Ne bojim se veze, volim da srljam, volim svoju irealnu stranu, koliko god da je loša.
U emotivnom smislu volim da neko bude tu kraj mene, da znam da sam njen.
Volim taj usrani osećaj pripadništva, gde mogu da u isto vreme sa tim nekim pomislim da je svet samo naš, a da sam ja njoj centar tog sveta i da će pre pomisliti na mene nego na bilo koga i bilo šta drugo na ovm svetu.
Nisam verovao u ljubav iz američkih filmova, iz romana, petparačkih i inih, samo u onu koju sam video kod nekih ljudi koje poznajem, koji imaju odnos još od kada sam se rodio ili pre toga, koji su prihvatili mane ovog drugog i uplovili s njimu život.
Problem je što je sada sve instant, milion šarenih laža koje donosi moderan život zamenjuju nam i momka/devojku, pa čak i prijatelje, sve šljašti okolo i vuče nas da ga ćapimo.
Ništa nije idealno, pa ni ljubav, ljubav su, kako R kaže, krv suze i znoj, jer leptirići u stomaku brzo lipšu.
Ja verujem u krv suze i znoj, verujem da nismo bezgrešni i da svako od nasa može da zagovna do balčaka.
Snežana, Pepeljuga i te kurve što već prvo veče odlučile da se udaju za nekog baju samo zato što ima kintu me ne zanimaju, mislim, možda i bi da ja imam višak love, ali ovako jok, aj u suštini hoću te odvratne Pepeljugine sestre, ili onu matoru kretenku koja je htela da otruje Snežanu, jer su one realnost, ali i tako odvratne one su život i ja ih volim.