Koliko puta sam za nekog čula "On je preambiciozan roditelj. Leči svoje komplekse na deci."
Kako prepoznati preambiciozne roditelje? Da li su to oni koji dvogodišnjake guraju u razna francuska, engleska, nemačka, muzička,...zabavišta? Upisuju ih u osnovne škole sa pet godina, u srednje sa 12, na fakultet sa 16? Oni čija deca moraju biti najbolji u svemu? Oni koji su momentom dobijanja deteta zacrtali njegov put i forsiraju dete da upravo tim putem kroči, ne pitajući dete da li to hoće, da li može, da li želi nešto drugo?
Držim se onog: "Ko ima da ćuti, ko nema nek ne laje." i izbegavam da delim ovakve kvalifikacije roditeljima. Ipak, kad vidim dete bez detinjstva, bez igre, bez nestašluka i bez one dečije radoznalosti, onako, u sebi, uvek prokomentarišem. I setim se rečenice moje profesorke: "Ko nije Rat i mir pročitao do 18, neće mu biti kasno ni sa 30, ali kome Crvenkapa nije čitana do sedme, džabe mu posle što će je znati napamet.