Branimir - Džoni Štulić
Prikaz rezultata 1 do 9 od ukupno 9
  1. #1

    Branimir - Džoni Štulić



    Branimir Stulic Johnny, rođen je 12. aprila 1953 godine u Skoplju. Njegov otac Ivan, poreklom iz Nina (kod Zadra), radio je kao oficir JNA u tenkovskim jedinicama, u kasarni koja je se nalazila u Skoplju. Godinu dana posto je Johnny rodjen, njegova majka Slavica rodila je drugo dete, njegovu sestru Branku.
    Zivot i detinjstvo u Skoplju obelezili su njegov govor, pa su zbog njegovog neobicnog naglaska, mnogi mislili da je bosanac. Medjutim vec sa pet godina Johnny se vraca u Hrvatsku, jer je njegov otac dobio premestaj u Jastrebarsko, mesto nadomak Zagreba. U tom mestu je on nastavio pohadjati osnovnu skolu.
    Sezdesete godine porodica se seli u Zagreb, u novo naselje Siget, gde Johnnyeva majka zivi i danas. U tom naselju, kad su se Stulicevi doselili, jos nije bilo skole, pa su roditelji upisali Branimira u skolu u obliznjem Trnskom.

    Maturirao je 1972. godine sa radom "Pariska komuna". Tema radnje vezana je uz njegovo zanimanje za socijalne i drustvene mane, a zanimljiva je posebno zbog toga jer je pisana neposredno nakon dogadjaja u Hrvatskoj 1971. godine. Rad je ocenjen odlicnom ocenom, ali je iz hrvatsko-srpskog Johnny je bio dovoljan.
    Vaznu ulogu u tom periodu njegovog zivota odigrala je i Maja Ostir, koja je prijatelju iz skole pozajmila akusticnu gitaru, na kojoj je Stulic poceo svirati. Toliko dugo je zadrzao kod sebe da je prilikom vracanja morao izmeniti sve pragove na vratu instrumenta.
    Posle gimnazije nije odmah upisao fakultet, vec je odlucio da prvo odsluzi vojsku. Zbog velikog broja prijavljenih kandidata morao je da sačeka nekoliko meseci, pa je uniformu napokon obukao u kasno prolece 1973. godine, da bi je nakon petneaest meseci skinuo i poceo studirati.

    Studirao je filozofiju, medjutim odsek je nekoliko puta menjao, tako da se napokon zaustavio na sociologiji i tu "zalutao" negde "izmedju prve i cetvrte godine". Dogurao je do sestog semestra, ali nagomilavsi veliki broj nepolozenih ispita (posto je tada polaganje nekih ispita moglo da se odlaze do diplome) on je napustio fakultet, ali se i njegov interes ostvario jer je vec uveliko osnivao i raspustao bendove.

    Mnogi njegovi poznanici iz vremena dok je studirao govorili su kako je Stulic bio "jedanaesta gitara".
    Nije poznavao note, svirao je poput mnogih samoukih gitarista, a ukus mu nije bio u skladu sa vremenom, u to vreme je drzao da je sevdah nas autenticni zvuk, koji najbolje dolazi do izrazaja u makedonskim pesmama. Kao samouki gitarista, on je vezbao danonocno, i uvek je bio u potrazi za prostorom za vezbanje.

    Stvorivsi bend koji se munjevito popeo na sam vrh ondasnje jugoslovenske rock-scene, u danima kada je Bijelo dugme vec stagniralo, Stulic je raspustio Azru i 1984. godine otisao u Holandiju.
    U Holandiji je nastao, trostruki album "It Ain' Like In The Movies At All".
    O ovoj ploci Johnny je rekao: "Ja sam naprosto morao nesto da radim u Holandiji. Cetiri godine sam se mucio sa tim albumom. Uradio sam dve verzije. Prva je imala neku gresku sa "Dolby" sistemom. Ova druga, koju sam izdao u Sarajevu takodjer je imala gresku, ali je ipak izasla. To je zapravo neka vrsta filma. Sve ono sto sam radio u Holandiji, stavio sam na tu plocu".

    Iz prvog duzeg Johnnyevog boravka u Holandiji, tacnije u Utrechtu, datira i njegovo poznanstvo sa danasnjom mu zenom Josefinom Frudmaier, jednom od sekretarica gradskog doktora.

    Stulic se 1987. godine vratio u zemlju. Sa sobom je iz Holandije doveo novog basistu, Steven Kippa. "Nasao sam ga na ulici, jednostavno sam ga nasao. To uvjek ide tako, vidio sam ga kako svirucka i pokusao. Svirao je celu 1987. i 1988. godinu, sa njime sam napravio Izmedju krajnosti i Zadovoljstinu - govorio je Johnny.

    Godine 1991.godine Stulic se definitivno vratio u Holandiju i pre izvesnog vremena u razgovoru sa jednim novinarom, rekao mu je kako trenutno radi na prevodu Ilijade. Tom prilikom izdiktirao mu je nekoliko stihova koje je preveo:
    "Bijes je tvoja pjesma, Ahilejov inat besmrtan i strasan, Lose uspomene Ahajcima nanose, Krasnim junacima podzemlje ogadi, A smrt i pustos darivajuci stupa, Ne da se goste ptice i psine eh, vec da bozja volja bude ispunjena".

    Prva slova ovih stihova daju rec BALKAN.

    Jednom je Johnny rekao da su mnogi Jugosloveni, a vaznije je biti Balkanac. Nedavno je dao odgovor zasto je radio onako kako ja radio:


    "Htio sam biti odgovoran samo sebi!"

    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  2. #2

    Odgovor: Branimir - Džoni Štulić

    нигде до сад није писало о једној анегдоти везаној за џонија коју сам лично од љубише ристића чуо.

    даклен, ономад, почетком осамдесетих година прошлога века (тачније 1983-ће) када је кпгт кренуо на турнеју преко баре, у америку, дотични је музичар ( мој идол тинејџерских дана (поред милана м. )) био у прилици да буде учесник "пројекта".
    беше с њима и чувена македонска група "леб и сол".
    и тако... пред почетак једне представе, влатко и момци из бенда су увежбавали неку ствар ... горе на бини. наишао џони, и виче
    -влатко, хеј, влатко!
    ови га одгоре не констатују, свирају...
    поново он
    -влатко, влатко!!
    подигао главу влатко, са гитаре.
    -шта је било џони?
    -је л могу ја с вама да свирам влатко?

    -не, не можеш ти с нама да свираш џони...

    могу само да замислим ту ситуацију...
    лицем ка ветру
    с ветром уз лице

  3. #3

    Odgovor: Branimir - Džoni Štulić




    Sve Johnnyjeve ljubavi




    Johnny je svoju suprugu, Nizozemku Josefinu Frudmaier upoznao 1984. godine prilikom prvog duljeg boravka u Amsterdamu. Ljubav se, pričaju njegovi znanci, dogodila nešto kasnije, a on se jednom prigodom izletio i kazao da se oženio ne iz ljubavi, nego iz interesa kako bi ostao živjeti u Nizozemskoj na osnovi ženina državljanstva i statusa. Josefine radi kao jedna od tajnica gradskog liječnika u Hauetenu te svojom plaćom praktički uzdržava muža posljednjih godina. Sa Štulićem je boravila u Hrvatskoj početkom devedesetih kada ju je upoznao sa svojim prijateljima i rodbinom. Oženili su se 1989. godine, a kako nakon toga nije objavljivao albume, nije poznato je li joj posvetio koju pjesmu.
    Kazališna redateljica i bivša intendantica zagrebačkog HNK Snježana Banović-Dolezil široj je javnosti najpoznatija Štulićeva djevojka. Bili su u ljubavnoj vezi od 1981. do 1984., a tada je Johnny "otkrio" Amsterdam i Nizozemsku. Veza je pukla, a Johnny je snježani posvetio pjesmu "Volim te kad pričaš". Početkom 80-ih, kada se pojavio singl "Balkan" i naglo počela rasti Azrina popularnost, Štulića je na prve koncerte svojim automobilom vozila Branka, starija kći čuvenog političara Vladimira Bakarića. Ljubavna veza nije dugo trajala, Johnny joj je napisao pjesmu "Odlazak u noć", a Branka se preselila u Toronto, gdje i sada živi. "Hladan kao led" i "Suzy F." pjesme su koje je Johnny napisao Austrijanki Suzy, s kojom je bio u kratkoj, ali strasnoj vezi. Nepredvidljivi je glazbenik kratko bio zaljubljen i u Mirnu Crnobori, koja se kasnije udala za drugog Azrinog basista Stevena Kippa i s njim sada živi u Nizozemskoj. Kao spomen na tu Johnnyjevu ljubavostala je pjesma "Slučajan susret". Jedna od najljepših Azrinih pjesama "Gracija" nastala je u fazi Štulićeve zaljubljenosti u Graciju Pedić, bivšu suprugu rock kritičara Koraljka Pasarića , koja se kasnije udala za Igora mašturka.



