Marija Šimoković
Prikaz rezultata 1 do 14 od ukupno 14
  1. #1

    Marija Šimoković

    Velike stranice naše književnosti napisali su pisci panonske ravnice. Ljudima iz neravnih krajeva možda izgleda čudno što jedna ravnica, mirna i opružena, može da bude toliko uzbudljiva inspiracija za mnoge umetnike. Iskustvo potvrđuje da može. U izdanju Plavog jahača, izašla je, nedavno, nova knjiga Marije Šimoković - Scenografija za vetar. Ovo su njena deseta panonska pripovedanja, u kojima vetar i pesak čine prirodnu koaliciju.
    - Cela ravnica je kao scenografija za pesak, gde vetar od peska gradi i ruši, kao deca svoje zamkove od peska. Tako ja zamišljam Palić, čije je srce u mojoj knjizi. Sve što mi vidimo danju, noću se, ponovo, pretvara u pesak i od naših snova, preko noći, ponovo nastaje od peska. To je i Kišov pesak, oko Subotice. Vetar ga uvek nanosi u naše krajeve i tako će zauvek biti. Subotica i Palić jesu moja mitopoetička prostranstva, sa kojima putujem kroz vreme i prostor. Svih mojih deset knjiga nastajalo je u vreme rata, da bi ojačale bedeme grada i moga sveta, od peska. Tako je nastala ova knjiga, koja moje vreme detinjstva i vreme večnosti Palića suprotstavlja aktuelnom vremenu u kvaru.

    izvor:NIN P.I.


    ___________



    Jedna knjiga koju je nedavno objavio "Plavi jahac", zatalasala je knjizevnu javnost. Rec je o prvoj proznoj knjizi pesnikinje Marije Simokovic "Scenografija za vetar". Ljubitelji poezije, Mariju Simokovic poznaju kao pesnika retkog senzibiliteta i sublimnih stihova. Zbirke "Sam covek", Iscekujuci Jonu", "Ne boj se, tu sam", "Majstor zudnje", "Nebeski bicikl", "Poljubac Gustava Klimta", "Medjurecje", istakle su poetski senzibilitet Marije Simokovic. No, "Scenografija za vetar" otkriva nam Simokovicevu u potpuno novom i drugacijem svetlu.

    Brodski je rekao da "kad pesnik pocne pise prozu, to je uvek dobitak za prozu". Smatrate li da je Vas iskorak ili ulazak u prozu bio plod svesne namere, udela "cuda i truda" ili, prosto, vrsta eskapizma, s obzirom da je knjiga pisana tokom bombardovanja 1999?
    - Dok sam pisala "Scenografiju za vetar", nisam mislila o formi. Zelela sam da dobijem borbu sa dobrom recenicom, smislom, da dobijem borbu sa onim sto se desavalo. U tom smislu i nemam definitivan odnos prema knjizi, ni sama ne znam da li bih je svrstala u poetsku prozu ili nekako drugojacije. Ono sto znam je da ova knjiga u sebi sadrzi cednost prvog puta i da to i jeste ono sto umetnost po sebi mora da sadrzi. Tog puta, cednost je bila prisiljena da to postane. Savladavala sam stravicnost dozivljaja poniranjem u kolektivno nesvesno, u umetnost dakle. Tokom bombardovanja, trazila sam od Boga da ukine stvarnost. "Scenografija za vetar" jeste pre plod eskapizma nego eksperimenta u formi.

    Da li pisac moze ikada da pretpostavi recepciju svog dela? Moj utisak je da postoje knjige na koje se pre reaguje implozicno, a tek onda eksplozijom. Slazete li se da "Scenografija za vetar" diktira, pre svega, implozican dozivljaj, intimisticko slavlje?
    - Reakcija na moju knjigu jeste, pre svega, implozicna. Na knjizevnim vecerima publika dise u jednom dahu, posle veceri ljudi se ne razilaze, imaju potrebu da kazu jos nesto, da podele jos jedan zajednicki dah. Na dozivljaj mog opusa utice i ono sto su njegove glavne teme, a to su pesak i san. Subotica, koja je pored Beograda moj grad, sva je na pesku. Moja definicija Subotice je da je to grad sacinjen od sna peska i palicke vode. Pesak i san ono su od cega je sacinjen moj unutarnji svet, moje unutarnje sazvucje i od toga je, naravno, sacinjena i moja literatura.

    "Scenografija za vetar" sacinjena je ne samo od poetskih i proznih delova, vec i od molskih, koloraturnih slika. Tom prilikom ste umesto boja koristili reci. Jedna Vasa zbirka poezije ima u naslovu Munkovo ime, a u sadrzini njegovu poetiku. Molila bih vas za nekoliko recenica o odnosu literarnog i likovnog u Vasem opusu?
    - Egon Sile, Munk i Klimt, umetnici su koji su uspeli da najpriguseniji, najjeziviji bol ucine lepim. Jedna narandza na krevetu, u zatvoru, njen strasni purpur koji Egon Sile inkarnira, za mene je cista lepota. Munk je neprestani grc covecanstva uspeo da oblikuje u zlatu, kada Munk slika o tome da je zivot bol, on kao da kaze: "Zivot jeste bol, ali postoji umetnost, nemojte se bojati, postoji umetnost koja zivot cini snosljivijim". Ta alhemicarska transformacija bola u lepotu, ono je sto meni cini ova tri umetnika tako bliskima, tako neophodnima i tako znacajnima. A moj literarni opus svakojako se naslanja i na njihovo delo, jer je, kako bi to rekao Crnjanski, "sve u vezi".

    Istok i istocnjacka kultura prisutni su u "Scenografiji za vetar". Vi, bas kao na istocnjackom crtezu, postujete odnos izmedju praznine i punoce, u knjigu uspevate da utkate i prostor za dah, tako da je Vasa knjiga i mesto za san i za meditaciju i za disanje. Da li ste svesno postovali istocnjacke umetnicke zakonitosti ili ste jednostavno zaronili i izronili takvu knjigu?
    - Moje omiljene knjige jesu "Ji Djing", "Sljivin cvet u vazi od zlata", "Zlatni cvet", a moji omiljeni umetnici Misima i Kurosava. Takodje, godinama proucavam persijsku umetnost, pogotovo njihovu arhitekturu i cini mi se da moja knjiga samo najavljuje talas umetnickih dela u kojima ce doci do umetnickog sublimata izmedju lepota Zapada i Istoka. To se sada, sve manje stidljivo, cini na primer, u medicini. I svi smo svesni blagodeti toga. Hegel je negde tacno rekao da je "istina celina". Ako je cepamo na plodove istocnjacke i zapadne kulture, videcemo samo polovinu ogledala. Zapravo, necemo videti mnogo.

    Vasa privilegija je Vase multinacionalno poreklo. Na kom jeziku sanjate, a na kom jeziku pisete?
    - "Jezik je kuca bica", rekao je Hajdeger. I ja se sa tim slazem. U snu, ja govorim japanski i francuski. Setite se Froma i njegovih studija o jeziku. San, dakle, ima univerzalni jezik. Jezici moje jave su srpski i madjarski, pisem, dakle, i na jednom i na drugom. Pa ipak, mozda bas zbog bilingvalnog detinjstva provedenog u Subotici, zbog mogucnosti komunikacije na vise jezika, ja veoma volim i duboko uvazavam i sve one komunikacije koje nisu verbalne.

    Pomenuli ste u razgovoru da Vasu knjizevnu porodicu cine i Sekspir i Dostojevski i Kafka i Kis i Kostolanji i Virdzinija Vulf, ali i Jursenarova. Znate li za njenu recenicu "Svaki covek koga sretnete je svetac. I vi ste svetac". Jeste li Vi svetac?
    - Veliki mi je problem sto jesam. Veliki su problem ljudi koji niti sebe niti druge ne prepoznaju kao istinska duhovna, religiozna bica, kao svece. Postoji samo jedna podela ljudi: na one koji veruju u Boga i na one koji ne veruju. Zakoni zivota nam kazuju da nevernik ili poludi ili izgubi sebe. A to je, u sustini, ista pojava.
    izvor:Danas, S. Domazet

    ______________

    maj 2007. Subotica


    Ove nedelje, u prostorijama Narodne knjige u Beogradu, održana je promocija moje knjige Kinovar Palićka alhemija ili Razgovori sa Tikalom, koja bi do kraja maja trebalo da bude promovisana i u Subotici. Knjigu su predstavili Jovica Aćin, koji je pisao pogovor, i Vasa Pavković, urednik knjige. Kinovar je knjiga poezije, posvećena Paliću, opskrbljena slikama Mihajla Đokovića Tikala saznajemo od književnice Marije Šimoković.
    _________

    Moj Bog( religiozna pesma ljubavi)



    moj bog je visok ima oči kao dva dugmeta
    sa po četiri rupice za moje zlatne konce
    kojima obrubljujem njegov neuhvatljiv obris
    dečaka koji nikada nije tu i nikada
    nije sa mnom
    ima grudni koš pun mojih priča
    moje muzike mojih stihova moje devojčice
    ima svetlosmedji ton u mladežu iznad dojke
    i dve pruge od suncobrana umesto širita
    moj bog miriše na smirnu i izrael
    na krv i dragulje na benzin i naftu
    miriše na izvestan metal za koji tvrdi da nema
    mirisa miriše na moju kožu bez obzira što je
    bog i što me retko dodiruje
    moj bog je uglavnom daleko od mene
    kao svi pravi bogovi i misli na mene koliko
    stigne kad stigne ima tamne kolutove ispod
    očiju i onda ga najviše volim koža mu je oko
    struka najmekša valjda zato što je tamo nije
    doticao niko sa toliko čežnje kao ja
    moj bog možda ima bradu a možda je i brije
    uglavnom miriše na luk nikotin i rakiju
    na belo vino na čistu posteljinu na pokrivač
    koji mi prebacuje jednom rukom preko ledja
    da ne nazebem i ja nikada ne zaboravljam taj pokret
    na grad koji volim kišu koju ćutim
    mislim da se nekada zvao enkidu pa gilgameš pa
    utnapištim i sada je travku plavu travku koju
    je trašio epski sumerski razborito pronašao
    negde na mojoj glavi negde u mojoj veni
    vrag će ga znati uglavnom znamo se odavno
    iz doline nila i eufrata od vavilonskih vrata
    ujela nas ista zmija pa smo vaskrsli
    i sad je on moj bog
    a ja njemu šta sam
    to samo bog zna

  2. #2

    Odgovor: Marija Šimoković

    Triptih(u kojem su uloge unapred podeljene)



    Ona

    Ona ima tvoje jutarnje mirise,
    tvoj čaj sa medom, tvoj puter,
    sa usne tvoju džanglizavost,
    tvoju zlovolju, tvoje zube na svom vratu,
    ona ima tvoje "doći ću"
    tvoj glas preko telefona,
    tvoju mogućnost bekstva u drugi grad,
    tvoje prijatelje, tvoju kremu za cipele,
    ona ima tvoje jastuke, tvoju nesaglasnost,
    tvoje kašnjenje, tvoje brige,
    tvoja neverstva, tvoje "neću", tvoju sliku,
    ona ima tvoje gledanje televizije,
    tvoje umorne poljupce, tvoje "laku noć",
    ona ima tvoje drhtanje, tvoju nesanicu,
    tvoje čikove u pepeljari,
    ona ima sve na svetu
    i sigurno zna koliko je bogata,
    koliko je najbogatija ona.

    Ti

    Ti imaš njene oči, njenu brigu, njen hleb,
    njenu decu, njene roditelje, običaje,
    njenu novu haljinu, njene pomade, njenu kosu,
    ti imaš njeno "dobro jutro", njene godine,
    njenu vitkost kad se vine za tobom,
    njenu zakletvu na vernost, njenu vernost,
    samo ti imaš njenu bradavicu, njene obrve,
    njenu usnu, njen miris narandže,
    njenu put vanile, njen osmeh kad dođeš,
    njenu preosetljivost, njene ruke, njene minđuše,
    ti imaš svu nju i ne zna ona
    koliko je najbogatija, što je tvoja.

    Ja

    Ja imam...
    A šta ja imam?

  3. #3

    Odgovor: Marija Šimoković

    Važno je



    važno je mazno u podne sred puta sresti miris
    šume kako toplo opkoračuje crvene dudinje
    kako se ljubi sa svakim malo zgodnijim skakavcem
    utire put suncu i pegama devojačkim
    važno je znati imena ljudi sa kojima sediš za stolom
    u junsko popodne i kašikom zahvataš njihove uši žudne
    i usnama oblikuješ formu pesme da im se svidi
    i izgovaraš tiho kao neko ko se stidi
    svoje ime
    važno je čoveku pored sebe u junsko podne
    staviti u ruke uzicu dana da je on vodi
    i više nisi sama ni ti ni on
    važno je disati polako miris što širi toplina ljudske
    duše miris oskoruše i kiše što se naglo slila preko
    bogatog pejzaža
    važno je verovati da je u tom kraju zemlja tako bogata
    da kada ispustiš uzdah izrasta hiljadu puta više
    istog dana

    i još neke stvari su važne
    ali nisu za pesmu

  4. #4

    Odgovor: Marija Šimoković

    Ne boj se, tu sam


    Toliko sam te nosila svuda
    da više nema mesta gde nismo zajedno
    pesmom sam te zagrtala
    kroz smežurane puteljke suncokreta


    unila s pažnjom i ljubavlju
    kroz kišu kosu zabacivala ponosno
    vičući tvoje ime,
    davala vetru da ti nosi moja šaputanja
    da li me čuješ
    da li me čuješ
    rasle su pesme i tvoje godine nadolazile u meni
    da bih između kažiprsta i palca
    onemoćala od čežnje i vrtoglavice
    pominjala ukus tvojih usana, slučajno slanih
    nad svetom koji je tek polazio da hleb
    svoj razdanji
    grlice su s krova svanjivale u mom dvorištu
    meko mi glavu uz obraz trljale
    pa tebi na ruku sletale
    ta ruka na željezu vidim je u kestenju
    koje pršti kroz kišu
    volela sam topla kroz gusti zrak u kojem
    padaju kestenovi
    uvek ispočetka
    govorila sam ne boj se, tu sam
    ostajem uvek ista kao u pismima

    jesen je, opet padaju grlice u krugu
    ostavljene ptice sumnjaju u pravičnost onih
    što već putuju
    da li će ih sačekati
    kroz zimu i osmehe pokojeg zaostalog lista
    pod strehom
    tražeći blizinu sveta neke uboge porodice
    sa žutim fenjerom
    koja još ume i razume ljubav

    jesen je,
    i sve počinje da studi kroz sitne praporce kiše
    teku vinogradi usput
    dok se kestenje namešta u šaci zgodnije

    jesen je, ja ti pišem ponovo
    kako će i oktobarske kiše one tople
    i pogdekad leto u slučajnom dodiru kragne
    u skretanju iza ugla
    u senkama što s večeri rastu ispod lišća
    ... i tako jesen putuje fijakerom
    dok leto dogoreva nad zadnjim točkom u
    lampašu
    a kestenje počinje da diše otvarajući se...

    P.S. pominješ li me nekad
    s ljubavlju i poverenjem
    pred spavanje?

  5. #5

    Odgovor: Marija Šimoković

    Requiem za palog anđela

    Možeš mi reći da u bezglasju
    Često zalutaš
    kad sričem slogove tvoga imena
    I da se uzalud borim protiv vremena
    koje na našim telima gravira
    Nebeske istine u strahu od smrti.
    Možeš mi reći da je moja tišina laka
    Poput niti paukove mreže
    A teža od sedam smrtnih grehova
    I ja ću od nje satkati pesmu i pokriti te
    Kad neman noći teškom šapom poklopi nebo
    I u krzno svoje sakupi zvezde kao čičke.
    Možeš mi reći da sam slobodna
    A duša sam slepa koja čuje samo zlo kad se govori o svetlosti
    Duša koja noćima ne spava i čiji su okovi tragovi nebeski
    božjih karuca što u sumrak ispisuju molitve najvećih grešnika
    I postaju vapaj upućen tebi.
    Možeš mi reći da bih trebala da te saslušam
    Kada se budem pravila da te ne čujem
    Sakrivši uši rukama
    Kao što deca sakrivaju po džepovima
    male sedefne školjke što izbaci mora utroba.
    Možeš mi reći kako sam grešila
    I ja ću na svoja ramena
    Težinu neba, ako treba, prihvatiti
    I ti ćeš opet biti u pravu a ja ću se osmehnuti
    Osmehnuću se kada tvoje ime bude prelazilo preko mojih usana
    i one budu krvarile kao nekada moje srce.
    Osmehnuću se jer moja će duša pevati
    U tišini što tvoje ime u vazduhu iza sebe ostavi
    I doći ću tebi kao što kap kiše dolazi zemlji
    U krugu večnom
    Isparavanja i padanja
    I tada, na dlan ćeš me topao dočekati
    Kao suzu izdajnicu što beži preko obraza
    I u sećanjima potražiti moje ime
    Kao što bi tražio uvojak kose
    Il`neki davno naučen stih.
    Možeš mi reći da su tvoji dani podeljeni
    Na dane sećanja i dane življenja
    A nećeš znati da su svi moji dani - dani preživljavanja
    sećanja davnih oživljavanja
    što kopne na izmaku noći.
    Možeš mi ponovo reći da bi mi srce u kutiji dao
    Da ga pored kreveta čuvam
    dok na baršunu kao na odru
    Mirno počivaju snovi
    A ja bih mogla.
    mogla bi da ti kažem da te još uvek sanjam,
    da te još uvek volim,
    Ali reći ništa neću, ćutaću,
    Jer ja i kada ćutim - ćutim o tebi.




    po meni jedna neprevazidjena ...bravo za temu
    Ćuti i prenesi dalje....

  6. #6

    Odgovor: Marija Šimoković

    ImeLa
    (danas je nedelja samousluga je zatvorena i opet neko peva o ljubavi nekome)


    1.
    kako si moja najlepša prošlosti
    krećeš li se još uvek punom brzinom
    bez zagrevanja putem kad nisi sam
    voziš li još uvek zgašenim svetlima
    dok dlanom rastvaraš dlan
    krećeš li još uvek istom ulicom
    kada ti modri kolutovi uzbudjenja
    ispiju boju puti
    ume li još uvek običan poljubac
    da smuti tvoje oči
    kako si moja najlepša prošlosti
    hodaš li još uvek onako poguren i nešto zagasito
    plav usred sebe
    zašto se ponekad ne javiš nekim beznačajnim
    povodom pomeneš našu vezu koja je trajala
    ispričaš kraj koji si skrivao
    javi se
    znaću po tvom disanju koje je doba dana
    naći ću neku našu rečenicu koju smo voleli
    naći ću frket u tvome klotu
    šum tvojih pantalona dok ustaješ da
    uzmeš hartiju i na nju zabeležiš nešto

    2.
    čudnovata prošlosti moja
    ako ti kažem da si nešto najlepše što mi se otelo
    nemoj mi verovati
    uvek je lepše izgovoriti neku neistinu
    uvek je bolje verovati da nismo odali
    nešto veoma važno iz našeg života

    3.
    sećam se mirisa tvojih kola
    načina na koji si otvarao kutiju sa cigaretama
    uzdaha nakon prvog uvučenog dima
    sećam se sporosti sa kojom si prilazio
    mojim usnama
    traga svakog tvog prsta u mojoj glavi
    na potiljku okolo vrata
    sećam se toliko snažno da je evo opet tu
    miris tvoje jakne toplina i prisnost
    kojom si govorio
    glas koji menja dubinu neprimetno kada
    se dotaknu važnija pitanja

    4.
    hoćeš li još uvek da bežiš sa svakom devojčicom
    koja sedne u bioskopu do tebe
    hoćeš li da je vodiš u svet na nekoliko dana
    skidaš li joj prstenje s ruku mindjušu iz uha
    šminku sa lica kada je miluješ

    5.
    staješ li još uvek onako čudnovato jednostavno
    pored nekoga koga voliš

    6.
    kako si moja najlepša prošlosti
    imaš li neku skrivenu bolest o kojoj ćutiš
    imaš li kakav nepredvidiv predlog za sve oko sebe
    voliš li još uvek petkom uveče da voziš dugim
    svetlima po pustim autoputevima
    slušajući muziku neke strane radio stanice
    učiš li još onako uporno engleski
    izgovarajući svaku reč ljupkije od engleza bolje
    od svog profesora
    izvodiš li ženu katkad u neki intimni kafe
    kupuješ li joj slastice i govoriš li
    smejući se o vašoj budućoj deci
    dok ti se na usnama tope grenadiri od čokolade
    voliš li još uvek istu stranu ploče
    istu marku vina isti film

    7.
    kako si moja najlepša prošlosti
    ima li već u tvojoj spoljašnjosti
    nečega što ne voliš nečeg što te odaje

    8.
    šta te sve ne pitam
    bežim da ti kažem ono najvažnije
    danas si tu sa mnom u ovoj kući u kojoj pišem
    ne izgovarajući nijednu reč naglas
    ne čudim se sećanju na tebe na tvoja pomalo
    čoškasta kolena meku kožu i pogled skitnice
    ne razmišljam zašto si baš danas iskrsnuo
    ispred automobila a da nikog i nisam videla
    najednom kroz žuta svetla neke ulične svetiljke
    ukazalo se nešto tvoje i
    zamirisao je ceo kraj na duvan koji pušiš
    kafu koju si voleo pivo koje smo delili
    zamirisalo je na ono nikad kupljeno drvo kestena
    koje sam ti obećala

    9.
    slušam sjajnu muziku pevaju naravno o ljubavi
    kola idu kroz grad kroz kuće kroz sećanja
    moje dete sedi iza mene sa završenim domaćim zadacima
    provela sam dan kod prijatelja hvala bilo je divno
    i sada se vraćam kući
    još uvek ne vozim još uvek se zamislim usred puta
    zastajem i smešim se nekome
    još uvek čujem nežne razogovore usred ulične buke

    10.
    danas je nedelja samousluga je zatvorena
    mislim na tebe i volim te večeras pa pitam ponovo
    ovako tek stigla s puta tek stigla s ulice tek stigla

    KAKO SI MOJA NAJLEPŠA PROŠLOSTI

  7. #7

    Odgovor: Marija Šimoković

    Molitva

    da sam te srela na mesečini možda bih bacila druge čini
    i ti bi od ovog početka leta brojao sve znake alfabeta.
    ovako mi se samo čini da bi ti usna na mesečini
    bivala ljubavi tako slična a moja postala tvojoj vična.
    ovako sve je na dodir lako i moraće uvek da ostane tako
    otisak neba po tvojoj koži ne sme u meni znake da množi
    koji bi mogli u mome saću značiti večnost, žbicu kotaču.
    ja sva treperim dok noć već pada, gle šušte snovi, rastrže nada,
    zbiram ti reči u jednu šaku, želim li ljubav nevernu, laku?
    ne, ustani srećan iz moćnih trava, nauči snove da budu java
    neka ti seme drveta sreće napuni bisage, oteža vreće.
    dohvati potom rukave njene, pritisni nežno pa da se prene
    u njoj taj okot meseca moga dok klečim u tami i molim Boga
    Ćuti i prenesi dalje....

  8. #8

    Odgovor: Marija Šimoković

    Čista pesma

    ja sam za čistu liriku za čistu dakle bol za
    čistu ljubav za čiste ruke za čiste udarce
    čisti udarci ne stvaraju nečistu bol nečistu mržnju
    nečiste rane
    iza čistih udaraca nema gangrene
    bez potrebe za borbom čistim rukama
    čistim srcem čistom glavom
    ja sam za čiste odnose čistu čašu čisto ogledalo
    ja sam za sve ono što se nadam da ću dobiti
    i ne očekujem da dobijem rat
    samo tu jednu bitku za čistu pesmu
    u kojoj je čista bol čista ljubav
    čisti udarci



    06.02.2008.

    NIŠ - Pesnikinja Marija Šimoković je ovogodišnji dobitnik prestižne nagrade "Branko Miljković", koja se u Nišu dodeljuje po 37. put, saopštio je danas žiri. Šimokovićeva je nagradu dobila za knjigu "Kinovar", u izdanju "Narodne knjige" iz Beograda, i to je njena jedanaesta pesnička zbirka.

    Ona je treća žena dobitnik nagrade "Branko Miljković", koja će joj doneti Povelju i novčanu nagradu od 220.000 dinara, a "za petama" joj je bila zbirka Vladislava Vojnovića "Lovac na grinje", istog izdavača.

    Nagrada će pesnikinji biti uručena na svečanosti u Skupštini grada Niša 14. februara.

    sa neta preuzeto

  9. #9

    Odgovor: Marija Šimoković

    POKUŠAJ OBJAŠNJENJA
    NEOBJAŠNJIVOG
    ILI PRIKRADANJE SMISLU


    Pesma nastaje kada se pitaš:
    Šta je iza reči.
    Iza oblika.
    Iza događaja.
    Šta je iza slike.
    Teksta.
    Izraza lica.
    Cvetanja drveta.
    šta je iza pukotine.
    Iza kiše.
    Iza rasporeda predmeta.
    Iza naprsline jutra.
    Poderotine stvarnosti.
    Nameravanog osmeha.

    Možda potreba da se dopre do vode.
    Do linije horizonta.
    Ali, šta je iza horizonta?

  10. #10

    Odgovor: Marija Šimoković

    VODENI KLJUČ

    Najmlađa reka I
    Rajskom rekom uzvodno
    Rituali
    Tabula panoniana (Vuku)







    NAJMLAĐA REKA I


    i bi rečeno
    neka kroz grad voda poteče
    niko da se ne začudi najmlađoj reci
    već svak da dođe
    u njoj da se ogleda
    radi besmrtnosti svoje
    petu u nju da umoči
    samo deca poslušaše
    svežeg kankalina nabraše
    u ime ljubavi vodu zakitiše
    razumevši reč
    treba imati grad
    da bil tisa dotekla
    valja imati tisu
    ne bil priča potekla


    visoko u grlu kamena
    u zametku oluje
    uznosit čovek vrelo otkopava
    ćerku reke hoće
    bisere da mu rađa
    majku još obljubio nije
    bogovi rečni u kapima
    mu se priviđaju
    beline kostiju im se ne dotiče
    novu vodu da smilostivi
    žene se ne maša
    čedo košutino ne vidi
    a ono se sebi u ogledalu smeši
    najmlađe reke
    u zagrljaj vode
    bistrooki ratari stižu
    ime reke u bisagama nose
    sa devojkama rosnim
    što im je pusta u kosi
    nove izvore začeše
    sklerotične rečenice
    u čestarima ostaviše
    poleglu travu pamte
    dan krštenja zaboravljaju
    sinovi njini u čamcima uzvodno
    ožiljke reci urezuju
    sa obala im se zubi
    mrtvih glava keze
    grm se pali pomor šume sluti

    RAJSKOM REKOM UZVODNO


    uzvodno poteci sa dozvolom za plovidbu
    magrisovim žigom overenom
    predačkim stazama ka svetlosti iskanoj
    na izvoru najmlađe reke
    i pitanjem na usnama za čudni ovaj smer
    da li je seobi drag
    al čemu pitanja kad dunav je zbirno ime
    onoga što ljubim
    muška reka čiji me besni ati u galop zovu
    slobodne volje beskraju na dohvat
    za grivu da im se uhvatim
    vicinalne i stone kule da vidim
    kao počasna straža
    ispraćaju vodu koju je panonija naučila
    uzvodno da teče
    put mostova beogradskih i novosadskih
    u idejnim projektima
    put budima i viene ka vrhu gore gde vrela
    ne tanje se već množe
    gde tršić letopiše svetlost narednog veka
    a karl gustav oponaša dunav
    u kolektivno pamćenje snovite kule potapa
    razmenjuje ih
    za reku kao vavilonsku biblioteku
    za panonski antikvarijat u kome pesnici
    inventarišu sparušene zastave
    istorijski junaci odlažu lente đaci sastave
    o neviđenoj lepoti doba
    a vekovi plove ka crnoj šumi onemoćaloj
    od nagađanja
    postmoderna maska na trošnoj fasadi
    secesijskoj
    da li je to redizajn stvarnosti
    kad kroz vodu providi se strah od vode
    i o rode o slobode
    od vodenog manastira neštedimice
    prosute svetlosti
    kad topi se voštanica slatkog pravoslavlja
    a posle nje opet strah
    i dunav kao molitva bezreka sa mnogo slova
    a veka kao i da nije
    ili je to gde nas narkotizirane ispiraju
    fotolaboratorija neba
    proizvodnja rotacionih snimaka na kojima
    dobro se vidi
    u istu reku dvaput do grla utonuti
    jeste mogućno
    al pogled u vodu lišen pritiska neba
    isto je što i bekstvo
    na talasima jedva dobijene telefonske veze
    dok impulsi dunava otkucavaju

  11. #11

    Odgovor: Marija Šimoković

    RITUALI


    zri jesen pesnička u smederevu
    a reke
    smiruju tahikardiju pamćenjem stečenu
    dunavu na uvo jezava muca fragmente
    nenaučene pesme
    kroz kakva društva treba još proći
    kroz zlohodnike, pauke-vojnike

    golobradi dečaci pod kulama traže
    učilište nade
    umesto stihova za udice im se kače
    jerinine more
    stoleća oplakuju povratni smer kletve
    svedena na prosto pravilo trojno
    značenja trougla
    iz temelja despotovog grada
    pokajnicu ozračuju
    nauk lapidarne smrti zalud gonetaju
    da l je glavu crnog đorđa ko jemstvo
    u stambol odlutalu
    s koca predskazala u beč zagledana
    jovana crnog glava
    čelnik tog sleda beše l glava lazarova
    što u bunaru nekom susret s telom
    još i danas čeka
    a sledbenik potonji prekodrinska glava
    na dlanu mudžahedina
    i kad smerno kleči u crkvi brvnari
    nakraj starog sela
    u položaju bez oslonca za opstajanje
    sasvim neprikladnom
    sudbine naum pesnik može tek da sluti
    jugoistočno od smedereva od pokajnice
    na zapad
    zborno mesto razloga mu se privi|a
    zadužbina skrojena od 12 000 nijansi
    poentilističkoj tv-slici nalik
    iz koje ktitori nasumice beže
    od unakrsnih pogleda obnevideli
    snova zaluđenih dvokomponentnim lepilom
    omeđenog trajanja
    dalekosežnim objavama ustravljeni
    umorni od ulaženja u pesmu koja čuje
    preteću kefalofora
    pokajte se carstvo se nebesko približava
    al da pojmi obred beslovesne smrti
    nikako ne ume
    jesen smederevska u kacama vri
    grožđe ključa
    čekić povija užareni srp mladog meseca
    a kiseli zadah obara cenu beograda
    sinovi ratnika menjaju krupne banknote
    za telefonske žetone
    panonija u pesku čita znamenja ista
    od jedne do druge ravnice
    jesen vri vina još ni kapi a doba smutno
    traži piće više
    majkama za dušu što cokule zgrću
    po zgarištima

  12. #12

    Odgovor: Marija Šimoković

    TABULA PANONIANA
    (VUKU)



    1.
    ne brinu ga metričke cente vremena
    za njega rade
    do kraja leta dva-tri il vek i po
    od početka
    sasvim je svejedno
    u peni slapova kao pastrmke
    praćakaju se slova
    iz zavičaja u zavičaj nizvodno kreću reči
    put mrestilišta ispod stražilova
    ispod pupka našeg sveta
    i mnogo žuri jezik kroz panonski levak
    juri
    svetoandrejsku katedralu teksta
    jedva primećuje
    preča posla ima
    u amalgam treba tekelijanum i tršić
    da stegne
    na pristiglu vodu svetozar utza
    da zamiriše
    a ona na pritoke na posestrime na jezike
    koji ravnici gordost podmlađuju
    i kao pet žbica u hijeroglif pčele
    upliću se
    tako vuk iz nebeskog šara
    kroz oblake snatri
    vučje pleme pamti koje mu tragove njuši
    i ne sluteć da ih u dramaturgiji noći
    raskolni rod šakala
    zapišava
    2.
    otkovana u balkan-ekspres utovarena tabla
    teška pet jezika
    društvo književnika vojvodine
    vajdasgi irk egyeslete
    spolok spisovatel ov vojvodiny
    asociatia scriitorilor din voivodina
    dru`tvo pisatelqoh voivodini
    destinacija nepoznata da je močvarna
    upućeni slute
    nemušti kao reka kad presuši
    bez svojih pritoka
    panonski jezici na dno vode ćutke pali
    u mulj zariveni ispuštaju boje
    a reči na ulice usput poispadale
    sa ustreljenim smislom ugovaraju blud
    u zabrane ih sprovode zarđalom
    ograđuju žicom
    novi poredak u kočnicama starim
    trutovi uspostavljaju
    u koštac se međusobni hvata
    razdevičen narod pčelinji
    med rođen iz ljubavi svetlosti i cveta
    hopovske da nahrani leje više ne sme
    pesmu opojnu peva mrtvačka glava
    sphinxa atroposa
    svoj ključ šišatovačka harfa
    prema njoj štimuje
    matica nema kud do na let svadbeni
    u budim da se spremi
    jer reči ponovo ne mogu da dočekaju
    svoje metafore
    3.
    na tv-ekranu seriju svog života gledam
    beznađe jezika mog u pet epizoda
    kako da ustanem drugi put među njih
    da se stuštim
    štula mi za glavu treba
    nepojam da pojmim
    ima l vajde branka bolnog đuru pustog
    ludog zvati lazu
    na majstora žudnje sam spao da me
    kroz složena vremena panonskim kvintetom
    prizove
    nebeskim biciklom u međurečje doveze
    da kal s table sperem šem na čelo
    da joj ispišem
    u saglasju kapi je vidim iako je nema
    ispod dunavskog mosta
    na soliteru izraslom na liniji 12
    beogradskog tramvaja
    gde stoji ovaj zid je poklonjen maji
    u povijenom luku krušedolskog manastira
    u alki karlovačkoj što se u lancu drži
    iskidanog smisla
    pijana noć na njenim jezicima
    stihove recituje
    naći ću je doneću je na mesto vratiću je
    u aveniju telečki
    i ne recite tad da me razumeli niste
    za treći put vremena biti neće
    dobar vam sinci moji stojim

  13. #13

    Odgovor: Marija Šimoković

    The Kiss (Der Kuss )
    (Sa izložbe Traum und Wirklichkeit Wien u Knstlerhausu)


    Poljubac Gustava Klimta je zaustavljen dah
    Secesije u potrebi trenutka da se ovekoveči
    I da zaspala deca sanjaju smrt a probude se na pun
    I neobuzdan puten i religiozan osmeh života
    Datog zauvek u detaljima
    Poljubac Gustava Klimta verovatno je izraz slobode
    Žene da bude ljubljena i zaustavljena u tom
    Pokretu dok je ljube ona ostaje zauvek ljubljena
    U najnevinijem i najčulnijem naletu strasti
    Jednog muškarca i jedne uvek te iste žene
    Poljubac Gustava Klimta je potreba sa zlatom za
    Draguljima za životom u atmosferi nadolazeće i
    Zaustavljene u nadolaženju radosti kojoj nedostaje
    Nadahnuća poezije slobodoumnosti i fotelja Sigmunda Frojda
    Poljubac Gustava Klimta je hibernirana mladost
    Čovečanstva u trenutku kada je najpunije i najstrasnije
    Živelo ne misleći na pošasti u svetu na rat i
    Sve njegove mrtve pa čak ni na uskrsnuće istoriju
    Drogu sifilis flash art živeći samo sebe ciljem
    Živeći sve živote odjednom
    Poljubac Gustava Klimta nije samo slika dve pojedinke
    Jednog pojedinca i njegove ženke veća snaga stvari sakrivena
    U žudnji za ljubavlju u žudnji za zlatom u žudnji za
    Večnošću koja traje od početka i nema kraja nikada


    ~

    Pišem mami pesmu u pidžami


    Pišem mami pesmu u pižami
    Draga mama
    Snovi se ne ispunjavaju šta da radim
    život protiče iza ugla u kafani bez moje dozvole
    Toče ljubav i gostoprimstvo i alkoholne napitke
    Na ulici su klinci premazani želeom pohlepno hvataju sa
    životom med teče u tuđe kace a u jednom dvorištu ponestaje
    Topline sunca i dolazi vreme zebnje
    Pišem mami pesmu u pižami
    Draga mama
    Nisi mi ništa govorila o poskupljenju struje i nemanju
    Krova nad glavom o ostavljanju bez razloga i rastanku koji
    Će zauvek boleti nisi mi govorila ni o tvrdoglavosti koja
    Lomi dušu o staklu koje zamagljuje vidike
    O izdžeparenom džeparcu koji se zove sloboda
    Naučila sam sve to sama draga mama i sad znam
    Ali mislim da više nikada neću skakati do neba niti dobijati
    Peticu za ovo znanje
    Pišem mami pesmu u pižami
    Draga mama
    Strašno sam sama ne pomaže ni jesen više ne pomaže ni
    Miris hleba
    Nešto mi treba na šta mogu ostati osloniti se i malo zaspati
    Idem da sanjam možda uhvatim u mrežu malo zlatnog mira
    I senku čoveka od krep papira i nešto radosti
    Pišem mami pesmu u pižami
    Draga mama
    Laku noć

  14. #14

    Odgovor: Marija Šimoković

    DOK ČEKAŠ NEKOGA


    Vrištati kao u filmu "Kabare" starom i izanđalom
    Sa onom scenom gde Lajza vrišti a voz prolazi
    Biti u vozu a ne tamo gde je potreba za vrištanjem
    Voleti starog umornog krokodila iz filma "Tarzan i
    Njegova deca"
    Pravdati se zbog crkvenih zvona sred Grobljanske ulice
    U kojoj stanuju živi ljudi ogrezli na mrtva hodočašća
    Gomilati kore od narandži u kutiji bez poklopca
    Slušati kretanje petla koji je postao
    Železni obruč za vetar na krovu velike kuće
    Dati pesmi ubrzanje koje nije imala jer je
    Stala u sredini na procepu ko puklo stablo
    Razneti orah mišlju o čavkama
    Stići do vrelog peska kroz neizrečenu rečenicu
    I zagrejati promrzle prste na nogama
    Gledati kako veče izmiče u naborima dlana između
    Linije života i linije koja se i ne naslućuje
    Dati sumnji nadu da ne bude tako gola i naizgled netaknuta
    Zavući prst u ključaonicu i verovati da će se
    Okretanjem postići željeni cilj
    Stajati na sedeljci i ne sesti ni na trenutak
    Uzeti na sebe lunarni deo dana i trčati okolo sa
    Srebrnim narukvicama kupljenim na pijaci
    Stanovati podalje od sebe podalje od drugih
    I biti bolji od kuvanog krompira sa maslacem
    Startovati bez znaka za start i dozvoliti srcu da
    Utiša razgovor

Slične teme

  1. Marija Terezija
    Autor GlorijaDruga u forumu Političari
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 17.08.2012, 11:12
  2. Marija Kiri
    Autor Turkmenbashi u forumu Nauka
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 15.09.2009, 15:29
  3. Marija Kalas
    Autor Goga u forumu Muzičke zvezde
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 28.09.2008, 00:40
  4. Marija Šerifović pobednica Evrovizije!
    Autor Lady S u forumu Spomenar
    Odgovora: 52
    Poslednja poruka: 25.05.2007, 15:31
  5. Hali Marija Beri
    Autor DanijElla u forumu Film, pozorište i televizija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 30.04.2007, 22:14

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •