Pompeja - grad prekriven pepelom

Jedan od drevnih gradova oko kojeg se pletu brojne legende, oduvek primamljiv za avanturiste, pustolove, ali i arheologe je grad Pompeja, danas većim delom dostupan za turističke obilaske. Sačuvani spisi o ovom gradu, i još više njegova očuvanost, omogućavaju da se rekonstruiše kako je tekao život u njemu. Pompeja je imala svega oko 2 000 stanovnika, ali izuzetno bogata i stara tradicija, blaga mediteranska klima i povoljan geografski položaj učinili su je prestižnim mestom u čitavoj Italiji.


Grad je bio opasan snažnim odbrambenim bedemima i kulama, ulice su bile uske, pokrivene bazaltnim pločama, a duž trotoara protezale su se radnje sa najrazličitijom robom. U središnjem prostoru koji su formirale izukrštane ulice prostirao se četvorougaoni trg, okružen hramovima i javnim zgradama. Da bi se došlo do jedne od gradskih kapija, trebalo je proći kroz Ulicu mrtvih, pored grobnice pompejskih bogataša.
Pošto je Pompeja bila smeštena na ušću reke Sarno, imala je luku i dobro razvijene trgovačke odnose sa istočnim zemljama, posebno Egiptom, odakle su dovožene fine poslastice za stolove rimskih bogataša. Pompejski vinogradi su rađali grožđe od kojeg je pravljeno i danas čuveno vino.


Pompeja je vremenom izrasla u luksuzno i bogato mesto u kojem su podizane vile, letnjikovci, građeni vodoskoci, hramovi, spomenici, amfiteatri, pozorište, kupatila i impozantni vodovodni sistem. Nad gradom se izdizala šiljata kupa vulkana Vezuva, koja u to vreme nije imala otvoreni krater, pa niko nije pomišljao da su ozelenele padine na kojima su pasle ovce zapravo bočne strane vulkana koji još nije davao znake aktivnosti. Čak i kada je Pompeju pogodio snažan zemljotres kao rezultat "buđenja" vulkana, niko to tako nije protumačio.

Ovaj gradić je nastavio da živi svojim svakodnevnim ritmom sve do kobnog 24. avgusta 79. godine. Kada je osvanuo još jedan sunčan i vedar dan, niko nije ni mogao da predvidi katastrofu koja je potom usledila. Najpre se razlegla zaglušujuća grmljavina, a zatim je počelo strahovito podrhtavanje tla. Ubrzo potom Vezuv je "oživeo" i u nebo je suknuo vatreni plamen. Uskoro je nebo bilo prekriveno oblacima crnog dima, a vulkan je izbacivao toliko pepela i sitnog kamenja, da je sunce bilo potpuno zaklonjeno, te je nastao potpuni mrak. Ptice su padale sa neba, a morski talasi su na obalu izbacivali jata mrtvih riba. Uspaničeni i izbezumljeni, stanovnici su bezglavo bežali gušeći se vazduhom ispunjenim sumporom. Procenjeno je da je oko 10% stanovništva izginulo u ovoj erupciji.




Vulkanska kiša padala je još cela dva dana, a kada se Vezuv konačno umirio, preživeli koji su na vreme izbegli iz svojih kuća bili su svedoci užasavajućeg prizora: Pompeja je potpuno nestala pod 15 metara debelim naslagama kamenja i pepela, a samo ponegde su iz njih izvirivali vrhovi najviših zgrada.
Šesnaest vekova kasnije Pompeja je otkrivena sasvim slučajno - godine 1594. italijanski inženjer Domeniko Fontana zatekao se na ovom području u nameri da izgradi akvadukt i tom prilikom dospeo je do nepoznatih ruševina. Tek 1763. godine kada je iskopana statua muškarca u togi i sa natpisom u kojem se pominje Pompeja, dobijen je dokaz da tu leži nekada bogat i slavan grad.




preuzeto sa neta