    Izvor: Arena, No 2290

  4. #4

    Odgovor: Branimir - Džoni Štulić

    Autobiografski zapisi Džonija Štulića




    Glavni junak aktuelnog dokumentarca Sretno dijete Igora Mirkovića, posvećenog muzičkom novom talasu s početka osamdesetih, je Branimir Džoni Štulić, kontroverzni frontmen nekadašnje kultne novotalasne grupe Azra. S tim što u filmu Štulić zapravo nije prisutan. Odbio je da se pojavi pred kamerama, tako da, umesto njegovog svedočenja, savremenici pričaju o njemu i Azri. Sudeći po filmu, ispalo je da se priča o jednom popkulturnom fenomenu koji je odredio odrastanje čitavih generacija u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo vrti oko njegovog odsustva, zanimljivijeg i uzbudljivijeg od prisustva ostalih aktera tadašnje muzičke scene. Danas, tačno trideset godina pošto je napisao Balkan i dvadeset godina pošto je prvi put napustio Balkan i nastanio se u Holandiji, o odsustvu Džonija Štulića i njegovom "potpunom koncentrisanju na odbijanje", ispleten je čitav mit. Manje ili više prisustvovali smo izdaji načela zbog kojih je navodno krenula u rokenrol avanturu većina novotalasnih prvoboraca, ali Džoni je odbio da nam priušti to zadovoljstvo. To je i razlog što Mirković njegov slučaj naziva "posljednjom nedovršenom pričom novog vala".

    Na stranu obožavatelji, ali dok je bio prisutan, Štulić je nekako bio manje zanimljiv. Sem s početka karijere, nikad nije bio sasvim prihvaćen od medija. Što je snimao bolje ploče, zaključno sa fenomenalnim Krivim srastanjem, dobijao je sve gore kritike. Nekako je previše pesama napravio, previše je albuma snimio, previše pričao o politici, psovao, previše filozofirao, previše mu je bilo stalo do toga što je radio, previše je bio težak, prgav, tvrdoglav i nestrpljiv. U prvom naletu 1980-1983. snimio je i objavio ukupno čak sedam albuma, od kojih jedan trostruki i dva dvostruka. Boks set od sedam CD-ova Azre, uglavnom iz ovog perioda, bez njegova učešća upravo je objavio Siti rekords Željka Mitrovića, srpskog pinkoidnog medijskog mogula i verovatno budućeg vlasnika Kroacije rekordsa. Danas pesme zabeležene na njima zvuče kao sa druge galaksije. Nekonfekcijske i neprepričljive. Retko ih možete naći u etru.

    Nakon erupcije energije i talenta s početka osamdesetih, Štulić je opsovao, okrenuo se i otišao u Holandiju. Apokrifna priča kazuje da je nakon šetnje po zagrebačkom Gornjem gradu seo u taksi i rekao taksisti: "Vozi me u Amsterdam, ja ovde više ne mogu-" Posle par godina, zadržavajući stalnu adresu u Beneluksu, vratio se i snimio još nekoliko albuma. Pesme su ovoga puta bile u sasvim novom registru, bez "energije pobune". "Iscurio je virus boje neba", priznao je, a ploče su sada nosile višak razočarenja i melanholije. Sevdaha, ako hoćete. Nad njima kao da je stajao koenovski moto: "Svaki čovek ima način da izda revoluciju " ovo je moj". Ali, kad se podvuče crta, ono što je jedino važno u svemu tome, i nije bila pobuna " i u "revolucionarnom" i u "antirevolucionarnom" periodu, Štulić je napravio neke od najlepših pesama domaće popularne muzike.

    A onda se sve raspalo. U raspadu Jugoslavije, u kojoj je prodao milion ploča i u kojoj je odsvirao minimum dva sata u svakom mestu do koga je bilo asfalta, Štulić je odbio da odabere stranu. Izuzev jedne tihe posete Beogradu 1995, kojom prilikom je Komuna objavila par CD-ova nalik na Anthology Bitlsa " nije se više vraćao. Poslednje njegove fotografije dostupne medijima stare su skoro deset godina. U ovdašnjim i hrvatskim medijima tek povremeno se pojavljuje. Kada se oglasi, to je uglavnom kada ga novinari pozovu telefonom, a on im kaže da ga više ostave na miru, da ga interesuje samo fudbal, i još iskoristi priliku da otera u kurac ko mu se namesti. Ali ništa zato -novine s vremena na vreme objavljuju intervjue s njegovim bivšim devojkama, bivšim prijateljima, bivšim kolegama. Pre nedelju dana najtiražniji časopis na Balkanu, novosadski tabloid "Svet", preneo je iz hrvatske "Arene" povelik tekst o njemu i naslovio ga "Genijalni seronja". Poenta i zaključak većine novinskih napisa o Štuliću su u stilu "ludilo gospodina Štulića se nastavlja". Pa u čemu je ludilo gospodina Džonija?

    Najpre u tome što je besramno odbio da profitabilno evoluira u ustašu ili četnika, ali i da danas bude nostalgičan za počivšom Jugoslavijom. Dalje, što je ostario bez grotesknog "Petar Pan sindroma", pa ne glumata okolo ocvalog pankera pokušavajući nešto na sitno da ušićari. I što usred glamuroznog kapitalizma kojem prisustvujemo tvrdoglavo odbija ogromnu lovu koja se meri desetinama hiljada evra za samo jedan nastup. A ko danas odbija lovu (bez koje se ne može)?

    I ima li u ovom ludilu sistema? Kako za koga. Za onoga ko voli stih "kad kiša potjera narod sa ulice nekako joj se ljudskiji pričinja grad" - ima.

    Međutim, kao najzanimljiviji i najintrigantniji aktuelni detalj, najčešće se uzima to što u svom holandskom "egzilu" prevodi, prepevava, ponovo ispisuje " kako god " prethrišćanske klasike, od Homera nadalje. Istina, gledano sa strane, ima u tome nečeg što podseća na bartlbijevsko "Ne", na Učelov slučaj perspektive, na Hauarda Hjuza, na slučaj Borhesovog Pjera Menara (u Institutu Pjer Menar Roberta Moretija uči se da se kaže "ne" na više od hiljadu predloga, do onih najbizarnijih do onih najtežih za odbijanje). U Beogradu je u izdanju Komune 1995. objavio svoj "prepev" Ilijade, koji je većina ocenila kao "genijalnu budalaštinu". Džoni je ipak, sledeći svoj kompas, nastavio dalje. Nije samo preveo Ilijadu i Odiseju. Preveo je i celog Tukidida i celog Herodota i Ksenofonta i Empedokla i Apolonija Rođanina. I nije samo prevodio stare Grke. Preveo je i Bhagavad Gitu i Lao Ceovu Knjigu o Taou, i još toga. I nije samo prevodio i prepevavao, nego je i "rapsodirao" - povest o Aleksandru Makedonskom i istoriju Balkana. Štulićev "Zbornik" je neobična balkanska Kalevala u kojoj su se, pored ostalog, našli Konstantin Porfirogenit, Ljetopis popa Dukljanina, Vasilije II Bugaroubica, narodne epske pesme, Krležine Balade, sećanja o Crnjanskom, Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića, Smrt Marka Kraljevića... Kaže da bi njegov holandski prevodilačko-prepevačko-rapsodsko-istorijsko-književni opus stao u nekih jedanaest brojeva - "kao nogometna momčad". Osim toga, Štulić je u petnaestercu ispisao i neku vrstu svog amarkorda - stihovanu zbirku autobiografskih zapisa i uspomena.



    Izvor: VREME, No 726
    Poruku je izmenio silvia, 02.06.2012 u 11:35 Razlog:

  5. #5

    Odgovor: Branimir - Džoni Štulić

    Džoni Štulić: Sećanja (1)



    KUŠATI SVAKOG OD VAS ŠTO VIŠE ZADOVOLJITI




    Na jesen početkom školske godine sedamdeset
    Sedme imadosmo kao četvorka prvi nastup
    U Dubravi zavjesa se otvori i mi prvu
    Stvar krenemo žica mi puče zastor se zatvori
    A mi u znoju lica svog žicu promijenimo
    I drugu stvar počnemo kad drugoj gitari struna
    Prsne opet se zastor navuče i jošte više
    Znoja prolije i po treći put nova popjevka
    Grune i opet meni žica pukne i ponovo
    Zavjesa i tako desetak puta sve do kraja

    A početkom juna sedamdesetosme odemo
    U Vinkovce i stignemo popodne čekajući
    Da se pojačala i pozornica postave tek
    Dođu neka dvojica i zažele naše blanje
    Vidjeti mi im pokažemo a sve su jeftine
    Trećerazredne bile oni se odmah lijepo
    Uozbilje i pokupe i da znate nijesu
    Bili u krivu bar ako danas mene pitate

    Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu
    Gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera
    Dočeka i muških i ženskih izbodenih svima
    Rinčicama kroz uši i noseve desetak njih
    Istog časa kad nas ugledaše onako zdrave
    Neizbodene i svakodnevne počeše se na
    Mah topiti i ne znajući kamo oči svrnuti
    Niti kako nelagodu sakriti jerbo su se
    Grozno u nama prevarili i razočarali
    Doduše mi smo tu zadano odsvirali ali
    Nismo dojam nimalo popravili ta kako bi

    A sedamdesetdevete hladne zime s bog te
    Pita kojom postavom odsviram Ljubljanu i tad
    Čekam zadnji vlak za Zagreb u pola dva izjutra
    Koji stiže iz Trsta uđem premda jedva jerbo
    Krcat je bio tako da sam kao sardina na
    Hodniku s gitarom četiri sata do belog
    Zagreba proveo ono što me je ponajviše
    Izluđivalo bile su dvije babe koje su
    Cijelo vrijeme kraj mene stajale onako
    U crno zabrađene noseći veliku lutku
    Sa sobom iz Trsta a išle su negdje tamo u
    Slavoniju rista znači još par sati dulje od
    Mene u sedamdesetima stare žene sve od
    Trsta na nogama pa do onamo što su samo
    Italijani mislili o nama bog te mazo

    A kad smo već kod Talijana par godina prije
    Ovih događanja krene zagrebačka družina
    Studenata u Italiju proslaviti netom
    Završene studije na povratku dođu busom
    Na granicu pošto se duga povorka stvorila
    A tadašnji busevi nisu imali zahoda
    Pošalju cure naprijed momke a jedna kojoj
    Je bila sila uzme konzervu od koka kole
    Spusti je na stepenicu kod zadnjih vrata i nad
    Njom čučne na to potpuno slučajno vozač pošto
    Je vruće bilo otvori vrata a svi Italijani
    Carinici i ostali tamo složnu nadignu
    Graju i zdušno navijati stanu bravo bravo

    Sedamdesetdevete s proljeća probam ja s
    Parnim valjkom u Husovom stanu dva tjedna stvarno
    Svirali smo šest mojih i šest njegovih pjesama
    Kad na jednoj od zadnjih proba prije odlaska u
    Studio demo snimke puknuti uhvati mene
    Hus a upravo smo njegovu pjesmu svirali gdje
    Prevrćem očima te i njemu i meni smjesta
    Postade jasno da se i za tisuću godina
    Nećemo složiti naravno snimke pokažu da
    Nisam dovoljno čvrst ali molim vas pokušajte
    Samo zamisliti moje su pjesme tada dvije
    I po minute trajale a pedeset obrata
    Akorada su imale i to ne durova i
    Molova već pošto sam došao sa akustične
    Gitare dimova majeva suseva pluseva
    I pripadajućih minusa dok su te njegove
    Trajale pet minuta sa puke četiri harme
    A mol G dur F dur E dur i kao za inat baš
    Smo neki bluz svirali znači svakih po minute
    Udariš jednu dobu tad sam mlad bio kalio
    Sam se pa sam i toliko izdržao no danas
    Mi i na samu pomisao žuč proradi alo

    Nazaj na Azru osamdesete krajem oktobra
    Svirka u Ivanić Gradu kino sa sjedalima
    Prvih par redova popunjeno ostalo prazno
    Budući sam ja već tad imao scensku obleku
    Tu koju možete vidjeti na omotu prve
    Ploče znači konobarske crne hlače od nekog
    Polimera koje su imale porub jer tako
    Su napravljene da se ne trebaju peglati čim
    Sam na pozornicu stupio diže se prvi red
    Jednodušno i napusti dvoranu u znak surog
    Prezira i prosvjeda protiv toga mislim ruba
    Na hlačama jer ne samo da to nije novi val
    Nego i muljam a da ni ton odsvirao nisam

    Par tjedana prije toga evo nas u prestolnom
    Beogradu na živom snimanju Nedjeljnog oko dva
    Sata popodneva ktome Parafi i Prljavo
    Kazalište te neka mjesna skupina Krvava
    Meri mi nikad bolje nije zvučala cijela
    Jugoslavija je uostalom to gledala tek
    Neposredno prije toga uvrijede se prljavci
    Otvoreno gađenje i mržnju glede tih Srba
    Iskazujući a ja čim ugrabim tren uđem u
    Svlačionicu i velim Houri kako možeš
    Tako a on se izdere na me i pošalje me
    U pizdu materinu te se ja povučem a on
    Ene ga frajeru sušta snošljivost čistih ruku

    Sedam godina potom sjedimo u Makarskoj u
    Društvu Galije oni su tu dvomjesečnu gažu
    Imali a mi na turneji svirku opičili
    Tek s njima je tada jedan rasta svirao bas
    Gitaru i ja onako nevezano po naški
    Kažem Neši ovaj je najbolji među vama a
    Neša me krvnički pogleda i veli mater ti
    Jebem a zbilja je čovjek u redu bio jer je
    Par tjedana potom videći Azru u Splitu na
    Gripama procijedio da je Azra avion
    Diže se diže i ode a baš tako je bilo

    Devedeset i pete u Košutnjaku igram ja
    Nogomet u dvorani i pošto sam uvijek žicar
    Bio ostanem poslije svoje momčadi da bi
    Jednoj koja nije imala dovoljno igrača
    Pomogao tek vozi me jedan od njih kasnije
    U grad i pita me ko si ti zapravo a ja
    Velim Džoni Štulić a on će mislio sam da si
    Profesionalni fudbaler a meni premilo


    Autor: Branimir Štulić

  6. #6

    Odgovor: Branimir - Džoni Štulić

    Džoni Štulić: Sećanja (2)




    JA POD STOLOM A POD KIM SI TI VEDRA PJESMA VELI

    Kako si mogao agi obećati da ćeš mu
    Naučiti magarca za deset ljeta pričati
    Seljani će Nasrudin Hodži a on će ma neću
    Ga ja naučiti ali morti će prije aga
    Odapeti tako početkom osamdeset treće
    U Beogradu ušuškam se u društvo tica sve
    Ljepotica službenih manekenki ne znaš koja
    Je ljepša na svojim sijelima u strogo ženskom
    Društvu mene su snosile kao kurve siroče
    Tek bude među njima jedna najviša koja je
    Zbilja božanstvena bila mene je podsjećala
    Usporedimo li malo s velikim na onog
    Košarkaša traktoristu Tasića koji je u
    To vrijeme igrao samo zato što je najviši
    Bio pretpostavljam negdje dva i deset moj prijo
    Ali ga u podhodniku čestitog uhvatiše
    Gdje viski krade mislim osim visine ničega
    Drugog imao nije pa se ni ova vještinom
    Nije isticala ampak je vanjštinom blistala
    Par godina potom upitam što je s njom pusti
    Bre napravio joj neki taksista dvoje djece
    I otišao divnu je ucvilivši jebote

    To me podsjeća da sam moguće sedamdeset i
    Pete gledao u zagrebačkom Domu sportova
    Ćosića gdje sa vrha reketa koš zakucava

    Svega je osim sreće Jugoslavija imala

    Premda dugo je takova dična i potrajala

    A kako i ne bi kad su mi na straži a toplo
    Ljeto je lijenog nedjeljnog popodneva bilo
    Tisuću devetsto sedamdesetčetvrte alo
    Kad su mi u vojski kažem snenom pušku ukrali

    Šest godina poslije toga sjedimo u travi
    Kraj piste sarajevske zračne luke negdje rujna
    Mjeseca u trojci čekamo na zrakoplov kući
    Nigdje žive duše rano popodne nedjelja je
    Vruće u džuboksu na aerodromu imaju
    Balkan i Šta da radim a ja grickam travku gledam
    Jarom pritisnuta okolna brda omaglicu
    Korov i bumbare odnekuda zvuci dopiru
    I baš sam svoj na svome kao desetka na kecu



    ETO KAKO SAM PRESTAO ZA PENEZE SKRBITI


    U proljeće osamdeset prve odoh u mjesnu
    Banku zapravo veću prostoriju vidjeti da
    Li mi ča dođe uđem oko šest uri popodne
    A odaja krcata obližnjim šljakerima sa
    Gradilišta dođem na red pružim karticu žiro
    Računa i pitam ima li šta ovaj reče na
    Moje iznenađenje ima hoćete li sve ja
    Rekoh sve misleći koja stotina maraka kad
    On vadi iz sefa svežnjeve vezanih dinara
    Jerbo odjednom je petnaest hiljada maraka
    Pristiglo i ja se znojit stadoh pošto cijela
    Soba ne samo zuri u mene već mi i za vrat
    Duva a tad još nije Tuđman zbog istog razloga
    Crtu u bankama povukao i da zlo bude
    Veće ništa nisam ponio gdje bih sve t- šolde
    Stavio i tako natrpam ja ove svežnjeve
    Pod bluzu kanda banku pljačkam te presavijen ka
    Trudnica pridržavajući laktovima skute
    A trbuh obujmivši pođem kući i od tog sam
    Dana prestao o novcima voditi računa

    Međutim osamdeset i treće nisam zbog toga
    Najveći porez u gradu Zagrebu imao već
    Zbog svojstvene nesebičnosti naime ljubeći
    Muziku snimio sam za svoj trošak Fazane i
    Srastanje recimo pedeset hiljada maraka
    Jugoton mi je to platio ali par mjeseci
    Potom to je iznosilo četrdeset ne samo
    Poradi obezvrijeđivanja dinara već i
    Zato što nisam računao putne troškove i
    Slično elem to sam bio primoran učiniti
    Pošto u to vrijeme Jugoton nije mogao
    Zakonski u inostranstvu poslovati te je sve
    Preko moga žiro računa išlo mimo toga
    Došla mi je lova od svih prethodnih ploča ali
    Nisu mi to na tri godine razdijelili na
    Što sam imao pravo već su mi i po plaćenom
    Porezu i nadalje šolde plijenili sve dok
    Nisam osamdeset i sedme potvrdu donio
    Ali svejedno nisu mi ni dinara vratili
    Zašto to velim zato što sam osamdeset osme
    Radeći Balkansku rapsodiju u tri mjeseca
    Pet boravišta promijenio seleći se ka
    Don Kihot budući me je i rođeni ćaća iz
    Stana potjerao a milioni su nitkova
    I onda i sada imali barem gdje spavati
    Da ne spominjemo aute i kućerine a
    Kamoli plaćanje poreza i onda kažu to
    Je naše i uzmu pa čak i ne trebaju išta
    Reći civilno društvo sjeme ti se zatrlo i
    Tebi i tome koji na tvoj račun živi a da
    Te ne priječi živjeli Mongoli hoću reći



    TELEMAŠE POŠTO TI JE PONOS VEĆ NABUBRIO

    Osamdeset i pete zaželim knjigu Big bang u
    Tristo primjeraka izdati tako neki spomen
    O sebi ostaviti a i uljudbenu ravan
    Podići no budući sam bio u Holandiji
    Nisam to osobno mogao učiniti te sam
    Lajnerovoj ženi prepustio sve priređeno
    Obaviti jer kao što Telemah reče nikog
    Dokonog smislit ne mogu tko mi sljedovanje
    Jede međutim otkako sam ja to plaćao a
    Trebalo je novce iz Jugotona dići morao
    Sam punomoć načiniti koju mi je odvjetnik
    Iz Zagreba sastavio a ja kod bilježnika
    I u poslanstvu dužno ovjerio to sređeno
    Ja po dogovorenom punomoć natrag zatražim
    I dobijem ali u žurbi i ofrlje znači
    Neovjereno kao nisam imala vremena
    Pomislili su da je sve njihovo ako umrem
    I premda je toga i ranije bilo otada
    Su mi doista o glavi radili i ne samo
    Oni mislim takvi su to pozemljari moj prijo

    Osamdesetsedme se Janković koji je kao
    Ćata negdje radio zdušno ponudi nastupe
    Po selima urediti te uzme svu lovu i
    Na svoj račun prebaci a da stvar bude još gora
    Počeo se ko pijani grof ponašati jerbo
    Mu je sjekira u med pala držeći se točke
    Usmenog dogovora kako će mu peti dio
    Pripasti ako sve bude u redu ali pošto
    Očito nije ćopi sve novce kao zalog i
    Na sud me stavi elem probudi me jednog jutra
    Pađen u svome stanu gdje smo spavali i snenog
    Na sud odvede pošto je htio svoje dobiti
    I tako smjeste me za govornicu i tu ja u
    Zid piljeći rečem nikoga ne imenujući
    I skoro bezvoljno kako je bilo što poluči
    Da Janković spor u ime naroda dobije a
    Da je poznati menedžer neki mu glazbenici
    Posvjedoče iako dinara poreza dotle
    Platio nije a i kako bi kad je ka pisar
    Ili računovođa smjerno platu dobijao
    I tako sam ja koji je sve novce zaradio
    Bez kinte ostao pucam od smijeha naravno



    ZAŠTO JE PRESTAO TAKO MU JE DOBRO STAJALO

    Čim sam primijetio da i sa naočalama
    Pjevam sklopljenih očiju namah sam ih skinuo



    NIT MI JE POVJEROVALA NITI SE NASMIJALA


    Tek osamdeset i treće misleći posjetiti
    Ameriku odem u američki konzulat u
    Zagrebu vizu zatražiti kad me konzulica
    Upita gospodine Štuliću kako možemo
    Znati da ćete se vratiti a ja velim moram
    Porez platiti vizu nisam dobio boga ti
    Živi dokaz kako se sa ženom nije šaliti
    Pošto smisla za humor nikada neće imati
    A to je upravo ono što nas od drugih bića
    Razlikuje il bar si tako volimo laskati



    A TKO BOljE SVIRA GITARU HENDRIKS ILI STIV REJ VON


    Jednom zgodom osamdeset pete u Frankfurtu vidim
    Sebe u glazbenom dućanu gdje se rasprava tko je
    Bolji Hendriks il Stiv Rej Von zapodjela ja sam bio
    Za prethodnoga a momak u prodavaonici za
    Potonjega tek primi on to izdanje toliko k
    Srcu da skroz zapjenjen potegne zadnji dokaz kako
    Stiv ima crnu dušu našto ja ladno primjetim da
    I Hendriks isto nato čujem gazdino kikotanje
    A trinaest godina prije toga na beogradskoj
    Željezničkoj stanici s gitarom u presvlaci od
    Platna u cik zore šećkam čekajući bus za Zagreb
    Po redu vožnje kad mi pristupe kći i mati vele
    Oprostite gospodine je l to vaša gitara
    Na moje začuđeno da one će a koja je to
    Vrsta kontrabasa toga sam se sjetio pet ili šest
    Godina potom kad je Dražen Vrdoljak preveo Rok
    Enciklopediju i svaki dabl bejs ka dupli bas
    Poslije ne samo da je Plavu travu zaborava
    Napravio već je i javno rođendane slavio



    ZAŠTO TRULI NOSI KACIGU NA GLAVI KAD IZLAZI

    Sveduša je zbilja u svemu prisutna evo jednog
    Primjera krajem pedesetih Truli je svirao bas
    Gitaru ali je nije imao stoga riješi
    Dotičnu napraviti pošto je bio u posjedu
    Slike jednog sastava sa gitarama i njihovim
    Mjerama članova sastava mislim uzme šiber te
    Izračuna promjer gitare spram tijela pa dade
    Gitaru sačiniti međutim pošto je sjena na
    Slici bila zaključio je da bas ima pet žica
    I takav je svirao sve dok par godina izatog
    Nije pravi Fender vidio i grozno se snuždio
    Ne zbog četiri žice već što mu je bas i veći
    Bio i bolji zvuk imao dva desetljeća posle
    Toga Fender stvarno izbaci bas s pet žica alo



    NE SAMO DA SI SE ODMETNUO NEGO I VRIJEĐAŠ


    Izvrsni živi album Filma iz Kulušića ima
    Publiku i pljesak iz Studentskog Centra sa uzvratnog
    Gostovanja beogradskih sastava u Zagreb gradu
    Točnije rečeno sa Riblje čorbe dodatno tome
    Nadosnimavanje glasova i gitara a što se
    Lako ustanoviti može usporedbom dotičnog
    Sa mojim Ravno do dna gdje je osamsto ljudi duplo
    Manje nego u Studentskom Centru Piko Stančić ktome



    TA KMETOVI NAVEK VOLE NEKAJ DOMA PONIJETI


    Drugom zgodom krajem osamdeset treće povedem ja
    Lajnera prvi put sa sobom u inozemstvo da bi
    Ploču snimili dođemo kod Cetinića i započnem
    Sa Klinčekom i ritam mašinom stoga ode Lajner
    Kad za dva sata zazvoni telefon iz policije
    Uhvatili Lajnera kako u šopu knjigu krade
    Cetinić ga izvuče a ja preko toga prijeđem



    ZAŠTO SU MIKENJANI KORISTILI IJEKAVICU


    Zamislite lijeno popodne na rivi pod zidom
    Od klesanog kamena svakih pol sata mine koji
    Umirovljenik s rukama na leđima a dolje
    S remorkera udarac čekića zvekne odjekne
    Zamirući u ljeskanju mora fjakaste bonace
    Pedeset metara poviše na izlazu za cestu
    Velikim slovima AZRA piše do odlaska dalje
    Na svirku još ura vrimena imade ostala je
    Džoja i boca nepopijenog gemišta od juče

    To ljeto pred rat imadoh stvarno najbolje nastupe
    Od četristo ljudi pa naviše bilo bi ih manje
    Da nijesam otvarao gažu riječima dobro
    Veče mi smo HARI MATA HARI i sviraćemo vam
    Naše najveće uspjehe mislite da su kužili

    A kad smo jednom zgodom stvarno kao Bitlsi divlje
    U hotel uletili nekom ženskom praćeni jerbo
    Zbilja smo ludo odsvirali pa smo pred njima je da
    Bilo je i takvih morali giljati reče nama
    Recepcionar znate kako se to radi vi olfa
    Kao otključavate a zapravo zaključavate
    I ne zaboravite vašeg portira i tu migne

    A drugom zgodom došavši u Đakovo zabavljam ja
    Namjernike čekajući momke koji se nekuda
    Izgubiše kad eto njih sa cekerima a sve za
    Njima leprša od perja ka za okupatorima
    I u takvom raspoloženju prilegnemo na svirku



    OKUPAJ ME I NA GRUDI PRIMI SVOJE PA ME SPALI

    Huovci prvi na pozornicama lomiše gitare
    Zatim Hendriks i Jardbrdsi ja petnaest godina
    Potom a Riblja čorba dvadeset tri poslije mene



    AL ŠTO BIH SE PONAVLJA MENI JE MRSKO IZNOVA
    GOVORIT ONO ŠTO VEĆ RAZGOVJETNO KAZAH VALA


    U redu zašto sam u živo puno bolji nego
    Na snimkama zato što se oni koji nošahu
    Daske za pozornicu zvahu scenski radnici ti
    Koji duže studio snimatelji a ostali
    Koji su bananu okusili sladokusci da
    I ne spominjem ine koji auto vidješe
    Pa da su automehaničari pomisliše
    Ukratko lezilebovići se uzoholiše

    To je upravo i prvi razlog zašto se zemlja
    Raspala drugi je što je Tito predobar bio
    A treći je strani čimbenik što se babi htilo
    To joj se i snilo il već tome slično viđeno

    Razlika između akustične i električne
    Gitare je kao između malog i velikog
    Nogometa pardon glasovira i orgulja u
    Svakom slučaju glazbenike možemo staviti
    U tri razreda kod gitare to su oni koji
    Trzaju žice s više ili manje uspjeha
    To je prvi razred oni koji sviraju blanju
    To je drugi razred a oni pak koji sviraju
    Muziku to je treći razred ono što podjelu
    Uslovljava je odnos prema sredstvu znači prvi
    I drugi razred pristupaju tamburi ka pukom
    Oruđu dok je treći razred za oružje drži
    I sukladno utoliko manje slobodu ćuti
    Njime da se kurči iako bi i on da ruži

    Ampak po Tinu Ujeviću proza je jebanje
    A poezija drkanje pjesnika opet dvije
    Vrste ima oni koji su svjesni sebe ali
    Baš ništa im se pod milim bogom ne događa i
    Oni koji takoreć nesvjesno prate zbivanja
    Uostalom najbolji nogometni sudija je
    Onaj koji se najmanje vidi na igralištu
    To je primjereno i mnogom drugom stanovištu
    Budući sam na Fazanima i Krivom srastanju
    Premda to nije važno odsvirao bas gitaru
    Koliko para toliko i muzike k vragu
    Cetinić je tri pjesme odsvirao na Srastanju
    Mislim bas gitaru ali to ne igra ulogu



    ČA NAD STRAŠNIM NJEDRIMA UZVALJANOG MORA RIBE
    HVATAJUĆI GUSTA KRILA U SLANOJ PJENI KVASI


    Devedesetpete izdajem ja knjigu Božanska
    Ilijada u Beogradu dođem u vrijeme
    Kad se to il uvezivalo il umnožilo
    A to je u nekom podrumu bilo gledam i sve
    Ne vjerujem u knjigovežnici svojim očima
    Kad me gazda pogleda i drekne šta čekaš tamo
    Nosi to a ja iz okreta ka struna zapeta
    Skočim kad on jekne ama ne ti okrenem se a
    Iza mene stvarno neki koga nisam vidio
    Tko ne bi guzicu samo da bude Homer dao

    Četiri godine prije toga penjem se uz Baš
    Čaršiju u Sarajevu za sutona a dugu
    Kosu sam imao kad mi jedan iz mraka sjedeć
    Pred vratima dobaci što ti je to odozada
    A ja velim ono što mi fali sprijeda našto
    On zarže od smijeha i kane i meni ba

    Vlado Kalember je među prvima od sredine
    Osamdesetih godina živio od plej beka
    Po diskotekama te bi obično pred nastupe
    Posjećivao mjesne radio postaje gdje bi
    Redovno pustili Klinček stoji pod oblokom a
    Onda rekli dragi slušaoci kao što već i
    Sami pogađate Vlado Kalember to mi je on
    S-m kazao a ja uzeo zdravo za gotovo

    Kako sam se samo razočarao kada mi je
    Bora Čorba zaprisegnuo da najbolji stihek
    Srpskog rokenrola naime rado ide Srbin
    U vojnike nije njegov već da ga je od nekog
    Drugog uzeo a tako mu je dobro stajao

    Kao i primjedba Crnjanskog Krleži znači i
    Tebe su kupili našto se Krle razbjesnio



    KAD TREBAŠ NIGDJE NIKOG NEMA ČA TU NOVOG IMA


    Čuvenost i smiješnih strana imade na primjer
    Osamdeset i prve se govorilo da ako
    Uzmeš praznu kutiju šibica na kojoj piše
    Azra i baciš je na Terazije za ciglih
    Petnaest minuta se zakrči sav promet zbilja
    Devedesetpete kad god sam ulicom išao
    Autobus bi se gradskog prevoza nakrivio
    Prema onoj strani gdje bih se zatekao mislim
    Dok bi na zeleno svjetlo čekao a jednom sam
    U kolima sjedeći pored busa čekajući
    Na crvenom ugledao o staklo priljubljene
    Noseve kao krumpire bilo mi neugodno



    DRIBLATI ZNAČI SLINAVITI EJ NE BUDI BALAV


    Tek nogomet je najbliži šahu po tome što su
    Beskonačne mogućnosti veličajnih poteza
    Ja ću navesti dva koja samo jednom viđeh i
    To oba iz šezdesetih na Svjetskom prvenstvu u
    Čileu šezdesetdruge a gledao sam ga na
    TV jedan tuče škaricama sa polovice
    Igrališta ali iskosa bezmalo sa crte
    Vratar krajnjim naporom bacivši se izbacuje
    Loptu preko prečke drugi u Zagrebu moguće
    Šezdesetosme u proljeće gostuje Partizan
    Na Maksimiru e sad desni bek skoro iz svoga
    Kuta na kraju igrališta izbija dugu baš
    Napucanu žogu ravno po crti a Galić je
    Centarfor u punom trku sa pola igrališta
    Petom preko glave prebacuje i stiže tik na
    Samoj ivici pokraj rubne zastavice i tu
    Divno zavrne na šesterac a suigraču mu
    Lopta kosu okrzne ne gremo na utakmice
    Samo zbog pogodaka i pobjeda razumete

    Uostalom par godina prije toga bio sam
    Na Plinari starom Hajdukovom placu OFK
    Beograd je gostovao pratio sam rođaka
    Po nekom drugom poslu pa smo slučajno svratili
    Zašto to kažem zato što sam jedini za goste
    Među petnaest tisuća ljutih Dalmatinaca
    Glasno navijao rođak se usrao i sveđ me
    Kišobranom ubadao da umuknem ništa mi
    Nije bilo prođoh lišo nisam m-ra popio

    Opet nogomet se premda lov i rat oličava
    U jednom od života razlikuje grubostima
    Naime i prljavštinom ništa se ne postiže

    A Binić pak dvije hiljadite izjavi da bi
    Stojković mogao u reprezentaciju i s
    Jednom nogom igrati sušta istina pošto ni
    S dvije to zasigurno bolje uspio ne bi


    Autor: Branimir Štulić
    Poruku je izmenio silvia, 02.06.2012 u 11:36 Razlog:

  7. #7

    Odgovor: Branimir - Džoni Štulić

    Putopis - jedan susret sa Džonijem Štulićem:




    A onda božije sirene zaustavljaju promet...



    NISKA BISERA: U više navrata pokušavali su da mi iz usta iščupaju priču o tome kako sam posetio Džonija. Pogotovu vazda gladni mediji (ah kakva sila, jadna bila, sram i bijeda zauvijek!) i nikad mi se nije dalo da pričam o tome pre svega iz poštovanja prema čoveku, jer sam jedan od retkih Pinkija koji je video Tita u intimnom okruženju, njegovom nizozemskom domu gde se, pre sad već mnogo godina, sklonio od svih nas, površnih sisača krvi i loših konzumenata poezije. Drugo, kad te neko (ko te uz to prvi put u životu vidi) primi u kuću i bude dobar domaćin, pa mu još i "zapišaš zahod", onda je prosto nepristojno pričati o tome tako javno, to je kao da te je ugostio a ti posle trubiš kako si ga video u gaćama. Verovatno to ide otud što sam i sam, budući javna ličnost, izložen bolesno radoznalim pogledima bez ikakvog poštovanja prema dostojanstvu i pravu na intimu ličnosti, te specijalno gadljiv i osetljiv na njih. Sada, međutim, kada posle određenog broja godina koje su prošle imamo tzv. vremensku distancu i još važnije blagoslov autora (zna se ko je autor, ja to nisam, ja sam samo srećni svedok događaja), to se doima mnogo lakše. Naposletku, stalno mi je bila u glavi ona priča kada je Tomas Man išao da poseti svog prijatelja Hermana Hesea, došao do njegove kapije na kojoj je pisalo: "Molim vas nemojte me posećivati", okrenuo se i bez reči otišao. Eto pravog primera poštovanja i ljubavi! No dosta sranja, krenimo redom:

    BOCE S BENZINOM SU NAPUNJENE: U zimu 1998. godine snimao sam film u Parizu i onako natankovan parama i jadima, poželeh da se dobro provedem bez zadrške moj pobro, te pozvah svoje prijateljice, jedva punoletnu M. V. i jedva punoletniju I. M. koje su se interreilom za nekoliko dana stvorile u blatnjavom gradu svetlosti. Novu 1999. dočekasmo nekako bučno, u gomili ljudi (nije nužno znati za sve) a onda se povukosmo u mir ateljea moje drugarice Marije, slikarke, gde smo meditirali uz obilnu pomoć nesvrstane braće iz Maroka, po vasceli dan jedući kinesku klopu i slušajući ploče na raspalom plastičnom gramofonu, ponajviše Balkansku rapsodiju. Dolazeći u atelje u dvorištu, jedva punoletna M. V. ugledala je parkiran žuti BMW iz 1968. i ushićeno uzviknula: "Oh kako bi bilo lepo da se mi u ovoj žutoj osi sad odvezemo do Amsterdama." Tako je nekako krenula da klija ta ideja o poseti holandskoj prestonici. Marija je pozvala svog komšiju iz ateljea pored, fotografa Manua, koji je došao, video M. V. sa onim njenim okicama, momentalno se zaljubio i rekao: "Nema frke, dajte mi samo pola sata da se spremim." I guess what: za cirka pola sata mi smo bili u žutom BMW-u iz 1968, koji je, naravno (kao i u svakom dobrom filmu), pripadao baš Manuu.

    Dobri Manu, koji se skidao (kao i još neki prisutni) sa teških maligana, iskazao je fascinantnu sposobnost da drži volan sa dva prsta malića i salta neverovatnom brzinom po svih pet traka od Pariza do Amsterdama, a sa ostalim raspoloživim prstima mota džointe. Mnogo istih kasnije i mi smo noć u gradu salonskih stremljenja zamenili pločnicima punim baruta...

    NEŠTO KAO FLASH: U Amsterdam, grad kurvi i mornara, turistizirane narkomanije, sa jedva 40 sunčanih dana u godini i kućama bez zavesa, stigli smo tačno na Badnje veče 1999. Bacili smo sidro u prvoj mehani koja nam se učinila, dohvatili jelovnike u ruke, poručili čajeva, kolačića, zero-zeroa, zelene salate i pečuraka (prethodno smo nešto jeli, ne valja se drogirati na prazan stomak!) te onako natankovani i dobro raspoloženi udarismo u šarenoliku priču; ja sam sve vreme pevušio nešto, čini mi se baš sa Rapsodije, M. V. i I. M. su se predale bezrezervnom uživanju životu; Marija je kontemplirala; a predobri Manu sa onom svojom smešnom vunenom kapicom sa ušima koje su landarale, ćutao je i pravio rakete zemlja"vazduh"zemlja.

    Nekako u to vreme, Antonije Pušić, jedriličar iz Novog, rešio je da se oproba kao građevinski radnik baš u Amsterdamu i znam da me je užasno uzbuđivalo što je taj čovek tu u istom gradu te sam glasno tripovao kako ću da kupim sprej i napišem grafit "RAMBO, VRATI SE!"

    Na to se Mara iz onog svog mira prenu na tren i reče: "Pa i Džoni je tu."

    Udarila mi je krv u glavu.

    Koliko sam bio uzbuđen Rambovom blizinom, toliko me je svest o Štulićevoj zanemela.

    Wow, rekoh. Branimir.

    Branimir, reče Marija. Možemo da ga zovnemo, mislim da imam tu broj, reče opet pošto je negde i nekad prijateljevala s njim, pedantno iskopa notes, a ja se glasno zapitah nije li možda kasno, s obzirom na to da je već pola sata po ponoći.

    "Đavo ne spava", zakikota se Marija i mi smo minut kasnije ubacivši karticu u public phone iz tog isto zadimljenog čađavog bara, sa nekakvih visokih barskih stolica, okrenuli broj.

    ZNALI SU GDJE ĆE ME NAĆI: Mara je zalemila slušalicu za uvo i jednim pokretom ruke namestila kosu, kao da se nesvesno doterala za taj čin. Nas troje smo se načičkali u buket oko nje, ne dišući. Manua se, naravno, sve to uopšte nije ticalo, on nije imao pojma s kim pričamo i dalje je oblizivao svoje rakete i prosto mu je prijalo naše društvo.

    "Halo Džoni!?", klinku Mara razdragano i cela kafana se pretvorila u veliki kruškoliki mišić koji je pumpao krv. "Marija je... ne, evo me u Amsterdamu sa nekom ekipom... da, sa prijateljima... šta radiš?"

    Tako ću se osećati još samo jednom u životu, pet godina kasnije kada je neko pored mene razgovarao telefonom sa Marlonom Brandom, svega nekoliko meseci pre nego što je najveći među najvećima otišao u večna lovišta.

    "...Super... slušaj, voleli bismo da te vidimo, jesi li raspoložen za posete?"

    Budi Johnny, budi molim te, pomozi Bože, koji je danas dan, valjda nije petak, jer on petkom obično ne podnosi ljude i mrzi ga da plaća za čekanje u redu i mrzi da ga zbog toga vode za ruke...

    Neverovatno koliko mozak može da bude brz u nekim situacijama, ni izbliza kao mozak onog s druge strane slušalice, u šta ću se kasnije uveriti, strpljenja dragi čitaoci.

    "Ma svega ima... ima li šta? Ima li stranaca?! Pa tu je samo moj prijatelj Francuz, Man... zašto?" Pogledala nas je, a to lice nije odavalo radost. Za trenutak su sve lađe potonule. Čekaj miki, imamo podmornicu! Daj mi slušalicu, pokazujem Mariji, čekaj hoće Sergej da te čuje, reče ona kao da je to sasvim normalno i kao da smo zajedno išli u školu.

    Kada nešto srcem želiš to mora da se ostvari, kaže moja majka. Jedna je majka. A bio je i Božić. Odjednom me je preplavio neverovatan talas pozitivne energije. "Halo Džoni!", viknuh razdragano u slušalicu.

    "Zdravo Sergej!", viknu on, ništa manje razdragano kao da je to sasvim normalno i kao da smo zajedno išli u školu.

    Tko zna šta sam dalje mleo...

    "Čuj, nije nikakav problem, ja sam doma, radim i neću spavati cijelu noć i da nema stranaca, ali Marija veli da je tu nekakav Francuz, a meni se večeras ne da pričat" engleski", reče on sa nesmanjenim raspoloženjem.

    "Ma jok, nema veze, Manu je tres superbe, on uopšte i ne priča, sa nama je na terapiji, samo ćuti i mota!", rekoh ja sa nesmanjenom žestinom i ništa ne slagah. Malo sreće ponekad, igrao sam crveno.

    "Pa dobro čuj, reče on, ok, ali meni se stvarno ne da pričat" engleski!"

    "Veruj mi, ako ti se ne priča uopšte ne moraš da pričaš! Mi bismo samo jako voleli da te vidimo".

    Žeton kao sladoled, lijepio se za moj sto.

    "OK!"

    Dok ovo pišem pada mi na pamet nešto što nam reče jedan Branislav, predivni Ciga Jerinić: "Talenat je ružna i strana reč i ne znači mnogo. Darovit je divna i tačna reč, sa punijim i obimnijim značenjem. To znači da onaj ko je darivan od Boga, još i daruje!"

    Branimir Johnny Štulić, jedan od najdarovitijih izdanaka u Božijoj bašti.

    Fantom slobode. I mi smo bili darivani.

    I bili smo na putu.

    PUT ZA KATMANDU: "Ljudi, mi u stvari idemo na Hadžiluk, ovo je Hadžiluk!", rekao sam u kolima, verovatno više hiljada puta i svi moji saputnici se, histerični od uzbuđenja, složiše, osim Manua koji nije išao na Hadžiluk već u Roterdam, odnosno Houten. I mi smo se zaista tako i osećali, kao što je George Harrisson pričao da su se on i njegovi drugari John, Paul i Ringo osećali kad su išli da posete Elvisa. Histerični i ludi, od uzbuđenja i vina, konstantno se smejući, zaboravili gde su uopšte pošli. I mi smo, dok se sat vremena kasnije nismo sudarili sa tablom na kojoj je pisalo Houten, skrenuli desno, a onda - kružni nasip. Mrkli mrak, prst pred nosom se ne vidi i mi kao budale beskrajno kružimo oko kružnog nasipa.

    Zovemo Džonija. "Halo Džoni, evo našli smo nasip kružimo oko njega kao nenormalni, -oćeš li majke ti da nam kažeš gde je taj izlaz ne možemo da ga nađemo!?"

    "Jebiga, morate nastavit kružit, ja vam ne mogu pomoći, ne vozim, moja žena vozi, morate nastavit kružit!"

    Razvićemo tamna jedra na vetru, prokleta mogućnost izbora mora da postoji, kružićemo do zore ako treba, počinje blaga nervoza, i odjednom Manu vikne: Land ho! I eto puta koji se račva iz nasipa, a to nam je najmanje četvrti krug i tu smo više puta prošli i zakleo bih se da ga maločas tamo nije bilo. Ulazimo u oranicu-kovanicu i tamo nas pred kućom belom i uličnom svetiljkom - čeka nas domaćin.

    AKO ŽELIŠ DA SAZNAŠ, PRISTANI NA SVE: Interesantno, sećam se svakog živog detalja osim tog ulaska u kuću. Verovatno smo se trudili da budemo tihi jer nas je Džoni upozorio da mu žena spava na spratu. "Jebiga, moraš bit" pažljiv prema onom tko te hrani", prokomentarisa pomirljivo i svi posedasmo. Mi deca čuč- na patos, a Marija i Manu na trosed. Fina dnevna soba, uključen kompjuter, Džoni upravo piše knjigu o Aleksandru Makedonskom, akustična gitara na stalku. Naš domaćin je pravi domaćin, naravno, pita nas šta pijemo, iznosi neko dobro crno vino, ne mrzi ga ni da muti nes kafu u ovo doba noći, ja odlazim u toalet i verovatno od uzbuđenja i stanja u kom sam, želje da se što pre ispraznim i vratim na mesto istorijskog susreta, činim promašaj koji neće ostati neprimećen. Džoni je u nekakvim belim pantalonama, u kućnoj varijanti sa puloverom, duge sada već prosede puštene kose. Prvo što mi pada u oči, kao i kada sam ga prvi put u životu video, jeste to ogromno visoko čelo. Čini se da mu je cela glava u čelu. Zapravo veće čelo u životu nisam video. Ako je istina, dozvolićete mi da opet citiram svoju majku, da je visoko čelo znak inteligencije, ništa tačnije u ovom slučaju! Naš domaćin sede u stolicu tako da može sve da nas vidi, počinje da govori, jako odmereno i polako i ja primećujem jednu vidljivu dozu stidljivosti koju tumačim kao odraz lepog vaspitanja, te počinjem i sam malo da se stidim što smo, eto, toliko insistirali da dođemo u pola noći. Nema potrebe, i njemu je drago. "Eto, ja se zovem Branimir, Brane, Džoni, kako god hoćete, imam 44 godine, rođen sam u Skoplju, tamo živeo toliko i toliko godina, u Zagrebu toliko i toliko, u Beogradu proveo toliko i toliko, onda Holandija..." Sve nam to taksativno nabraja i lupivši dlanovima po kolenima kao da se najednom smorio od te priče, diže glavu (do tad je uglavnom nekako gledao u pod) podiže i glas i zaključi: "Eto to je ukupno 44 godine."

    I ne zaboravih vam reći da zovem se Džoni...

    Detaljno predstavljanje, nema šta, sad je bio red na veselim noćnim posetiocima da uzvrate na isti način, pošto sem Marije nikoga ni ne znam." M. V. i I. M., koje su ga sa patosa nekako bezobrazno gledale, rekoše kratko šta studiraju ne skidajući osmehe s lica. On se na to okrenu prema meni i reče: "A ti?"

    "Ja sam glumac", procedih nekako kroz zube, nelagodno se promeškoljih.

    "Auu...", smršti se Brane. "Šta će ti to?"

    "Pa, jebiga, od nečeg mora da se živi", slegnem ramenima, neiznenađen njegovom reakcijom, jer pamtim ono: sačuvaj me Bože kuge, rata i glumaca.

    "Ne volim ti ja glumce", reče on, a ja ni ne pokušah da branim esnaf, jer naš ni sam vrlo često ne volim.

    "Ja sam ti bio -82. u Americi sa Oslobođenjem Skoplja, Ristićem, Šerbedžijom i tom ekipom. Koji je to licemjerni polusvijet jebote, njih dva se posvađaju, pomisli čovjek sad će biti nešto, pobit- će se barem, ne jebem ti, oni se poslije pola sata ljube u guzicu, katastrofa!", napravi kiselu facu, te promjeni temu. Ne znam za Ristića i Šekija, ali vidjeh generalno dosta licemjerja u ovom poslu. Katastrofa čoveče!

    "Jeste li donijeli nešto iz tog Amsterdama", pita odlazeći u kuhinju po krpu jer je neko prosuo vino, a to nisam bio ja (najteže će biti ubediti u ovo one koji me znaju).

    "Imamo šita."

    "O, dop!"

    "Nije dop, nego šit."

    "Pa to je dop."

    "Ne, dop je heroin, a šit je hašiš", počeh da pametujem.

    "Dop je šit, a heroin je budalaština", poklopi me ljubazni domaćin zajedno sa flekom na podu. A onda je razdjelio blagoslov i smotao đoju "dopa", i razgovor je krenuo mnogo opuštenije i u više pravaca. O malom i velikom nogometu, bivšim jugoslovenskim prostorima prema kojima ima svojevrsno gađenje i totalno pokidane veze, poglavito prema Zagrebu (nije ni čudo, s obzirom na to da ga je Jugoton sramno opljačkao a kasnije su taj primer sledile i neke druge izdavačke kuće) o Ilijadi i Odiseji, te novoj knjizi o Acetu Makedonskom. U jednom trenutku je pustio Bitlse, dohvatio gitaru, krenuo da prebira po žicama i mada sam ja intimno najviše priželjkivao takav tok večeri, to se jednostavno nije dogodilo. Brzo ju je vratio u stalak, prosto više nije bio takav, prvenstveno zbog M. V. i I. M. mladih nafuranih goa-trenserki koje su me sve vreme ismejavale i zvale "Oxford town", po pesmi Dilana koga sam baš u Parizu otkrio i neprestano pevušio. Anyway, nije ni bilo bitno. Jugoslovenski Dilan, da parafraziram Tomu Grujića, prvi Srbin na Mesecu (bar posle Tesle), sedeo je preko puta mene. Onda nas je ponaosob pitao šta smo u horoskopu i iskazao začuđujuće interesovanje za astrologiju. Pritom se svakih petnaestak minuta okretao Manuu i govorio: "Sorry, I told them. I-m really sorry", što se odnosilo na ono "ne mogu večeras pričat engleski". Ovaj je samo odmahivao glavom i rukama u fazonu "nema frke samo vi uživajte".

    Žarko sam želeo da znam njegovo mišljenje o nekim pak njegovim kolegama, posebno onim koje sam cenio, pa se u toku razgovora na temu zagrebačke rokenrol scene, usudih da izletim: "Rundek je genije." Mada znamo da po njegovom sopstvenom mišljenju posle Bitlsa, Hendriksa i njega, nema baš mnogo toga vrednog pomena, nije protivurečivo. "Pa da, on je onak... neki kubizam..." (mada ako sam ja Pikaso, on je Generalić ili Lacković). Ne bavim se muzikom gotovo uopće u poslednje vrijeme. Mada, htio bih napraviti nešto u Evropi, al da baš ne budem Brega... "

    Napolju je debelo svanulo i mi smo posle nekih pet-šest sati krenuli da se opraštamo. Na kraju smo kao najgori turisti-fanovi zamolili da se fotografišemo. Zahvalili smo se na gostoprimstvu, seli u žutu osu i krenuli put Briža u Belgiji, za koji su nam rekli da je predivan i da ga obavezno obiđemo, ali nakon ove posete nije ostavio ama baš nikakav utisak te ga se uopšte ne sećam.

    ZAR SUMNJAŠ U SVOJU DJECU: Novu, 2000. godinu dočekao sam u Njujorku. Vraćao sam se kući preko Pariza i rešio da se zaboravim tu, na jedno desetak dana. Mariji, u atelje, banuo sam oko ponoći. Radost, grljenje i : Hristos se rodi! Vaistinu! "Čoveče, pa mi smo tačno pre godinu dana bili u Amsterdamu i kod Džonija!" Pogledamo na sat. Pola jedan. To je vreme kad smo ga zvali iz onog bara. Pogledamo se. Pa red je da ga opet okrenemo. Ovog puta ja odmah uzimam slušalicu. Zvoni dva puta.

    "Da?"

    "Dobro veče, ne znam da li ćete moći da se setite, ali ovde jedan mladić koji je bio kod vas pre tačno..."

    "Gde si bre Trifunoviću!?"

    Zbunim se.

    "Zapišo si mi zahod!"

    "Šta sam!?"

    "Zapišo si mi zahod"

    Pomislim na trenutak da je definitivno poludeo u zemlji ispod nivoa mora poznatoj u geografiji kao depresija. "Čekaj, ne razumem", krenem da mučam ja, "kako sam mogao da ti zapišam zahod, ja sam čoveče bio kod tebe pre godinu dana!?"

    "Jesi jesi, ja sam otišao po vino, ti u zahod, i tad si ga zapišao! No jebeš zahod, počistio sam ga davno, što ima?"

    "Ništa spektakularno, novogodišnje potucanje po svetu."

    "Gdje ti je ona mala?"

    "Koja?"

    "Ona mala, znaš ti"

    Jedina mi na pamet pada sada već malo punoletnija M. V. i nešto punoletnija I. M.

    "Misliš na ..."
    "Ma šta ja znam, ona u koju si zaljubljen"

    "Pa ni u jednu od njih nisam zaljubljen"

    "Jesi jesi, zaljubljen si, nemoj meni, ti si pacov, pacov, možeš spavat gdje hoćeš i ložiš se na žene koje ne možeš dobit..."

    Ne znam da li ste ikad bili na rendgenu. U odnosu na ovo, ništa posebno. Kao da vas slikaju za ličnu kartu.

    Jeza. Recimo da je središnja konstatacija tačna. Ja mogu da spavam gde god, zaista nije problem.

    Recimo da M. V. volim na jedan poseban način. Ovo treće je pak bila tema za razmišljanje koja će doći tek kasnije. Jer ni rijeka nije bila rijeka u samom početku, pa nije nužno da ne bude ponornica do kraja. Hvala Branimire. Ali pacov!? Šta pacov, zašto pacov?

    Sinulo mi je mnogo kasnije kada sam nekom pričao tu priču; one večeri pitao nas je o zodijačkim znacima, godinama rođenja, i kada sam rekao svoju on je procedio: "A, ti si pacov."

    Pacov u kineskom horoskopu.

    I ŽIVOT SE SMIRUJE KAO MLIJEKO U ČAŠI: Branimira Džonija Štulića usudio sam se nazvati samo još jednom, negde u zimu 2001. godine. Tom prilikom pričali smo nekih sat vremena, tačnije bili na vezi nekih sat vremena, pošto je veći deo razgovora svirao. Da, svirao. Radio je na novom materijalu koji se uglavnom sastojao od obrada starih narodnjaka. Bilo je tu i Tome Zdravkovića i Hašima Kučuk Hokija i još koječega. Onda je rekao: "Čekaj malo", uzeo gitaru i sve mi to lepo odsvirao i otpevao preko telefona. "Ovdje sam uzeo onaj intro od The night before, i onda: Pijem da je zaboravim... Zatim mi je rekao da bi žarko želeo da nađe onu staru makedonsku Zajdi zajdi, nije je čuo jedno petnaest godina, trebale bi mu riječi, "ako bih mu ih negdje mogao nabavit. Pošto sam istu, sticajem okolnosti, doktorirao u Buretu baruta u JDP-u ponudio sam mu da uzme hemijsku i da mu je odmah izdiktiram. "Ma kakvi, nemaš ti pojma, ne možeš ti to znati", nije mi ni dao šansu. Ubeđivanje da znam pomenutu pesmu trajalo je nekih desetak minuta. Znam samo da sam izgubio živce i na kraju mu obećao još nešto, brzo zaboravih šta, nekako se žučno, nervozno i bezveze završio taj razgovor.

    Šta je to zapravo bilo, podsetio me je urednik "Vremena", kad smo razgovarali o pisanju ovog članka: "Džoni kaže da si mu obećao reči one grčke pesme Ne plačite oči moje..."

    Još jednom sam ostao zapanjen. Izvini Branimire ovako javno, ako nije kasno šaljem to čim prije. Tada sam poslednji put čuo Džonija, ali sam ga otad slušao i te kako. Ove godine u aprilu, krenuo sam svojim kolima iz Beograda ka Skoplju na snimanje filma u kome je trebalo da izgovorim rečenicu "Džoni je Bog", koja je otpala iz razloga što Bog nije želeo da se u tom kontekstu pojavljuje u filmu. Na deonici iza Leskovca koji sada već, čitam u novinama, zovu "crna deonica", neka skupina genijalaca je zbog radova na autoputu iz pravca ka Beogradu pustila saobraćaj u oba smera bez vidljivih saobraćajnih znakova. Sa 180 km/h sam ušao u taj deo autoputa i video crni "golf" koji ide direktno na mene. Pomislio sam da haluciniram. Oblio me je hladan znoj. Sve ostalo je bio delić sekunde. Skrenuo sam naglo u desnu traku, prosto odleteo s puta i posle beskonačnog prevrtanja po njivi izašao, zahvaljujući Bogu i švedskom čeliku neoštećen iz potpuno smrskanog SAAB-a. Sve vreme od Beograda slušao sam The best of Azra. Poslednje čega se sećam da sam čuo sekund pred ulazak u smrtonosnu deonicu obeleženu samo nekakvim čunjevima, jesu završni stihovi iz pesme Odlazak u noć:

    "Grabim volan i dodajem gas
    hladan znoj mi curkom nagriza vrat
    paranoja
    bježimo u mrak
    paranoja..."


    Nedavno preminuli Dragoslav Andrić je prevodeći jednu Springstinovu pesmu za svoju zbirku rok poezije Stereo stihovi, doživeo nešto slično. Jedne noći napravio je pauzu u prevođenju, seo u auto da iskulira, prošao kroz crveno i probudio se u bolnici. Kad su mu doneli svesku sa prevodima kako bi mogao da nastavi sa radom dok leži, sledio se kad je ugledao šta je bilo poslednje što je zapisao:

    "Pa ćeš kroz semafor proći
    a onda da si mi zdravo
    nastavi samo pravo
    do kraja noći..."


    Zaključio je: "Neko će reći školski primer prekognicije, dobro poznate u parapsihologiji. Ali ne, to je samo poezija. A ona je oduvek bila prekognicija."

    Zar ne?


    Autor: Sergej Trifunović
    Izvor: VREME, No 759
    Poruku je izmenio silvia, 02.06.2012 u 11:39

  8. #8

    Odgovor: Branimir - Džoni Štulić

    Živela sam u njegovom gradu godinu dana, nismo se sreli, neki ga jesu sreli i nije odgovorio na njihove pozdrave. Branimir se povukao i izvukao nadam se....


    Čovek mora da ima adresu...
    "...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."

  9. #9

    Odgovor: Branimir - Džoni Štulić


    Štulić: Ne sviram na okupiranim teritorijama
    Cetvrtak, 15. oktobar 2009. 11:33


    Došao je i taj dan kada pouzdano možemo reći da čitamo verno prenete reči Branimira Džonija Štulića, jer intervju potpisuje novinar i rok kritičar Peca Popović.

    Da bi obavio ovaj razgovor, koji ekskluzivno objavljuje NIN, Popović se uputio starom prijatelju u Holandiju, u jedno malo mesto kraj Utrehta, gde Štulić živi poslednjih 25 godina u "dobrovoljnom izgnanstvu". Ima 56 godina, dobru liniju čuva igrajući fudbal, kosa mu je proređena, ali duga...

    Osim starog jugoslovenskog nevažećeg pasoša, druge putne isprave nema, a objašnjava i zašto:

    "Imao sam jugoslovenski pasoš, Od kada ta zemlja ne postoji ja drugi pasoš nisam ni tražio ni imao."

    Na insistiranje Popovića da ipak odgovori da li bi prihvatio srpsko državljanstvo koje mu je ministar Ivica Dačić u medijima ponudio, Štulić kaže:

    "Život nije bajka. Ako mi knjige nešto naprave, ako mi bude potrebna baza za rad u sledećih 20 godina, uzeću pasoš u praktične svrhe da bih mogao da radim", kaže, ne precizirajući koji bi to pasoš mogao da bude.

    I sam priznaje da sve ove godine živi na teret supruge Džozefine "glavnog sponzira", ali tvrdi da nije tačno da ništa ne zarađuje:

    "Sada zarađujem više nego ikada, samo sada to ne dobijam. To je drugi par rukava. To kažem kada me pitaju zašto me moja žena trpi i ne izbacuje. Ona vidi koliko radim. Ja mnogo zarađujem, samo me ne isplaćuju!"

    Kada kaže da radi, Štulić misli na pisanje i prevođenje knjiga, a ne na muziku. Posle objavljivanja prevoda Homerove "Ilijade", posvetio se daljem istraživanju i pisanju, a uskoro očekuje premijeru njegove biblioteke od 14 novih naslova.

    Priče o pregovorima za koncerte u Zagrebu i Beogradu, za koje mu se navodno nude velike pare demantuje, a na insistiranje da kaže pod kojim uslovima bi svirao na prostorima bivše Jugoslavije odgovara:

    "Da odgovorim teoretski i uvjetno na to pitanje. Znači da nema telefonije, da nema snimanja, da nema Interneta, da nisam toliko važan koliko ispada da sam važan i da je ta zemlja slobodna kao što je nekada bila slobodna. Ona je sada okupirana, a ja ne sviram na okupiranim teritorijama."

    Kako Džoni Štulić izgleda danas, na koje je načine uticao na formiranje "novog vala", zašto je sviranje uzimao za ozbiljno, a tekstove ne, i zašto je "voleti Džonija mnogo lakše nego Štulića razumeti", pročitajte u novom NIN-u.

    (MONDO/Arhivska fotografija)

    Volim prijateljski da karam, bez obaveze da mi se uzvrati. © Maski

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •