Svi smo nekada culi neku od lovackih saga. Nisam lovac ali sam par puta slusao o dozivljajima nasih neustrasivih lovaca.
I tako prica komsija Milan kako su oni jendom isli u lov. Vuk se tog ljeta nesto nameracio na njihovo selo i oni sazovu hajku. Krenuli oni u lov da jure lopova vuka no u putu se jednom od njih nesto prispavalo. Ostave oni njega da drema i kao naci ce se posle. U povratku kako je i dogovoreno nadju ga a on i pocne da im prica: "Leg'o ja tako da odrijemam malo kad cujem nesto krsi kroz sumu. Ja spremio pusku, reko vuk il' medvjed, kad ono srndac. Gleda on mene, gledam ja njega, ma sve mi ga nesto zao bilo ubiti. Skontam da necu, nek ide nismo zbog njega dosli. Kad on, belaj jedan, skoci odjednom i pravac na mene a ja vec pusku odlozio. Nisam ni stig'o da je ponovo repetiram, on se zaleti, otme mi pusku i pobjeze u sumu. Ja ga trazio i trazio al ko da je u zemlju propao, ma ni pusku da mi ostavi." Oni svi naravno no krenuce svi da traze cicinu pusku. Pusku su nasli, malo dalje od mjesta gdje ih cekao nesrecni lovac, sa sve iskapljenom flasom od sljive pokraj nje. Ma ti srndaci ajd sto kradu al sto pijuuuuuuu