Irig
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 20

Tema: Irig

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    14 Irig

    Irig se nalazi na najvećoj visini od svih vojvođanskih centara opština, a ujedno je i najmanja Opština u Vojvodini. Nalazi se na glavnoj prometnici magistralnog puta puta Novi Sad - Šabac, u blizini železničkih veza i autoputeva i u okruženju i blizini značajnih i velikih gradova -Novog Sada, Rume, Sremske Mitrovice, Inđije, Šapca. 70 kilometara je severozapadno od Beograda.

    Mada ove oblasti nisu dovoljno arheološki istražene, područje iriške opštine naseljavano je od davnina -nađeni su ostaci naselja iz doba paleolita i neolita. Arheološki nalazi na teritoriji Iriga ukazuju na činjenicu da je ovaj deo Srema bio naseljen još u praistorijsko doba. Pronađeni su i tragovi Antike. Na širem prostoru iriške opštine, u Sremu, tokom praistorije smenjivalo se nekoliko kultura, paleolita, neolita, bakarnog, bronzanog i željeznog doba. Tokom starog veka ovde su ziveli Iliri, Kelti i Rimljani, Kvadi, a tokom srednjeg Goti, Gepidi, Huni, Sloveni, Avari, Bugari, Pečenezi, Mađari i Turci.

    Teško je danas sasvim pouzdano utvrditi kada je nastao Irig i kako je dobio ime. Naziv Irig prvi put se pominje 1225.godine kada je u njemu osnovan katolički pavlinski manastir. Već 1483. godine Vuk je gospodar Iriga i iz njega vodi prepisku sa Sultanom bajazitom II oko izmirenja sa mađarskim kraljem Matijom Korvinom.

    Kao mesto i područje Irig ima bogatu istoriju. Irig je bio pod Turcima od 1526 do 1699. godine, a potom pod Habsburškom, odnosno Austrougarskom monarhijom do oslobođenja 1918. godine. Bio je značajno granično i strateško uporište Ugarske prema Turskoj.

    Oko Iriga se krajem XV i početkom XVI veka, podižu brojni manastiri koji su u narednim vekovima bili jedini nosioci pismenosti, kulture i obrazovanja. Irig je bio prestonica fruškogorskih manastira -Hopova i Krušedola, Grgetega i Vrdničke Ravanice, Velike i Male Remete, Beočina i Rakovca.

    Oko Iriga i manastira Hopovo je polovinom XVIII veka spontano nastala neobična institucija, svakako jedinstvena u nas, guslarski esnaf - Guslarska škola, podrugljivo nazvana "slepačka akademija" Sačinjavali su je slepi guslari. Na taj način Irig je postao "prvi srpski akademski grad". Ona je odigrala značajnu ulogu u negovanju, razvijanju i oblikovanju našeg epskog pesništva.

    1795.godina bila je fatalna za populaciju Iriga i ostalih naselja opštine, jer je tada počela da hara tzv. "iriška kuga", bolest koja je prepolovila stanovništvo ove oblasti. Pod uticajem epidemije došlo je do najvećih promena broja stanovnika u ovom delu Srema u čitavoj njegovoj istoriji. U XIII veku (pre kuge) Irig je imao čak više stanovnika nego tadašnji Beograd, ali se posle kuge više nikada nije oporavio.

    Irižani već 1828. godine osnivaju i svoju prvu biblioteku, među najstarijom u srpskom narodu. Među značajne datume u istoriji Iriga svakako spada i 1. januar 1842. godine kada je u Irigu osnovana Srpska čitaonica, najstarije prvo čitaliste kod Srba uopšte -pre beogradskog i onog Matice srpske. Srpska čitaonica je bila centar kulturnog i duhovnog života Iriga i ovog dela Srema tokom XIX i XX veka.

    Prva Srpska škola u Irigu osnovana je 1735. godine, a prva školska zgrada podignuta je 1781. godine "za dva razreda i dva učitelja" (proširena 9 god. kasnije). Irižani i po drugi put, 1831./1834. godine podižu veliku zgadu Srbske škole, znatno veću i prostraniju od one iz 1781. godine (jednu od najlepših u to vreme).

    Primarni proizvod iriške opstine i Iriga je vino . Godine 1929. osniva se voćarsko-vinogradarska zadruga, koja 1930. podiže svoj podrum, za otkup grozđa i pravljenje vina. Glavna privredna grana iriške opštine je poljoprivreda.

    Irižani su aktivni u borbi za nacionalna prava. Kada je izbio balkanski rat neki rodoljubi tajno odlaze u srpske dobrovoljce. Tokom Prvog svetskog rata veliki broj irižana učestvuje kao dobrovoljci u srpskoj vojsci . I u Drugom svetskom ratu Irižani aktivno učestvuju. Raspolaže se podatkom da je u NOB-u učestvovalo 515 boraca, da je poginulo 214, kao i da je život izgubilo 417 osoba kao žrtve fašističkog terora. Za vreme Drugog svetskog rata u Irigu je izlazio ilegalno list "Istina".

    Opština i grad Irig su poznati i po kulturnim manifestacijama- Dositejevim danima u okviru kojih se održavaju manifestacije u Irigu, Hopovu i Vrdniku -susreti škola Jugoslavije(bilo nekad) koje nose Dositejevo ime, Susreti književnica u Vrdniku -"Milici u pohode" i Sabor bibliotekara Srema (u organizaciji Srpske čitaonice) -što je jedinstvena manifestacija ove vrste u Sremu i zemlji. Irig je poznat i po manifestaciji "Pudarski dani" (dani vina). Gradska slava Iriga, jedan od najznačajnijih događaja tokom godine u gradu i okolini je Velika Gospojina - 28. avgusta. Irig kao dan Opštine proslavlja i 25. oktobar - dan oslobođenja u Drugom svetskom ratu.

    Na teritiriji Opštine Irig živi veliki broj nacionalnosti. Po popisu iz 1991. godine 73% stanovništva čine Srbi, a u značajnom procentu prisutni su i Mađari i Hrvati. Većina naselja ima stanovništvo srpske nacionalnosti, a neka su karakteristicna po skoro iskljucivo Srbima. U dva naselja su brojniji Mađari.

    Danas je Irig sedište opštine sa 12 naseljenih mesta: Irig, Vrdnik, Dobrodol, Šatrinci, Jazak, Grgeteg, Neradin, Krušedol Selo, Krušedol Prnjavor, Rivica, Mala Remeta i Velika Remeta. Iako se administrativno i statistički ne vode kao posebni popisni krugovi, u irišku opštinu spadaju još dva naselja. Pored pobrojanih tu su još i Jazački Prnjavor i naselje na Iriškom vencu oko Sanatorijuma za plućne bolesti.
    Poruku je izmenio zmax, 21.12.2007 u 16:26
    Ko je mene poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.

  2. #2

    Odgovor: Irig

    Iako mnogi od nas često prolaze kroz Irig (kao i kroz druga mesta na magistralnim putevima) retko ko ili retko kad zadje u samo mesto. Ja sam to uradio pre desetak dana s namerom da malo kompletiram slike Fruške Gore po kojoj redovno izletujem. U tom 'muvanju' po Irigu postao sam svestan zašto mi nedostaju slike iz njega iz ranijih prolazaka.
    Nažalost, po onome što sam ovoga puta pažljivije zagledao, Irig izgleda ima dičniju prošlost od sadašnjosti. Malo je (u odnosu na slična vojvodjanska mesta) novoga ali je zato puno starog a oronulog. Kad se to poveže sa činjenicom da su vinogradarstvo i vinarstvo, voćarstvo i poljoprivreda uopšte, najznačajnije privredne delatnosti i da je flaša vode iz Jazka skoro iste cene kao i flaša vina, nema mesta iščudjavanju.

    Umesto slika koje nisam napravio u samom Irigu (a ni vreme nije bilo baš izazovno za slikanje) evo jedne panorame iz 2006. koju sam slikao prilazeći od Neradina.

  3. #3

    Odgovor: Irig

    Imam pitanje za nekoga ko poznaje istoriju Iriga bolje: da li su boje grba Iriga originalne ili su zbog politike sprovodjene od devedesetih godina izmenjene? Naime, ja sam odrasla u Irigu i secam se tadasnjeg, predpostavljam originalnog grba, smestenog na procelju zgrade opstine, koji bio crveno, zeleno, bele boje. Trava na kojoj stoje ptice je bila zelena, a pozadina jasno crvena. Procitala sam negde da je nekakav umetnik preradio grb u proslom desetlecu. Zasto su boje izmenjene? Mozda je podsecalo na boje madjarske zastave? Irig je bio u sastavu austrougarske monarhije, pa nije cudo. Zna li ko da li su ovo originalne boje ili je svakom dozvoljeno da menja po svome nahodjenju istoriju Vojvodine?

  4. #4

    Odgovor: Irig

    Da li jos uvek ima vasar u Irigu za Gospojinu 28 Augusta
    secam se kao mala isli smo da se vozam u auticima i na ringispilu

  5. #5

    Odgovor: Irig

    Irig ima istoriju bogatu kulturnim dobrima, ima turisticke pogodnosti kao malo koje mesto u Vojvodini: manastire, izvore lekovite vode, proizvodnju zdrave hrane, ribolovacki raj na jezerima, lovne mogucnosti, ali Irig ima i Irizane koji zive duhovno u proslom stolecu, tavoreci. Lakse im je da zavide komsiji, nego da krenu u buducnost gradeci sopstvenim umom i rukama.

  6. #6

    Odgovor: Irig

    Iako mozda najmanja opstina u Vojvodini, na svojoj teritoriji ima 16 manastira, malo li je? Koja opstina i koja drzava se moze time ponositi? Problem je u Irigu nedostatak posla (kao i svuda, jel) pa se ne moze dovoljno iz budzeta odvajati za turizam. Kada je ugasen pp kombinat, sve je stalo jer je on bio okosnica razvoja mesta, kako ekonomskog tako i turistickog. Iriski podrum vina je nekad imao maloprodajno predstavnistvo u sred Knez Mihajlove u Beogradu... Toliko o nekadasnjem Irigu!
    Nemoj nita silom. Uzmi veći čekić!!!

  7. #7

    Odgovor: Irig

    a ja volim iriska bela vina.........
    Najveca vlast je vladati sobom.

  8. #8

    Odgovor: Irig

    Imam pitanje na koje mi moze odgovoriti neko od Irizana. Kako je brdo Belengir dobilo ime, da li neko zna?

  9. #9

    Odgovor: Irig

    Iako sam rodjena u gradu,detinjstvo sam provela kod ujaka u Irigu.To su bila najlepsa vremena.Secam se velikog dvorista dede sa stapom,kom sam popila vino,ono pravo domace lepo(umesto sire ). Secam se igranja u senu i slami,trcanja oko velikog duda i bunara...vijanja kokosaka i sitnih zivotinja,odlaska na centar do prodavnice(nije ih onda bilo na svakom cosku)...Ikasnije kad smo porasli jedva smo cekali vikend ,da mozemo da radimo sta hocemo,jel ujak nije branio nista...
    sreca je kada pored sebe imas voljene osobe

  10. #10

    Odgovor: Irig

    Citat zmax kaže: Pogledaj poruku
    ...
    1795.godina bila je fatalna za populaciju Iriga i ostalih naselja opštine, jer je tada počela da hara tzv. "iriška kuga", bolest koja je prepolovila stanovništvo ove oblasti. Pod uticajem epidemije došlo je do najvećih promena broja stanovnika u ovom delu Srema u čitavoj njegovoj istoriji. U XVIII veku (pre kuge) Irig je imao čak više stanovnika nego tadašnji Beograd, ali se posle kuge više nikada nije oporavio...


    Irig je, nesumnjivo, tokom XVIII veka bio jedan od najznačajnijih srpskih centara, ne samo u Sremu. O tome svedoče i tri velike pravoslavne crkve (na oko 4.000 duša) koje su bogato ukrasili tadašnji najpoznatiji umetnici.




    Crkva Sv. Nikole - Nikolajevska (1732.)[/CENTER]

    Na kraju tog veka, Irig je zadesila prava kataklizma – kuga, od koje se nije oporavio. U vremenu koje je sledilo, Irig je samo nastojao da dostigne negdašnju poziciju.

    '' ... Jula meseca 1795. godine u Sremu je vladala ’Iriška kuga’’. Iz Beograda je najpre prešla u Zemun i okolna sela. Narod je počeo bežati prema Fruškoj Gori. Iz Krnješevaca se prenela u Irig odakle se srahovito raširi.

    ‘’’’O ovoj opakoj bolesti dosta je pisano, ali ce ovde biti korisceni podaci iz rada dr Slavka Gavrilovica: "Irig od Kuge 1795. do revolucije 1948-49."

    Epidemija kuge u Sremu i Irigu vladala je 1795/96. godine. Tako je 7. januara 1796. godine iriški knez Lazar Rakić pisao mitropolitu Stevanu Stratimiroviću kako je narod "izvan sebe" od straha i nemira, jer se u prvi mah ništa nije moglo saznati o kugi niti se iko nadao "takovoj pregorkoj smerti i preužasnoj bolesti". Najveći pomor bio je u početku kada su se "ne malo svi potrovali", kada se bezglavo bežalo na sve strane ili postupalo mimo sanitarnih propisa.
    Prema zapisu popa Stefana Vezilića, "sedam meseci i deset dana, tj. od 1. julija 1795. do 10. februara 1796. godine takovi pomor bio je strah, sto u svetu ne moze biti strašnije, i do 2600 duša izumrlo u Irigu".



