“Nikad nisi bio izvan Bostona.
Da sam te pitao nešto o umetnosti, dao bi mi iscrpno informacije pročitane iz knjiga.
Mikelanđelo. Znaš mnogo o njemu.
Životno delo, političke aspiracije, on i papa, seksualnu orijentaciju, sva dela.
Ali ne bi mi znao reći kako miriše u Sikstinskoj kapeli, nikad nisi tamo stajao i gledao taj divan plafon.
Video to.
Kad bih te pitao za žene, dao bi mi popis najdražih. Možda si i kresnuo par puta, ali ne možes mi reci kakav je osecaj buditi se kraj žene i osecati se zaista srećnim.
Da te pitam o ratu, zatrpao bi me Šekspirom.
“Jos jednom u odbranu, prijatelji”.
Ali nisi bio ni blizu ratu.
Nikad nisi držao najboljeg prijatelja u krilu i gledao ga kako zadnjim dahom traži tvoju pomoć.
Da te pitam o ljubavi, citirao bi sonet, ali nikad nisi gledao u ženu i bio potpuno ranjiv, da ne znaš nikoga ko je ravan njenim očima.
Kao da je Bog spustio andela na zemlju samo za tebe, koja ce te spasiti pakla, ne znaš kako je to biti njen andeo. Voleti je. Proći s njom sve. I rak. Ne znaš kako je spavati u stolici 2 meseca u bolnici jer doktori vide u tvojim ocima da se vreme poseta ne odnosi na tebe.
Ne znaš šta je pravi gubitak. To se dogadja samo kad nešto voliš više od sebe. Sumnjam da si ikad ikoga toliko voleo…”
Good Will Hunting