Evo da ja, ne baš kao najpozvaniji za ovu temu, prekopiram deo iz istorije N. Bečeja sa zvačnog sajta te opštine. Mislim da se ne duplira previše sa uvodnim tekstom.
NOVI BEČEJ
Prema arheološkim istraživanjima izvršenim na Matejskom brodu i Borđošu, koji se nalaze nekoliko kilometara od Novog Bečeja, utvrđeno je da prva ljudska naselja na ovim prostorima datiraju iz mlađeg kamenog i bronzanog doba.
Prvi pisani dokumenti pominju Novi Bečej kao grad tvrđavu (Castelum de Beche) 1091.godine, a ostaci ove, nekada impozantne građevine, na samoj obali Tise, svedoče o prohujalom vremenu i osvajačkim pohodima Kumana, tatarskih konjanika Batu-kana, vitezova Đurda Brankovića, Hunjadi Janoša i Mehmed paše Sokolovića. Utvrđenje je, do temelja uništeno odredbama Karlovačkog mira 1701.godine.
Nedaleko od Novog Bečeja nalaze se i ostaci benediktanskog manastira Arače, jednog od najstarijih spomenika srednjovekovne arhitekture ovog kraja iz trinaestog veka.
Današnji Novi Bečej nastao je spajanjem dva naselja Vranjeva i Novog Bečeja. Tokom svoje istorije zvao se Turski Bečej, Francisdorf, Vranjevo i Vološinovo, a od 1952.godine dobija ime koje nosi i danas.
U njegovoj bogatoj istoriji pronalazimo podatke o tome da je ovde 1830. godine osnovana redovna škola i prva diletantska družina, 1838. počela je sa radom narodna čitaonica-kasina, a 1860.godine osnovano je prvo profesionalno putujuće pozorište Jovana Kneževića.
U Vranjevu je rođen poznati srpski kompozitor Josif Marinković(1851-1931), kao i operska i dramska umetnica Teodora Boberić Arsenović (1885-1960), slavni evropski teatrolog i reditelj Joca Savić (1847-1915), pronalazač Ognjeslav Kostović (1851-1918 ), dr Jene Sentklarai (1843-1925) teolog i filozof, dopisni član Mađarske akademije nauka i Srpskog učenog društva i počasni član Matice srpske, dr Janoš Farago ( 1889-1936) teolog, profesor Teološkog fakulteta u Temišvaru, a kasnije, dramski umetnik Slavko Simić, Dubravka Nešović i mnogi drugi.
Za istoriju potiskih mesta interesantni su i podaci o regulaciji Tise u drugoj polovini XIX v. kada je ova do tada izuzetno plavna reka 'ispravljena' čime joj je dužina skraćena za nekoliko stotina kilometara (da ne tražim sada tacinije podatke) pa su se tako neki atari našli na drugoj strani prirodne granice, tj. preko reke. Koliko se sećam, to je slučaj i sa Bisernim ostrvom koje je mnogo bliže bačkoj strani od koje ga deli Mrtva Tisa, tj. korito koje je regulacijom ostalo van glavnog toka reke.
Krajem februara 2008. smo se vozali po severnom i srednjem Banatu i napravili nekoliko fotografija u kasno popodne kojima potvrdjujem ono što su neki posetioci rekli - kej je vrlo lep i prijatan ambijent kao i mali park u centru kroz koji se na kej izlazi. Ovo mi nije prvi put da sam u ovom mestu, svakao ni poslednji. Verovatno ću otići ovih dana do ruševina Arače (prošli put sam pokušao sa pogrešne strane pa završilo sa mokrim nogama preko kolena u dosta szežem danu) a i do zaštiće zone za ptice-selice koja je u blizini. Ko voli prirodu a nije bio na banatskim utrinama i slatinama propustio je mnogo.