U poslednje vreme sam u fazi preispitivanja, podvlacenja neke nevidljive crte, vaganja za i protiv.
I svakakve misli mi se vrzmaju po glavi.
Svasta sam pretumbala, u prosloj godini.
Desile su mi se stvari u koje sam bila ubedjena, da se desavaju samo drugima, da sam postedjena istih.

Razmisljam o nasoj nemoci da uticemo na bitne situacije i dogadjaje u zivotu.
One dogadjaje, koji ti istumbaju zivot naopacke.
Koji te podsete, sa vremena na vreme, koliko smo mi ustvari sitni i nebitni na ovoj Zemlji.
Razmisljam i o prolaznosti zivota.
O zeljama, koje su ostale samo zelje.
O idealima, kojima tezim, uporno udarajuci glavom o zid.

Razmisljam i o mojoj mami.
Gledam je, kako stari, kako je sve bolesnija i krhkija.
Kako je vreme ne stedi.
Razmisljam kako joj nikad nisam rekla, kako je volim, najvise ...
Kako joj nikad nisam spomenula, da znam za svaku njenu zrtvu i neprospavanu noc.
Za svaku moj bol, koju je podelila samnom.
Tiho u cutnji, kako samo ona zna ...