Uvijek sam zbog dugog jezika,kao klinka dobijala batine.Jednom sam mamu pitala šta znači kad neko ima kratak jezik...
Međutim,sa odrastanjem sam shvatila da je najbolje da čovjek ima neku ravnotežu između toga šta,kada i kome treba reći,jer ima ona narodna da jezik kosti nema,ali kosti lomi.
Za okolinu važim kao strpljiva osoba i mogu dosta toga da stavim pod tako da mnoge stvari mogu da prećutim.E onda mi pukne film pa kažem ono što mislim i ne mislim...iako sam takva, divim se ljudima koji mogu da kažu sve svakom odmah u lice,bez obzira koliko će to nekoga u datom momentu povrijediti...treba reći,ne treba ćutati,ali ponekad ipak trebaš odvagati težinu riječi koje trebaju biti izgovorene,jer nisu svi ljudi isti...a najteže su one prećutane riječi...ponekad...
...onaj ko voli tih je,odzvanja samo prazna posuda...