Ludvig Van Betoven
( 1770 -1827 )
Bilo je i biće na hiljade prinčeva, ali samo je jedan Betoven." (Betoven)
Betoven je jedan od najvećih kompozitora svih vremena. Iako ukorenjen u tradiciji Hajdna i Mocarta, njegova umetnost se uzdiže do novog, romantičarskog duha, izraženog u delima Getea i Šilera. Počeo je svoju karijeru kao neverovatan improvizator na klaviru, da bi kasnije komponovao sonate, simfonije, koncerte za gudačke kvartete... Najveći doprinos dao je razvoju instrumentalne muzike, koja je pre njega bila potisnuta vokalnom. Njegov opus čine čuvenih 9 simfonija, 16 kvarteta za žičane instrumente, 32 klavirske sonate, jedna opera, 2 mise, 5 klavirskih koncerata, jedan violinski koncert, 6 klavirskih trija, 10 sonata za violinu i 5 za violončelo, te veći broj koncertnih uvertira.
Muzika je veće otkrovenje od svake filozofije i mudrosti". (Betoven)
Ludvig van Betoven rođen je u Bonu, u muzičkoj porodici. Kršten je 17. decembra 1770. godine, a kako je u to vreme bio običaj da se deca krštavaju dan nakon rođenja, dugo se pretpostavljalo da je rođen 16. decembra, ali savremena istraživanja su odbacila ovu pretpostavku, mada nisu ponudila alternativu. U 11. godini morao je da napusti školu, a u 18. godini nakon smrti majke, postao je glava porodice i preuzeo odgovornost za svoja dva mlađa brata.
Betovenov otac, Johan, inače muzičar u izbornoj skupštini u Bonu i neizlečivi alkoholičar koji je često bio nasilan, želeo je od svog sina da napravi čudo od deteta, novog Mocarta, ali u tome nije uspeo. Budio ga je noću kako bi mu držao lekcije uz pomoć muzičara amatera, Tobajasa Pfajfera, ali sve do adolescencije Betoven nije privukao nikakvu pažnju javnosti, a i tada samo blagu, iako je prvi javni nastup imao već sa osam godina. Zanimljivo je, kada već spominjem Mocarta, da je 1787. godine Betoven proveo u Beču dva meseca, učeći upravo kod ovog velikog kompozitora. Ovo je redak slučaj u istoriji da se dva genija na istom stvaralačkom polju sretnu i sarađuju. Uglavnom ih dele epohe. Nažalost, Betovenova majka je umrla i on je morao da napusti Beč i vrati se kući, ali je zabeleženo da je Mocart bio fasciniran njegovom snagom improvizacije i da je, navodno, rekao: Ovaj mladić će postati veliko svetsko ime".
Mocartov duh žali i plače nad smrću svog ljubimca. Sa neiscrpnim Hajdnom ovaj duh nalazi mir, ali ne i zanimanje. Uz pomoć marljivog rada, ti možeš primiti Mocartov duh iz Hajdnovih ruku." (Grof Waldstein u pismu Betovenu, nakon Mocartove smrti)
Prvi pravi Betovenov učitelj bio je Kristijan Gotlob Nef, dvorski orguljaš u Bonu, zahvaljujući kome je Ludvig napisao svoju prvu kompoziciju 1783. godine. Godinu dana ranije, Betoven je postao Nefov pomoćnik na dvoru. U ovom periodu, Betoven je počeo i sa davanjem privatnih časova u imućnijim porodicama, stičući na taj način značajna poznanstva koja će mu pomoći kasnije u životu.
1790. godine Jozef Hajdn je prolazio kroz Bon na putu za London i prisustvovao je svečanosti kod Elektora i njegovog muzičkog kruga, gde su mu pokazali Betovenovu partituru koja ga je prilično impresionirala, pa se ponudio da ga podučava kada se vrati iz Londona. Betoven je prihvatio Hajdnovu ponudu i u jesen 1792. godine, dok su se armije Francuske revolucije probijale i u provinciju Rajne, Betoven je napustio Bon, pridružio se Hajdnu u Beču i više se nikada nije vratio. Kompozicije komponovane u Bonu - isključujući one koje su započete u Bonu a završene u Beču - više su zanimljive proučavaocima i stručnjacima nego ljubiteljima muzike.
Kao i drugi kompozitori tog doba, Betoven je bio pod uticajem tadašnje popularne i folk muzike. Plesni ritmovi iz oblasti Rajne mogu se naći u mnogim njegovim kompozicijama, ali i elementi iz italijanske, francuske, slovenske, čak keltske narodne muzike. Kao i svi pijanisti s kraja 18. veka, Betoven se učio na Bahovim sonatama, koji je bio glavni eksponent ekspresivne muzike" u vreme kada je muzika smatrana umetnošću prijatnih zvukova. Ali, u Betovenovoj muzici već su se ogledali ideali koje je crpeo iz knjiga, koje je čitao naširoko i proždrljivo, naročito Getea i Šilera, kao i težnja da, poput njih, stvori balans forme i emocija.
Pre nego što je Betoven napustio Bon stekao je veoma značajnu reputaciju u severozapadnoj Nemačkoj kao virtuoz na klaviru, sa naročitim talentom za izvođenje bez pripreme. Mocart je bio jedan od najboljih improvizatora svoga doba; po svim izveštajima, Betoven ga je prevazišao. Njegova pijanistička tehnika bile je revolucionarna. Melodije je izražavao sa neverovatnom snagom u brzim i snažnim muzičkim tokovima. U eri osećajnosti, dovodio je publiku do suza mnogo lakše od svih drugih izvođača.
Muzika bi trebalo da dolazi iz vatrenog muškog srca i da pobudi suze u ženskim očima". (Betoven)
U Beču 1790-tih, muzika je sve više i više postajala omiljena zabava aristokratije, usled politike imperatora Francisa II koji ni prema jednoj drugoj umetnosti nije pokazivao sklonosti. Verovatno ni u jednom drugom vremenu i ni u jednom drugom gradu nisu bili tako visoki standardi za kompozitore amatere i polu-profesionalce, kao u Beču u Betovenovo vreme.
Kao kompozitor, Betoven je još uvek imao probleme i shvatio je da Hajdn nije prava osoba koja mu u tome može potpuno pomoći, pa je tajno krenuo na časove kod drugog kompozitora. Zanimljivo, u ovom periodu učio je vokalne kompozicije sa Antoniom Salijerijem, carskim kapelmajsterom i osobom koja će kasnije u literaturi (a sve je započeo Puškin) postati Mocartov arhineprijatelj i ubica, iako je u stvarnosti on, zapravo, bio njegov zaštitnik.
1795. godine Betoven je po prvi put javno nastupio kao pijanista u Beču. Kraj veka obeleževa i kraj njegovog prvog stvaralačkog razdoblja, u kojem je njegova umetnost ostala u granicama tehnike i ideja 18.veka.
Betoven može, hvala Bogu, da stvara muziku, ali on ne može ništa drugo raditi na zemlji". (Betoven)
Prvu simfoniju komponovao je pre 1800. godine, ali se njegov život nije mnogo menjao: svirao je u kućama plemstva, takmičio se sa drugim pijanistima i svirao koncerte sa gostima virtuozima. Promena pravca u stvaralačkom izrazu desila sa Betovenovim polaganim gubljenjem sluha. I možda bi smo se mogli zapitati, da li bi se njegov napredak desio bez ove bolesti, te samim tim, da li je ova bolest bila neizbežna u njegovom životu, jer bez nje ne bi bio u stanju da drugačije pristupa svom stvaralaštvu? Ne ulazeći u filozofske rasprave o determinaciji, mislim da je dovoljno samo konstatovati kako je još jednom lična tragedija u životu umetnika donela napredovanje u njegovom izrazu. Verovatno otuda uvreženo mišljenje da je patnja usko povezana sa umetnošću, te da su veliki umetnički geniji, donosioci lepote svetu, skupo plaćali svoje darove. Do 1802. godine Betoven se trudio da prenebegne svoju bolest, ali je tada morao sebi da prizna da ona postaje i trajna i progresivna.
O, ljudi koji mislite da sam zloban, tvrdoglav ili mizantrop, kako se grešite o mene! Vi ne znate za razlog zašto se takvim činim. Od detinjstva su mi um i srce bili skloni nežnim osećanjima i dobroj volji. Bio sam željan postizanja velikih dela, ali prethodnih šest godina sam postao beznadežan slučaj, moje stanje su još pogoršali loši doktori. Godinama sam živeo u nadi da će mi biti bolje, ali sam konačno primoran da se suočim sa trajnom bolešću za koju su potrebne godine lečenja ili je izlečenje nemoguće."(Betoven)
Dolazio je u iskušenje da se ubije: Ali jedino me je umetnost održala, jer, ah, činilo mi se nemogućim da napustim ovaj svet pre no što napišem sve što osećam da mogu."