Album "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." (Jugoton, jul 1981) porodio je i zbrisao istovremeno najmoćniju postavu u istoriji beogradskog rock'n'rolla, Šarla akrobatu. Po kratkom postupku. Fanovi sa koncerata znali su da Milan, Koja i Vd neće propustiti priliku da na prvom (a, na žalost, i jedinom) solo-projektu protnu značajno više žestine od one koja se čula sa "Paket aranžmana".
No, oni drugi, koji su tražili deset novih pesama a la "Ona se budi", ovom pločom, svakako, nisu mogli biti zadovoljni. Zato je njen kvalitet, koji pored čisto muzičkog obuhvata i onaj eksperimentalni aspekt, bio glavni uzrok slabog komercijalnog uspeha. Ova ploča, jednostavno, nije ni zamišljena kao hit-ploča, pa takvih stvari nije ni imala. Nisu to bile ni "O,o,o..." ni "Ja želim jako", iako su se vrtjele na radiju. Uz to, ploča je, poslije izvesnog odlaganja termina za snimanje, objavljena tek u julu, u vreme kada su klinci već bili na moru. Za ozbiljnu promociju će na jesen biti kasno... Nervoza u bendu, kao rezultat neadekvatne koncertne aktivnosti (dakle i nedovoljnog trošenja
viška energije) bila je vidljiva. Milan će kasnije pričati kako je jedini pravi solistički koncert Šarla održan u LjubIjani, pred oko hiljadu srećnika. Uostalom, u to vreme u Beogradu je i bio trend, "koktel" svirki. Pod firmom BAS redovno je nastupalo više grupa, no ovo je rađalo problem kod ozvučavanja bendova nestandardnog zvuka odnosno rasporeda instrumenata, kakav je Šarlo upravo bio. Isti problem se ponovio i na koncertima u Poljskoj u jesen 1981. Upravo sa ovim organizaciono - promocionalnim nezadovoljstvima javljao se jak kreativni sukob dve, kako će se sledećih godina ispostaviti, potpuno muzički različite ličnosti - agresivnog i "prljavog" Dušana Kojića, odnosno nežnog, emotivnog i melodičnog Milana Mladenovića.
Još jedna bitna osoba u priči je Goran Vejvoda. Kao jedan od prvih koji su u gradu posedovali novu generaciju sintija (njegov CASIO VL-2 daće 1982. značajan doprinos neobičnom bogatstvu novih zvukova na ploči (Odbrana i poslednji dani grupe Idoli), bio je logično, pozvan od strane Vda (Ivan Vdović - bubnjevi) da obogati zvuk Šarla, ali je bio glatko odbijen od strane Kojića. Najviše se, medutim, razočarao Milan. Ideja o sintiju nije ga napuštala, a Kojić je pretio da će, ukoliko Milan kupi sinti, istupiti iz grupe. E, to je već bilo ozbiljno! Za sinti, koji je toliko želeo, Milan nije imao para. Sa tako organizovanim Šarlom, nije ih mogao ni zaraditi. Postojao je, dakle, ravnopravno jak finansijski problem. Milan će ga rešiti tek 1987. Koja ga neće ni rešavati.
IPAK SINTI!
Krajem sedamdesetih, Milan Mladenović i Gagi Mihajlović imali su postavu koja se zvala Limunovo drvo. Kako to obično biva u mnogim domaćim rock'n'roll pričama iz onog vremena, grupa je puno svirala, promenila priličan broj članova i spremala materijal za ploču kod Trulog u Zagrebu. Poslednja formacija: Milan i Gagi - gitare, Koja - bas, Vd - bubnjevi, pojavila se aprila 1980. kao predgrupa Pankrtima. U krajnjem očajanju, novi proboj pokušala je, što je uobičajeno (ali je začudo, ovde značilo i priličnu pozitivnu promenu u filozofiji) promenom imena. Ovaj prvi koncert Šarla akrobate, bio je istovremeno i poslednji za Gagija. Svoja muzička opredeljenja Gagi će sačuvati sve do jeseni 1981. Posle nekoliko svirki sa Dr. Spirom, i konačno poslednje (Atelje 212) grupa koja je pratila Dr Spiru odlučila je da nastavi svojim putem. Pored Gagija, svirali su još i Švaba (kasnije Du-Du-A, El. Org. - bas) i Dule (bubnjevi). U ovom triju Gagi će sačekati gnevnog Milana i nekako u isto vreme nazvati bend (i patentirati ime!) - Katarina II.
Tokom 1982. godine, a u saglasnosti sa Milanovom ambicijom iz vremena Šarla, bendu se priključuje Margita, nesuđena kuma prvog rock'n'roll grafita u gradu iz ulice Maršala Tolbuhina - neko je u vreme najluđe Papićeve medijske euforije za Dečacima (kasnije Idoli) na zidu ispisao MARGITA JE DEČAK. Margita je te 1982 godine uspešno završavala arhitekturu, i, uporedo s tim važila za jednog od najtalentovanijih klasičnih mladih pijanista u gradu. No, energija koju je jedne večeri u sali bioskopa "Topčiderska zvezda" primila slušajući Katarinu II presudila je u korist sasvim treće stvari - rock'n'rolla.
Prvog maja 1982. godine, Margita je upoznala ljude iz i Električnog Orgazma.
Počelo je druženje i tako je upoznala i Milana. Motivisan Margitinom izuzetnom
voljom za istraživanje za nju potpuno nove muzike i fenomenalnom tehnikom, Milan je kupio sinti na kojem je Margita imala prilike da vežba. Konačno (posle povratka sa tromesečnog puta u SAD), Margita postaje stalni član ekipe ispunjavajući time u potpunosti Milanovu potrebu za klavijaturama u bendu. U isto vreme, grupi se priključio i Bojan Pečar (bas, ex. Via Talas). Počeo je ozbiljan rad na materijalu. Postojale su već Treba da se čisti, Vrt, Ja znam... i Jesen, i postojao je poziv za Zagrebački bijenale, s kog se Katarina vratila dobro primljena od publike, ali i zapažena (pozitivno!) u mnogim novinskim reportažama. Zakone profesionalnog bavljenja muzikom, koji su se posle ovakvih uspeha morali poštovati, prvi nije mogao da ispoštuje Dule. Njegova interesovanja, jednostavno, nisu bila dovoljno jaka. Umesto njega, neposredno pred unaprijed zakazano snimanje u studiju "Druga maca" Enca Lesića, u grupu dolazi Vd. Snimanje kod Enca razvuklo se na pet meseci, ali se snimljena Jesen već vrtela na Diskomeru Studija B i bilo je krajnje vreme da se posao ubrza. U susret je izašla produkcija RTV Ljubljane, zakazano je novo snimanje u Akvarijusu i, za ukupno pedeset sati, krajem decembra 1983. godine rođena je prva ploča.
GAGI JE TAKAV ČOVEK...
Naziv prvog albuma (kao i ime grupe - Katarina II) laika bi mogao prevariti da se radi o još jednom nemaštovitom projektu u jugoslovenskom rock'n'rollu. Stvarnost je bila sasvim suprotna. Na ploči je elegantno promešana Šartova punkoidnost, kroz Bojanovo i Margitino klasičarsko nasleđe (muzički), odnosno, Milanova artistička senzibilnost kroz Gagijevu blago naglašenu angažovanost (tekstovi).
Zaboravljenom Hammond zvuku iz Margitinog sintija, koji je Katarinu II prevlačio patinom nekih ranijih vremena, suprotstavljaju se ovde nove ideje (suzdržani beli reggae Police, i funk Talking Heads). Posebno to važi za ovo drugo. Headsoidne su Ja znam... i Treba da se čisti (obe verzije). Headsoidan je i Milanov način ispevavanja, često recitovanje i brojni krikovi.
Uz sve navedeno, ploča je nosila sjajan potencijal za koncertno izvođenje. Sve je zapravo, ostalo u skicama (što ide, svakako na dušu i kratkom roku za snimanje), a tekstovi, iako nadrealistički sasvim su zgodno bili pamtljivi što je naravno, produkovalo prave horove oduševIjenih fanova u publici. Zato je i logično da Milan nije mogao da čeka Gagijev povratak iz vojske. Ploču je trebalo hitno promovisati. Kada se Gagi vratio, Katarina II je imala-novog bubnjara (Vda je zamjenio Firči) i nekoliko novih stvari, vidno komercijalnijih i stilski ujednačenijih. Ni Gagija, međutim, nije više zanimao ozbiljan rad... Godine 1985, povodom objavljivanja drugog albuma, Milan će to objasniti ovakvim rečima:
Gagi je sjajan gitarista. Međutim, on je čovek koji nikad neće dati sve od sebe da bi grupa što bolje funkcionisala. I mrzeće ga da pomeri pojačalo prema sebi, da okrene zvučnik kako bi se bolje čuo. Sve vreme sebe zavarava da nešto radi, a u stvari ne radi ništa i ništa ne daje od sebe, iako bi mogao mnogo da pruži. Ali jednostavno, takav je čovek. A za takve ljude nema mesta - ili ćeš da radiš nešto kako treba ili nećeš da radiš nikako...