Koliko je kuckanje oduzelo od prisnosti i globalizovalo komunikaciju? Da li uspevate u ovoj brzoj eri da uzmete papir i olovku u ruke i obratite se dragim osobama ili vam to više ne pada na pamet. Nedostaju li vam požuteli listovi u raznobojnim kovertama na koje se mogla pustiti suzica radosnica? Hoće li naša deca možda zaboraviti da je takav oblik komunikacije ikada postojao. Znaju li da je takav oblik komunikacije ikada postojao?
Ja imam dve najslađe sestričine na svetu, obe po 8 godina stare, naučile da pišu, čitaju, sve to. Svaki put kada ih vidim, ponovo im dam svoju adresu i kažem koliko će me jako obradovati ako mi napišu pismo. Još nijedno nije stiglo, doletelo brdo SMS-ova punih ljubavi, ali nema pisama. Za sve ovo vreme ovde dobila sam oko 10 i poslala možda isto toliko pisama.
Mislim da smo izgubili jednu dragocenu dimenziju komunikacije. Čarolija očekivanja i neviđena radost kada se ugleda nešto papirnato u poštanskom sandučetu.
Kako to kod vas? Fali li vam ili mislite da nam to više ne treba?