    Kakvo je bilo stanje u gradu najrečitije govori zvanični izveštaj od januara 1796. godine:

    "Varoš beše velika, a u njoj beše malo ljudi, jer su mnogi poumirali a mnogi se razbegli u šume. Mnoge kuće stajahu pune pokućstva, ali ljudi u njima ne beše. Svuda smo nailazili na robu izumrlih porodica, na odelo i na krpe bolesnika i umrlih. Svakojaki dronjci ležahu razbacani po ulicama, na raskršćima, po baštama i vinogradima. U Grčkoj mali bese dosta kuca očišćeno, a stršilo je i nekoliko razvalina od trošnih porušenih kuća, no u samoj varoši Irigu trebalo je još mnoge kuće porušiti i spaliti. U mestu i oko mesta nebrojeni grobovi odavahu mrtve pokopane bez obzira na propise. Lečina beše svuda, po avlijama, po baštama i na ulicama, u šljivicima i po vinogradima, pa čak i u šumi, no sve behu plitko zakopane i to u haljinama. Jos u pošetku beše 113 kužnih lešina ukopano u groblju u sred varoši, a računalo se, da ih ima više od hiljade koji gdi zakopano".



    ‘’Kuga je preneta iz Turske u Beograd i Zemun, a odatle su je begunci pred kugom preneli prema Fruškoj Gori. Pošto je kuga u Sremskoj županiji najviše besnela u Irigu i njegovoj okolini, zbog toga se u narodu i spominje kao "iriška kuga". Ova zarazna bolest poreklom je bila iz Azije. …

    … Kugu u Irig prenela je Irižanka Andjelija Kuzmanović kada je iz Krnješevaca od pomrle rodbine uzela vunene ćilime i tako najpre zarazila svoju kuću i Grčku Malu, a posle i celu varoš. Neradin je zarazio jedan Krnješevcanin koji je tu imao vinograd. Krušedolski Prnjavor zarazio je mesni trgovac koji je poslom dolazio u Krnješevce. Iz Iriga je kugu preneo jedan stanovnik Rivice u svoje naselje. Prosjakinja Sara Gavrilović prenela je zarazu u Jazak preko svilene marame koju je dobila na daći u Irigu. Ona je ovu maramu prodala za rakiju zeni Timotija Barjaktarevića, koja je od svile napravila kapice za decu, pa je za kratko vreme u ovoj kući pomrlo 10 do 12 ukućana. Na sličan način kuga se prenela i u ostala naselja iriške opštine kao i u ostale delove Srema -Kamenicu, Bešenovo, Bešenovački Prnjavor, Grgurevce, Grgeteg i Šatrince. U Vukovar -sedište župe, kuga je stigla iz Mirkovaca a preneo ju je jedan begunac iz Krnješevaca.
    Da se kuga ne bi dalje širila, bečka vlada je naredila da se stražama zatvore sva okugana mesta i blokira celo okuženo područje. U okuženim mestima prve straže su bile pred svakom okuženom kućom, druge izvan samog mesta, a oko Iriga i Jaska, Kamenice i još nekih mesta bili su iskopani široki rovovi. Treće straže nalazile su se na granici svakog hatara, a kordoni, kao četvrta brana, zatvarali su sva sela i celu županiju. Naročito jake strače postojale su na granici rumskog okruga, gde su podignuta čak i večala za one koji pokušaju da pobegnu u nezaraženu zonu. Ko je pokušao da beži i bio uhva-en, osudjivan je na smrt. Tako su obešena jedna žena i dva Ciganina, koji su pobegli iz Iriga.

    U zarazenim mestima uredovala je i kužna policija, koja je morala da prijavi svaki slučaj oboljenja, a petnaest lekara, profesora Peštanskog univerziteta i bečke Vojne akademije sa pomoćnim osobljem, bilo je mobilisano da se na licu mesta bore protiv ove zaraze. Stanovnici Srema bili su vrlo nepoverljivi prema ovim lekarima, pa su svoje bolesnike od njih skrivali. Naročito su Irižani i Neradinjani bili neposlušni i zbog toga ih je mnogo stradalo. Bez obzira na mere koje je preduzimala sanitetska služba, na pogrebima su pravili velike daće, koje su trajale i po tri dana. Irižanu su verovali da je kuga žena sa kozjom nogom, koja im je sela na grbaču, i smatrali su da će je oterati ako na pijaci i po ulicama budu palili velike vatre.



    Prema popisu svi oboleli morali su biti smesteni u kužne bolnice izvan mesta, a kuće su se morale krečiti, čistiti ili rušiti. Mnogi se ovoga nisu pridržavali, pa se zaraza brzo širila. Ni svi Srbi-stražari nisu se pridržaavali ovih popisa pa su, iz ljubavi prema svojim sunarodnicima, kroz kordone propuštali rodjake i prijatelje. Zbog toga nije bio redak slučaj da se po šumama i hatarima nailazilo na kužne leševe, koje su morali odnositi na kužno groblje.


    Uspenska crkva (1757.) slikana sa mesta stotinak metara od 'Kužnog groblja'[/CENTER]

    Irižani su stoički podnosili ovu nesreću koja ih je zadesila. Lekari koji su ih lečili zapisali su da su Irižani ispoljavali retko nežnu ljubav izmedju muževa i supruga, roditelja i dece, koja nije zabeležena ni u tada mnogo kulturnijih naroda, u doba ovako teških pomora. Svi lekari su isticali kako je mati po svaku cenu htela da dvori svoju bolesnu decu, a otac ili muž često se opirao i sa puškom u ruci da mu ženu ili decu ne odnesu u bolnicu, sto je samo povećavalo pomor u narodu.
    Kuga je u Irigu prestala da hara februara 1796. godine, a stanovništvo se u njega vratilo tek početkom jula, kada je grad trebalo očistiti i dezinfikovati, 402 kuće srušiti ili spaliti (od 912 kuca je Irig imao pre kuge) kako bi se sprečilo dalje širenje ove opake bolesti, robu pregledati i oprati, rasute leševe povaditi i ponovo zakopati na kužno groblje. Popis koji je posle toga izvrsen pružao je poraznu sliku: u mestima Srema koje je zahvatila kuga 1795. godine živelo je 12.485 stanovnika, a umrlo 3.246 lica, od čega najviše u Irigu. Pre kuge Irig je imao 4.813 stanovnika, od kojih je obolelo 3.398. Umrlo je 2.548 stanovnika, sto čini vise od polovine njegove populacije u to doba, a 841 je ozdravio.

    Iriški knez Rakić bio je vrlo revnostan i sprovodio je sve mere koje je preporučila sanitarna komisija. Svoju godišnju platu od 333 forinte poklonio je gradu, a za lekove kao beskamatni kredit dao je 6.000 forinti.
    Obnavljanje zivota u gradu teklo je sporo, mada je na svim nadležnim mestima bilo dosta dobre volje da se preživelom stanovništvu sto više pomogne. Najefikasniji način pomoći narodu opština je videla u oslobadjanju Irižana od striktnog ubiranja poreza, jer je kuga pokosila više od polovine stanovništva. Mnogi vinogradi i voćnjaci bili su ostećeni i zapušteni zbog blokade koja je trajala vise od pola godine, zamrli su zemljoradnja, trgovina i zanatstvo. Narod je počeo da oskudeva u hrani i odeći. Skupština Županije prihvatila je predlog opštine, ali je županijska blagajna ubrala porez za 1796. i 1797. godinu i tako grad oštetila za 3.000 oforinti. Opština je 1801. godine zahtevala da se vrate 10.724 forinte na ime plaćenog poreza od 1795. do 1797. godine, jer je grad i od cara dobio imunitet, ali skupština Županije je priznala samo 2.863 forinte i vratila opštini.’’


    Teodorska crkva (posvećena sv. ratniku Teodoru Tironu) podignuta 1780.[/CENTER]

    ’’U ovom mestu ima jedan zavetan dan.To je 10.februara.Taj dan slavi sve stanovništvo ovoga mesta. Drži se svečano Bogosluzenje u Svetoj Teodorovskoj crkvi, zato što je na taj dan prestala kuga, koja je u proslom veku u ovom mestu besnela i celom stanoništvu propascu i istragom pretila.I dan danas pokazuje kameniti krst, na putu od Iriga u Neradin, mesto na kojem su sahranjivani okuženi i koje se sad zove: Kužno groblje.’’

    (Ovo je odlomak iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović,a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. Prota Konstantinović je dobio nalog da 1896.godine pregleda karlovačku protopopiju i da o tome napiše detaljan izveštaj, koji je kasnije pretočen u knjigu. Na ovaj forum preneo ju je član Felix.)

    Kada se vidi kako je Irig tragično stradao, postaje sasvim razumljivo da su rumljani imali snažan motiv da se na razne načine zahvale što je njih takva sudbina mimoišla. Spomenik na mestu na kome je kuga zaustavljena - na granici Iriškog i Rumskog atara - je jedan od tih načina iskazivanja zahvalnosti.


    Spomenik 'Kipovi' na mestu gde je kuga zaustavljena.[/CENTER]

    A kad se od Iriga krene prema Krušedolu, posle par kilometara, blizu odvajanja puta za Neradin, je izvor dobre vode.



    Na izvoru uvek ima onih koji su došli po vodu, a tu je i 'stalna postava' - čovek koji prodaje med i voće, dokoni invalid koji predusretljivo nastoji da ispriča nešto o izvoru ...

    Sveštenik neradinske crkve nam je rekao da je vodom koja je iskorišćena za izvor, u rimsko doba snabdevana Basijana, drugi po veličini rimski grad u ovim predelima, čiji ostaci se nalaze kod Donjih Petrovaca, dvadesetak kilometara odavde.



    Iznad izvora je ikona Sv. Nikole (koji je i zaštitnik Neradinske crkve) i ploča o podizanju česme, dok gornja ploča govori da je izvor 1938. g. 'odobrio' Higijenski zavod Dunavske Banovine.


    Česmu je podigao 1931. Sava Jakovljević Leberija, neradinac koji je službovao u Irigu kao sreski načelnik, pa je zovu i 'Savina česma'.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 11.08.2009 u 21:45

  11. #11

    Odgovor: Irig

    Svi putevi iz Srema za NS, vode kroz Irig.
    Poznat je i po pudarskim danima koji se odrzavaju u vreme berbe grozdja
    a u slavu PUDARA....cuvara vinograda.
    Volim Irig i zbog Borislava Mihajlovica Mihiza.
    [IMG]URL=http://img519.imageshack.us/i/mihiz.jpg/][/URL][/IMGBorislav Mihajlović Mihiz
    (1922-1997)

    Književnik, kritičar, esejista, putopisac, dramaturg, pesnik, dramski pisac i polemičar, rodio se 17. oktobra 1922. godine u svešteničkoj porodici u Irigu.



    Iste godine je počeo da pohađa Klasičnu gimnaziju u Sremskim Karlovcima, i bio jedan od najboljih njenih učenika u dugogodišnjoj istoriji ovog kulturnog i prosvetnog zdanja.

    Neprikosnoveni, najbolji đak "srpskog Hajdelberga" bio je on - Mihiz. Često je zbunjivao i same profesore kad na pitanja ne bi odgovarao, već sam govorio o onome što nije predavano, niti se u udžbenicima nalazilo. Bio je vunderkind koji se više ponosio svojim bećarskim podvizima nego prvom nagradom Dunavske banovine za najbolji književni rad, ili time što je bio jedini srednjoškolac u toj Banovini koji je govorio za Radio Beograd, a u Politici, potom, izlazi još i članak sa pohvalom "tečnoj, odrešitoj reci karlovačkog đaka". Svoje školovanje u Karlovcima završava 1941. godine.


    Po završetku rata 1945. upisuje Filozofski fakultet, grupu za srpskohrvatski jezik i književnost u Beogradu. Čudo je karlovački đak bio i na beogradskim studijama, odmah posle 1945. na ispitima, na prvim književnim okupljanjima, a još ponajviše u prepunom amfiteatru Pravnog fakulteta gde se prvi javno pobunio protiv pobedničkog realizma u pesništvu. Prestupan i prkosan, kakav je bio u gimnaziji, širio je zarazu svog slobodoumlja gde god bi se našao i u svemu zaslužio da bude izbačen sa studentske "radne akcije", jer je odista bio intelektualni i moralni provokator, možda najdragoceniji za koga se zna iz tog vremena.



    Od 1951. do 1954. radi kao književni kritičar NIN-a, gde na svoja čuvena tri stupca tog lista nije bio zastupnik ideja i pravaca, već isključivo dobre literature. Uzeo je pravo, jedini on tada, da o svom sudu govori u prvom licu, a ne manju slobodu da ideološku kritiku zameni ozloglašenom "impresionističkom", koja mu je donela slavu najčitanijeg kritičara u publici, najuticajnijeg među piscima. Slavu nepotkupljivog kritičara stekao je u mladosti retko jasnim kritikama. Bile su to prelepe promocije njegovih prijatelja koji su prvi zbrisali iz socrealističke literature u odjednom (Mihizovom zaslugom), dozvoljenu i neophodnu modernu literaturu.

    Kada bi Mihiz rekao za koga da je njegov prijatelj, bilo je to upozorenje sabesednicima da tu "živinu" ne čerupaju, jer će poletiti svačije perje. Mihizovi su prijatelji bili romanopisci, generali stare i nove Jugoslavije, udbaši, zatvorenici, pokeraši, glumci, dekorateri, kaskaderi, profesori i studenti, dame i prostitutke, žrtve i dželati, religiozni zanesenjaci i ubeđeni ateisti. Nije dakle, bio probirljiv u druženju, jer zanimljivijim je smatrao problematične ljude od onih sa kojima je uvek sve u redu i na svom mestu.

    Potom, 1956. dolazi u Novi Sad za upravnika Biblioteke Matice srpske, značajne, krupne i složene organizacije i rukovodio je njome na svoj izuzetni način, rešavajući briljantno i energično zadatke koji nisu bili nimalo laki. Bio je, zatim, član Matičinih upravnih i uređivačkih tela: član uredništva Letopisa Matice srpske i njegov saradnik; član uređivačkog odbora izvanredne biblioteke Srpska književnost u sto knjiga, fundamentalne književne edicije koju je on u stvari i zamislio, kao što je uopšte, u skladu sa prirodom svog dara, umeo da oseti i podstakne, zamisli i oživi i mnoge druge nove stvari. Njegov rad ostavio je vidan trag u životu i liku Matice srpske, u kojoj je proveo četiri godine.

    Nemirni njegov duh vraća ga nazad u Beograd gde 1960. postaje umetnički savetnik Avala filma, da bi na tom radnom mestu ostao do 1963. godine, sarađujući sa filmskim stvaraocima iz zemlje i sveta.

    Godine 1967. postaje urednik Izdavačkog preduzeća "Prosveta", ali posle četiri meseca napušta ovu ustanovu zbog izdavačke politike. Setimo se koliko je pisaca otkrio i podržao, rastumačio i odbranio njihova dela, ali ni u jednoj izdavačkoj kući, pa ni u "Presveti" za njega nije bilo uredničkog mesta.

    Mnogi pisci iz njegovog kruga postali su akademici. U šali se govorilo da bi Mihiz i iz suve drenovine iscedio akademika. Sam to, međutim, nikad nije postao, zbog kritiko-vanja postojećeg režima.

    Sa Mirom Trailović stvara sada već kultno pozorište Atelje 212, i biva njegov umetnički savetnik od 1971. do 1983. godine. U pozorišnom bifeu održao je na hiljade blistavih predavanja o književnosti, pozorištu, slikarstvu, moralu, načelima humanizma, prijateljstvu, istoriji religije, filmu i ko zna čemu sve ne. Bio je bridak polemičar, znao je da odbrani svoje gledište, a opet razuman, trpeljiv i ekumenski nastrojen pregovarač.

    U to vreme bio je najoštriji kritičar režima, dela i rada Josipa Broza, uzimajući u zaštitu i braneći svojim blistavim umom kao sečivom žileta, disidentske krugove u zemlji.

    Iz njegovog pera izašle su sledeće knjige: Pesme 1947, Ogledi 1951, Od istog čitaoca 1956, Srpski pesnici između dva rata 1956, Književni razgovori 1971, Izdajice 1986, Portreti 1988, Autobiografija - o drugima prva knjiga 1990. Autobiografija - o drugima druga knjiga 1993, Kazivanja i ukazivanja 1994. godine.

    Beogradska pozorišta, kao i više scena širom zemlje, izvela su Mihizove drame Banović Strahinja, Komandant Sajler, Kraljević Marko, Optuženi Petar Todorović.

    Važnije dramatizacije su mu: Poetska panorama Vojvodine, Stradija, Autobiografija, Lopov, Derviš i smrt, Lulu, Ranjeni orao, Meda Vuka Manitoga, Korešpodencija, Gorski vijenac, Kolubarska bitka, Valjevska bolnica.

    Sarađivao je u listovima: NIN, Politika, Književne novine, Književna reč, Dnevnik, zagrebački Vjesnik, ljubljansko Delo, bečki Die Presse, itd; u časopisima Letopis Matice srpske, Književnost, Savremenik, Delo i mnogim drugim u kojima je objavljivao članke, eseje, kritike, putopise, feljtone, intervjue.

    Napisao je nekoliko filmskih scenarija i sarađivao na njima, među kojima su: Orlovi rano lete (režija Soja Jovano-vić) Ponoćna zvona (režija Orson Vels), Vojnik i pas (režija Andžej Vajda), Čovek i ptica (režija Dušan Markavejev), Zaseda (režija Žika Pavlović) itd.




    Nosilac je mnogih književnih nagrada: Sterijina nagrada za dramu Banović Strahinja; Sterijina nagrada za dramatizaciju Nušićeve Autobiografije, Sterijina nagrada za adaptaciju Pekićeve Korešpodencije, Nagrada Marin Držić udruženja dramskih umetnika Jugoslavije za dramu Banović Strahinja; nagradu Biblioteke "Đorđe Jovanović" za knjigu kritike Portreti, nagradu "Miloš Crnjanski" za prvu knjigu Autobiografija - o drugima; nagrada "Čalabrčak" za esej U znaku kukuruza.

    Borislav Mihajlović najmanje je pisao a najviše živeo svoje književno delo. Svojim životom je demantovao Krilova i druge basnopisce. Mihiz je bio cvrčak koji je mrave učio da rade. Bio je kapiten i trener svakog antikomunističkog umetničkog tima, savetovao je svakoga Šta i kako da igra. Pravio se da ne primećuje kako disidenti igraju sebično, za svoju slavu, svog kritičara i svoje članstvo u SANU.

    Nepormirljivi antikomunista, neprikosnoveni književni autoritet i neizabrani vrhovni sudija u svim stvarima književne estetike, hrabri i pravi Sremac, bez dlake na jeziku, resio je da proćerda sebe.

    Zatvorio se u svoj beogradski stan, legao u krevet, okrenuo se zidu i resio da prekine svaki kontakt sa svetom u kojem još dugo razum neće pobediti režim. Razočaran, zgađen i očajan otišao je sa ovog sveta 15. decembra 1997. godine, a sahranjen je na očev rođendan u svome rodnom Irigu uz prisustvo mnogobrojnih poštovalaca, nezamenljivi Mihiz, za mnoge od nas najblistaviji um, najširi duh, koji je svojom smrću prestao da dežura sa fenjerom u pomrčini našeg vremena.


    ]
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  12. #12

    Odgovor: Irig

    Naseljena mesta iriske opstine su : Vrdnik, Dobrodol, Šatrinci, Jazak, Grgeteg, Neradin, Krušedol Selo, Krušedol Prnjavor, Rivica, Mala Remeta i Velika Remeta.




    Grgeteg je selo planinskog tipa, izduzeno duz Kalinog potoka. Istorijska proslost naselja povezana je s nastankom manastira Grgeteg koji predstavlja spomenik kulture pod zastitom drzave. Po predanju, ovaj manastir osnovao je u drugoj polovini XV veka (1471) despot Zmaj Ognjeni Vuk, za svog slepog oca Grgura, sina despota Djurdja Brankovica. Prema ovom predanju, po ocevom imenu manastir je i dobio ime, a kasnije i naselje. Pisani pouzdaniji dokumenti iz turskog perioda svedoce da je manastir postojao u prvoj polovini XVI veka. Prema tefteru nastalom 1545-48. godine pominje se manastir Grgetega kao duznik 50 aspri -akci. U slicnim tefterima on se pominje jos 1566-69, 1578. i 1591. godine. Pri kraju XVI veka u dugotrajnim austro -turskim ratovima manastir je stradao i opusteo. U takvom stanju manastir je 1691. godine poklonjen episkopu Isaiji Djakovicu, koji ga je obnovio. Sledeca obnova izvedena je konacno 1722. godine. Zidanje danasnjih zgrada manastirskog konaka zapoceto je tridesetih godina XVIII veka i trajalo je do 1766. godine. Nova, druga po redu crkva ovog manastira podignuta je na mestu prvobitne 1770-71. godine ktitorstvom mitropolita Jovana Georgijevica. Nakon dovrsenja crkve novi ikonostas slikao je 1774. godine i slikar Jovan Orfelin. Od ovog ikonostasa sacuvane su samo dve prestone ikone (Sv. Nikola i Sv. Jovan). Novi ikonostas je slikao 1901-04. Uros Predic. Ova originalna oltarska pregrada sacuvana do danas sadrzi bocne i carske dveri izvedene od drveta, dok su svi ostali delovi ikonostasa izradjeni od mermera, gipsa i metala.
    Posebnu zanimljivost predstavlja mala unutrasnja kapela. Oko 1911. godine ikonostas kapele radio je Pjer Krizanic. Od njegovih radova sacuvana je samo ikona Tajna vecera. U drugom svetskom ratu manastir je tesko stradao. Zvonik je miniran i srusen do polovine. Zgrade manastirskih konaka su veoma ostecene, a fasade crkve i konaka demolirane. Delimicna obnova izvrsena je 1950/51. godine, a najnovija obnova 90-ih godina. Od starina u manastiru treba pomenuti veliku ulaznu kapiju iz 1760. godine. Oko hrama je manastirski park zvani Tabla sa grobom arhimandrita Ilariona Ruvarca iz 1905. godine.






    Od spomenika novije istorije u selu se na Domu kulture nalazi spomen ploca s imenima poginulih boraca i zrtava fasistickog terora iz Grgetega. Spomen ploca je podignuta 29. novembra 1982.
    Samo selo Grgeteg datira od XVIII veka kada je nastalo kao prnjavor. Prvobitni prnjavorci bili su stanovnici iz Srbije koji su dobijali posede od manastira. Vecina ovih poseda bila je pod sumom koju su prnjavorci krcili i pretvarali u oranice.
    Danasnji izgled sela je takav da njega sacinjava dva reda nepravilno usorenih kuca s obeju strana Kalina -Luka potoka. U selu postoji samo jedna ulica koja se pruza priblizno pravcem sever -jug, Ulica Branka Radicevica. Ulica se proteze s obeju strane potoka, na kojem se nalaze dva mostica. Ova jedina ulica je asfaltirana 1979. godine.
    U selu ne postoji ni jedan objekat drustvenog standarda. Posle rata ovde je za kratko bila jedna prodavnica mesovite robe. Selo je nekoliko godina posle rata imalo i skolu, dok je danas nema. Ambulanta u selu ne postoji vec je najbliza u Prnjavoru. Postoji dom kulture u veoma losem, oronulom stanju i sva njegova aktivnost izgleda da se svodi na organizovanje "disko veceri". Iako ima asfaltni put, selo nema organizovan javni prevoz. Selo je elektrificirano 1959. godine. U naselju nema vodovoda, ni uredjene kanalizacione mreze. Sve kuce su prizemne i gradjene su na stranama pomenutog potoka.


    yumreza.org



    YouTube- Manastir Grgeteg

    Poruku je izmenio Aiko, 28.02.2010 u 19:11
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •