SIBIRSKI HASKI
Istorija i poreklo pasmine
Istorija sibirskih haskija počinje kroz vučne pse koji su dovedeni na Aljasku iz istočnog Sibira 1909 godine. Za severne narode vučni pas bio je važan za vuču saonica kojima se vršio lov i prevoz. Iz tih pasa razvili su se današnji polarni psi. Prvi spomen sibirskog haskija veže se uz pleme Chukchi (Sibirski Apači). Pleme je vodilo veliku brigu oko uzgoja jer su hteli uzgojiti pse koji će zadovoljiti njhove potrebe: da u što kraćem vremenu pređu što veću razdaljinu, da imaju dobar smisao za orijentaciju, da izdrže velike hladnoće i nedostatak hrane, tj. uslove polarne klime. Radili su selekciju štenadi odmah nakon par meseci njihova života, gde su slabije pse ubijali dok su najbolje pse ostavljali za vuču i parenje. Tokom odrastanja pasa pleme je vršilo daljnju selekciju promatrajući pse kroz njihove radne aktivnosti prilikom vuče saonica. Takvim postupkom dobili su pse sa današnjim karakteristikama sibirskog haskija, snažnog, brzog, izdržljivog, sa dobrom orijentacijom, koji može podneti razne teške uslove života.
Ubrzo su ljudi shvatili da su sibirski haskiji između svi vučnih pasa sa svojim karakteristikama najidealniji za vuču saonica pa su ih prestali ismevati kao male i slabe pse.
Baš takav malen i izdržljiv pas bio je najidealniji za vuču saonica, što neki uzgajivači pasa nisu prihvatali pa su nastala takmičenja u trkama saonica koje su bile vučene različitim psima. Tako se prva trka održala između dva lovca kada su hteli jedan drugome dokazati da poseduju brže pse. Prva registrovana trka održala se između dva grada na severu Aljaske, (Noma i Kendla) 1908 godine a staza je bila duga 408 kilometara i pređena je za 119 sati.
Događaj koji je širom otvorio vrata priznanju sibirskog haskija dogodio se 1925. godine, na Aljasci u gradu Noma, gde je zavladala bolest difterija. Problem je bio u tome što u gradu nije bilo leka pa je lek trebalo dovesti iz susednog grada koji je bio udaljen 600 milja. U to vreme nije bilo avionskog transporta a drugim putevima nije se moglo doći do tog mesta. Tako je na tom hladnom i snežnom severu jedina preostala mogućnost za spašavanje obolelih, bila u tome da se psećom zapregom pređe 1000 milja i donesu lekovi. U tu nemoguću misiju upustio se Gunnar Kasson 2. februara 1925. sa svojim timom pasa. O tom podhvatu se čulo širom sveta i odmah su se prijavili i ostali ljudi koji su, sa svojim zapregama, hteli da se uključe u tu akciju. U jednom od timova jedan je pas svojim poduhvatima postao prepoznatljiv u celom svetu. Njegovo ime je Balto, i on je prešao razdaljinu do grada Noma vođen svojim vlasnikom Gunnar Kassonom. Na tom putu taj sibirski haski, Balto, svojom inteligencijom, instinktom i smislom za orijentaciju mnogo puta je spasio život svom vlasniku. I ne samo njemu, nego je i došao do mesta i tako spasio stanovnike od totalne katastrofe. U njegovu čast je u Central parku u New York-u postavljen spomenik i snimljen film po tom događaju, a od 1973. svake se godine održava trka u tu čast i tom rutom kuda su išli timovi pasa u borbi za spas građana Noma.
Zbog izrazitih ujednačenih karkteristika sibirskog haskija pasmina je priznata od AKC-a (American Kennel Club) 1930. godine, a prvi službeni standard je objavljen 1932. godine.
Sredinom pedesetih godina prošlog veka sibirski haskiji su došli i do Evrope gde su se od tog doba počeli uzgajati i sticati svoje ljubitelje. I tu su se našli ljubitelji trka pa su se i po Evropi počela održavati takmičenja u vuči saonica.
Sibirski haski se u prošlosti koristio prvenstveno kao vučni pas ali radi svoje lepote, dobre i vesele naravi te inteligencije, osim za vuču saonica počeo je sve češće biti pas za pratnju tj. kućni ljubimac. Sibirski haski u proseku živi 15 godina. On po svojoj naravi nije pas čuvar. Vaše goste i prijatelje te slučajne prolaznike dočekuje s radošću, a to je zato jer su prvobitini uzgajivači iz plemena Chukchi cenili svoje pse i prema njima nisu bili grubi. Za vreme velikih zima vlasnici pasa iz plamena Chukchi stavljali su spavati sibirske haskije zajedno sa svojom decom kako bi ih psi grejali gustom dlakom u hladnim noćima. Godinama primjenjujući tu metodu sibirski haski je usvojio bliski odnos sa decom, što se i danas može primetiti u njihovom izrazitom zadovoljstvu igrajući se sa njima. Svu pažnju i poštovanje vlasnika i uzgajivača, sibirski haski je usvojio i preko svojih gena preneo na novo potomstvo, a to su današnje njegove karekteristike.