SOMBORSKA DUŽIONICA
Na sajtu BUNJEVCI našao sam bogato i pregledno obradjene podatke o Bunjevcima pa ih ovde koristim da uz slike ove somborske manifestacije koje sam napravio 29. jula ove godine, malo više kažem o tom, a i nekim drugim običajima na severu Bačke. Opisana je subotička Dužijanca, ali pošto je običaj uglavnom isti, a za Sombor nisam našao sličan opis, koristim ovaj.
''Dužijanca je završni bunjevački žetveni običaj na poljima, ko što je, na primer, berba u vinogradarskim područjima. Običaj je zdravo star i datira još iz vrimena pagana – slavi se bog plodnosti, jel imat kruva značilo je nastačit ranu za čilu porodicu tokom godine. Prima tome, pogrišna je teza o proslavi novog kruva.
Ovaj običaj se pritvorio u opštu zemljoradničku slavu i svečanost pod tim imenom, al triba kazat i to da postoje i drugi nazivi: dožencija, doženjancija, dožinjancija i slično...
Istini za volju, ni sami Bunjevci koji su obrađivali ovu temu, nisu bili istog mišljenja kako zvati ovaj običaj – Blaško Rajić je piso o „doženjanci”, a Ive Prćić o „dožejanci”. Ipak, većina je divanila o „dužijanci”, i to ko naziv priovladava u Subotici, Bajmaku i Somboru, premda se tu i dan-danas mož čut rič „dužionica”...'
U najavi u štampi i na netu video sam da se govori o Somborskoj dužionici pa sam u prvi mah mislio da je to pogrešno napisno. Ne isključujem mogućnost da se ovaj, redji izraz koristi kako bi se somborska svetkovina razlikovala u nazivu od već čuvene subotičke dužijance.
''...Početak svečane povorke bio je izvan varoši, na kakoj raskrsnici ili isprid križa nuz put, oko kojeg je bilo dosta slobodnog mista. Kad bi se svi iskupili krećalo se u varoš – prvo konjanici (20-200), onda žitom ukrašena kola il karuce u kojima bi sidili bandaš i bandašica sa ispletenim vincom il krunom. Za njima bi u drugim kolima bilo nikoliko pratilaca – mastalundžija i pratilja – enga. Kolonu bi na putu do crkve posmatrali mnogobrojni okupljeni građani. Bandaš i bandašica su pridavali krunu crkvenim starešinama, a oni pak dići koja su krunu unosili u crkvu. Posli blagoslova krune i klasja, divojke u bunjevačkim narodnim nošnjama dilile su svim prisutnima po klas. Posli tog, kola s bandašom i bandašicom prolazili su glavnijim sokakima Subotice...''
Bandaš i bandašica stižu pred crkvu.
''...Obično čeljad misle da je dužijanca završna javna svečanost žetveni radova, ispuštajuć pri tom činjenicu daje to običaj na svakom salašu. Svudak se slavio završetak zdravo teškog žetelačkog rada, i ako se stvar ovako gleda dolazi se do zaključka da dužijanca ima svoj izvor u porodičnoj, zemljoradničkoj zajednici...
...Od ovog porodičnog žetvenog slavlja razvila se u Subotici javna, bunjevačka, proslava završetka žetve! Dužijanca se javno prvi put proslavila 1911. godine. Nikako u isto vrime župnik Blaško Rajić osnivo je „Katoličko divojačko društvo”, i kako su mnoge članice bile risaruše, pridložio je da zajednički proslave dužijancu. Tako je uz zahvalnicu u Kerskoj crkvi, iste godine, bila proslavljena žetvena svečanost i priređena zabava. Bila je to opšta bunjevačka proslava di se među momcima biro bandaš, a med divojkama bandašica. Oni su bili najlipči par koji je bio u obavezi da priredi “Kolo”. Ko što se vidi, prve javne dužijance održavale su se u Keru (dio Subotice) i bile su vezane uz Župu Sv. Roke sve do 1914. godine...''
''...Već je kazano da su njive bile velike i da bi sve bilo urađeno na vrime dolazilo je do udruživanja „bandi”. Pridvodnik je bio bandaš koji bi i ugovaro poso, a njegova rukovetašica – bandašica. Triba istać da se radilo o najvridnijem i najboljem paru...
...Sama žetva – ris je počimala za Petrovdan, makar i simbolično, ako žito nije dozrilo... Risar i risaruša su činili jedan par. Di je veće imanje znalo je biti i do 20 pari risara... Risaruša je sakupljala pokošeno .. žito...Kad bi se istirala poslidnja pripelica i očistila i uredila njiva, bio je urađen ris. Digod pri kraju kosidbe risaruše bi plele vinac i krunu od žitnog klasja. Plelo se isključivo od pšeničnog klasja, nikad od ječma, raži ili pak zobi. Na kraj risa vinac se mećo oko bandaševog šešira, a kruna se nosila gazdi na salaš. '
Inače, kad sam ja (odavnooo) studirao pravo, učili smo da postoji oblik angažovanja radnika za poljprivredne (i neke druge) radove. To su bile bande na čijem čelu je bio bandi-gazda koji je birao radnike, pregovarao sa gazdom o uslovima rada i plaćanu, a po isplati odredjivao koji će radnik koliko, prema zasluzi, dobiti od ukupne sume koju je gazda isplaćivao banda-gazdi .
Čini mi se da taj oblik još živi na estradi - muzičke bande, 'bendovi' uglavnom imaju taj oblik angažmana.
Medju učesnicima svetkovine zapazio sam i nekoliko kulturno-umetničkih društava Bunjavaca iz Hrvatske.
''...Svečana narodna nošnja je posebno pripoznatljiva, taliko je lipa i skladna, nema na njoj ničega priviše, ni veza, ni zlatoveza. Bila je bogata, al skladna i zadivljujuća.
Kad se nosila? Prvo su je nosile divojke u svečanim i prigodnim prilikama. Nasleđivala se s kolina na kolino, divojke su je nosile na dužijancama, berba balu, prelu, jel još više, ako se u crkvi obiližavala nika svečanost i ako je bijo upriličen prošijun. S početka XX vika nosila se svečana nošnja i u crkvu...
Iako je 'Somborska dužionica' prvenstveno svetkovima tamošnjih Bunjevaca, sigurno da je istovremeno i velika somborska manifestacija.