Kafanske price
Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 70
  1. #1

    Kafanske price

    Sigurno vam se bar nekada u nekoj od kafana dogodilo nesto znacajno, interesantno, nesto lepo ili manje lepo, nesto sto bi ste rado podelili sa drugima...
    Deo svog zivota sam proveo po kafanama. Kako bi rekao Gustav Krklec:
    - Svoje najlepse dane proveo sam nocu, u Skadrliji...
    U kafani kao instituciji sam doziveo svasta, u glavnom prijatno. Upoznao sam niz zanimljivih osoba, naslusao se predivnih muzika, stekao brojne prijatelje....

    Imao sam retku srecu da kao gimnazijalac kod Sest topola slusam Lepog Jovicu kako sa svojm orkestrom izvodi poznatu pesmu O, mladosti. Zaista, sjajano izvodjenje jedne izuzetne pesme. Posebnu draz tome je, osim utreniranog i viseglasnog aranzmana za tambure, dala i interpretcija sa simpaticnim ehom budimpestanskog naglaska....

    Pre nekoliko meseci s nekim prijateljima sam bio u ekskluzivnom motelu u Vrscu, zaista prelepom gradu na jugu Banata. Kada smo usli, na moje iznenadjenje, u sali sam ugledao kompletan tamburaski orkestar kako svira nekom drustvu. Nakon nekog vremena, bas kada sam bio u dilemi izmedju `kasne berbe` i `sardonea`, sa moje obe strane su se pojavili tamburasi lagano i ovlas svirajuci `Izadji iz moje case`, pravilno procenjujuci moj senzibilitet. Posto nisam imao kud ja sam im rekao da cemo uzeti muziku ali da prvo odsviraju i otpevaju `O, mladosti`, nadajuci se da o tome nemaju pojma. Medjutim, greska. Nakratko su se pogledali i na moje veliko iznenadjenje zacuo sam trazenu pesmu, gotovo u istom fazonu kao nekada davno kada sam slusao, vec odavo pokojnog, Lepog Jovicu....

    Kasnije zajedno u drustvu sa orkestrom, kada sam im ispricao svoju pricu o toj pesmi, sef orketra mi je rekao da je i on tada, kao mladic, svirao kod Set topola sa svojim velikim sefom i uciteljom, Lepim Jovicom.....

    Kako li su nam se samo putevi ukrstili...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  2. #2

    Odgovor: Kafanske price

    Jedan period života proveo sam ukrcan na trgovačkom brodu, vlasništvu neke grčke kompanije, popularnom `strancu`. Razlog za moj odlazak na more bio je, rekao bih, rigidnost tadašnjih organa gonjenja. Pošto se nisam osećao krivim, a znajući kako to ide kod nas (setite se onog vica kada su štrojili bikove u Bosni), preko svojih prijatelja Dalmatinaca sa kojima sam služio ratnu mornaricu, otisnuo sam se u višegodisnju avanturu konzumiranja pomorskog kruha sa 7 kora, a mozda i kojom više...

    Bilo je kraj proleća. Uplovili smo u Rijeku (opasnost od pominjanih organa je već bila proslošt) i uveče, posle slaloma po riječkom kafanama, završili smo u Keptains klabu, sjajnog hotela Bonavia. To je bilo vreme kada se `kilo` drniškog pršuta i `kilo` paškog sira naručivalo kao danas flaša kisele vode. Posle par boca Johnnie Walker King George V (obavezno ga probajte, ako niste) i mezea, obično bi se prelazilo na čuveno korčulansko belo vino Pošip (uspeva oko Čare i Smokvice), i to iz 1977. godine , kada je bila, kažu, jako dobra berba...

    U neko doba pored nas se našao violinista, koji je do tada svirao pored svog kolege pijaniste, na maloj bini. U pauzi, pozvali smo ga da sedne pored nas. Čim je progovorio shvatio sam da je iz Vojvodine, najverovatnije Lala.
    - Vi mora da ste mi zemljak, rekao sam mu.
    - Ne, nisam ja iz ovih krajeva. Ja sam vam iz Banata, iz Bela Crkve. Ovde samo sviram.
    - A, da li jos radi `Rapsodija` u Beloj Crkvi? Da li u `Jezeru` jos zna da izbije tuča, a `Šangaj` da i ne pominjem...
    Violinisti se razvukao osmeh preko usana kada je čuo moje poznavanje belockrvanske kafanske krvne slike...

    Tog prolećnog jutra Rijekom se čulo `Već odavno spremam svog mrkova` u sjajnom izvođenju violiniste iz Bele Crkve, kojem sam, na žalost, zaboravio ime. Zato se sećam suza u svojim očima i neobične tuge za meni dragom ravnicom...
    Poruku je izmenio simke, 26.12.2007 u 14:23 Razlog: par pogrešno upotrebljenih slova ;)
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  3. #3

    Odgovor: Kafanske price

    У Краљевици сам провео, када се саберу сви моји боравци у њој, можда и годину дана живота. За њу ме везују лепи догађаји, од којих би издвојио два, којих се и дан данас радо сећам.

