samo jednom prilikom je Morison snimio svoje recitovanje poezije u studiju. Legenda kaže da je snimak zabeležen decembra 1970, na njegov 27. rođenjdan. Nekoliko godina kasnije, traka je pronađena i 1978. preostali Dorsi su se okupili i snimili muzičku podlogu za nju. Rad je izdan pod imenom Američki molilac i stiao je do mesta 54 na muzičkim top-listama.

    Morison je imao malo prilika da isproba svoju strast za film pre svoje smrti. Njegov najpoznatiji, ali retko viđen pokušaj je HWY, projekat koji je započeo 1969. Morison je finansirao projekat i osnovao je svoju producentsku kompaniju da bi obezbedio potpunu nezavisnost svog rada. Film je više bio umetnički film neko komercijalni pokušaj, a Morison je glumio stopera koji je postao ubica i kradljivac kola. Isti ili vrlo sličan lik je nagovešten u pesmi Riders On The Storm. Film pokazuje uticaj ostalih producenata nezavisnih umetničkih filmova kao što su Vorhol, Antonioni, Godard i Enger.
    Poruku je izmenio silvia, 02.06.2012 u 11:20
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  2. #2

    Odgovor: Jim Morrison

    Morisonova porodica



    Džimov rani život je bio nomadski što je bilo tipično za vojničke porodice. Iako je njegov otac bio veliki autoritet, njegove zvanične dužnosti su izazivale da bude često odsutan od kuće. Zato je Džimova majka Klara, postala dominantna ličnost u njegovom domu.

    Džeri Hopkins je zabeležio izjavu Džimovog brata Endija kako objašnjava da su njihovi roditelji bili odlučni da nikad ne koriste telesno kažnjavanje na svojoj deci i držali su se te odluke. Umesto toga, uvodili disciplinu i kažnjavali na tradicionalni vojnički način, vikanjem i grdnjom dok dete ne počne da plače i prihvati svoju krivicu. Endi je rekao da se nikada nije mogao uzdržati od plakanja, dok je Džim naučio da trpi to i nikada nije pustio suzu.

    Biografi su zapisali da je tokom svoje mladosti Morison bio učtiv sin koji se isticao u školi i uživao u plivanju i drugim vanjskim aktivnostima. Njegovi roditelji su se nadali da će Džim pratiti očeve vojničke tragove, i neko vreme, Morison je bio srećan da se ugleda na svog oca, nameravajući da studira u Anapolisu. Ova savršena slika neće dugo potrajati.

    U doba adolescencije, Morison je otkrio čuda alkohola i uklopio se u obrazac dugogodišnjeg zavisnika od alkohola i droge. Nekada poslušan dečak je postao otvoreni buntovnik i odbijao je svaki autoritet. Iako su njegovi profesori prepoznali njegovu inteligenciju (navodno je ima koeficijent inteligencije od 140), često je bio nemiran na času i postao je problem što se tiče discipline. I pored svega toga, bio je popularan da mu je ponuđeno članstvo u najeksluzivnijem bratstvu. On je odbio ponudu.

    Takođe je otkrio čari seksa i snažno je nastavljao sa tim zanimanjem, stavljajući svoja iskustva i fantazije u svoje stihove i pesme.

    Kada je Morison diplomirao na UCLA, prekinuo je sa većinom porodičnih kontakata. U vreme kada se Morisonova muzika penjala na top-listama u 1967, on nije bio u kontaktu sa svojom porodicom više od godinu dana i lažno je tvrdio da su njegovi roditelji i rođaci mrtvi. Ova dezinformacija je bila objavljena kao deo materijala distribuiranim sa prvim albumom Dorsa.

    Kako se prisećao u No One Here Gets Out Alive, tokom koncerta na koji je došla njegova majka, Morison je odbio da priča sa njom ili da je vidi i pretio je da će odbiti da peva ako ona bude u publici. Na kraju je ubeđen da izađe na scenu, gde se, tokom edipovskog dela pesme The End, okrenuo ka njoj sa podsmehom i izgovorio je poznate stihove.

    Ovi događaji su izazvali u mnogima da pomisle da je bilo velike mržnje u porodici i da su ti zastrašujući stihovi koji su obojeni slikama ubistva, silovanja i incesta bili predstavnici Morisonovih shvatanja i nagoveštali patološku pozadinu u porodici.

    Dok je ta poezija pokušavana da bude čitana kao autobiografija, to nije bilo često produktivan napor, posebno kada pisac piše o tamnoj strani ljudske prirode. Iako mi ne možemo znati šta se odvijalo u srcu Kralja guštera ili u Morisonovom domu, Morisonovi, koji su se obično uzdržavali od priče sa novinama, često govorili da smatraju da se saopštenje koje se odnosi na njihovu smrt pokušaj da se sakriju od radoznalih očiju medija. Oni su shvatili da su uznemirujući stihovi inspirisani događajima ispričanim u knjizi Trumana Kapota In Cold Blood.

    Ako je Morison zaista pokušavao da zaštiti privatnost svoje porodice, to je verovatno bila velika olakšica za sve one zainteresovanie da se drže podalje od javnosti. U isto vreme dok su Morisonove pesme zasićivale radio-talase, njegov otac je postao najmlađi admiral u američkoj mornarici, stacioniran na Pacifiku, za vreme vrlo spornog Vijetnamskog rata. Bilo bi sumnjivo da bi admiral uživao da bude povezan sa prevratničkim genijem iz Dorsa ili da li bi mladi odmetnik želeo da bude povezan sa vojnim establišmentom koji je mrzeo.

    Možda nešto može da se uvidi iz pisma koje je poslao admiral kao podršku svom sinu u njegovom slučaju zbog optužbe za loše ponašanja pred sudom Floride. U tom pismu, admiral priča o uzajamnoj privrženosti koje su njegovo troje dece imali jedno prema drugom. Takođe je iskazao ponos neverovatnim muzičkim dostignućima svog sina i veliku zabrinutost i žaljenje zbog njegovih problemima na Floridi. On je čvrsto branio karakter svog sina i dodao je: "Ja ću uvek pratiti njegov napredak sa najvećim interesom i brigom i biću spreman da mu pomognem na bilo koji način, ako zatraži".

    Džimov otac je priznao prekid u porodičnim odnosima, ali da preuzima odgovornost na sebe kazavši da ne može da krivi svog sina što ga nije protiv svoje volje kontaktirao pošto je on (Morisonov otac) bio taj koji ga je izgrdio zato što je tražio od porodičnog prijatelja da finansira njegovu ranu muzičku karijeru. On je čak išao dalje, ismevajući sinovljeva interesovanja i potcenjujući njegov talenat. Morisonov uspeh je jasno dokazao admiralu da nije bio u pravu u svojoj proceni sinovljevih sposobnosti, ali je šteta učinjena.

    Morisonove žene


    Morisonu, velikom zavodniku, nikada nije nedostajala pažnja žena, uključujući tu i njegovu dugogodišnju pratilju, Pamelu Kurson. Pamela je upoznala Džima pre nego što je postao slavan i bogat i ohrabrivala ga je da razvija svoju poeziju, koja je bila njegova istinska kreativna strast. Vremenom, Pamela je počela da koristi Morisonovo prezime sa njegovim očiglednim pristankom, a Džim se odnosi prema Pamelinim roditeljima kao da su mu tast i tašta.

    Tačno je da Pamela nije bila srećna zahtevima kojima su Dorsi trošili Morisonovo vreme i talenat, tvrdeći da ga oni odvlače od pesničkog poziva. Ipak, ona je sigurno profitirala od Morisonove zarade, dok je on izgledao srećan da troši na nju. Finansirao je otvaranje butika koji je ona vodila. Kada su troškovi butika narasli, računovođa Dorsa je ubeđivao Morisona da smanji svoju novčanu pomoć Pameli. Morison je odgovorio da bi radije potrošio novac na Pamelu nego na računovođe.

    Ipak, njihov odnos je bio buran sa čestim glasnim svađama koja su pratila pomirenja uz suze. Deni Sagerman, bivši saradnik Dorsa, je naveo da je deo njihovih problema možda proizišao iz sukoba između onoga ša su oni shvatali kao ideal otvorene veze i emocionalno bolnih posledica života u takvoj vezi. Pošto nijedno nije moglo priznati da ne mogu podneti drugačije seksualne aktivnosti, njihove rasprave su izbijale iz onoga što je izgledalo da je trivijalnost.

    Iako je Džim iznajmio apartman za Pamelu i živeo normalno sa njom, često je ostajao u hotelu ili spavao u kancelariji Dorsa. Kada je kupio bungalov u kanjonu Topanga, prepisao ga je na Pamelu.

    Tokom svog života, Morison je predstavljao Pamelu kao svoju kosmičku suprugu i u svom testamentu je ostavio sve njoj. Posle njegove smrti, kalifornijski sud je priznao Pamelu Karson za njegovu vanbračnu ženu.

    Iako je Džim Morison upoznao Pamelu na početsku svoje karijere, ona nije bila njegova prva ljubav. U srednjoj školi, Morison je imao devojku po imenu Tendi Martin. Dok je pohađao koledž na Floridi, Morison je upoznao Meri Verbilou. Kada se on prebacio na UCLA, Meri ga je pratila u Kaliforniju. Meri su veoma voleli ostali članovi grupe i Morisonovi prijatelji i porodica, ali veza nije dugo trajala. Nakon malog nesporazuma, Džim je utehu pronašao u drugoj devojci. Kada ga je Meri otkrila golog u ženskom apartmanu, toliko je bila povređena da je raskinula sa njim. Iako su pričali sa vremena na vreme, nisu više postali par. Rej Manzarek je rekao da je Morison napisao u uspomenu svojoj izgubljenoj ljubavi. U pismu koje je napisao Los Anđeles Tajmsu, Džon Densmor je ozjavio da je pesma The Crystal Ship takođe napisana za i o Meri.

    1970, Morison je učestvovao na ceremoniji vikanskog venčanja sa piscem Patrišom Kenili, iako takve ceremonije zakon nije priznao.[1] Prema Patrišinoj autobiografiji, u vreme kada se desila ceremonija, i ona i Morison su shvatili njene neobavezujuću pravnu prirodu. Ipak, Morison nije shvatao ceremoniju ozbiljno čak ni na emotivnom nivou i veza nije potrajala više od desetak susreta u roku od dve godine. Kenili je razmatrala svoje iskustvo sa Morisonom u svojoj autobiografiji i u intervjuima objavljenim u knjizi Supruge roka (Rock Wives).

    Morison je redovno uživao u svojim obožavateljkama. Imao je brojne kratke izlete sa poznatim ličnostima, uključujući sa Niko iz Velvet andergraunda, Grejs Slik iz Džeferson erplejna i Dženis Džoplin.[2] Džudi Hadleston se takođe prisećala svoje veze sa Morisonom u Živeti i umiranje sa Džimom Morisonom. U vreme njegove smrti, bilo je izveštavano o oko 20 postupaka za priznavanje očinstva.


    Smrt



    Morison se marta 1971. preselio u Pariz, sa namerom da napravi pauzu od koncerata i da se koncentriše na pisanje. Nadajući se da će vratiti svoj život na pravi put, Morison je oslabio i obrijao bradu.

    Umro je ubrzo nakon toga 3. jula 1971, u svojoj kadi u 27. godini; mnogi obožavatelji i biografi su tvrdili da je to bilo zbog predoziranja drogom, ali zvanični izveštaj kaže da je uzrok otkazivanje srca. Autopsija nije izvršena zato što je medicinski veštak, postupajući po francuskom zakonu, nije pronašao tragove borbe ili zločina. Nepostojanje zvanične autopsije je ostavilo mnoga pitanja nedogovorena i obezbedilo je pogodno tle za špekulacije i glasine.

    U svojoj autobiografiji, Deni Sagerman pripoveda da se nakratko sreo sa Pamelom kada se vratila u Ameriku polovinom sedamdesetih. Prema ovoj priči, Pamela mu je rekla da je Morison umro od predoziranja heroinom, kada je ušmrkao obilnu količinu te supstance verujući da je to kokain. Sagerman je dodao da je Pamela dala različite kontradiktorne verzije Morisonove smrti, ali izgleda da je većina fanova prihvatila teoriju o heroinu. I sama Pamela je umrla od predoziranja heroinom ubrzo pošto je priznata za Morisonovu vanbračnu ženu. Kao i Morison, i ona je imala 27 godina kada je preminula.

    Morison je sahranjen u Uglu pesnika na poznatom groblju Per Lašez u istočnom Parizu. Povodom 10. godišnjice Morisonove smrti, 1981. hrvatski vajar [3] izradio je i postavio na grob kamenu bistu Džima Morisona, koju su posetioci godinama uništavali, sve dok 1988. nije ukradena s groblja. U prošlosti su njegovi obožavaoci ostavljali đubre, grafite i kanabis iza mesta gde je grob okružen ogradom. Žalbe zbog skrnavljenja okolnih grobova od strane brojnih porodica pokojnika su dovele do brojnih očekivanja da će Morisonovi ostaci biti premešteni kada istegne tridesetogodišnji zakup. Ipak, pariske vlasti su demantovale takvu nameru. Doista, Morisonov grob je posto jedna od najpopularnijih turističkih odrednica u Parizu, zajedno sa Ajfelovim tornjem, Notr Damom i Luvrom. 1993, njegova porodica je posetila grob i sklopila ugovor sa kompanijom za čišćenje da se uklone grafite sa obližnjih grobova.

    Mnogi obožavaoci su pokušali da prevedu natpis na grčkom jeziku Κατά τον δαίμονα εαυτού (na latinici: KATA TON DAIMONA EAVTOU) koji je urezan u nadgrobni spomenik. Različite interpretacije su predložene, uključujući "dole (verovatno u Paklu) sa svojim demonima", "sagoreo zbog svojih demona", "sa samim đavolom" i slično. Ali na starogrčkom jeziku reč daimon znači duh pre nego demon i nema negativne ili pežorativne osobine. Fraza je pravilnija prevedena kao "veran svom duhu" i to je značenje koje je želela Morisonova porodica kada je odabran natpis. Morisonov otac je bio taj koji je ili odabrao frazu ili je sam smislio.

    Neki teoretičari zavere smatraju da Morison nije preminuo u Parizu. Činjenica je da je samo dvoje ljudi (osim policije, medicinskog osoblja i pogrebnika), priznalo štampi da je videlo njegovo telo, što je pomoglo da se glasina da je živ održi preko 30 godina.

    Tokom Morisonove burne karijere, bilo je brojnih glasina da je poginuo u saobraćajne nesreće ili je umro od predoziranja drogom. Takođe je u danima pre objavave njegove smrti, štampi bilo rečeno da je Morison prosto "vrlo umoran" i da se odmara u neimenovanoj francuskoj bolnici. Možda zato nije začuđujuće da obožavaoci sumnjaju u realnost njegove smrti.

    Džeri Hopkins se seća u Kralju guštera (The Lizard King) da, pre nego što su Dorsi stekli veliki uspeh, se Morison šalio da će lažirati svoju smrt da bi generisao publicitet. Prema nekim Morisonovim prijateljima i kolegama iz benda, jednom kada Dorsi steknu svoj izvanredan supeh, javnost ih neće više videti tako poželjnim. Morison je tada pričao o želji da lažira svoju smrt i ode u Afriku da bi izbegao pogled koji je pratio svaki njegov pokret. Rekao im je da, ako bude uspeo sa planom, će im pisati koristeći svoj pseudonim Gospodin Modžo Rajsin (Mr. Mojo Risin).

    Takav čin nestajanja bi imao paralelu sa sa životom Artura Remboa. Prema Robiju Krigeru i ostalim članovima Dorsa, oni nisu primili nikakva pisma. Ipak, neki njegovi obožavaoci i dalje veruju da je to prevara.

    Špekulacije oko razloga i stvarnosti Morisonove smrti igra veliku ulogu u Morisonovom misticizmu. Glasine još kruže da je Morison izvršio samoubistvo, da ga je ubila CIA ili veštica, da je umro u toaletu u poznatom pariskom noćnom klubu Rock and Roll Circus i slično. Ako se doda to upornim tvrdnjama da je još uvek živ i da živi u Indiji, Africi, Južnoj Americi, kao kauboj u Oregonu ili u Nju Džerziju, ispada da i Morisonova legenda ima svoj život. Možda je podesno da se Morison kao čovek, uvek fasciniran drevnom mitologijom, spojio sa slikom Morisona kao Dionisa, uvek umirućeg i ponovnog rođenog boga ekstaze starih Grka.
    Poruku je izmenio silvia, 02.06.2012 u 11:21
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  3. #3

    Odgovor: Jim Morrison

    Uticaj



    Morison je ostao jedan od najpopularnijih i najuticjnijih pevača u istoriji roka, dok su pesme Dorsa postale obavezne u kompilacijama stanica koje su puštale klasičnu rok muziku. Do današnjih dana, on je široko poštovan kao prototip rok zvezde: grub, privlačan i misteriozan. Kožne pantalone kojima je bio privržen na sceni i van nje su postale stereotip nošnje rok zvezde.

    Džim Morison je uticao na mnoge, uključujući: Peti Smita, Jana Kurtisa, Dejvida Gejhana, Henrija Rolinsa, Jana Ostberija, Perija Farela, Skota Vejlanda, Trenta Reznora, Skota Stapa, Edija Vedera i čak Merilina Mensona.

    Legendarni pank prototip Igi end Studžis su govorili da su se okupili nakon što je pevač Igi Pop bio inspirisan Morisonom na koncertu u En Arboru, Mičigen. Jedna od Igijevih najbolje prihvaćenih pesama The Passenger je zasnovana na jednoj od Morisonovih poema.

    MekKlur je napisao poemu Za Džima Morisona, u čast njihovog prijateljstva. On je recitovao ovaj rad uz pratnju klavijatura Reja Manzareka.

    Valas Fouli, profesor francuske književnosti na univertitetu Djuk i međunarodno priznat stručnjak za pesnika Artura Remboa, je napisao knjigu „Rembo i Džim Morison“ sa podnaslovom „Pobunjenik kao pesnik“. U ovoj knjizi, Fouli se priseća kako se iznenadio kada je primio pismo od Džima Morisona, koji se zahvalio Fouliju na najnovijem prevodu Remboovih pesama na engleski. „Ne čitam francuski lako“, napisao je, „vaša knjiga putuje sa mnom“. Ovo je bilo Morisonovo predstavljanje Fouliju. Kada je prvi put čuo muziku Dorsa, Fouli je odmah prepoznao Reboov uticaj na Morisonove stihove. Fouli je držao predavanja na brojnim univertitetima poredići živote, filozofije i poeziju Morisona i Remboa. Druge kolege su videle očiglednu vrednost dodavanja Morisona njihovim reportažama o simbolizmu i časovima moderne poezije, mameći mnogo studenata u ozbiljne studije poezije.

    Ranih osamdesetih, režiser niskobudžetnih filmova Keri Bučanan je snimio film 'Više od Dorsa, koji ističe teoriju da je Morisona zajedno sa Džimijem Hendriksom i Dženis Džoplin, ubila vlada u pokušaju da se obračuna sa radikalima.

    1991. Oliver Stoun je snimio film Dors o životu Džima Morisona sa Valom Kilmerom u glavnoj ulozi. Film je kritički dobro prošao, ali je bio komercijalni neuspeh. Preživeli Dorsi nisu bili zadovoljni istorijskim slobodama koje je Stoun ubacio u njihovu priču. Obožavaoci su verovali da nije uspeo da prikaže Morisonovu poetsku stranu i da se samo držao njegove hedonističke strane. Kilmer je bio Stounov drugi izbor za ulogu, a prvi je bio Jan Ostberi (što je on odbio), iako je takođe bilo izvešteno da je Kajl MekLahan (koji je glumio Manzareka) želeo ulogu Morisona za sebe. Ostberi se 2000. pridružio kao pevač novoj inkarnaciji Dorsa (Dors 21. vek).

    Iako nije potvrđeno, Bob Barden, tvorac stripa Flaming Carrot Comics je ostavio par tragova da je glavni lik zasnovan na Džimu Morisonu.

    Nasledstvo Džima Morisona i Dorsa


    Džim Morison je često tvrdio da ide stopama francuskog pesnika Artura Remboa („Ja sam Rembo sa kožnom jaknom“, kako je jednom rekao). Neki izvori kažu, iako je to neprovereno, da je tokom boravka u Francuskoj pred kraj svog života, Džim posetio Šarlvil, rodno mesto Remboa na severu Francuske. U svakom slučaju, veza između „čoveka sa dušom od vetra“ (Remboov nadimak) i „kralja guštera“ (Morisonov nadimak) je vrlo podesna; obojica su bili sinonim za razmetanje i pobunu mladih protiv konzervativnog društva koje je želelo da priguši ličnost kroz društvenu kontrolu; obojica su bili briljantne osobe u rascepu između svojih ambicija da protresu stanje kroz svoju umetnost i svoje težnje da izgube kontakt sa stvarnošću pre nego što ih stignu i obore sopstveni demoni; ali najviše od svega, oni su bili viziionari sa dubokim i mističnim osećanjem da postoji nešto više, nešto što nam je njihova poezija i muzika dozvolila dodirnemo, makar samo na kratko. Džim je jednom rekao: „Ako moja poezija teži do dostigne bilo šta, to je da oslobodi ljude od ograničenog toka života u koji gledaju i osećaju“. A to je tačno ono što su on i Dorsi uspeli: sa svojom muzikom oni ostaju sa nama dugo nakon što se „muzika završi“ i odvode nas na nepoznate teritorije. Ostavljaju nas da se „probijemo na drugu stranu“, makar i kratko. Oni su zaista otvorili „vrata opažanja“, vrata koja ne mogu biti nikad više zatvorena. A to je verovatno istinsko nasleđe Džima Morisona i Dorsa.

    izvor:Wikipedia, American legends, http://home.att.net/~chuckayoub/Jim_...biography.html, www.tv.com
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  4. #4

    Odgovor: Jim Morrison

    Morisonovi citati


    • The first time I discovered death...me and my mother and father, and my grandmother and grandfather, were driving through the desert at dawn. A truckload of Indians had either hit another car or something- there were Indians scattered all over the highway, bleeding to death. I was just a kid, so I had to stay in the car while my father and grandfather went to check it out. I didn't see nothing- all I saw was funny red paint and people lying around, but I knew something was happening, because I could dig the vibrations of the people around me, and all of a sudden I realized that they didn't know what was happening any more than I did. That was the first time I tasted fear...and I do think, at that moment, the souls of those dead Indians- maybe one or two of them-were just running around, freaking out, and just landed in my soul, and I was like a sponge, ready to sit there and absorb it.


    • I like any reaction I can get with my music. Just anything to get people to think. I mean if you can get a whole room full of drunk, stoned people to actually wake up and think, you're doing something.


    • I think that more than writing and music, my greatest talent is that I have an instinctive knack of self-image propagation. I was very good at manipulating publicity with a few little phrases like 'erotic politicians'. Having grown up with TV and mass magazines, I knew instinctively what people would catch on to, so I dropped those little jewels here and there, seemingly very innocently; of course, I was just calling signals.


    • I like ideas about the breaking away or overthrowing of established order. I am interested in anything about revolt, disorder, chaos, especially activity that seems to have no meaning. It seems to me to be the road towards freedom - external freedom is a way to bring about internal freedom.

    • That's what real love amounts to- letting a person be what he really is. Most people love you for who you pretend to be. To keep their love, you keep pretending- performing. You get to love your pretence. It's true, we're locked in an image, an act- and the sad thing is, people get so used to their image, they grow attached to their masks. They love their chains. They forget all about who they really are. And if you try to remind them, they hate you for it, they feel like you're trying to steal their most precious possession.


    • People are afraid of themselves, of their own reality; their feelings most of all. People talk about how great love is, but that's bullshit. Love hurts. Feelings are disturbing. People are taught that pain is evil and dangerous. How can they deal with love if they're afraid to feel? Pain is meant to wake us up. People try to hide their pain. But they're wrong. Pain is something to carry, like a radio. You feel your strength in the experience of pain. It's all in how you carry it. That's what matters. Pain is a feeling. Your feelings are a part of you. Your own reality. If you feel ashamed of them, and hide them, you're letting society destroy your reality. You should stand up for your right to feel your pain.

    • I offer images- I conjure memories of freedom that can still be reached- like the Doors, right? But we can only open the doors, we can't drag people through. I can't free them unless they want to be free. Maybe primitive people have less bullshit to let go of, to give up. A person has to be willing to give up everything- not just wealth. All the bullshit that he's been taught- all society's brainwashing. You have to let go of all that to get to the other side. Most people aren't willing to do that.



    • I see myself as a huge fiery comet, a shooting star. Everyone stops, points up and gasps "Oh look at that!" Then- whoosh, and I'm gone...and they'll never see anything like it ever again...and they won't be able to forget me- ever


    • Think of us as erotic politicians.


    • Friends can help each other. A true friend is someone who lets you have total freedom to be yourself-and especially to feel. Or, not feel. Whatever you happen to be feeling at the moment is fine with them. That's what real love amounts to-letting a person be what he really is.


    • Blake said that the body was the soul's prison unless the five senses are fully developed and open. He considered the senses the 'windows of the soul.' When sex involves all the senses intensely, it can be like a mystical experence.


    • Drugs are a bet with your mind.


    • Expose yourself to your deepest fear; after that, fear has no power, and the fear of freedom shrinks and vanishes. You are free.


    • I am interested in anything about revolt, disorder, chaos-especially activity that seems to have no meaning. It seems to me to be the road toward freedom... Rather than starting inside, I start outside and reach the mental through the physical.
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  5. #5

    Odgovor: Jim Morrison

    • "I think of myself as an intelligent, sensitive human being with the soul of a clown, which always forces me to blow it at the most important moments."


    • "I think the highest and lowest points are the important ones. Anything else is just... in between. I want the freedom to try everything."

    • "I think I was just fed up with the image that had been created around me, which I sometimes consciously, most of the time unconsciously cooperated with. It just got too much for me to really stomach and so I put an end to it one glorious evening."

    • The most important kind of freedom is to be what you really are. You trade in your reality for a role. You trade in your sense for an act. You give up your ability to feel, and in exchange, put on a mask. There can't be any large-scale revolution until there's a personal revolution, on an individual level. It's got to happen inside first."
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  6. #6

    Odgovor: Jim Morrison

    SILVIA +5
    stvarno mi je drago. da si pokrenula ovu temu

    Moramo naučiti ove generacije
    odakle je sve počeloooooooooo
    al se bojim da njima ništa nije važno.
    Jednostavno NE razunmeju
    brm, brm, brrrrrrrrrrrrrrrrm m

  7. #7

    Odgovor: Jim Morrison

    "Celebration Of The Lizard"

    Lions in the street and roaming
    Dogs in heat, rabid, foaming
    A beast caged in the heart of a city
    The body of his mother
    Rotting in the summer ground
    He fled the town

    He went down South and crossed the border
    Left chaos and disorder
    Back there over his shoulder

    One morning he awoke in a green hotel
    With a strange creature groaning beside him
    Sweat oozed from its shining skin
    is everybody in?
    is everybody in?
    is everybody in?
    the ceremony is about to begin


    Wake up!
    You can't remember where it was
    Had this dream stopped?

    The snake was pale gold
    Glazed and shrunken
    We were afraid to touch it
    The sheets were hot dead prisons
    And she was beside me
    Old, she's no, young
    Her dark red hair
    the white soft skin

    Now, run to the mirror in the bathroom
    Look!
    shes coming in here
    I can't live thru each slow century of her moving
    I let my cheek slide down
    The cool smooth tile
    Feel the good cold stinging blood
    The smooth hissing snakes of rain . . .

    Once I had, a little game
    I liked to crawl, back in my brain
    I think you know, the game I mean
    I mean the game, called 'go insane'

    you should try, this little game
    Just close your eyes, forget your name
    Forget the world, forget the people
    And we'll erect, a different steeple

    This little game, is fun to do
    Just close your eyes, no way to lose
    And I'm right there, I'm going too
    Release control, we're breaking thru

    Way back deep into the brain
    Back where there's never any pain
    And the rain falls gently on the town
    And over the heads of all of us
    And in the labyrinth of streams
    Beneath, the quiet unearthly presence of
    gentle hill dwellers, in the gentle hills around
    Reptiles abounding
    Fossils, caves, cool air heights

    Each house repeats a mold
    Windows rolled
    Beast car locked in against morning
    All now sleeping
    Rugs silent, mirrors vacant
    Dust Lying under the beds of lawful couples
    Wound in sheets
    And daughters, smug
    With semen eyes in their nipples

    Wait
    There's been a slaughter here

    (Don't stop to speak or look around
    Your gloves and fan are on the ground
    We're getting out of town
    We're going on the run
    And you're the one I want to come)

    Not to touch the earth
    Not to see the sun
    Nothing left to do, but
    Run, run, run
    Let's run
    lets run

    House upon the hill
    Moon is lying still
    Shadows of the trees
    Witnessing the wild breeze
    C'mon baby run with me
    Let's run

    Run with me
    Run with me
    Run with me
    Let's run

    The mansion is warm, at the top of the hill
    Rich are the rooms and the comforts there
    Red are the arms of luxuriant chairs
    And you won't know a thing till you get inside

    Dead president's corpse in the driver's car
    The engine runs on glue and tar
    C'mon along, we're not going very far
    To the East to meet the Czar

    run with me
    run with me
    run with me
    let's run

    Some outlaws lived by the side of the lake
    The minister's daughter's in love with the snake
    Who lives in a well by the side of the road
    Wake up, girl! We're almost home

    We should see the gates by mornin'
    We should be inside by evening,

    sun sun sun
    burn burn burn
    burn, burn, burn,
    i will get you
    soon,
    soon,
    soon

    i am the lizard king
    i can do anything

    We came down
    The rivers and highways
    We came down from
    Forests and falls

    We came down from
    Carson and Springfield
    We came down from
    Phoenix enthralled
    And I can tell you
    The names of the Kingdom
    I can tell you
    The things that you know
    Listening for a fistful of silence
    Climbing valleys into the shade

    for seven years, i dwelt
    in the loose palace of exile
    playing strange games with the girls of the island
    now, i have come again
    to the land of the fair, and the strong, and the wise
    brothers and sisters of the pale forest
    children of night
    who among you will run with the hunt?
    now night arives with her purple legion
    Retire now to your tents and to your dreams
    Tomorrow we enter the town of my birth
    I want to be ready'
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  8. #8

    Odgovor: Jim Morrison

    NEW HAVEN

    The soaked ocean.

    As he fell off the blue stage,
    Muttering sounds against the marrow
    Of decency, anxious windows,
    Callous hands hitting teenage
    Daughters, terrible wrath,
    Ears of millions became cluttered.

    They came to see the play, not listen
    To his fountain of earth, eternal signals.
    He gasped, talked to withered towns.
    People got wings, flew away as
    He laboured into lakes of souls.
    Here was this big mother of emptiness,

    Sucking a straw. The ship of
    Sweaty hair was turned upside down,
    Lowered into a fast peaking orbit,
    Moon of wet fur, lingering, sleeping
    The couch at Santa Monica Boulevard,
    Hollywood, city of paper diamonds.
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  9. #9

    Odgovor: Jim Morrison



    Photo by Linda McCartney
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  10. #10

    Odgovor: Jim Morrison

    POWER

    I can make the earth stop in
    its tracks. I made the
    blue cars go away.

    I can make myself invisible or small.
    I can become gigantic & reach the
    farthest things. I can change
    the course of nature.
    I can place myself anywhere in
    space or time.
    I can summon the dead.
    I can perceive events on other worlds,
    in my deepest inner mind,
    & in the minds of others.

    I can

    I am
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  11. #11

    Odgovor: Jim Morrison




    Srećan ti rođendan, gde god bio.

    Volim prijateljski da karam, bez obaveze da mi se uzvrati. © Maski

  12. #12

    Odgovor: Jim Morrison


    AWAKE

    Shake dreams from your hair
    My pretty child, my sweet one.
    Choose the day and
    choose the sign of your day
    The day-s divinity
    First thing you see.
    A vast radiant beach
    in a cool jeweled moon
    Couples naked race down by it-s quiet side
    And we laugh like soft, mad children
    Smug in the woolly cotton brains of infancy
    The music and voices are all around us.
    Choose, they croon, the Ancient Ones
    The time has come again
    Choose now, they croon,
    Beneath the moon
    Beside an ancient lake
    Enter again the sweet forest
    Enter the hot dream
    Come with us
    Everything is broken up and dances.

    Poruku je izmenio silvia, 02.06.2012 u 11:22 Razlog:

    Volim prijateljski da karam, bez obaveze da mi se uzvrati. © Maski

Slične teme

  1. James Douglas Morrison /Džim Morison
    Autor alpinista u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 01.12.2011, 08:46

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •