Ekatarina Velika - Strana 3
Strana 3 od 3 PrvaPrva 123
Prikaz rezultata 31 do 37 od ukupno 37
  1. #31

    Odgovor: Ekatarina Velika

    Cetiri bajke Katarine II


    Kakav radostan dan. Ptice pevaju Halelujah...

    Svako ima pravo na prvu dobru plocu. Vecina to pravo nikada ne iskoristi. Srecom, postoje i oni drugi. Recimo Katarina II. Oni dolaze. Nose ono drugacije u ocima, mislima, recima, verovatno i osecanjima. Magi, Milan, Bojan i Firchie su tu da ispricaju cetri bajke koje govore o svakom od njih.

    Bojan - Milan - Magi - Firchie
    Bojan
    bas gitara
    1960, ovan Dva balona

    Ja cu najpre da ispricam pricu o zutim i plavim balonima. Napisao sam je u trecem ili cetvrtom razredu osnovne skole i mnogima se dopala. Posle sam ponovo pokusavao da napisem nesto slicno, ali nikad nisam uspeo tako dobro i tako lepo da "iskazem" sebe. Dakle, kednom, vrlo davno u nekoj dalekoj zemlji, postojao je svet u kome su ziveli plavi i zuti baloni. Bio je to prljav i zao svet. Ali u tom svetu jedanput godisnje odrzavao se jedan praznik na kojem bi se uvek nasli jedan plavi i jedan zuti balon koji bi se vezali koncima i vinuli visoko i daleko u nebesko plavetnilo. Dva balona su dugo cekala taj dan. I on je dosao, baloni su se upleli i otisli u nebo. Ali gore se zuti balon odjednom uplasio i pozeleo da pobegne. Plavi ga je je vukao i smirivao, ali su se ipak razisli, jer se zuti vratio dole na zemlju, a plavi je odleteo suvise visoko da bi ga pratio nazad. Ja sam kao mali verovao da cu naci svoj balon plavi ili zuti i da cu njim odleprsati. kada sam odrastao, shvatio sam da sam medju crvenim i crnim balonima a mi u "Katarini" smo svi sareni baloni. Sareni smo spolja, a unutra smo jednobojni. I muzika nam je takva, sarena, a jednobojna unutra. Ali prica o plavom i zutom balonu uvek ostaje.
    Milan
    gitara, vokal
    1958, devica Tolstoj, "Tri isposnika"

    Necu da pricam nista svoje, pogotovo ne iz detinjstva. Pricacu jednu Tolstojevu pripovetku koju sam iimao jos u skolskoj citanci i koja bi mogla da posluzi kao vrlo iskonska i iskrena krilatica zivota. Ona se zove "Tri isposnika", ali nije religiozna.

    Ruski vladika je krenuo iznajmljenim brodom zajedno sa nekoliko prijatelja na hadziluk u Jerusalim. Vladiki je bilo dosadno na brodu i vreme je uglavnom provodio pricajuci sa starcima koji su krenuli da posete Hristov grob. U razgovoru sa njima i sa kapetanom toga broda je saznao da se u blizini puta kojim se krecu nalazi jedno ostvo na kome zeive tri isposnika, tri starca koji su posetili ceo svoj zivot tome da zive cisto i umereno. Kapetan broda nije hteo ni da cuje da skrene sa puta nekoliko milja, ali mu je vladika platio i oni su uskoro na horizontu ugledali tanku liniju. To je bilo ostrvo. kada su se priblizili ostrvu, ugledali su tri prilike, jednu visoku, dve manje. Kada su se jos priblizili, raspoznali su tri seda starca, cije su se duge brade lelujale na vetru. Bili su bez odece. Vladika i pratnja su sisli u camac i iskrcali se na ostrvo. Starci su ih docekali odusevljeno. Pipali su im odecu, gledali, pricali nepovezano jer godinama nisu videli ljudska bica. Vladika je iz razgovora sa njima doznao da su tu vec 40 godina i da sluze bogu... Kafa je hteo zajedno sa njima da obavi molitvu, utvrdio je da oni neznanju ni jedne jedine reci iz Svetog Pisma. Zatim je poceo da ih uci i to je trajalo citav dan. Posle svega toga, starci su na jedvite jade naucili molitvu, vladika ih je blagoslovio i ostavio im Sveto Pismo, iako nisu znali ni da ditaju ni da pisu, i vratio se camcem na brod. Vec je pala noc i po mirnom moru brod je klizio kao po ulju. Presli su vec nekoliko kilometara i polako gubili ostrvo iz vida kada je posada primetila da se iz pravca ostrva prema brodu krecu tri tacke, koje su postajale sve vece i vece. Posle nekog vremena, videli su starce kako idu prema brodu, jedva dodirujuci stopalima povrsinu vode. Brod se zaustavio i starci su prili na nekoliko metara brodu, vicuci na sav glas i pruzajuci Sveto Pismo vladici. Govorili su da su zaboravili molitvu, a vladika je pao na kolena pred njima govoreci da oni nista od njega ne mogu da nauce i da im ne treba Sveto Pismo, jer su oni sveti ljudi.
    Magi
    klavijature
    1959, ovan Cvece i haos

    Vezana sam za istoriju kao Spanija. Kada sam bila mala, cesto sam sanjala san u kome se krecem prekrasnom livadom, saginjem se i pokusavam da izaberem cvet koji cu ubrati ali kako koji dotaknem, on se osusi. Kao mala bila sam vrlo debela, mada sam tu svoju debljinu videla kao nesto sto cu da "skinem" sa sebe. Ta slika "skidanja" ili kretanja ka cvecu jos uvek traje kao neka stalna frustracija. Kad dugo vremena sviras, cesto mozes da zaspis, ne zbog muzike vec zbog haosa u glavi. Dugo nisam imala klavir. Kada sam ga dobila, bio je to onaj na kome se Ljubinka Bobic slikala gola i u kome je bio nastanjen jedan mis. Moji nisu hteli da ga prodaju cak ni Nedeljku Bikicu jer nije imao dovoljno nova. Najezim se kada malo vise reazmislim koliko je uopste, nekom potrebno ovo sto radim. Acaki dan mi se zbog toga pretvara u haos, a ljudi ovu muziku i sviranje smatraju hobijem. Inace haos ovako izgleda: mama -- tata -- telefon -- D'Boys upadaju u taxi, Pedja pita "Sta vam je sa auspuhom", pitaju nas gde vezbamo? U kartonskoj kutiji koju svaki dan neko zaliva. A mi tako treba da vezbamo i da naucimo da budemo jedni sa drugima. Sad cemo da pravimo "diverzije" tipa one nedavne svirke u "Knezu". To cemo ubuduce da radimo po sedam puta na sedam mesta. Vazan je kontakt sa ljudima. Moj horoskop je potuno identican sa horoskopom Aleksandra Makedonskog, zar to nije dovoljno?
    Firchie
    bubnjevi
    1962, devica Ja imam dve price. Kratke ali dovoljno jasne. Jednog dana, jako mali vracao sam se iz skole. Iznenada, na ulici, uhvatise me dva druga i pocese da me tuku i sutiraju u nekakvom blatu. Meni krvari iz usiju, naidje moja keva i oni pobegnu. Ona pocne da vice: "Budalo jedna, zasto ih nisi udario, zasto se nisi branio?" Ja je pogledam, onako musav i krvav i kazem "To bi njih bolelo".

    Druga prica je najkraca na svetu. Jednog dana ostavim violinu i sednem za bubnjeve. Ali violinu i dalje volim.



    Tekst objavljen u casopisu Rock, Juli 1984.

  2. #32

    Odgovor: Ekatarina Velika

    Film je odlichan...


    nosi neku posebnu emociju bash... odlichno uradjen posao.


    I'm not evil.... I'm just up to no-good...

  3. #33

    Odgovor: Ekatarina Velika

    Peca Popovic napisao nesto lepo po obicaju .
    Da se ne zaboravi iako nikada nece.
    EKV...



    Petar Popović |
    Sudbonosni stih

    Nisu dovoljne samo reči da me vrate u te dane. Imam sliku, prati me i zvuk. Sedeli smo na patosu moga doma i slušali tek pristiglu kasetu iz Novog Sada. Kad se završila deveta, poslednja pesma, okrenuli su se ka meni očekujući mišljenje. Rekao sam: Jako dobro, ali nedostaje još jedna pesma da bi ploča imala smisla. Nisu bili najsrećniji, ali su razumeli.
    Godinu i po dana bili smo deo zajedničke zamisli da bend postavimo na mesto za koje smo verovali da mu pripada. Budžet za snimanje bio je potrošen, pa su o svom trošku otišli u neki mali studio sa beogradske strane Fruške gore. Nekoliko nedelja kasnije doneli su novu kasetu sa naknadno napravljenom pesmom. U svečanoj tišini preslušali smo je tri puta. Oni su gledali u parket, a meni knedla u grlu nije dozvoljavala bilo kakav komentar. Iz zvučnika je curila lava muzike, a iz glasa i te vah-vah gitare navirala bujica osećanja, koja stvarno mrvi sve pred sobom. Mene je pregazila kao valjak. U pesmi sam našao sve što sam oduvek tražio u rokenrolu. I neke stvari za koje nisam ni znao da ih zapravo još tražim. Dan kada sam čuo tu pesmu jedan je od boljih dana mog života. Pružio sam ruku glasu i gitari te pesme, dečku koji je odrastao u kući prekoputa, zagrlio producenta, tog stranca sa dušom ciganskog muzičara i pogledao alhemičarku tog stvaranja, inače moju daleku rođaku, u bezdan njenih tamnih očiju. Bili smo uzbuđeni kao deca koja trče kući da roditeljima jave dobru ocenu sa pismenog.
    Na tom parketu smo kasnije lepili kolaž fotografija za omot. Tu je Magi, jer je to bila ona, arhitektonskim rukom i kaligrafskim rukopisom ispisivala tekstove. Ispostaviće se da je jedino pogrešila pišući stihove upravo te pesme: Samo par godina za nas. Dok je Jugoslavijom ključala stvarnost godina raspleta, radio talasima je ubrzo zagrmela pesma proročke težine. Ljudi su na pesmu reagovali veoma emotivno. I posle dve decenije uvek se naježim kad je čujem. EKV smo imali još samo par godina. Dovoljno da ostave neizbrisiv trag u našim životima. A ta kompozicija živi. Čujem da je prošle godine proglašena za najbolju domaću rok pesmu svih vremena. Nije čudo, pošto je Milan, dečko iz kuće prekoputa, peva i svira kao niko pre i posle njega. To je više od pevanja i sviranja. To je pitanje života i smrti, sa čudesno retkim talentom da se lično pretvori u javno, a javno u opšte. Zato su pesma i čitav album Samo par godina za nas veledelo. Vrednost snimljenog i snaga poruka dve decenije izdržavaju teret vremena.
    A pesma sudbonosnog stiha, dovoljno drska da dirne tamo gde smo najosetljiviji, uzvišena u svojoj iskrenosti, brutalna u istinitosti, muzički direktna, intrigantna i u onome što se ne čuje ali sluti, namerno ispisuje ove redove. Ovo su dani u kojima obeležavamo 15 godina od novembra kad je Milan Mladenović iscrtao svoj veliki krug i zauvek poneo komad zajedničkog neba zemlje za sve nas. Bojan i Margita su ga kasnije sustigli.
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  4. #34

    Odgovor: Ekatarina Velika

    Danas 15 godina od smrti Milana Mladenovića

    Danas se navršava 15 godina od smrti kultnog rok muzičara bivše Jugoslavije i frontmena grupe "Ekatarina Velika" Milana Mladenovića.


    Mladenović je rođen 21. septembra 1958. godine u Zagrebu. U šestoj godini se s porodicom seli u Sarajevo, a 1970. godine u Beograd. U Beogradu završava 11. Gimnaziju u kojoj krajem 1970-tih, zajedno sa školskim drugom Dragomirom Mihailovićem-Gagijem, osniva svoj prvi bend "Limunovo drvo". Godinu dana kasnije formira svoj prvi kultni bend "Šarlo Akrobata", zajedno s Dušanom Kojićem-Kojom i bubnjarem Ivanom Vdovićem. Najpoznatiji hitovi grupe su "Niko kao ja", "Ona se budi" i "Mali čovek".
    "Šarlo akrobata" ne opstaje dugo i iz njega se rađaja dva uticajna rok sastava - Mladenovićeva "Katarina II" i Kojićeva "Discplina kičme".

    BLIC
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  5. #35

    Odgovor: Ekatarina Velika

    Petnaest godina bez Dečaka iz vode

    Predubok trag pod levom miškom


    Ako bismo nekog sjajnog poznavaoca muzičkih dodađanja koji je, uzgred, sasvim apolitičan, pitali zašto bi Vojvodina što pre trebalo da dobije svoj Statut (i status kakav joj priliči, ne ovo otužno glumatanje nesrećne političke vrhuške) on bi kao iz topa odgovorio- zato što je Televizija Novi Sad još onomad prikazivala seriju Tvin Piks, pre dvadeset godina bravurozno odradila prenos prvog televizijskog signala u stereo tehnici (koncert zdravo poznatog Laloša) i, na kraju, ali ne najmanje bitno, jer je Radio Novi Sad, slaveći svoju četrdesetogodišnjicu, septembra 1989. godine, bio organizator sedmog po redu radijskog EBU festivala. Ni prvi ni poslednji događaj te vrste, za mnoge već odavno spakovan u neku od ladica bezbrižnih uspomena, ali za mene jedan od najupečatljivijih momenata u životu, poput trenutka kada je Boško Palkovljević video Josipa Broza. Tog septembarskog dana, pre nešto više od dvadeset godina, prvi put u životu sam gledao koncert grupe EKV.

    Čuvene stepenice na jugozapadnoj strani SPENS-a, koje su, u nadolazećim godinama, zapamtile političke mitinge, penzionerske antidemonstracije i razne druge bizarne skupove, preuređene su , u tri festivalska dana, u binu na kojoj su se smenjivali manje ili više poznati bendovi. Ekipa Radio Novog Sada sve je to uredno beležila, i nastali su koncertni snimci zavidnog kvaliteta. Ulaznice nisu naplaćivane (ulaz je bio �slobodan�, kako to vole da kažu �radio i TV poslenici�), vreme je poslužilo, pa se na platou ispod stepenica tiskala ogromna masa ljudi - bilo nas je sve do severne tribine stadiona Vojvodine (titula prvaka proslavljena u proleće te godine) i zgrade Doma železničara (ne znam kako se to sada zove), dok su se grupice posetilaca prostirale sve do prodavnice Zavoda za izdavanje udžbenika i čuvene Pečurke sa druge strane. Najveće domaće zvezde bili su Lačni Franz ( odličan nastup) i tada već ponarodnjačeni Bajaga ( �Kuda si pošla sa tim tamnim očima�) sa svojim (tamnim) Instruktorima, koji je, naravno, privukao najviše gledalaca. Uprkos svemu tome, festival sam upamtio po nečem drugom.


    Tek sam krenuo u treći razred srednje škole i sećam se da je moja generacija osećala permanentni dah slobode za svojim vratom � neki su se već otisnuli na autostoperska putešestvija diljem Evrope (crveni pasoš, hvala lepo), MTV je počeo da emituje top-liste najpopularnijih pesama u Jugoslaviji, pa smo imali utisak da smo već deo Evrope i da su pred nama neograničene mogućnosti. Poveća ekipa iz razreda se gurkala među hiljadama radoznalih posetilaca kada je na binu izašla mistična, prelepa devojka crne kose, stala ispred svojih klavijatura i počela da svira uvodne taktove dobro poznate pesme. Plavokosi mladić sa trakom u kosi, koji je svoj bas držao veoma nisko, poput opasača sa oružjem najopasnijih revolveraša Divljeg zapada, rekao je nešto u mikrofon ( �Mir�, ili �Peace�) i čarolija je mogla da počne. Za bubjevima je još jedan mladić duge kose, malo šiljatijeg nosa, zaprepašćujuće nalik na jednog našeg velikog glumca (koji mu je, gle slučajnosti, otac). Fali još samo gitarista i frontmen - i on se pojavljuje, sa kosom vezanom u rep, u farmerkama, majici kratkih rukava i prsluku ( jebeš ga, tada je bila stvar prestiža ličiti na živo biće Bono Vox) podiže obe ruke visoko ka nebu, devojke frenetično vrište i izgovaraju njegovo ime. Počinje frontalni udar iz pravca ogromnih zvučnika. Kao da je zemljotres zahvatio samo jedan mali deo Novog Sada. I sedam dana sam, i gore i dole, potraži me...Vazduh se rasplinjuje, više nismo ni na Spensu, ni u Novom Sadu, možda tek donekle na matičnoj planeti ( preterivanje? Ko je sa sedamnest godina prvi put u životu gledao EKV, tada u zenitu, imao je sreće ako mu se od silovitosti ugođaja ne pričinjava Petar Preradović u helankama, kako jednom rukom lomi naćve a drugom nežno dodiruje žice harfe). U to vreme grupa promoviše album Samo par godina za nas, pa je logično da se na repertoaru nalazi dosta pesama sa LP izdanja koje je obeležilo jednu od poslednjih bezbrižnih godina u rahmetli SFRJ. Ponovo odlično poznati taktovi, vrištanje, euforija. Milanove žile na vratu se napinju do pucanja ( njegov znak prepoznavanja) i on nam, neponovljivim glasom, nesebično poklanja nezaboravne trenutke, vrišteći u mikrofon, dok mnoge noge, dole ispod, klecaju od uzbuđenja:

    Da li znaš kako želim da te nađem
    Da li znaš šta treba da znam
    Voli me kako nikad nisi volela
    Voli me onako kako nikad nisi volela
    Voli me onako kako nikad nisi volela...

    Da, to je sad već otrcana fraza i svi se služe njom - ti stihovi su proročki. Jesu, bili su. Kamo sreće da nisu bili tačni - niko od tih nekoliko hiljada srećnih i nasmejanih mladih ljudi u transu dubljem od onoga u koji padaju razni TV hiromanti i ini mađioničari, nije mogao ni da nasluti koliko će im životi, već za koju godinu, biti sravnjeni sa zemljom. Valjda vođeni elementarnim prirodnim zakonima, skakali smo i smejali se, uživali kako to samo dečurlija može, stvarajuć na taj način, nesvesno, zaklon pred opasnošću koja je tek izvirivala iz svoje memljive rupe prepune najgoreg akrepa. Proleća iste godine (nešto pre Vošine titule prvaka) bili smo na ekskurziji, baš ta grupica koja je došla na koncert i uveče u hotelskoj sobi puštali glasnu muziku u kojoj smo tako uživali - poslušali smo Krug makar petnaest puta, sve dok razredna nije intervenisala i ponudom koja se ne može odbiti izdejstvovala utišavanje muzike.To je značilo da smo stihove �Ovaj krug sam smislio, ovaj krug sam stvorio...� pevušili kroz stisnute usne, kao da izgovaramo neku molitvu, još nekih tričavih desetak puta.

    Ne smem ni da pomislim šta se danas sluša na đačkim ekskurzijama.

    Do našeg sledećeg sureta dogodilo se previše stvari, a jedna se zbila iako je nikada nije bilo, makar u Srbiji - mislim na rat. Milan nije propuštao priliku da iznese svoj stav o svemu što ga je mučilo, što mu je smetalo i čega se stideo (da, rokenrol nekada biva i angažovana tvorevina) .

    Koristeći veliku gledanost manifestacije na kojoj, ruku na srce, za EKV nije bilo mesta, pozvao je, sa bine, zaprepašćene gledaoce da minutom ćutanja odaju počast bombardovanom i uništenom Dubrovniku. Gomila ostrašćenih rodoljuba ( od kojih su neki morali bacati cveće na tenkove koji su išli da unište jedan drugi grad, prelepi slavonski) glasno je negodovala na �provokaciju� bezobraznog rokera. �Uhapsite ga�, čulo se iz sale prepune hipnotisanih ljubitelja Drugog dnevnika RTS-a, koji su najbolje od svih znali da su se Hrvati po tom Dubrovniku zajebavali i palili gume da bi izazvali sažaljenje međunarodne zajednice, naročito svojih vekovnih prijatelja, Nemaca, koji nikako ne mogu da se pomire sa tim da im je Srbin, dva puta tokom dvadesetog stoleća, usta razvalio.

    Početak 1992. godine - odvratna situacija jedva uspostavljenog varljivog mira u Hrvatskoj ( što Je-Ne-A nije sprečavalo da i dalje orno mobiliše) i nagoveštaja još gore klanice u Bosni, sa naglaskom na beskrupuloznu opsadu Sarajeva. Radio Beograd 2 i dalje uspeva da emituje nešto malo normalnih emisija. Signal nacionalnog radija je veoma jak, pa ga sluša i grupa vojnika stacioniranih negde u blizini reke Vardar, sa druge strane velikog brda Vodno. Dok im starešine pričaju gluposti koje ni pas s maslom ne bi pojeo, talasima Beograda 2 do njih dopire mali tračak nade, tek poneki atom čistog vazduha. Skupljeni oko tranzistora, sa šlemovima odloženim u stranu, gladni, prljavi i promrzli ( smrdljivi poput pume, jašta) u transu slušaju pesmu koja povremeno nestaje, jer se signal na trenutke gubi. Cane, Milan i Gile pevaju baš ono što ovi devetnaestogodišnjaci misle:

    Suviše si mlad
    da bi popio 'lad
    ispod šlema mozga nema
    Kuda svi, nemoj i ti,
    jer ko izda, biće prokleta pizda
    Mir, mir, brate, mir...

    Ovo Mir, mir, brate, mir preneto čuvenim Milanovim vriskom posebno odzvanja u njihovim ušima. Trojica beogradskih rokera možda nisu spasili živote trojici anonimnih vojnika, stotinama kilometara udaljenim od svojih domova, ali zdrav razum svakako jesu. Znam to pouzdano jer sam jedan od narečenih uniformisanih sužanja iz te priče.



    Drugi, i, ispostavilo se, poslednji put, EKV sam gledao na gotovo istom mestu - bila je zima, pa je bilo malo nezgodno koncert organizovati na otvorenom, te je kulturno-umetnički događaj znan pod imenom Koncert godine održan u velikoj sali Spensa. Bio je decembar 1993. godine, zlikovački režim je bezdušno pljačkao sopstvene građane kroz hiperinflaciju nezabeleženu u civilizovanom svetu, pa je ulaznica koštala nekoliko stotina (ili možda čak i hiljada) milijardi dinara. Milan je bio u svojoj poznatoj crvenoj majici sa crnom zvezdom petokrakom, u kojoj se često pojavljivao tokom promocije (neretko potcenjenog) albuma Neko nas posmatra. Prvih nekoliko pesama Milan izvodi uz pomoć akustične gitare, a sem neizbežne Magi, u bendu su još Žika i Marko. Svuda oko mene devojke dozivaju Milanovo ime, dok grlati momci uzvikuju nazive pesama koje bi voleli da čuju. Sećam se da je kao prva pesma uz električnu gitaru odabrana Ja znam (što je pomalo zbunilo publiku), pa je manjak energije Milan pokušao da nadomesti pozivom na malo više živosti. Nije bilo potrebe za tim, jer je usledio jedan od koncertnih favorita Aut, a za njom cela serija prepoznatljivih EKV standarda, među kojima se posebno izdvajala Istina mašina, jer je bilo neverovatno zanimljivo slušati kako Milan peva pesmu koju je originalno uradio neki drugi bend (ni Dado Topić se nije obrukao izvodeći Jesen, desetak godina kasnije). Da li zbog pomalo turobne atmosfere unutrašnjosti velike sale ili zbog zamora unutar grupe, taj koncert nije bio ni približno ubedljiv i snažan kao onaj pre četiri godine. Neki će reći da bi se uzroci mogli potražiti i u izostanku prepoznatljive bas linije, pošto je Bojanov odlazak iz grupe trajno narušio alhemiju najzaslužniju za blistava izdanja iz zlatnog perioda Ekatarine Velike. Meni to tada nije bilo važno. Mislio sam - čoveče, Milan ima 35 godina (što je iz ugla dvadesetjednogodišnjaka izgledala nerealno i nedostižno mnogo) a izgleda kao neki dečačić - da nema tragove sede kose, pomislio bih da ima najviše dvadeset sedam ili dvadeset osam, pred njim je, dakle, još toliko novih pesama, da li samostalno ili u okviru grupe, svejedno. Ni u najgorim košmarima nisam mogao da pomislim da će živeti još samo nepunu godinu.

    Do smrti, 5. novembra 1994. godine, uspeo je da završi projekat Angel's breath, zajedno sa Mitrom Subotićem - Subom, rođenim Novosađaninom, koji je život izgubio ravno pet godina kasnije, 2. novembra 1999, spašavajući iz požara svoju muziku. Angel's breath je bio (i još uvek jeste) LP koji je klasičan antipod svemu onome što je EKV, pa zbog toga impresionira umešnost korišćenja Milanovog vokala u potpuno promenjenim muzičkim okolnostima. I dok je, pišući tekstove za EKV, Milan skoro uvek izbegavao da bude direktan, u pesmi �Crv� sa Angel's breath nema nikakvog kompromisa i stvari se nazivaju pravim imenom:

    Slepi i gluvi, vi sebični ljudi.
    Što pravite buku bez reda i smisla. Bez zašto i zato, za koga i kako.
    Bez pitanja koje bi možda osušilo ponosni osmeh na licu bez suza,
    Na licu što nikada obraz okrenulo nije.
    Vi nemi igrači svog obrednog plesa.
    Vi sretni u transu, u svetu što postoji samo u glavama ljudi bez skrupula,
    Ljudi bez milosti, ljudi bez sećanja.
    Vi što ne znate pljuskove zvuka, boje i mirisa... vi ljudi bez pameti.
    Brazgotina, sanduk i crv. Obraz i dlaka i krv.
    Vi ljudi bez milosti...

    Ovog proleća smo prijatelj i ja sedeli na klupi i nismo slušali vesti, jer su odavno sve one iste. Loše. Gledali smo u neku predivnu zgradu, sa balkonom i zidom sa divljim ružama. Bila je usamljena, jer je sa svih strana okružena velikim i čistim poslovnim zgradama, pa je Atlas koji je držao kuglu iznad glave izgledao smešno, nimalo grčki, niti mitski, a ponajmanje legendarno. Zaključili smo da ovo odavno nije zemlja za nas. Kalendarski je bilo proleće, ali je mnogo više mirisalo na jesen- možda zbog toga što neće doći ta jesen kada opadne lišće, neće doći ta zima kad je sneg. Znali smo to po tome što smo obojica shvatili da je dan idealan za traženje trulog hrasta u sebi, onog na čijoj sparušenoj i oronuloj kori pišu najveće istine. Prizivali smo naša kristalna sećanja, baš ona od blata i snega, i tek tako odlučili da sednemo u auto i krenemo na jug, devedesetak kilometara u cugu. Putovali smo iznad grada, grad nam se smejao, gledao je na nas. Došli smo na svoje odredište. Pojavili su se topli nagoveštaji crvene i žute, kao hodočašće, sa generacijama koje dolaze. Nismo znali gde se, na Novom beogradskom groblju, nalazi spomenik ka kojem smo se uputili, pa smo upitali neke ljude koji tu rade. Oni su nam rekli broj parcele i groba, ali nam to nije ništa značilo. Siguran sam, rekao je prijatelj odjednom �ili samo mislim da sam siguran. Sastaviću krajeve, iscepane poruke, tragove pod prozorom, i obale pod jastukom, kao u snu�. Da, toliko smo puta to pomenuli u razgovoru u poslednje vreme, a nikako da realizujemo. I onda se desilo, samo od sebe - došli smo, upalili sveću, okrenuli se i vratili se kući. Čovek nas je toliko zadužio da je jedna maksuz sveća najmanje što za njega možemo da uradimo. U povratku smo sve vreme ćutali.

    Pretpostavimo da je rokenrol muzika koja se peva na nekom od jezika iz naših krajeva jedno ljudsko telo. U tom slučaju, smrt Milana Mladenovića simbolički predstavlja dubok rez na tom telu, ožiljak koji je ostao baš negde pod levom miškom. Tu se svaka analogija sa nama poznatim medicinskim pravilnostima završava, jer se radi o ožiljku koji ni najbolji plastični hirurg ne bi uspeo da sakrije. O ožiljku koji sa svakom narednom godinom postaje sve dublji i uočljiviji, a najviše zaboli svakog petog novembra.

    e novine
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  6. #36

    Odgovor: Ekatarina Velika

    Milan Mladenović bi danas imao 55 godina
    Ime: milan.jpg Pregleda: 99 Veličina: 50.7 KBU znak obeležavanja rođendana velikana rok scene bivše Jugoslavije, 21. septembra, Sarajevo u kom je Mladenović odrastao, želi da mu dodeli ulicu.

    Portal Klix.ba tim povodom objavio je tekst o njegovom životu i poziv na potpisivanje peticije u kafiću Kuća u Sarajevu.

    Milan Mladenović je 1994. imao samo 36 godina kada mu je dijagnostikovan rak pankreasa, od kog je iste godine i preminuo.

  7. #37

    Re: Odgovor: Ekatarina Velika

    Telefon Sa Magi

    M: Halo?
    F: Halo!
    M: Eee!
    M: Pa gde si bre? Gde si ti?
    F: Mago..
    M: Da…?
    F: Kako si Mago?
    M: Pa nisam…
    F: Nisi?
    M:Nisam!
    F: Pa budi!

    ....................
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

Strana 3 od 3 PrvaPrva 123

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •