love hunter kaže:
Resio sam da vam poklonim odgovor na ovu temu, napisan u spoljnjem svetu, gde lepe reci cesto nestaju zbog kompleksa pojedinih ljudi...znam da ce biti sigurne, ovde u toplom vojvodjanskom gnezdascetu...napisala ga je dama koja je i mene iznenadila njime...uzivajte:
"Zvezde su čudo.
Pojavljuju se, pale, sijaju, gase, padaju i nestaju dok trepneš.
Obasjavaju, blješte, obećavaju, nude, daju. Ali, umeju i da uzimaju i da prete. I da budu proklete. Te, iste.
Po svom sopstvenom izboru i nahođenju, kako im se hoće. Mimo sveta i veka, mimo svega pa i nas samih. A kao naše su.
One mogu sve, može im se, jer znaju da znamo, misle da mislimo i potpuno su sigurne da verujemo, da su konci u njihovim rukama. A onaj ko drži konce drži sve.
I pristajemo na sve, i mirimo se sa svim, i puštamo sasvim dobrovoljno, čak rado, da nas vuku i odvuku. Kao marionete, bez mozga, volje, svesti i pameti. U ponor.
Ali, one su obične varalice. Izdajnici i prevaranti.
Sjaj im je i snažan i važan. I lažan.
U prste ih znam.
U jednom trenutku nađeš se u potpunom mraku. Ne za dugo, možeš biti obasjan punim sjajem jedne. U sledećem vidiš, nije jedna, tu je više njih i vrlo brzo u neverici shvatiš obasjan si od svih. Celo nebo sija samo za tebe, zvezde su kao reflektori okrenute jedino tebi, svet i postoji samo zbog tebe, jer on je ustvari tvoja pozornica. A ti, glavni glumac nisi niko drugi do, centar celokupnog sveta.
I tako namamljen na šarenu laž, šta ćeš drugo nego da se prepustiš i predaš.
Čudo jedno, u tu glupu zamku upadaju svi.
Čim se predaš, dovoljno je da samo trepneš nestane sve. Zvezde su se pogasile i tu bi svakoj kretnji trebao da bude kraj. Jer, zbog čega se i kretati, ako ne postoji nešto što je vredno dosezanja. Tako nespreman, zbunjen i uplašen, u tom potpunom mraku polako nestaneš i sam.
A to je obična laž.
Zvezde se ne mogu dosegnuti i nisu ničije. Tako daleko one su svačije. I ta želja da ih dohvatimo sa tih visina iznad nas i utisak da su se spustile do nas, samo su privid tih veštih mađioničara i iluzionista.
U stvarnosti one zapravo jesu daleko, ali ispod nas, i mi ih zapravo svo to vreme dižemo do sebe.
Kao čudovište koje vučemo sa dna okeana, da nas proguta.
I mi, i nebo, i zvezde, i sav taj sjaj i sva ta beda i mrak, ustvari su, samo naša sopstvena, neumorna, beskrajna, crno-bela zbirka snova. Gomila nadanja i strahova. Masa svega što je nerealno i svega što je lažno.
A svetla se stvarno gase, kao sijalice kad pregore, kao kuršlus, kao neki kratki spoj. Trenutno. I jedino čega tada stvarno nema je prošlost. Izgubila se i nestala. Jednostavno prošla. Pa zar je to razlog za smak sveta. Prošlost mora da prođe. I treba je mirno ispratiti i pustiti da ode sa bine. U mrak.
Na scenu se penje sadašnjost. Ona je bitna. Jedino ona.
Za budućnost ne treba brinuti. Ona nije mogla, niti može da nestane, pošto se još nije pojavila.
A da bi se pojavila traži samo jedno. Dobar razlog. Cilj.
Mora tačno da zna zbog čega dolazi, jer zbog neke gluposti sigurno se nikada neće pojaviti.
Njena uloga je i mala i kratka, ali najvažnija. Njen život je život gusenice. Trenutak u kome se stvorila, živela i pretvorila.
Kada zbog cilja dođe, postaje sadašnjost. Leptir. Nje više nema. Kada sadašnjost prođe, pretvara se u prošlost i ni nje više nema.
To je trenutak mraka, koji će trajati tačno i samo onoliko, koliko je potrebno da se odredi novi cilj. Da se upali svetlo. Postoji samo sadašnjost.
Koju u ovom ludilu, transu, u svom zanosu zvezdama nismo mogli da čujemo kako vrišti, kako nam govori da cilj ne nastaje nestankom svetla, već da svetlo nastaje nastankom cilja.
To znači da ni mi nikada nismo stvarno nestajali, nego da smo se gubili i lutali po tami.
Zvezde su obična nebeska prašina. Sjajna. I svetlucava.
Ipak, prašina. Koja je samo pokušala da nas zatrpa.
Ako je taj sjaj tako lažan i taj prah tako lagan, zašto bi moralo biti tako teško zbaciti ga. I odbaciti.
Plus, one uopšte i nemaju baš nikakvu moć. Štos je samo u našem verovanju u njih i moć njihovog sjaja.
Krećući se tako, kao slepac bez štapa, od zvezde do zvezde, od trenutka do trenutka, trčeći u panici za bar malo sjaja, u strahu od tame, od smrti, ustvari se beži od sopstvene senke.
Ponekad i od same pomisli o suočenju sa njom, kada svetla nema dovoljno da bi se pojavila ispred, iza, pored ili ispod nas, kada mraka ima toliko da poverujemo kako nas je to baš ona nadvila, preovlada takav strah, i sumnja da se iz nje uopšte i može izaći. I često se baš tako, u njoj umre.
U svojoj sopstvenoj senci.
Eto zašto treba odbaciti sve. I odreći se.
Prvo zvezda.
Ja to odlično znam.
I opet ..... ne trepćem dok gledam.
U zvezde."