    Једном приликом смо били са бродом на доковању (ремонт брода који спада у редовно одржавање) и обично смо (посада) слободно време проводили у кафаници близу `Титовог бродоградилишта`, фамозној `Углици` (налазила се на ћошку). Тамо је скоро увек била гужва јер су се бројни радници `шквера` (локални израз за бродоградилиште) у њој осећали као код куће (могло је и на вересију, а и цене су заиста биле минималне). Једном док сам седео посматрао сам једног од радника (звао се Ђуро и радио је као портир), како свако мало наручује пиће:
    - Једно црно пиво за барба Ђуру!
    И заиста, љубазна газдарица је одмах доносила криглу црног пива...

    Прошло је неколико дана и ја сам свратио до Углице и најљубазније затражио криглу црнога пива. На моје изненађење, газдарица ме је погледала зачуђено и одговорила:
    - Жао ми је господине, али ми то не држимо.
    - Како, па неки дан сам лично видео да сте доносили једном госту точено црно пиво.- Одговорио сам пребирајући по сећању шта сам и да ли сам видео баш то што сам рекао.
    Она се за тренутак замислила па се насмејала:
    - Ма, да ви не мислите на Ђуру портира и његово црно пиво?
    - Да, управо на, како он за себе каже, Барба Ђуру!
    - Ама, Ђуро вам је прави враг. Он пије пелкинковац помијешан са пивом и када наручи `црно пиво` ми знамо већ што нам је радити....

    У Краљевици тада није било црног точеног пива. Зато га је било у Ријеци, на обали, у пивници карловачке пивоваре. И дан данас када у ретким приликама попијем чашу црнога пива, сетим се Барба Ђуре, Углице и Краљевице....
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  4. #4

    Odgovor: Kafanske price

    Било је лето. Брод ми се налазио у ремонту у Краљевици, тако да је нас неколико момака из посаде остало, као да пазимо на радове на броду, док су старији и ожењени отишли својим кућама. Боравећи у Краљевици, обишли смо све могуће хотеле, кафане и кафиће у околини, па и шире. Тако смо и чули да у залеђу Цриквенице постоји кафана идиличног имена „Мирна колиба“ и да осим прворазредне јагњетине нуди, викендом, и праву правцату кафанску музику са `певаљком`.

    У петак, са падом мрака, нас петорица је кренуло моћним ровером 2000 пут Цриквенице. После више покушаја пронашли смо и пут до тражене кафане. И, заиста. Чим смо, после паркирања, отворили врата од аутомобила, до нас су допрли познати народњачки звуци, по мојој процени, доста доброг хармоникаша. Ушли смо у релативно слабо попуњену и лепо уређену кафану, док је оркестар свирао. Овлаш сам погледао музичаре и кренуо да седнем. Негде на пола пута до стола, музика је стала, и ненадано се зачуо бећарац:

    „... Ај отворте се на кафани врата,
    Ево стиже лала из Баната...“


    Иако ми је то било мало необично, јер сам добар део детињства и младости провео у Банату, нисам ни сањао да бећарац има везе управо са мном. Када сам сео и упутио поглед према музици, схватио сам да ми се хармоникаш смеје и показује главом својим члановима оркестра на наш сто. Тада сам се коначно и ја сетио. Пар година раније навраћао сам у једно место код Вршца, где сам тада имао девојку. Увече би обично одлазили у локалну кафану где је свирао исти хармоникаш који ми се сад смешио...

    Касније ми је у разговору признао да ме је запамтио само због тога што је сматрао моју ондашњу девојку најлепшом у целом месту и да су се сви питали шта је то таква лепотица нашла у тако неугледном момку као што сам био ја. Ја му, наравно, нисам признао да сам и ја тада себи често постављао потпуно исто питање. То вече се у брдима око Цриквенице чуо безброј пута бећарац. Верујте да ми је после тога рејтинг у очима осталих чланова посаде, који су то вече били са мном, а касније и код осталих, скочио до неслућених висина...
    Poruku je izmenio memento, 14.01.2008 u 15:19
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  5. #5

    Odgovor: Kafanske price

    Код Точкоње

    Почетком августа прошле године сам после тридесетак година био, у мени необично драгом, Шапцу. Сава је била опала, толико да су се видели многобројни спрудови, Масарикова улица у новом руху, у Господар Јевремовој се нешто радило и додатно улепшавало, Епархија уређена и јако лепа, као и увек...

    Прво што сам питао једног случајног пролазника је било то да ли још ради чувени Точкоња. Човек, нешто старији од мене, пошто ме је осмотрио од главе до пете, помало сетно и готово сигурно да ћемо се одмах схватити, ми је одговорио како Точкоња никада није био лепши, али да је потпуно уверен да се то мени неће допасти.

    Пожирио сам кроз топло јутро ка врху Масарикове улице где се она сече са Тргом 23. октобра и, гле чуда. Точкоња се није видео од бројних туја у саксијама, које су Точкоњину лепо уређену башту чиниле дискретном. Затим, екстеријер је био модеран, уредан, конобари млади, чисти и услужни момци, готово професионалци. Обишао сам целу кафану и сео у угао баште процењујући малобројне госте. Наравно, Шапчани су увек пуни духа, било то у модерној, било то у старој кафани, али старог Точкоње из доба моје младости, нажалост више није било. Није било ни те буке, нити тог смеха, као ни гужве, ни живе музике. Заувек је прошло време када је Шабац био српски Нешвил и када су у Точкоњиној башти, чини ми се четвртком, одржаване аудиције оркестара за разне и бројне газде кафана из целе Мачве, па и шире, које су долазиле на ово место у жељи да ангажују музике за своје локале. Та својеврсна пијаца оркестара је заувек нестала и преселила се у наша сећања. А и тај део баште више и не постоји. На њему је, колико сам схватио, сада јавни тоалет. Ни Трг 23. октобра није више то, већ је то сада Трг ђачког батаљона, ако сам добро запамтио. То, уосталом, више није ни важно, јер у тој улици већ одавно не станује једна Јасмина, чијих прелепих зелених очију се и дан - данас радо и са сетом сећам...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  6. #6

    Odgovor: Kafanske price

    Nekada su skitnje bile opuštenije, kada se ogladni trknulo bi se do Pokola u Malom Iđošu, gde bi se uz dobru muziku i vrhunski spremljenu hranu moglo carski uživati ... malo kasnije bi se nekom htelo da sluša šum vetra na Dunavu sa neke od mnogobrojnih čardi koje smo voleli. Uz dobro vino i tamburaše zora je prebrzo stizala ... bilo je raznih skitnji, bilo je raznih trenutaka ...

    Mnoge tamburaške i razne druge orkestre sam slušao ali uvek se rado setim jedne scene.

    Kafana ''Beograd'' u Srbobranu. Pevao je jedan gospodin srednjih godina, možda malo stariji, visok, elegantan, sa predivnim i moćnim glasom. Pratila su ga dva muzičara a pomagala mu je i njegova punačka gospođa u nekim delovima večeri.
    Na žalost ne mogu trenutno da se setim njegovog imena ali lika i naročito glasa se uvek vrlo lako i rado sećam. Jedne večeri ispunjene skitnjom i posetama nekim lokacijama od Bačke Palanke, preko Novog Sada stigao sam sa društvom u Srbobran. Nije mi se mnogo dopadalo ono što je pevano u tom trenutku pa sam napisao pet/šest pesama na papir i poslao ih po konobaru muzici. Posle otpevanog bloka pesama pevač je prišao, izvinio se što će otpevati još par pesama koje su mu već naručene i obećao da će pevati ono što je bilo napisano na ceduljici. Naravno da je tako i učinio, zahvalio se gostima na pažnji koju su mu ukazivali i rekao da će od toga momenta pa nadalje pevati samo za nas i za svoju dušu. Tako je i bilo, pevao je stvarno najiskrenije, osećalo se da je sav od pesme i emocija ... teško je uopšte opisati rečima. Bio je to doživljaj za sve prisutne, kafana je bila krcata i niko nije ni pomišljao da ode bilo gde. Nismo se do tada poznavali, kasnije je sedeo sa nama i razgovarali smo ... toga dana je bio rođendan njegovoj malenoj ćerki a on je rutinski ali kvalitetno odrađivao svoj posao pevajući i zabavljajući goste kafane ''Beograd'' sve do momenta dok ga nisu pronašle one prelepe vojvođanske pesme koje sam ga zamolio da otpeva ... tada je odlučio da je dosta radio i želeo je da uživa a uživali smo i svi mi zajedno sa njim. Kasnije smo se sretali više puta, najčešće u pominjanoj kafani kao i u čuvenom ''Žaba Baru'' takođe u Srbobranu. Pošto nikada nismo bili rani gosti, vrlo brzo bi znao da se prešalta sa porudžbina na naše pesme i fešta bi počinjala. Moram napomenuti da nikada nije želeo da naplati pesme, jednostavno nije dozvoljavao da mu se da novac za to parče duše koje nam je poklanjao.

    Nešto kasnije je otišao u penziju i nadam se da je i danas uživa u dobrom zdravlju i veselju sa svojim najmilijima.

  7. #7

    Odgovor: Kafanske price

    Цицварићи

    Већину мог скромног знања о Цицварићима, познатој шабачкој циганској породици, могу да захвалим свом покојном деди Драгутину, који је између два рата релативно често ишао у Шабац да би трговао на ситно и лакше одгајао своју сиромашну породицу.

    Тако ми је остало у памћењу да су они вероватно пореклом из Црне Горе, а колико се сећам, тврдило се да им је право презиме Рељић, док им је Цицварићи, у ствари, било, како би то данас рекли, уметничко презиме. Било како било, сигурно је да су они родоначелници наше новокомпоноване народне песме, која, за разлику од њиховог времена, данас доживљава прави суноврат.

    Песме које су изнедрили Цицварићи су биле праве кафанске, као створене за велика дружења и лумперајке. Старији Шапчани још памте та времена када су као момци банчили у Зеленом Венцу, Златном Шарану или код, већ помињаног Точкоње, уз песме Цицварића. Тако и дан данас на свадбама у мом родном селу се могу чути и њихове песме као што су Прошетали шабачки трговци, Ој Илија Илија, убила те ракија и, неизбежна, Хоћемо ли у Шабац на вашар, при чему моји сељаци обавезно певају "вашер"....

    Цицварића, на велику жалост, више нема. Други светски рат преживело је тек њих неколико, да нису могли ни читав оркестар да сатаве, а клима која је настала после рата никако није одговарала потпуној репродукцији предратног шабачког менталитета, тако да су се као оркестар потпуно угасили...

    Писац ових редова је имао ту срећу да више пута гледа и слуша Ксенију Цицварић. Прв пут је то било далеке седамдесет и неке у хотелу Црна Гора у тадашњем Титограду. И данас се сећам готово тренутног престанка кафанског жамора када је она почињала песму. Захваљујући управо њој, Сејдефа је једна од мојих најомиљенијих песама. Не знам да ли је покојна Ксенија била у било каквој родовској вези са шабачким Цицварићима. Ја сам уверен да јесте, јер је мало вероватно да се неко ем презива Цицварић, ем толико супериорно влада народном песмом, а да нема исти корен...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  8. #8

    Odgovor: Kafanske price

    Najverovatnije mi zvuči da su došavši u Šabac prezime stekli upravo zahvaljujući Cicvari, koja iako se tretira kao deo Srpske kuhinje nešto više i češće je bila zastupljena na teritoriji Crne Gore.



    copy/paste


    Cicvara

    Sastojci:
    1 l vode
    1/2 kg kukuruznog brašna
    oko 250 g kajmaka ili mladog sira
    2-3 kašike masti
    2-3 jaja
    sol

    Priprema:
    Stavite vodu da proključa. Dodajte so i mast i uz brzo miješanje sipajte kukuruzno brašno da se ne bi stvarale grudvice. Dodajte kajmak, može i običan sir, čak i tvrđi izrendani ako nemate bolji. Ili kombinacija svih njih (šta vam se nalazi u frižideru).

    Nastavite miješanje i kada mast počne da izlazi na površinu cicvare, a prepoznaćete tako što se stvara fini sjajni sloj na površini i cicvara se lagano kašikom odvaja od dna. Probajte i dosolite ako treba. Smaknite sa vatre, ubacite jaja i promiješajte. Vratite na vatru miješajući 2-3 minute.

    Ide odlično uz kiselo mlijeko.

  9. #9

    Odgovor: Kafanske price

    Pajdo

    Mirko Perić zvani Pajdo je bio splitski boem neobičnog kova i upečatljiva pojava, najsličnija nečemu što Dalmatinci zovu redikul, lero ili oriđinal. U Banatu bi kolonisti rekli da je malo benast, a danas bi se, verovatno, uz Pajdu prišio neki od sledećih epiteta kao što su opičen, prolupao, tripovan...

    Sa Pajdom sam više puta sedeo i popio po koju, što je bila velika čast jer je on tada bio verovatno jedini planetarno poznati Splićanin. Čak mi se i onako pijan, kada ga sretnem na ulici, skoro uvek javljao, što mi je među mojim prijateljima i poznanicima dizalo rejting do neba....

    Pričalo se da je bio zaposlen negde kod vojske, verovatno kao mehaničar u ratnoj luci Lora, mada je meni jednom prilikom rekao da je po struci avio mehaničar. Sećam se da je, po njegovom kazivanju, imao jednu ćerku i da ju je jako voleo.

    Iako notorni alkoholičar, Pajdo je bio neobično bistrog uma i uvek spreman na duhovitost i doskočice. Zaista puno anegdota postoji o njemu, a i ja sam bio prisutan njegovoj sledećoj mentalno komičnoj egzibiciji.
    To se dogodilo, koliko se sećam, u Malom Zdravljaku, kafanici koja se nalazila iza, pogađate, restorana Zdravljak, i gledala na jedan mali splitski trg. Pajdo je već bio pripit kada me je najljubaznije pozvao da sednem kod njega i ja sam nam odmah naručio i piće. Njemu lozu, a meni vinjak Zrinski. Kada nam je konobarica donela piće on joj je rekao:
    - Slušaj. Ja bi moga ovdi i marendat. Donesi mi ambalažu od govana!
    Konobarica je samo klimnula glavom i uputila se prema ofisu (spoj šanka i kuhinje). Ja sam ćutao ne želeći da ispadnem smešan. Iako sam bio prividno miran, nisam mogao iščekati da vidim šta se to pod Pajdinom narudžbinom krilo.

    Ubrzo je stigla i marenda. Pajdo je u stvari naručio škembiće, ili tripice kako kaži Dalmatinci. Ja sam se nasmejao, a boga mi smejao se i ostatak kafane, pa i konobarica koja je, što je očito, već bila upoznata se ovim Pajdinim štosom...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  10. #10

    Odgovor: Kafanske price

    Pretrazujuci danas internet pronasao sam na jednom sajtu nekoliko zapisanih istinitih anegdota o legendarnom Pajdi i ja vam ih prenosim u originalu.

    Bio Pajdo u busu i rigalo mu se. Tako se izriga na jednog covika i upropasti mu sako.

    Kad je to vidio covjek se okrene i ljutito mu kaze:

    - Svinjo!

    A Pajdo:- Ja svinja ?!? Pogledaj sebe!

    (zapisao: Toni Bakota)


    Ulazi Pajdo u bus za Trogir, i pita konduktera:

    - Cujes, mogu li ovdje ostavit kilo janjetine i dvije litre vina?

    Kondukter:- Kako ne, Pajdo, samo ti to stavi ovamo..

    Pajdo se nagne i povrati iza sica..

    (zapisao: Srdjan Radica)


    Pajdo se vozi Trogirskim busom i dok prolaze kroz Kastela, stalno govori:

    - Disi marvo, duboko disi…

    Ljudi ga, naravno, gledaju i cude se..Prodje bus Kastela, a Pajdo se zadere:

    - A sad marvo, seri bloketeee…

    (zapisao: Srdjan Radica)


    Pajdo ulazi u autobus, stane na sredinu i zadere se:

    - Sa moje desne strane su sve glupace, a sa lijeve su kurve!!

    Javi se jedna gospodja sa lijeve strane i gotovo kroz suze kaze:

    - Kako mozete meni reci da sam kurva, u cetrdeset godina braka nisam ni jednom ni pokusala prevariti muza..

    - Ajde, onda ti mozes prijeci na desnu stranu

    - odgovori joj Pajdo.

    (zapisao: Srdjan Radica)


    Legne Pajdo na parkiraliste, u tom naleti Mr. polismen koji ga zapita:

    - Ajde Pajdo, dizi se, nisi ti auto pa da se parkiras ovdje.

    - Nisi ni ti pauk da me dizes- odgovori mu Pajdo.

    (zapisao: Srdjan Radica)


    ‘Ganja’ polismen Pajdu i ovaj odjednom skoci u more.

    - Pajdo izlazi iz mora

    - dere se polismen

    - Ko te je*e, ne mozes mi nista, sad sam u nadleznosti Lucke Kapetanije.

    (zapisao: Srdjan Radica)


    Pajdo uletio na tombolu na Gripe. Kako bi ovaj izvukao koji broj, objavio bi ga preko mikrofona. Pajdi, naravno, nisu odgovarali brojevi, tako da bi povremeno viknuo broj koji mu fali. Svi znate kakav on ima glas. Kad bi dreknuo, svi bi pomislili da je taj broj izvucen, jer se boja njegovog glasa poklapala sa onim iz zvucnika.

    (zapisao: Srdjan Radica)


    Sjedi Pajdo u kinu i nesto mrmlja naglas, iz prvih redova se cuje:

    - Pajdo jedi govna!

    Pajdo odgovara:

    - Dodji da te pojedem.

    (zapisao: Pave Ligutic)
    Poruku je izmenio simke, 18.02.2008 u 00:46
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #11

    Odgovor: Kafanske price

    U Splitu sam cesto znao da posetim kafe restoran kojeg su kolokvijalno zvali `Studentski`. Zaboravio sam mu pravo ime, a glavni razlog zbog kojeg sam znao da odem do ove kafane je taj sto je, kako se to danas kaze, oficijalno pivo u njoj bilo, tada izuzetno kvalitetno, Karlovacko pivo.

    Jedne prijatne veceri sam sedeo potpuno sam uz hladnu `biru` i razmisljao, kada me je prenulo pitanje:
    - Sjor, da li biste bili ljubazni da mi platite jedno pivo?
    Podigao sam glavu i spazio jednu gospodju, vitku i negovanu u jednostavnoj, ali urednoj garderobi. Imala je dugu crnu kosu, uredno ocesljanu i skupljenu u konjski rep. Delovala je vrlo sofisticirano i bilo je ocigledno da je ne tako davno bila prava lepotica.
    Klimnuo sam joj glavom i pogledom potrazio konobara. Narucio sam joj pivo, a ona je sela za jedan sto i polako ispila svoje pice. Ja sam narucio sebi jos jedno, pa jos jedno i vec sam i zaboravio pomenutu gospodju. U jednom trenutko, ona se opet nasla pored mene, ovaj put da mi se zahvali.
    - Sjor, fala vam lipa i do vidjenja - rekl je tiho i necujno se udaljila.
    Proslo je neko vreme i ja sam opet dosao u Split i poceo navracati u Studentski. Kad, jedno vece pojavila se opet ista gospodja. Uredna, vitka, produhovljenog izgleda i na neki svoj nacin lepa. Bio sam je vec i zaboravio. Ritual je bio isti, samo sto sam ja sada bio potpuno siguran da je ona bolesna i da je alkoholicarka. Kasnije mi je to konobar i potvrdio. Ona je bila jedini slucaj alkoholicara kojeg su pustali da udje u kafanu i pokusa da pronadje `zrtvu` za svoje pivo. Govorilo se da je bila po obrazovanju profesorica (radila je navodno svojevremeno na splitskom sveucilistu) i da ju ju je muz, takodje profesor, davno napustio sa nekom studentkinjom. Deca su je kasnije, takodje napustila i ona je ostala sama. Konobar mi je jos rekao da je nije nikada nije video potpuno pijanu i da je bila krajnje kulturna i uvek puna neke tuge. Zato su je i pustali u svoj restoran...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  12. #12

    Odgovor: Kafanske price

    Podsetio si me na jednu davnu zgodu vezanu za jednog banjalučkog novinara, koji je preko zagrebačkog sveučilišta nekako stigao do jednog vojvođanskog gorštačkog mesta. Gorštačkog jer je preovladavao i najpre upadao u oči neki takav mentalitet i modus ponašanja.

    Novinar je bio jedan od onih pravih, dok su još postojali pravi novinari, pomalo ili pomalo više boem koji je uvek spreman za druženje i piće ... da li spominjati kreativnost i novinarsko umijeće, kada se to tada podrazumevalo po obavezno, napomenuo bih samo da je znao uzeti književne nagrade za priče i slična dela.

    E, pa jednom prilikom sam ga zatekao u praznoj gradskoj kafani kako lagano ispija svoje piće već poprilično pod dejstvom alkohola ali ništa manje zanimljivog i raspoloženog za druženje. Posle nekog vremena, tokom razgovora sam shvatio zašto ne menja kafanu ... jednostavno, bio je bez novca a njegovo objašnjenje je bilo kako to nije nikakav problem jer će zasigurno već neko naići pa će se to rešiti.
    On nije bio lik koji se grebe za piće, niti je bio škrt po prirodi, češće su se od njega grebali za njegov rad, talenat pa i piće, tako da je on sasvim zdravorazumski rezonovao kako ima dovoljno kredita da pije bez obzira što nema novaca.

    Na žalost već odavno plovi nekim nebeskim prostranstvima u društvu Petra Kočića, Zuha Džumhura i nekih drugih njemu dragih likova.




    Kad već pomenuh Zuka Džumhura moram ispričati jednu anegdotu ...

    Davno, prilikom snimanja festivala Mimoza u Herceg Novom reporter državne televizije mu priđe pitajući ga nešto da bi ga kao uglednu ličnost intervjuisao. Prenos ide uživo za teritoriju SFRJ a Zuho, pripit i opušten zagrli reportera i kaže mu nešto u fazonu: ''Burazeru, pusti to, ajde da se zajebavamo ...''

    Verujem da mlađi ne mogu ni zamisliti kakav skandal je to tada izazvalo, tada kada se nije psovalo na TV-u, kada su kriterijumi bili mnogo, mnogo strožiji.
    Danas kada na nekim televizijama vlada uličarski žargon ta izjava zvuči prilično bezvezno, bezopasno i naivno ali u to doba se mogla ladno zaraditi bajbokana.

  13. #13

    Odgovor: Kafanske price

    Kao gimnazijalac sam cesto odlazio u Skadarliju. Medjutim, tema ovoga posta nije poznata beoemska cetvrt, vec kafana (ovo je preslaba rec) Sansa na Tasmajdanu. Naime, kafane u Skadarliji su radile, cini mi se, do 4 sata ujutru, sto je mom drustvu bilo nekako malo i kratko, pa smo se selili u Sansu koja je, sto je opste poznato, radila od 0 do 24 sata. Vec i sam dolazak do kultne kafane je bio svojevrsan izazov. Pored pijanaca, koji su privuceni magnetizmom mogucnosti dodatnog konzumiranja alkohola, na putu do nje je u parku bio svojevrsan stajg prijateljica noci, ocajnih zena sa samog drustvenog dna, koje su se u nadi da ce naici neka pogodna (citaj bilo kakva) musterija, cak i samoreklamirale, pa i otvoreno nudile svoje usluge....

    Jedne majske noci, odnosno vec jutra, bas u tom parku prisla mi je jedna od njih, dobacujuci svojim `koleginicama`:
    - Vidi sta nam je roda donela!
    Ja sam se zbunio i pokusao da je zaobidjem, nevesto izigravajuci iskusnog i hladnokrvnog `frajera`.
    - Ajde, ajde. Nemoj da se bojis. Ona stvar nema zube. - Nastavljala je ona, dok ju je pratio iz tame kikot, njenih vec pomenutih prijateljica. - Plati jedno pice i ucinicu ti mladost lepsom. - Nastavljala je ona.
    - Dobro. Idemo na pice. - Reagovao sam ja, zeleci da sto pre pobegnem od auditorijuma iz bekgraunda koji mi se smejao.

    Popili smo vise pica. Konobari su se smejuljili, i namigivila jedni drugima, jer je bilo ocigledno da je moja pratilja bila opste poznata u kraju. Ona se dodatno nalila alkoholom i ja sam je napustio dok su ispred nje bila jos 2-3 nepopijena pica (konjak)...

    Majska zora je obecavala lep dan. Ispred jedne samoposluge `maznuo` sam dva jogurta i dok sam pesacio prema stanu, pokusavao sam da njima sperem iz grla ukus alkohola i gorcine....
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  14. #14

    Odgovor: Kafanske price

    Kada već pišeš o Damama sumnjivog morala, kako ih narod ponekad naziva ili pak prijateljicama noći kako se još uobičava da se nazivaju, pa potom spominješ pijance i likove iz polumraka, tame i predgrađa (recimo) života spomenuo bih knjigu pesama na koju me podsetila tvoja poruka a radi se o knjizi:
    ''Elegije iz predgrađa'' Krstivoja Ilića

    On u posveti na početku knjige kaže:

    ''Mojim divnim drugarima iz predgrađa, sinovima nesreće; a naročito onima što su već sišli u predele drugog sveta; i Leli sa odanošću.''

    Knjiga je objavljena u izdanju Gradine još 1982. godine i nastala je iz Kafanskih druženja i priča ... ali evo kako to pesnik objašnjava na samom početku knjige u Prologu:

    ''Elegije iz predgrađa nastale su tokom poslednjih nekoliko godina kao plod najdivnijeg druženja što ga sudbina može podariti jednom pesniku. Pisane su jednostavno i prisno, kao što su jednostavne i prisne duše ljudi kojima su posvećene. Njih je, u stvari, ispisao sam život, i tu je udeo pesnika sasvim neznatan: da sve te radosti i bolove primi u sluh, i ostane im privržen. A to mu nije bilo nimalo teško, jer je i sam proživeo sličnu sudbinu.''

    Poruku sam započeo sa namerom da ovde prenesem pesmu o Leli pa sam onda premišljao da to odložim za neku kasniju poruku a da unesem Kafansku elegiju ... na kraju sam odlučio da unesem obe, jer mi je žao da izostavim bilo koju.

    LJUBAVNA ELEGIJA

    Kelnerici Leli, polutanki

    Jao, Lela, prokleta dragano svih naših sanja,
    istina, ni mi više nismo junaci, al ni ti nisi Janja.
    Nemoj nas tako prezrivo gledati, i sa visina,
    teško je živeti bez tvoje ljubavi, bez tvoga vina.
    U ovom našem podrumu, u ovom našem predgrađu,
    od tebe nismo videli ni lepšu, ni mlađu.
    Nije važno što si šarene krvi, što si polutanka,
    ti si za nas boginja, čim staneš iza šanka.
    Znamo mi da lažu i Mile, i Bimba, i Ljuba,
    kako si imala više muževa nego zuba!
    Uostalom i da je tako ne bi nam teško palo,
    jer je u tvojim ustima zaista rođenih zuba malo!
    A oni su obični idioti, i puni ljubomore,
    hteli bi da i pred njima podigneš suknju gore!
    O, kad bi mogla nekako, da podigneš i grudi,
    pa da celo predgrađe za jedno veče poludi!
    Ali, tu je kraj mojem i najsmelijem nadanju,
    jer je na tebi sve veoma sklono padanju.
    Ah, sve što je u životu našim srcima vladalo,
    uvek je, na kraju, u neki ponor padalo!
    Zato se nemoj odupirati ni sudbini, ni nama,
    budi još malo naš idol, naša jedina dama.
    Makar to trajalo samo tren, makar sekundu jednu,
    dok nas tvoj pijani Gavra ne izbaci u noć lednu!



    KAFANSKA ELEGIJA

    Penzionisanom pijancu Avramu

    Sad tvoja duša leži sama ispod kafanskog stola,
    otkako te lekari odvojiše od dima i alkohola.
    Zar tebe, Avrame, bekrijskog šampiona i asa,
    da hrane tabletama na svakih pola časa!
    Saznali smo kako se protiviš svakoj našoj poseti,
    da tvoju nesreću niko od prijatelja ne oseti.
    U redu, neka ti bude, povuci se u svoju muku,
    a mi smo tu, ako zatreba, da ti pružimo ruku.
    I u njoj bocu pića, i neku kutiju drave,
    pa, il neka te izleče, il nek ti dođu glave!
    Da znamo: da si mrtav, i da te nema više,
    da je sve tvoje prošlo, kao snegovi i kiše.
    Ovako, tu si: imate na svakom spisku, i broju,
    samo, pripadaš nekoj drugoj rasi, drugom soju.
    Shvati, ne smeta nama taj drugi soj, i ta rasa,
    tebi iovako, ni tamo, ni ovde, nema spasa!
    Smeta nam što se na kraju inatiš sa životom,
    kad znaš: ko počinje za šankom, završava za plotom.
    O, divni snovi predgrađa, iza kapija i plotova,
    ko vas ne oseti dušom, taj ne zna čari otrova!
    Tužni smo, Avrame, pred tvojom čašom praznom,
    nismo zaslužili da nas kažnjavaš takvom kaznom.
    Poruku je izmenio simke, 13.03.2008 u 13:33

  15. #15

    Odgovor: Kafanske price

    U Bačkoj, naročito u Vrbasu je odavno poznato umetničko stvaralaštvo porodice Pehan, naročito je bio poznat Jožef Pehan koga su poštovali i priznavali i van naših granica. Ništa manje dobar slikar a nadasve pravi umetnik i gospodin je bio i njegov sin Bela, minhenski đak koji se vratio i ostao da živi i stvara u našoj zemlji sve do svoje smrti. Kasnije su mnogi poznati umetnici i likovni kritičari često imali običaj da spomenu kako se njihovo stvaralaštvo, na žalost, nije procenjivalo na pravi način iako su bili poštovani i voljeni u sredini u kojoj su stvarali.

    Evo jedini rad koji sam uspeo da nađen na netu, mislim da ga je radio Jožef Pehan iako baš nisam siguran.



    Zašto pišem o njima?
    Pa, zato što sam čika Belu poznavao od najranijeg detinjstva a kasnije imao čast da sa njim izlažem u par navrata i ponekad popijem kaficu koju mi je on kuvao od posebnih odabranih sorti kafe koje je dobijao godinama od istog prodavca iz Nemačke.

    Ponekad bi prošetali, razgovarali i na kraju seli i popili jedno/dva pića, u čuvenom Ribljem restoranu u Vrbasu. Tada mi je jednom prilikom pokazao blok sa portretima ljudi koji su prodefilovali kroz taj isti restoran, interesantno mi je bilo da posmatram taj šareniš likova naročito što su se tu sudarali predratni, ratni i posleratni period, govorim o drugom svetskom ratu.
    Ali glavni razlog zašto sam počeo da pišem je Mementovo spominjanje Dama sumnjivog morala, pa ću vam preneti zgodu koju mi je davno preminuli slikar ispričao.

    • Pošto je na akademiji morao da radi ženske aktove slikar se postarao da pronađe odgovarajući model na nekoj minhenskoj aveniji, model - tj. jednu od uličnih dama, koju je poveo u atelje i rekao joj da se skine iza paravana pa da dođe. Za to vreme on je počeo da priprema boje, cedeći ih na paletu i u jednom trenutku je osetio njene ruke koje se obavijaju oko njega i počinju da mu otkopčavaju šlic. Reagovao je posle prvog šoka i rekao ''modelu'' da legne na ležaj gde ju je namestio u pozu koju je želeo. Dama je svo vreme ćutala i čekala strpljivo, najverovatnije ni ne shvatajući u prvom monemtu šta slikar želi a ni on joj nije puno objašnjavao osim što je tražio da se ne pomera.
    posle završene slikarske seanse pristojno ju je nagradio i pitao da li je to dovoljno, na šta je ona skoro prezrivo pogledala i rekla nešto u fazonu: ''S' obzirom da je samo za ovo, više je nego dovoljno.''



    PS.
    Sećam se i kako mi je pominjao u tim svojim pričicama iz prošlosti i kako se u vozovima koji su stizali u Jugoslaviju iz inostranstva moglo naći sve što je potrebno za ličnu higijenu, kako je bar u vozu radio i kako je bio izuzetno opremljen ... ovo je pričao o periodu pre drugog svetskog rata. Osoblje voza bi pred stizanje na naše granice posakrivalo i pozaključavalo sve peškire, sapune i ostale luksuzne stvarčice za to doba a čini mi se da ni bar dalje nije radio.

    Ne bih želeo da budem grozan ali nisam siguran ni koliko smo sada sedamdesetak godina kasnije bolji nego što su bili naši preci i njihovi savremenici ... ne vozim se često vozovima pa nisam preterano upućen, voleo bih da grešim.

Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Erotske price
    Autor kale u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 17
    Poslednja poruka: 12.03.2012, 01:19

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •