Nedavno, baš u Novom Sadu, dok sam sasvim slučajno boravio u jednom kafiću čiji naziv, između ostalog, snažno asocira i na more i koji njegovi pasionirani posetioci smatraju kultnim mestom, bio sam prisutan neobično duhovitoj opaski jedne mlađane dame.

Naime, u blizini mene je, za dva stola, zaselo jedno mešovito oveće društvo osoba koje se, videlo se, dugo druže i dobro poznaju. Među njima je dominirala u duhovitosti jedna izuzetno simpatična mlada žena, intelektualka, britkog jezika i nekonvecionalnog ponašanja, i, pretpostavljam, neudata...

U jednom trenutku je počeo razgovor između nje i konobara, takođe u dobroj atmosferi, pa sam zaključio da društvo često navraća u ovaj kafić. Razabrao sam da se radi o tome da se lepuškasti konobar i duhovita mlada dama, izgleda, poznaju, a da se ni jedno ni drugo nije tačno sećalo odakle...

U jednom trenutku žamor je stao i začuo se glas pomenute dame kako se, završavajući diskuiju o nekom ranijem mogućem poznanstvu, obratila konobaru:

- Slušaj, dileme nema. Ili smo išli u istu školu, ili si me loše jebo!

Ja sam se od srca nasmejao.