Neurotično

Rođen je kao Alan Konigsberg, ima 66 godina, živi na Menhetnu u petosobnoj kući vrednoj 17 miliona dolara, kaže da je srećan u braku sa Sun Ji (26), ali je nesrećan jer gubi kosu, snagu i raspada se. Snimio je tridesetak filmova ali smatra da nijedan nije veliki kao Građanin Kejn, na primer

Sresti Vudija Alena u Londonu, znači sresti čoveka potpuno izmeštenog iz svoje prirodne sredine. Kao kada biste, nasred Trafalgar skvera, natrčali na Statuu slobode. Njegovo mesto je u Njujorku, njegovo ime sinonim za Njujork; kako sam kaže na početku filma Menhetn (1979), Njujork je njegov grad.
Jednom sam ga tamo sreo. Bilo je šest ujutru; nisam mogao da spavam i izašao sam da se prošetam Central parkom, kada sam ga video kako mi dolazi u susret. Naizgled nezainteresovan, sačekao sam da se mimoiđemo, da bih odmah zatim počeo da ga sledim u stopu. S druge strane jezera čekala ga je filmska ekipa. I tako sam proveo nekoliko narednih sati krišom ga posmatrajući kako radi, igra šah s toncem i jede krofne. Kako sam mogao da odolim? Poslednje tri decenije snimao je po film godišnje, a ja ih sve imam na video-trakama, po hronološkom redu. Čak imam i seriju tmurnih filmova kojima je odao počast Bergmanu - Septembar, Alis, Druga žena, Enterijeri - a koji se ne dopadaju nikom, čak ni meni.
U Centralnom parku bio je usredsređen i energičan, hladan u obraćanju glumcima. U Londonu sedi na ivici fotelje u hotelu Dorčester i izgleda providno i krhko, uprkos brižljivo ispeglanim krem pantalonama, plavoj košulji i beloj jakni. Možda su za takav utisak zaslužne njegove veoma svetle trepavice, pegava koža, proređena kosa i desno oko koje, iza stakala crnih koštanih naočara, izgleda lenjo i umorno.
A tu je i način na koji se drži; kada mu postavim pitanje, krivi glavu na jednu stranu i naginje se napred, tako da skoro pada s fotelje. Ja-ja-ja...žao mi je kaže tiho, napuklim glasom. Malo slabije čujem na levo uvo. To je nasledno. Pažljivo slušam i čitam s usana. Ako sagovornik pokrije usta, ili ako skinem naočare, ne čujem tako dobro.
Pitam ga o boljkama koje napadaju telo. On ima 66 godina, što su, pretpostavljam, zlatne godine za hipohondre. Da, sve se raspada. Gubite kosu, snagu, a na koncu dobijete bolest od koje se ne oporavite. Diže ruke uvis, kao da se brani. Doduše, ja sam i ranije mislio da se raspadam, ali kako sam stariji, tako moji strahovi postaju realniji.
Strah: neko je rekao da smo, od 11. septembra, svi postali Vudi Aleni. On živi na Menhetnu, u petospratnoj kući vrednoj 17 miliona dolara, sa ženom Sun Ji i njihovo dvoje usvojene dece. Kada su avioni udarili u tornjeve, bio je u kuhinji. To je bio šok, kaže, nervozno se osmehujući, ali ne i iznenađenje. Uvek smo znali da će u nekom od naših gradova jednom doći do terorističkih napada. A kada se to desilo, vlada je uhvaćena u dremežu.
Kada je Mia Farou, glavna glumica u nekoliko njegovih filmova i njegova dugogodišnja životna saputnica, kod njega pronašla pornografske fotografije svoje (ne i njegove) dvadesetjednogodišnje usvojene kćeri Sun Ji, izgubila je glavu. Tužila ga je za zlostavljanje drugog usvojenog deteta, Dilan. Na kraju suđenja Alen je i dobio i izgubio: oženio se Sun Ji 1997. godine, ali mu je zabranjeno da viđa Dilan i njegovo i Mijino zajednički usvojeno dete, Sacel. Farou je od tada usvojila još četvoro dece - već je imala jedanaestoro - i ocrnila Alena u svojoj autobiografiji (napomenula je da je njegovo neurotično ponašanje išlo dotle da se nedeljama sastajao sa svojim psihijatrom pre no što bi se odvažio da pređe sa satenske na pamučnu posteljinu).
Kakve je posledice ovaj skandal imao na komercijalni uspeh njegovih filmova? Nikakve. Ja nikada nisam ni imao komercijalni uspeh. Nikad.
To nije u potpunosti tačno. Dva njegova filma dobila su Oskara - Ani Hol, 1977. godine, i Hana i njene sestre, 1986. godine. U istoriji dobitnika Oskara, nijedan film nije doneo manje para od Ani Hol. Ljudi me pitaju zašto više ne pravim smešne, male filmove kakve sam pravio na početku karijere. Moj prvi film, Ščepaj novac i beži (1969), koštao je milion dolara, dobio odlične kritike, a ni nakon deset godina nije vratio uloženi novac.
Filmovi Vudija Alena možda prolaze nezapaženo u Americi, ali u Italiji, Francuskoj i Engleskoj on ima verne sledbenike. Istina je da sam u Evropi idol. Ljudi me zaustavljaju na ulici, rukuju se sa mnom, ljube me i obasipaju cvećem. U Americi važim za bitangu. To ne prestaje da me čudi.
Vudi Alen je 1998. godine izjavio za Njusvik: Dokle god moji filmovi ne ostvaruju profit, znam da sam na pravom putu. Da li mu činjenica da ne pravi komercijalne filmove pruža perverzno zadovoljstvo? Ne, ne uživam u tome. Život bi mi bio lakši da je drugačije. Ali smatram da onaj koji neprestano ima uspeha, mora da čini nešto pogrešno.
Spreman je da, na rečima, sam sebe omalovaži. No to je samo strategija. Jasno je da ima duboko poverenje u vlastite sposobnosti.
I premda je, u svojim filmovima, sebi često dodeljivao ulogu nesigurnog gubitnika, taj gubitnik uvek je bio simpatičan. On, naravno, tvrdi da njegovi filmovi nisu autobiografski. A ipak, likovi koje tumači, dele njegove neuroze i fobije. On više voli tamu od sunčevog svetla, kišu od sunca. Pati od klaustrofobije - radije će se odlučiti za 150 kilometara dug zaobilazni put, nego za prolazak kroz tunel. Užasno se plaši pasa i jelena i ne voli vesele boje - stoga se i on i likovi koje tumači oblače neupadljivo, u odela od zelenog i smeđeg somota. Događaji u njegovom životu i njegovim filmovima preklapaju se tako često da je jasno kako gornja tvrdnja nije istinita. Godine 1973, na primer, bio je ubeđen da ima tumor na mozgu, baš kao i junak filma Hana i njene sestre. A u sumorno ironičnom filmu Muževi i žene (1992), junak koga tumači napušta junakinju koju tumači Mia Farou zbog dvadesetjednogodišnje devojke. Ponekad, kada govori o likovima koje glumi, koristi prvo lice jednine: Nikada se nisam vratio Hani, kaže. Ili: Džulija me je u tom filmu napustila.
Razume li zašto ljudi veruju da su njegovi filmovi autobiografski? Da, da. Zapravo, reč je o senzibilitetu likova, koji jeste moj. Lik koga najčešće tumačim pati od hipohondrije, opsednut je vlastitom prolaznošću i smrtnošću i ne uspeva da održi svoje veze, što nalikuje meni i mom privatnom životu. Ali detalji filmske radnje su, u 99 odsto slučajeva, potpuno izmišljeni. Ponekad iskrsne događaj iz stvarnog života, na primer, strah od tumora na mozgu, koji ste pomenuli, ali u obliku tako preteranom, da više liči na izmišljen događaj. U stvarnom životu ja sam veoma produktivan.
Nisam nesposoban. Ujutru ustajem iz kreveta. Nisam slabačak - u svoje vreme bio sam dobar sportista. Pišem, sviram klarinet (i dalje svira sa svojim džez bendom Njuorleans svakog ponedeljka uveče, u Majklovom pabu u Njujorku). Snimam filmove i vodim vlastitu filmsku kompaniju. S naporom se osmehuje. Znate, ja...ja nisam lik iz filma Sve o Hariju (1997). Taj tip više ne može da piše. To se meni nikada nije desilo. Spava s kurvama, opija se, kidnapuje vlastito dete. Ništa od toga ja nisam, niti bih uradio, a ljudi opet misle, znači, tako on živi.
Lik koji tumači u filmu Hana i njene sestre razmišlja o samoubistvu. Da li je ta priča zasnovana na iskustvu iz njegovog života? Ne, nikako. Bojao bih se da dignem ruku na sebe. Nikada se nisam bavio mišlju o samoubistvu. Dodiruje naočare. Zapravo, to nije prava istina. Jeste mi padalo na pamet, ali s misli nikada ne bih prešao na delo. Isuviše bih se plašio - i to je sva istina - da kupim pištolj i pucam u sebe.
Ovo pitanje sam postavio samo zato što je poznat kao nepopravljivi pesimista i depresivac koji je veći deo svog života posećivao psihijatre. Više ne idem kod psihijatra, kaže. Teško je održati dobru vezu. Ja u tome ranije nisam imao uspeha. No sada sam srećno oženjen, imam divnu decu i veoma sam zadovoljan. Ali u mom slučaju, tek kada sam srećan, počinju da me more egzistencijalističke muke. Onaj koji je usamljen ili tužan, misli: Kako da večeras upoznam neku devojku? Tek kada ste srećni, sa ženom koju volite, shvatate šta vas čeka - pre ili kasnije, svemu će doći kraj. Umrećete.
Znači, valja nastojati da budete što nesrećniji? Ne. Moj protivotrov je odlazak na posao, gde ću takve misli gurnuti u zapećak. Za mene je rad na filmu vrsta terapije, kao pravljenje košara od pruća ili slikanje vodenim bojicama u psihijatrijskoj instituciji. Kada ne radim na filmu, nastojim da pratim bejzbol ili košarku, ili sviram klarinet. Ukoliko se nečim ne zabavim, znam da ću postati depresivan i nervozan i da ću se prepustiti morbidnom samoispitivanju.
Užasava li ga mogućnost da ostane nasamo sa svojim mislima? Da. Nekada bih, pre no što uđem u lift koji će me odvesti na peti sprat, kupio novine ili časopis, tek da tih tridesetak sekundi u liftu ne budem prepušten vlastitim mislima.
Mora da je iscrpljujuće biti Vudi Alen? Da znate, kad god krenem u šetnju po Central parku, makar i po predivnom danu, moram da zadam sebi mentalne zadatke, pripremim govor, dodelim sebi ulogu. U suprotnom, znam da bih se zatrčao među ljude, hvatao ih redom za ramena, tresao i govorio: Zašto ti traćiš vreme na sunčanje? A ti, zašto si ostala u drugom stanju? Zašto ti šetaš svoje kuče? čemu sve to? Svi ćemo umreti jednog dana. Zar sam ja jedini kome je to jasno? Zar sam ja jedini u koncentracionom logoru koji zna šta se zbiva iza one visoke ograde? Širi ruke. Pogledaću po parku i pomisliti: Ukoliko sada napravim rez i prikažem isti krajolik za 100 godina, svi ovi ljudi biće mrtvi. Svakih 100 godina biva povučena voda u džinovskom toaletu, a na mesto jedne dolazi druga grupa ljudi. Islamski fundamentalisti, igrači bejzbola, prelepe manekenke, svi koji su danas tu, sutra će nestati. Nestati. Vi i ja. Teško je nositi se s takvom mišlju. Ona me neprestano opseda. Naši naizgled ispunjeni, brzi životi, na kraju ne znače ništa u ovom okrutnom, neprijateljskom univerzumu.
Jedna od Alenovih rečenica koju najviše volim, jeste sledeća: Samo kada bi mi Bog uputio jasan znak. Kada bi, na primer, uložio veliku sumu novca na moj račun u švajcarskoj banci. Pitam ga zašto, jednostavno, ne prihvati univerzum takav kakav je. Kada bih vam rekao da će jednoga dana neko doći i ustreliti vas, ne biste to prihvatili laka srca. Osećanje je veoma uznemirujuće. Ne biste više mogli da se opustite i dišete s lakoćom. Ja to smatram nemogućim.
Istina je da ćemo svi jednog dana umreti, ali zar ne smatra da je ostvario neku vrstu besmrtnosti kroz svoje filmove? Kao što sam već jednom rekao, bilo bi lepo da nastavim da živim u srcima mojih gledalaca, ali bih radije da nastavim da živim u svom stanu.
Kažem mu da nalazim da je njegovo turobno životno stanovište u raskoraku s vedrim, romantičnim i razbarušenim tonom njegovih filmova. On saopštava publici sve svoje egzistencijalne dvoumice, da bi, potom, ponudio utešno rešenje: ljubav je odgovor na pitanje kakav smisao život može da ima, kad se završava smrću?
Slažem se s vama. Najlepša, najplemenitija stvar koju čovek može da učini, jeste da nekom kaže: Volim te. Zato su moji životni prioriteti moja žena i naša deca, a ne moji filmovi. No, to je hladna uteha. Jer, kada sam sa ženom i decom, ne mogu, a da ne pomislim: Sve ovo je tako prolazno. Kucnuće čas kada ćemo morati da se rastanemo. Ne mogu da učinim ništa više do da ih volim, ali ljubav, jednostavno, nije dovoljna. Ljudi bi trebalo da su ljuti. Ljuti zbog čitave pogodbe. Tapka mi ruku i osmehuje se. Nadam se da vas ne bacam u depresiju.
Vudija Alena - rođenog kao Alan Konigsberg - još u detinjstvu je posećivala, kako je sam jednom rekao, plava ptica nesretnica.
Još u detinjstvu, da. Taman oblak nadvio se nada mnom još dok sam bio u kolevci. Bio je usamljen dečak, koji je obično obedovao sam. Njegova sestra Leti rođena je tek kada mu je bilo osam godina. Svojih roditelja, Neti i Martina, seća se kao hirovitih ljudi koji su se često svađali. Ostali su jedno s drugim iz inata. Jedino od čega su se uzdržali bila je borba vatrenim oružjem. Najčešće su se svađali oko novca. Martin, koji je radio u bilijar-sali, bio je rasipnik, dok je Neti bila štedljiva. Mladi Vudi sklanjao se od njih u svoju sobu, gde je uvežbavao mađioničarske trikove.
Prvi put se oženio kada mu je bilo 20 godina, tri godine mlađom od sebe Harlin Rozen. Nakon šest godina, razišli su se kao neprijatelji. Alen je znao da se šali na Harlinin račun u javnosti: Ženi sam za rođendan kupio električnu stolicu. Rekao sam joj da je fen.
Njegov drugi brak, s glumicom Luiz Leser, trajao je tri godine, završivši se 1969. Najdužu ljubavno-prijateljsku vezu ostvario je s glumicom Dajanom Kiton, koja je imala monopol nad glavnim ženskim ulogama u njegovim ranim filmovima. Živeli su zajedno tri godine, ostavši prijatelji nakon razlaza. I danas razgovaraju telefonom skoro svaki dan, a ona je, po njegovim rečima, jedina osoba do čijeg kritičkog mišljenja zaista drži.
Jednom je u šali rekao da ženi veruje tek nakon što ga ona odbaci. Pa ipak, kod žena, i to lepih žena, uvek je imao uspeha. Nije tačno, kaže. Da li da ih nabrojim? U redu, bilo ih je nekoliko. Luiz Laser je divna žena, i s njom sam do danas ostao prijatelj. Dajan i ja i dalje smo veoma bliski. I s Mijom sam podelio mnogo lepih trenutaka. Da li ste danas u kontaktu? Ne, nismo, zbog načina na koji smo se razišli. No, tada sam je smatrao lepom ženom, dobrom glumicom i, takođe, dobrom osobom. Sve u svemu, u mom životu bilo je nekoliko kvalitetnih veza, premda mi se uvek činilo da je, kada sam konačno postao ono što sam oduvek želeo da budem - privlačan za žene - za mene prošao voz. Prasnuo je u smeh koji se pretvorio u kašalj. Tek u srećnom braku sa Sun Ji i kada sam navršio šezdesetu, počeo sam da osećam, nakon susreta s nekom lepom ženom, da bih imao šanse da s njom odem u krevet. Ranije nisam imao taj osećaj. Valjda je danas tako zato što više nisam u prometu.
Siguran sam da je u pravu, no, da li mu pada na pamet da to ima veze s činjenicom da on predstavlja moćnu figuru u filmskom svetu? Henri Kisindžer je rekao da je moć jak afrodizijak. Možda. Ja sam filmski režiser, te je stoga moguće da neko uđe u vezu sa mnom u nadi da će iz toga videti neku praktičnu korist. Ali, znate, moj uspeh kod žena zaista je ispod proseka.
Poneko od onih koji su radili s njim ne bi se složio s takvom ocenom. Reči manipulativan i opsednut sobom često su se čule među njegovim bivšim kolegama, zamoljenim da ga opišu. Kao i konstatacija da je on poslednji koji bi bio spreman da prizna vlastitu krivicu. I premda je u ovom intervjuu na mene ostavio utisak raspoložene i zainteresovane osobe, oni koji ga znaju najčešće ga ocenjuju kao samotnog, melanholičnog i otuđenog čoveka. On sam sebe smatra nezanimljivim; jedanput je rekao da žali svog psihijatra. Kad se pred njim izvalim na kauč, gnjavim ga kao da sam računovođa.
Nikada ne gleda svoje stare filmove i tvrdi da nije pročitao nijednu od četrdesetak knjiga koje su o njemu napisane. Ne želim da gubim vreme razmišljajući o sebi, kaže. Kada bih gledao svoje filmove, samo bih tražio greške koje bi valjalo ispraviti. Većini režisera potrebne su četiri godine da naprave film. Alen je u mogućnosti da pravi jedan godišnje jer mu je, makar do sada, uvek polazilo za rukom da pronađe darežljivog pokrovitelja, koji će mu dati potpunu autonomiju kad je o scenariju i produkciji reč. Za scenario mu je potrebno između jednog i tri meseca; sledi osam nedelja pripreme i tri meseca snimanja. Na njegovu žalost, smatra da nikada nije snimio veliki film - kao što su Građanin Kejn, Kradljivci bicikala, Divlje jagode - dok neke od svojih filmova, na primer, Menhetn i Hana i njene sestre, mrzi.

PREVOD MAJA KALUđEROVIć (The Sunday Telegraph Magazine), april 2002.