Što se bore misli moje - knez Mihajlo Obrenović
Knez Mihailo je imao jednu crtu u svom karakteru: voleo je žene, ali i one njega.
Bio je muževan, lep, elegantan, sanjar, sentimentalan, romantičan, muzikalan, vanredan igrač, strelac, jahač.
Uopšte, zanosno otmen čovek, tip kavaljera, džentlmena i dendija - kako su o njemu pisali savremenici i biografi. Dakle, drugačiji od oca. Miloš je prema ženama bio sirov i surov. Kažu da je Mihailo osećanja nežnosti i nostalgije poneo od majke - kneginje Ljubice, koja je bila vrlo osetljiva žena.
Knez Mihailo Obrenović je imao četiri velike ljubavi.
Iz ljubavne romanse sa šesnaestogodišnjom Marijom Berkhauz, ćerkom lekara iz Rogaške Slatine, rodio se sin Viljem-Velimir (1849). Vanbračnog sina knez je priznao, kao i njegovu majku Mariju.
A onda - jedna Nemica, plemkinja, ušla je u život našeg kneza, ali su njeni roditelji bili protiv ovoga braka.
Zatim, zavoleo je kneginju Juliju Hunjadi.
S Julijom, Mihailo je bio u braku devet godina. Knez je voleo Juliju. Ali, Julija, Julija... Saznao je za njenu vezu s knezom Karlom Arenbergom. Jedanaest godina posle smrti kneza Mihaila, Julija se i udala za kneza Karla Arenberga. Umrla je u Beču 1919, u 88. godini.
Međutim, najveći ljubavni jadi kneževi počeli su kada se zaljubio u svoju sestričinu Katarinu. Čaršija i Dvor zgražavali su se nad "rodoskrvnjenjem i nemoralom". U ogorčenju, naročito se isticala Pravoslavna crkva, do koje je knezu mnogo stalo. Skoro tri godine patio je knez i bio u dilemi "biti il' ne biti". Na kraju, knez je i verio Katarinu. Smrt ga je sprečila da se s njom i venča. Ljubav prema Katarini knez Mihailo je odneo u grob.
Čovek velike kulture i obrazovanja, knez Mihailo negovao je i umetnost. Najviše je voleo muziku. U njegovo doba, krenule su one "velike muzičke zabave" - uz vojnu muziku, za uveseljavanje publike.
Prilikom svojih boravaka u inostranstvu, često je posećivao dvorane gde su održavane kulturne priredbe. Naročito, je voleo operu. Svirao je klavir. Jednom prilikom kada je boravio u Kragujevcu, odsvirao je čitav klavirski koncert. Iz inostranstva je kupovao note o svom trošku. Gospodina Anastasa Jovanovića molio je da mu iz Beča pošalje celu partituru "Travijate", što je ovaj i učinio.
Od kompozitora, najviše je voleo Mocarta. Žalio je što mu narod nije muzički obrazovan. Pozvao je u Beograd Kornelija Stankovića (1861), koji se nalazio u inostranstvu, da bi kod "Srpske krune" održao tri koncerta na kojima su bili kneginja Julija i knez Mihailo. Zamolio je Stankovića da posle koncerta pođe po Srbiji i da u narodu notno zabeleži srpske pesme i spase ih od zaborava. I u ovom slučaju, videla se "velika žeđ" kneževa za podizanjem kulture u svome narodu.
Veruje se da je knez svoju pesmu "Što se bore misli moje", napisao u Beču. Da li zbog neverne kneginje Julije ili patnje zbog nedozvoljene ljubavi sa maloletnom Katarinom? U životu kao i u ovoj pesmi, knez pati. Razapet između dve ljubavi, ponosa, džentlmenstva, poroka, čežnje...
Ljubavni jadi muče kneza. I rađa se pesma "Što se bore misli moje". Svaka analiza ovih stihova, suvišna je. Jedno pitanje ostaje: Julija ili Katarina? Ili obe? Nije li duševna borba zrelog muškarca i kneza Srbije bila u kontrapunktu duše koja je istisnula ove stihove? To najbolje govore stihovi pesme, iz "srca iščupane" - kako mi je jednom, u dugim noćima vina i toplih razgovora u "Srpskoj kafani", rekao pesnik Branko Miljković.
Ne zna se ime autora muzike na stihove kneza Mihaila Obrenovića. Jedni smatraju da se radi o građanskom nemačkom licu, drugi o staroj herbejskoj melodiji. U njoj ima sinhronizovanog građanstva, plemićke sete i elegancije, Beča i starih beogradskih sokaka. I našeg plemenitog i lepog kneza Mihaila Obrenovića i njegove ljubavi.
Klavirski virtuozno-briljantno i osećajno, na melodiju "Što se bore misli moje", kompozitor Kornelije Stanković uradio je varijacije na tu temu. Prvo u Beču, a zatim širom Srbije i Evrope, Stanković je oduševljeno izvodio ove varijacije, praćen dugim i iskrenim aplauzima.
(preuzeto iz "Glasa javnosti", autor Ž. Petrović)
Što se bore misli moje.
Iskustvo mi ćutat' veli.
Bež'te sada vi oboje,
nek' mi srce govori.
Prvi pogled oka tvoga,
sjajnom suncu podoban,
ranio je srce moje,
učinio robom ga.
Da te ljubim, ah, jedina,
celom svetu kazaću,
samo od tebe, ah, premila,
ovu tajnu sakriću.