Hej, salaši opet ću vam doći - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 29 od ukupno 29
  1. #16

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Verovatno sam jedna od retkih koja je imala tu čast da bude na pravom salašu.Domaćem što bi kazli.
    Moji baba i deda su živeli na jednom do pre pet godina.Posle dedine smrti ujak je nastavio na vodi taj isti salaš i imao je mnogo planova,ali nije poživeo da ih obistini.
    ''Nema više starog
    šardaka ni đerma
    ni debelog lada
    od bagrema.......''

    Nadam se da moja braća neće dozvoliti da salaš kraj Tise presane da ''živi''.
    Toliko uspomena je tamo.
    Pola letnjeg raspusta sam provodila tamo kao klinka.Sve mi je bilo lepo,i da hranim krave iz ruke,da nosim male pačiće,penjem se po čardacima,....
    Ako voli jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti,slatko je noću gledati nebo.

  2. #17

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Na salašu živi ko mora, a ne ko voli


    U pesmama, uz tamburaše i vino i olabavljene kravate, sve je to lepo i krasno: salaši kao na goblenima, đeram, ringlov, snaše...
    Al' lažu kolege poete i muzikanti! Lepota se na salašu ne prima: oduva je prvi vetar preko ravnice kad zakovitla sneg i svaku pahulju pretvori u žilet, ili je spali sunce što se presporo vuče preko velikog neba. Zatre je šta pre naiđe... Zbog toga na salašu živi ko mora, a ne ko voli.

  3. #18

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Stiglo opet vreme da se može malo i do predela sa salašima!

    PUŠNICE (endemske vrste?)



    Za sebe nikako ne mogu reći da sam malo od Vojvodine video. Ipak, ovog lepog februarskog dana prvi put sam zapazio, vozeći se od Srbobrana, skoro kod Bečeja:


    ...kupasti objekat zasvodjen na vrhu; od cigala, okrečen.

    U blizini je bio stari čoban sa ovcama, ovdašnji čovek (po govoru sam tako zaključio). Pitao sam ga šta je to, ali od njega nije bilo pomoći - on taj objekt nije zapazio iako napasa ovce prekoputa tog salaša, a i ne zna šta bi moglo biti.

    Nastavili smo prema Bečeju razmatrajući čemu služi to što sam slikao. Za furunu za hleb je preveliko.

    Pred sam ulazak u Bečej ponovo sam ugledao isti objekt.


    Na ovom su bili uočljivi odušci.

    Obišao sam s druge strane salaške ograde - objekt je u delu dvorišta ogradjenom za živinu, metalna vrata otvorena. Zbod odušaka sam pomislio na pušnicu, ali me je bunilo što živina vršlja oko otvorenih vrata.


    Vaške su lajale neumorno dok sam se vrzmao oko ograde i slikao, ali niko nije izišao da mi razjasni o čemu je reč. Došavši do kola zaustavio sam starijeg čoveka. Odgovorio mi je, sa madjarskim naglaskom, da su to živinarnici. (Naglasak pominjem zato što sam očekivao, da neko ko je odatle, zna o čemu se radi.)

    Nastavili smo dalje, ali nisam bio uveren da sam dobio pravi odgovor.

    Prema Srbobranu smo se vraćali iz pravca Drljana putem koji su izgradili veliki poljoprivreni kombinati Bečeja, Bačke Topole i Srbobrana da bi lakše stizali do njiva. Uz taj put još uvek ima pravih salaša. Na jednom sam ugledao sličnan objekat i ušao na salaš videvši da je žena oko živine.


    Domaćica - salašarka mi je rekla da je to pušnica, sa nekim prizvukom nevereice kako da se to nezna.


    Ove tri pušnice videli smo u trouglu Srbobran - Bečej - Bačka Topola. Ne znam da li je to moj previd u dugogodišnjem krstarenju po Vojvodini ili je ovakav oblik pušnica karakterističan samo za ovaj deo Srednje Bačke.

  4. #19

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Razmisljao sam da kupim jedno dva salasa kod Titelskog brega je blizu i da od njih napravim turisticko mesto i zaista da bude nesto tipa Perkovog salasa.
    Verovatno ce tako i biti naredne godine

  5. #20

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Evo i od mene par slika sa divnog salaša 137















    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  6. #21

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Juče 1. maja tek otvoren Zekin salaš:

    ...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...

  7. #22

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    A gde se nalazi?
    Jutro ce promeniti sve....

  8. #23

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Citat Temly kaže: Pogledaj poruku
    A gde se nalazi?
    Jeste da se zove salaš, ali se nalazi u centru sela Krčedin.
    ...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...

  9. #24

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći



    Ahhh mnogo lep salas 84 uvek mi ostane u vedrom secanju i "branju jabuka"
    I can wash dishes faster than mashina


    http://fliiby.com/folders/289899/my_music.html

  10. #25

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Sve same kafane i ugostiteljski objekti. Salasi u Vojvodini su umrli odavno.

  11. #26

    04 Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    zeleo bih da kazem , cisto moje misljenje , da danasnji salasi po meni nisu salasi . Zasto ? Pa zato sto su napravljeni od cigle i maltera , pravi salas je onaj salas koji je napravljen od blata i trske . Nadam se da se slazete sa mnom

  12. #27

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Na jedan od retkih salasa koji je "komercijalizovan" na neki nacin, a sacuvao je sasvim svoju autenticnost naisao sam u Selevenjskoj pustari izmedju Horgosa i Malih Pijaca. To je salas Kucora. Samim tim sto je vlasnik jedno kulturno umetnicko drustvo "Bartok Bela" iz Horgosa "garantuje" posvecenost ocuvanju izvornosti. Takvu potvrdu sam dobio i od momka koji se brine o salasu, slusajuci sa kojom posvecenoscu nam prica o istoriji salasa i njegovoj ulozi danas. Salas nije jednostavno naci (osim ako ne koristite GPS), pa se moze desiti da malo i zalutate. A put do salasa je pravi "salasarski", prasnjav, peskovit, pa malo kroz pustaru, pa vinograde... sto se moze videti na jednoj od slika.
    Kad ga najzad nadjete, nece vas docekati parkirani dzipovi i sl. vec par radraganih pulina (kerovi) i vec pomenuti domar raspolozen da vam pokaze i najmanji kutak ove starine. Koliko sam shvatio vise su orijentisani na grupne posete, moze se kampovati ili prespavati u skromnim sobama, a sto se tice jela u ponudi su specijaliteti kao salasarski pasulj, perkelt i sl., i naravno domace strudle, gomboci i kompoti. Svi proizvodi se mogu i nositi kuci kao i sitni suveniri koji se izradjuju od kravlje kosti. I naravno domaca rakija.... Ukoliko se neko pronasao u ovome evo koordinata: N46 06 54.02 19 55 00.39

    Ime: DSC09077.jpg Pregleda: 336 Veličina: 125.0 KB

    Ime: DSC09083.jpg Pregleda: 364 Veličina: 177.2 KB

    Ime: DSC09089.jpg Pregleda: 316 Veličina: 157.2 KB

    Ime: DSC09097.jpg Pregleda: 251 Veličina: 267.1 KB

    Ime: DSC09093.jpg Pregleda: 287 Veličina: 261.4 KB
    Poruku je izmenio rekreativac, 14.02.2012 u 21:28

  13. #28

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    ... i jos par slika Kucora salasa...

    Ime: DSC09125.jpg Pregleda: 333 Veličina: 75.9 KB

    Ime: DSC09100.jpg Pregleda: 467 Veličina: 223.1 KB

    Ime: DSC09104.jpg Pregleda: 257 Veličina: 87.2 KB

    Ime: DSC09110.jpg Pregleda: 301 Veličina: 163.5 KB

    Ime: DSC09120.jpg Pregleda: 289 Veličina: 105.1 KB

  14. #29

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Citat nenad.bds kaže: Pogledaj poruku
    ...U Enciklopediji Novog Sada kaže se da da su postojali vlastelinski ili veleposednički salaši koji su postojali na imanjima od preko 1.000 jutara zemlje. Ovo su ustvari bile ekonomije sa tovilištima, ergelama, kudeljarama, pivarama, skladištima i sl. Na njima su živeli zaposleni - biroši, sezonska radna snaga, nadornici, a često su veleposednici tu imali dvorce ili kuće za odmor, lov i sl. (Fantast kod Bečeja je jedan od takvih a nesalje Jezero pored njega je nastalo od onih koji su na imanju radili.)

    Na srednjim posedima (od 100 do oko 1.000 jutara zemlje) salaši su takodje bili kompleksi ekonomskih i stambenih zgrada u kojima su ziveli stalno ili sezonski zaposleni radnici. Ni na ovim salašima nisu vlasnici stalno stanovali. Toliko iz Enciklopedije.

    Manji porodični salaši, kojih je i bilo najviše, su ustvari ona kategorija koju sada uobičajeno smatramo salašima. Njihovi vlasnici su na njima živeli ali su boljestojeći imali i kuće u selu ili gradu a na salašu boravili u vreme sezone poljoprivrednih radova...

    Naišao sam na odeljak o životi na majurima i salašima u knjzi IZ PROŠLOSTI SRPSKE CRNJE koju je napisao Nebojša Faranov. U tom odeljku govori se o salašima iz prve dve kategorije koje su u gornjem citatu iz Enciklopedije Novog Sada. Smatram da je dobro upoznati se sa tim da se ne bi život na salašima neosnovano idealizovao.
    Na fotografijama su sadašnji salaši, oni kakve manje-više vidjamo i koji nemaju mnogo sličnosti sa salašima na velikim posedima.



    ЖИВОТ НА САЛАШИМА И МАЈУРИМА
    Живот на салашима и мајурима имао је свој специфичан облик који се од давнина није мењао, или су пак промене биле незнате. Један број Црњана живео је на мајурима, салашима (одајама) који су све до краја XIX века биле искључиво власништво спахије Чеконића. Почетком XX века и обични сељаци купују или сами изграђују своје салаше и одаје. Све до шездесетих година XX века салаши и одаје имале су у хатару Црње своје одређене функције.

    У хатару Српске Црње постојала је једна пустара (Коштанц), више мајура и безброј салаша (одаја). "Пустара на мађарском не значи само онај романтично слободни, као море, бескрајни пашњак, јер таквих пашњака сада нема. То је скуп служанчадских станова, стаја, шупа и других зграда и све то понекад изгледа као читаво село."

    Коштанц, који се налазио у хатару Српске Црње, највише је одговарао овом опису. У њему је живело око 50 породица. Постојала је школа, црква, млин, електрична централа и други објекти који су омугућавали становницима Коштанца да нормално живе.

    Удаљеност Коштанца од осталих насеља такође је била очиведна, али све док се нису почеле градити пруге у другој половини XIX века. Гроф Чеконић је од Јулија Мајура, северно од Српске Црње, па до Коштанца саградио своју приватну железницу, која је срушена тек 1970. године. То је била пруга уског колосека, такозвана ЛОРА, која је представљала везу са Срспком Црњом, а тиме и са осталим местима.
    Мајури су се разликовали од пустара по томе што на њима нису постојале школе и цркве, већ штале, млинови, шпиритане и други објекти, као и служинчадски станови. Један од таквих је био Јулија Мајур, чије се зграде и станови данас налазе на склопу пољопривредног комбината "Ђура Јакшић" на крајњем северном делу Српске Црње.

    На имању Јулија Мајур била је између два рата електрична централа са три динамо машине, радионица за прераду кудеље (кудељара). Постојала је и радионица за поправку пољопривредних машина, ливница и други привредни објекти. На том мајуру гроф Чеконић изградио је почетком XIX века дворац (каштел) за управника имања.

    После дворца најугледнија је стаја за волове, затим настојников стан, а од овог још мање сјајан стан главног машинисте. Све су то најчешће засебне зграде. Служинчад је становала под једним кровом, у дугим приземним кућима, као пролетери по предграђима, а њихове станове растављали су само танки зидови.
    Кад се говори о људима који су становали на мајурима и салашима, обично се мисли на Мађаре. То је тачно, али не сасвим, јер је на салашима било и Срба, затим Словака, Русина и других народа - у мањој мери. То је због тога што су, сви они, били стручњаци за поједине области привреде, а на то се добро пазило. Више од половине Чеконићевог поседа обрађивала је служинчад са пустара и мајура. Као што је већ речено то су, у већини, били Мађари, који су вековима били обесправљени, без обзира што је средње мађарско племство било на власти у XIX веку, све до 1918. године. Тек после другог светског рата они су равноправно са осталима учествовали у расподели земље. Ови су људи живели одсечени од света, у потпуној издвојености. Због заузетости преко целог дана, па чак и у недељни дан, они такорећи никада нису напуштали пустару, а приближити им се врло је тешко, због велике даљине и рђавих путева.
    Гроф Чеконић који је имао више пустара и мајура, премештао је слуге по својој вољи, с једног места на друго, од године до године, а понекад и преко године. Кад би човека са пустаре питали одакле је, нису га питали где живи, још мање где се родио, него коме служи.

    О односу господара и пољопривредног слуге, последњи закон у Аустроугарској монархији из 1907. године, параграф Х1_У, каже следеће:
    "Пољопривредни (спољашњи) слуга је онај ко се уговором обавеже да ће у неком газдинству уз награду, вршити личне и сталне услуге, и то најмање у трајању од месец дана". Они који се за пољопривредне радове погоде за дневну плату или уз известан део (на пример: надничари, кулучари итд) не могу се сматрати пољопривредним слугама.

    Слуга је дужан свршити, не само за одређени дан прописани посао, него је и у празничке и недељне дане дужан да негујје поверену стоку, спрама стају, износи ђубре. Бироши су дужни да лети и за време паше, дању као и ноћу чувају волове. Са места свог службовања није се смео удаљити ни у недељене и празничне дане, а камоли преко недеље, без дозволе.

    На свакој одаји је био по један горник (боктер), по један пандур који је чувао ред, један први бирош који је надзирао све остале бироше, а такође и први кочијаш задужен за све остале кочијаше. То су све биле обавезе бироша, а ево и попис годишњих накнада које су добијале од грофа. Оне су се састојале, углавном, у натури, а понешто и у новцу. Кочијаши и бироши били су исто плаћени, а добијали су следеће: једно јутро земље на коришћење - кукуруза, стан на коришћење, пшенице 16 метара годишње, сланине 48 кг, соли 28 кг, баште на коришћење – 400квадратних хвата, једну краву на коришћење, једну приплодну крмачу са прасићима на коришћење, годишњу плату од 80 форинти.

    За рад на салашима, односно мајурима, постојао је строго утврђен редослед. Устајало се у пола два ноћу и радило би се од "звезде" до "звезде". На мајурима је снабдевање било редовно и за то су били задужени ХЕТЕШИ који су носили храну за волове, намернице, бесплатан огрев, креч и друго. Сви мајури и одаје имали су свој број и то на колима, амовима, серсамима, плуговима, џаковима, коњима и тако даље. Почетком XX века редослед орања, на пример, био је следећи: прво волови ору, затим један велики трактор, па онда дамплуг. Посебно је занимљив дамплуг, јер се вукао на сајле. Један мотор на једном крају њиве, а други на другом крају, вуку плуг са седам бразди помоћу сајли. На крају бразди плуг се само окрене наопако и враћа назад.

    Задња колонизација извршена на салашима, односно мајурима грофа Чеконића била је 1931. године. Тада је са имања грофа Елца, на Вуковарском валастелинству, пресељено 45 породица добровољаца и колониста на посед Чеконића.
    (Небојша ФАРАНОВ - ИЗ ПРОШЛОСТИ СРПСКЕ ЦРЊЕ)










Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. O ne!!! Opet sam zaboravio/la!!!
    Autor kissigirl u forumu Pričaonica
    Odgovora: 52
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 01:41
  2. Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 22.02.2010, 22:13
  3. KriLe opet u akciji
    Autor love hunter u forumu Spomenar
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 19.01.2010, 19:22
  4. Da li smo opet poceli da zaboravljamo ?
    Autor Bishop u forumu Spomenar
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 26.05.2007, 23:00

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •