Petnaest godina bez Dečaka iz vode
Predubok trag pod levom miškom
Ako bismo nekog sjajnog poznavaoca muzičkih dodađanja koji je, uzgred, sasvim apolitičan, pitali zašto bi Vojvodina što pre trebalo da dobije svoj Statut (i status kakav joj priliči, ne ovo otužno glumatanje nesrećne političke vrhuške) on bi kao iz topa odgovorio- zato što je Televizija Novi Sad još onomad prikazivala seriju Tvin Piks, pre dvadeset godina bravurozno odradila prenos prvog televizijskog signala u stereo tehnici (koncert zdravo poznatog Laloša) i, na kraju, ali ne najmanje bitno, jer je Radio Novi Sad, slaveći svoju četrdesetogodišnjicu, septembra 1989. godine, bio organizator sedmog po redu radijskog EBU festivala. Ni prvi ni poslednji događaj te vrste, za mnoge već odavno spakovan u neku od ladica bezbrižnih uspomena, ali za mene jedan od najupečatljivijih momenata u životu, poput trenutka kada je Boško Palkovljević video Josipa Broza. Tog septembarskog dana, pre nešto više od dvadeset godina, prvi put u životu sam gledao koncert grupe EKV.
Čuvene stepenice na jugozapadnoj strani SPENS-a, koje su, u nadolazećim godinama, zapamtile političke mitinge, penzionerske antidemonstracije i razne druge bizarne skupove, preuređene su , u tri festivalska dana, u binu na kojoj su se smenjivali manje ili više poznati bendovi. Ekipa Radio Novog Sada sve je to uredno beležila, i nastali su koncertni snimci zavidnog kvaliteta. Ulaznice nisu naplaćivane (ulaz je bio �slobodan�, kako to vole da kažu �radio i TV poslenici�), vreme je poslužilo, pa se na platou ispod stepenica tiskala ogromna masa ljudi - bilo nas je sve do severne tribine stadiona Vojvodine (titula prvaka proslavljena u proleće te godine) i zgrade Doma železničara (ne znam kako se to sada zove), dok su se grupice posetilaca prostirale sve do prodavnice Zavoda za izdavanje udžbenika i čuvene Pečurke sa druge strane. Najveće domaće zvezde bili su Lačni Franz ( odličan nastup) i tada već ponarodnjačeni Bajaga ( �Kuda si pošla sa tim tamnim očima�) sa svojim (tamnim) Instruktorima, koji je, naravno, privukao najviše gledalaca. Uprkos svemu tome, festival sam upamtio po nečem drugom.
Tek sam krenuo u treći razred srednje škole i sećam se da je moja generacija osećala permanentni dah slobode za svojim vratom � neki su se već otisnuli na autostoperska putešestvija diljem Evrope (crveni pasoš, hvala lepo), MTV je počeo da emituje top-liste najpopularnijih pesama u Jugoslaviji, pa smo imali utisak da smo već deo Evrope i da su pred nama neograničene mogućnosti. Poveća ekipa iz razreda se gurkala među hiljadama radoznalih posetilaca kada je na binu izašla mistična, prelepa devojka crne kose, stala ispred svojih klavijatura i počela da svira uvodne taktove dobro poznate pesme. Plavokosi mladić sa trakom u kosi, koji je svoj bas držao veoma nisko, poput opasača sa oružjem najopasnijih revolveraša Divljeg zapada, rekao je nešto u mikrofon ( �Mir�, ili �Peace�) i čarolija je mogla da počne. Za bubjevima je još jedan mladić duge kose, malo šiljatijeg nosa, zaprepašćujuće nalik na jednog našeg velikog glumca (koji mu je, gle slučajnosti, otac). Fali još samo gitarista i frontmen - i on se pojavljuje, sa kosom vezanom u rep, u farmerkama, majici kratkih rukava i prsluku ( jebeš ga, tada je bila stvar prestiža ličiti na živo biće Bono Vox) podiže obe ruke visoko ka nebu, devojke frenetično vrište i izgovaraju njegovo ime. Počinje frontalni udar iz pravca ogromnih zvučnika. Kao da je zemljotres zahvatio samo jedan mali deo Novog Sada. I sedam dana sam, i gore i dole, potraži me...Vazduh se rasplinjuje, više nismo ni na Spensu, ni u Novom Sadu, možda tek donekle na matičnoj planeti ( preterivanje? Ko je sa sedamnest godina prvi put u životu gledao EKV, tada u zenitu, imao je sreće ako mu se od silovitosti ugođaja ne pričinjava Petar Preradović u helankama, kako jednom rukom lomi naćve a drugom nežno dodiruje žice harfe). U to vreme grupa promoviše album Samo par godina za nas, pa je logično da se na repertoaru nalazi dosta pesama sa LP izdanja koje je obeležilo jednu od poslednjih bezbrižnih godina u rahmetli SFRJ. Ponovo odlično poznati taktovi, vrištanje, euforija. Milanove žile na vratu se napinju do pucanja ( njegov znak prepoznavanja) i on nam, neponovljivim glasom, nesebično poklanja nezaboravne trenutke, vrišteći u mikrofon, dok mnoge noge, dole ispod, klecaju od uzbuđenja:
Da li znaš kako želim da te nađem
Da li znaš šta treba da znam
Voli me kako nikad nisi volela
Voli me onako kako nikad nisi volela
Voli me onako kako nikad nisi volela...
Da, to je sad već otrcana fraza i svi se služe njom - ti stihovi su proročki. Jesu, bili su. Kamo sreće da nisu bili tačni - niko od tih nekoliko hiljada srećnih i nasmejanih mladih ljudi u transu dubljem od onoga u koji padaju razni TV hiromanti i ini mađioničari, nije mogao ni da nasluti koliko će im životi, već za koju godinu, biti sravnjeni sa zemljom. Valjda vođeni elementarnim prirodnim zakonima, skakali smo i smejali se, uživali kako to samo dečurlija može, stvarajuć na taj način, nesvesno, zaklon pred opasnošću koja je tek izvirivala iz svoje memljive rupe prepune najgoreg akrepa. Proleća iste godine (nešto pre Vošine titule prvaka) bili smo na ekskurziji, baš ta grupica koja je došla na koncert i uveče u hotelskoj sobi puštali glasnu muziku u kojoj smo tako uživali - poslušali smo Krug makar petnaest puta, sve dok razredna nije intervenisala i ponudom koja se ne može odbiti izdejstvovala utišavanje muzike.To je značilo da smo stihove �Ovaj krug sam smislio, ovaj krug sam stvorio...� pevušili kroz stisnute usne, kao da izgovaramo neku molitvu, još nekih tričavih desetak puta.
Ne smem ni da pomislim šta se danas sluša na đačkim ekskurzijama.
Do našeg sledećeg sureta dogodilo se previše stvari, a jedna se zbila iako je nikada nije bilo, makar u Srbiji - mislim na rat. Milan nije propuštao priliku da iznese svoj stav o svemu što ga je mučilo, što mu je smetalo i čega se stideo (da, rokenrol nekada biva i angažovana tvorevina) .
Koristeći veliku gledanost manifestacije na kojoj, ruku na srce, za EKV nije bilo mesta, pozvao je, sa bine, zaprepašćene gledaoce da minutom ćutanja odaju počast bombardovanom i uništenom Dubrovniku. Gomila ostrašćenih rodoljuba ( od kojih su neki morali bacati cveće na tenkove koji su išli da unište jedan drugi grad, prelepi slavonski) glasno je negodovala na �provokaciju� bezobraznog rokera. �Uhapsite ga�, čulo se iz sale prepune hipnotisanih ljubitelja Drugog dnevnika RTS-a, koji su najbolje od svih znali da su se Hrvati po tom Dubrovniku zajebavali i palili gume da bi izazvali sažaljenje međunarodne zajednice, naročito svojih vekovnih prijatelja, Nemaca, koji nikako ne mogu da se pomire sa tim da im je Srbin, dva puta tokom dvadesetog stoleća, usta razvalio.
Početak 1992. godine - odvratna situacija jedva uspostavljenog varljivog mira u Hrvatskoj ( što Je-Ne-A nije sprečavalo da i dalje orno mobiliše) i nagoveštaja još gore klanice u Bosni, sa naglaskom na beskrupuloznu opsadu Sarajeva. Radio Beograd 2 i dalje uspeva da emituje nešto malo normalnih emisija. Signal nacionalnog radija je veoma jak, pa ga sluša i grupa vojnika stacioniranih negde u blizini reke Vardar, sa druge strane velikog brda Vodno. Dok im starešine pričaju gluposti koje ni pas s maslom ne bi pojeo, talasima Beograda 2 do njih dopire mali tračak nade, tek poneki atom čistog vazduha. Skupljeni oko tranzistora, sa šlemovima odloženim u stranu, gladni, prljavi i promrzli ( smrdljivi poput pume, jašta) u transu slušaju pesmu koja povremeno nestaje, jer se signal na trenutke gubi. Cane, Milan i Gile pevaju baš ono što ovi devetnaestogodišnjaci misle:
Suviše si mlad
da bi popio 'lad
ispod šlema mozga nema
Kuda svi, nemoj i ti,
jer ko izda, biće prokleta pizda
Mir, mir, brate, mir...
Ovo Mir, mir, brate, mir preneto čuvenim Milanovim vriskom posebno odzvanja u njihovim ušima. Trojica beogradskih rokera možda nisu spasili živote trojici anonimnih vojnika, stotinama kilometara udaljenim od svojih domova, ali zdrav razum svakako jesu. Znam to pouzdano jer sam jedan od narečenih uniformisanih sužanja iz te priče.
Drugi, i, ispostavilo se, poslednji put, EKV sam gledao na gotovo istom mestu - bila je zima, pa je bilo malo nezgodno koncert organizovati na otvorenom, te je kulturno-umetnički događaj znan pod imenom Koncert godine održan u velikoj sali Spensa. Bio je decembar 1993. godine, zlikovački režim je bezdušno pljačkao sopstvene građane kroz hiperinflaciju nezabeleženu u civilizovanom svetu, pa je ulaznica koštala nekoliko stotina (ili možda čak i hiljada) milijardi dinara. Milan je bio u svojoj poznatoj crvenoj majici sa crnom zvezdom petokrakom, u kojoj se često pojavljivao tokom promocije (neretko potcenjenog) albuma Neko nas posmatra. Prvih nekoliko pesama Milan izvodi uz pomoć akustične gitare, a sem neizbežne Magi, u bendu su još Žika i Marko. Svuda oko mene devojke dozivaju Milanovo ime, dok grlati momci uzvikuju nazive pesama koje bi voleli da čuju. Sećam se da je kao prva pesma uz električnu gitaru odabrana Ja znam (što je pomalo zbunilo publiku), pa je manjak energije Milan pokušao da nadomesti pozivom na malo više živosti. Nije bilo potrebe za tim, jer je usledio jedan od koncertnih favorita Aut, a za njom cela serija prepoznatljivih EKV standarda, među kojima se posebno izdvajala Istina mašina, jer je bilo neverovatno zanimljivo slušati kako Milan peva pesmu koju je originalno uradio neki drugi bend (ni Dado Topić se nije obrukao izvodeći Jesen, desetak godina kasnije). Da li zbog pomalo turobne atmosfere unutrašnjosti velike sale ili zbog zamora unutar grupe, taj koncert nije bio ni približno ubedljiv i snažan kao onaj pre četiri godine. Neki će reći da bi se uzroci mogli potražiti i u izostanku prepoznatljive bas linije, pošto je Bojanov odlazak iz grupe trajno narušio alhemiju najzaslužniju za blistava izdanja iz zlatnog perioda Ekatarine Velike. Meni to tada nije bilo važno. Mislio sam - čoveče, Milan ima 35 godina (što je iz ugla dvadesetjednogodišnjaka izgledala nerealno i nedostižno mnogo) a izgleda kao neki dečačić - da nema tragove sede kose, pomislio bih da ima najviše dvadeset sedam ili dvadeset osam, pred njim je, dakle, još toliko novih pesama, da li samostalno ili u okviru grupe, svejedno. Ni u najgorim košmarima nisam mogao da pomislim da će živeti još samo nepunu godinu.
Do smrti, 5. novembra 1994. godine, uspeo je da završi projekat Angel's breath, zajedno sa Mitrom Subotićem - Subom, rođenim Novosađaninom, koji je život izgubio ravno pet godina kasnije, 2. novembra 1999, spašavajući iz požara svoju muziku. Angel's breath je bio (i još uvek jeste) LP koji je klasičan antipod svemu onome što je EKV, pa zbog toga impresionira umešnost korišćenja Milanovog vokala u potpuno promenjenim muzičkim okolnostima. I dok je, pišući tekstove za EKV, Milan skoro uvek izbegavao da bude direktan, u pesmi �Crv� sa Angel's breath nema nikakvog kompromisa i stvari se nazivaju pravim imenom:
Slepi i gluvi, vi sebični ljudi.
Što pravite buku bez reda i smisla. Bez zašto i zato, za koga i kako.
Bez pitanja koje bi možda osušilo ponosni osmeh na licu bez suza,
Na licu što nikada obraz okrenulo nije.
Vi nemi igrači svog obrednog plesa.
Vi sretni u transu, u svetu što postoji samo u glavama ljudi bez skrupula,
Ljudi bez milosti, ljudi bez sećanja.
Vi što ne znate pljuskove zvuka, boje i mirisa... vi ljudi bez pameti.
Brazgotina, sanduk i crv. Obraz i dlaka i krv.
Vi ljudi bez milosti...
Ovog proleća smo prijatelj i ja sedeli na klupi i nismo slušali vesti, jer su odavno sve one iste. Loše. Gledali smo u neku predivnu zgradu, sa balkonom i zidom sa divljim ružama. Bila je usamljena, jer je sa svih strana okružena velikim i čistim poslovnim zgradama, pa je Atlas koji je držao kuglu iznad glave izgledao smešno, nimalo grčki, niti mitski, a ponajmanje legendarno. Zaključili smo da ovo odavno nije zemlja za nas. Kalendarski je bilo proleće, ali je mnogo više mirisalo na jesen- možda zbog toga što neće doći ta jesen kada opadne lišće, neće doći ta zima kad je sneg. Znali smo to po tome što smo obojica shvatili da je dan idealan za traženje trulog hrasta u sebi, onog na čijoj sparušenoj i oronuloj kori pišu najveće istine. Prizivali smo naša kristalna sećanja, baš ona od blata i snega, i tek tako odlučili da sednemo u auto i krenemo na jug, devedesetak kilometara u cugu. Putovali smo iznad grada, grad nam se smejao, gledao je na nas. Došli smo na svoje odredište. Pojavili su se topli nagoveštaji crvene i žute, kao hodočašće, sa generacijama koje dolaze. Nismo znali gde se, na Novom beogradskom groblju, nalazi spomenik ka kojem smo se uputili, pa smo upitali neke ljude koji tu rade. Oni su nam rekli broj parcele i groba, ali nam to nije ništa značilo. Siguran sam, rekao je prijatelj odjednom �ili samo mislim da sam siguran. Sastaviću krajeve, iscepane poruke, tragove pod prozorom, i obale pod jastukom, kao u snu�. Da, toliko smo puta to pomenuli u razgovoru u poslednje vreme, a nikako da realizujemo. I onda se desilo, samo od sebe - došli smo, upalili sveću, okrenuli se i vratili se kući. Čovek nas je toliko zadužio da je jedna maksuz sveća najmanje što za njega možemo da uradimo. U povratku smo sve vreme ćutali.
Pretpostavimo da je rokenrol muzika koja se peva na nekom od jezika iz naših krajeva jedno ljudsko telo. U tom slučaju, smrt Milana Mladenovića simbolički predstavlja dubok rez na tom telu, ožiljak koji je ostao baš negde pod levom miškom. Tu se svaka analogija sa nama poznatim medicinskim pravilnostima završava, jer se radi o ožiljku koji ni najbolji plastični hirurg ne bi uspeo da sakrije. O ožiljku koji sa svakom narednom godinom postaje sve dublji i uočljiviji, a najviše zaboli svakog petog novembra.
e novine