O Novom Sadu - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 54

Tema: O Novom Sadu

  1. #16

    Odgovor: O Novom Sadu

    Društvo, velike su šanse da ću ove godine zapalit za Novi Sad. Ako ne znate, sestrična mi živi u Vašem gradu pa eto, prije tjedan dana je bila kod mene pa pozvala i nas kod sebe.

    Što se 'isplati' vidjeti kod Vas? Gdje se isplati izaći? Kako se cijene kreću?

    Čula sam da je puno ljepši od Beograda. Jel' istina to?

    I još nešto.. Kako ste otvoreni prema strancima? Koliko sam upućena, moji u Sremskoj Mitrovici nisu imali problema.

    Uvijek sam htjela posjetiti Beograd ali kad sam čula da je Novi Sad ljepši, to je moja nova destinacija..
    Prestani razmišljati o svojim granicama..
    Počni otkrivati svoje mogućnosti.

  2. #17

    Odgovor: O Novom Sadu

    Citat little fairy kaže: Pogledaj poruku

    ... I još nešto.. Kako ste otvoreni prema strancima?...
    Malo me stid što niko nije odgovorio. Još će biti da je to zato što pita 'stranac'!

    Koliko ja znam, morala bi nositi transparent sa natpisom das si stranac da to neko primeti.

    Da je za savete o provodu u NS pitao neko bliže mojoj generaciji, mogao bih pomoći. Ovako, pokažite se forumaši koji ste sličnijih godina!

    PS

    U 'moje doba' devojke su teško mogle biti stranci.

  3. #18
    Citat nenad.bds kaže: Pogledaj poruku
    Malo me stid što niko nije odgovorio.
    I mene, ali evo ispravke što se tiče noćnog života u Novom Sadu, ima opširnije na temi http://www.vojvodinacafe.com/forum/n...ovom-sadu.html

    Citat little fairy kaže: Pogledaj poruku


    Čula sam da je puno ljepši od Beograda. Jel' istina to?

    Pa znaš kako, meni je Novi Sad najlepši grad, verovatno što sam tu i rođena, tu i živim. Svaki grad ima svoju toplinu i lepotu, i svaki grad je na svoj način lep, pa tako i Beograd Ako si u mogućnosti, nemoj propustiti tu priliku, dođi, sigurna sam da nećeš pokajati

    Evo i jedne pesmice:

    Tamo gde Dunav plavi jednu luku je stvorio
    I celom svetu vrata svoja otvorio.
    Od pesme tamburaša zlatnih greda je postala
    Ta varoš gde je osmeh znak raspoznavanja.

    Zato ja volim Novi Sad
    I celu Vojvodinu
    Zato ja volim Novi Sad
    I uvek ja se vraćam tu.

    Tu ispod starog sata trista godina cveta cvet
    Zbog kojeg' svi smo došli, a neko je doš'o i pre.
    Ja stvarno nemam takvih deset,
    Ni devet, osam, sedam ni šest,
    Ni pet, ni četir', ni tri, ni dva,
    Već' samo jedan, jedini grad.

    I kad zatvorim svoje oči, ja dobro osećam,
    Gde mene srce vuče, gde mi je sreća najveća.
    K'o svetionik na mom putu svetleće doveka,
    Jer Novi Sad je grad za pravog čoveka.
    Poruku je izmenio silvia, 29.06.2008 u 23:19 Razlog: ispravka
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  4. #19

    Odgovor: O Novom Sadu

    U temi 'Šta najviše piju Vojvođani' u Vojvođanskom bircuzu dotaknuta je i soda kao izvorni sastojak špricera. To me je podstaklo da, nešto iz sopstvenog sećanja, nešto iz Enciklopedije Novog Sada, napišem o nečem čega više nema u Novom Sadu.

    NOVOSADSKI SODARI


    Svakako da svi znamo da je soda-voda obična pijaća voda kojoj je dodat ugljendioksid.

    Sigurno da soda-voda svoju dugovečnu popularnost u ovim krajevima duguje jednim delom i nekvalitetnim pijaćim vodama. Kao sastavni deo omiljenog i odomaćenog špricera opstaće dok druga pića koja špricer potiskuju (pivo npr.) sasvim ne prevladaju. Da se soda i špricer ne predaju lako može se naslutiti i po tome što je u Somboru jedan zanatlija nastavio proizvodnju i osavremenjavanje mašina za pravljenje i punjenje soda-vode. (O tome sam uhvatio delić reportaže na TV, pa ako neko zna više ...)



    Sifoni od tri litra su se uobičajeno zvali 'bombe' jer je u slučaju razbijanja takve flaše pod pritiskom dolazilo i do ozbiljnih posledica po ljude.

    U Enciklopediji Novog Sada se kaže da su prvi sodari počeli sa radom početkom XIX v. Zlatno doba sodarstva u Novom Sadu je bilo izmedju dva svetska rata jer je u gradu i okolnim mestima bilo oko 300 kafana i bircuza. Pred II svetski rat bila je 21 sodarska radnja. U cilju otklanjanja i sprečavanja nesuglasica među sodarima osnovana je Sodarska zaduga sa sedištem u Futoškoj ulici 39 (danas Jevrejska ul.).



    Posle rata je imovina zadruge prešla u 'državne ruke' u preduzeće 'Stražilovo' a kasnije u sastav ugostiteljskog preduzeća 'Varadin'. Penzionisani sodari su ponovo osnovali zadrugu 1961. koja je postojala do sredine 80-tih.

    Inače, sodari su uobičejeno pravili i slatka bezalkoholna pića (sa ekstraktima narandže, limuna ili maline) sa sodom: sinalko i kraher. Flašice sinalka su se zatvarale gumenom kuglom koju su za grlić držale dve 'uzde' od gume. Kraher (a uobičajeno se zvao i 'klaker') se zatvarao pritiskom sode na stakleni kliker koji je bio stavljen u flašicu u toku njene proizvodnje. Pri punjenju flašica je bila okrenuta grlićem nadole, kliker bi pao u grlić i u tom položaju bi ga pritisak ugljen dioksida držao sve dok ga prstom ne gurnete u flašicu i tako je otvorite. Te flašice su se, naravno, punile mnogo puta - dok se na razbiju.

    Pored špricera od vina, jedno od omiljenih pića sa sodom u kafanama (obično su ga pila deca i žene) bio je i malinovac - u čašu sa 'prstom' sirupa od maline se naštrca soda. Kad se pije prska po nosu, a to sam ja, kao i druga deca voleo, možda i više nego sam sok.

    Kao osnovac na putu Gundulićeva škola - kuća prolazio sam pored sodara u ul. Save Vukovića (na uglu sa Kosovskom - tamo je poslednjih desetak godina kafić). Sodadžija (ne sećam se više imena) je poznavao neke od mojih školskih drugova pa nam je dozvoljavao da dolazimo u sodaru i 'pomažemo' i da tako zaradimo neki klaker ili sinalko. Kolko se sećam, 50-tih se voda iz bunar-pumpe u rezervoar u kome se mešala sa ugljendioksidom ulivala kofom. U sodari je uvek pod bio mokar jer je pri stavljanju i punjenju flaša često prskala voda. A i samo punjenje je uobičajeno bilo iz najmanje dva puta: u prvom 'naletu' soda-voda bi ispunila znatan deo sifona, ali zbog pritiska koji se stvorio u boci nije se moglo natočiti do predvidjene visine. Tada bi sodadžija, držeći sifon okrenut naglavce, ispuštao malo ugljendioksida i nastavljao sa punjenjem.

    Naš posao je bio da sifone, stavljene u drvene gajbe sa pregradama za svaku bocu, nosimo do mesta gde su čekale na transport.

    Sodari ili sodadžije su svoj proizvod zaprežnim kolima isporučivali kafanama i bircuzima. A u odredjeno vreme raznosili i prodavali su soda-vodu po ulicama, uglavnom van centra. Mušterije su se 'upisivale' za naredni dan, s tim da je uvek bilio neki sifon viška, pa je mogao kupiti i neko ko se nije upisao. Vikanjem: 'sodaaa' najvaljivali bi sodari dolazak. Plaćalo se obično jednom nedeljno.

    A birtaši su često pokazivali svoju veštinu štrcanja sode u vino. Dok se čaša ne napuni sodom, vešti bi uspevali da odmaknu sifon na više od metra od čaše, ne prekidajući mlaz, i naravno, ne štrcajući pored čaše.

    Nekako u vreme dok smo mi klinci pomagali da zaradimo klaker, pojavila se i 'Kokta naše i vaše mladosti', odmah zatim Coca-Cola, pa Vita-sokovi... pa mineralne i druge pakovane vode.

    Posle 60-tih potražnja soda-vode opada i danas u Novom Sadu nema više sodara. U medjuvremenu su se pojavile boce koje su se u kući punile vodom i ugljendioksidom iz patrona ili soda u plastičnim sifonima. Ono malo vernih soda-vodi od 1989. piju onu napravljenu u Sremskim Karlovcima.

    Iako nisam poklonik špricera, verujem da isti nije 'gušt' popiti špricer sa raznim surogatima soda-vode ili sa soda-vodom iz pravog sifona, sa imenom sodara ispisanog matiranim slovima na staklu.
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 21:49 Razlog: -Izgubljena slika-

  5. #20

    Odgovor: O Novom Sadu

    Pre nekoliko godina sam pročitao članak u nekoj knjizi - brošuri, o tome šta se u Novom Sadu jelo u XIX veku, ali ne uspevam više da ga nadjem, pa naidjoh na netu na ovaj tekst.

    A o tome šta se tada jelo - interesantno je jer je ishrana bila bitno drugačija. Glavni protein je bila dunavska riba. I to ne ove sadašnje vrste, nego jesetre morune, lososi... U članku koji ne mogu da nadjem bila je 'statistika' koliko jesetri, moruna, somova od 100, 200, 300 ili više kg je ulovljeno, šta je prodatu u NS, a šta je otišlo dalje. I koliko je kavijara ('ajvara') napravljeno i prodato. O tim ribama ima nešto i u ovom lepom članku.


    Dr Čedomir Popov
    NOVI SAD U VREME OSNIVANJA SRPSKE ČITAONICE


    Ono što je bio i značio pred četrdesetosmašku revoluciju, a to će reći upravo u vreme osnivanja Srpske čitaonice, Novi Sad je stao da izgrađuje čitav vek ranije - posle elibertacije iz 1748. To svoje oslobođenje i prelazak u viši i povoljniji društveni, ekonomski i politički status, svesni građani Petrovaradinskog Šanca platili su carici Mariji Tereziji, jedno na drugo, čitavih 95.000 forinti. Tu sumu su nategli i prikupili "Srbi trgovci stokom i Nemci zanatlije". Nije im bilo lako da do tolikog novca dođu, ali su pri tom dobro znali "šta po ovu skupu cenu kupuju: status kolektivnog plemstva". A to je u ono vreme mnogo značilo. Ponajpre, pravo vršenja samostalne sudske vlasti, tj. pravo da sam grad i njegovi sudovi osuđuju svoje velike grešnike "na smrt mačem i vešalima", kao i na izvođenje na sramni stub. Zatim, elibertacija je donosila ubiranje prihoda od krčmi i kasapnica, od pijaca i vašara, od pivara i pecara, od vodenica i mlinova u korist gradske blagajne. Najzad, tu je bilo i pravo uvećavanja privrednih delatnosti, kao i samostalnog biranja lokalne upravne i političke vlasti, što je širilo prostor za raznovrsne inicijative, kako na ekonomskom, tako i na kulturnom polju.

    Korisnici ovih pogodnosti bili su svi novosadski građani, ali srpski trgovci ponajviše. Uglavnom oni su, naime, otkupili komorske i graničarske livade i pustare od gradskih vlasti, pa je tim novcem isplaćen carski erar, ali su Srbi stekli jak društveni sloj u novopečenom slobodnom kraljevskom gradu Neusatzu, Neoplanti, ili Novom Sadu.

    Tako je Novi Sad od proleća 1748. počeo "da živi po uzoru na ostale slobodne gradove toga vremena, pod nadzorom Namesničkog veća u Požunu i Pridvorne ugarske komore u Beču". Samim gradom i njegovim lokalnim poslovima upravljao je Magistrat, "na čelu sa sucem ili velikim birovom sa dvanaest senatora i magistratskim činovništvom: velikim beležnikom, gradskim kapetanom i drugima".

    Posle elibertacije Novi Sad je brzo napredovao, izrastajući u značajno privredno središte, koje je, međutim, po lepoti i ugledu još dugo zaostajalo iza vojničkog, uređenijeg, lepšeg i otmenijeg, Varadina preko puta Dunava, kojeg je prehranjivao i snabdevao mnogom drugom robom. U samom Novom Sadu trgovačko-zanatlijske delatnosti su znatno nadmašivale zemljoradnju, u kojoj su preovlađivali povrtari, baštovani i bostandžije. Prostrani pašnjaci oko grada su zato pogodovali uzgajanju mnogih dželepa volova na čijoj su prodaji širom Austrije lepe kapitale stekle moćne dželebdžijske porodice Bogdanovići, Rackovići, Vujići, Milankovići, uzdižući se u red najuglednijih građana novosadskih.

    Ako nisu najsnažniji, zanatlije su najmnogobrojniji deo novosadskog stanovništva. Polovina Novosađana su zanatlije. Sedamdesetih godina XVIII veka ih je 4.000 od 8.000 žitelja ovog grada. Nešto više od polovine zanatlija su Srbi, dok su ostali Nemci i pripadnici drugih naroda. Najmanje je Mađara. A zanatlija i zanata je doista mnogo. Najugledniji su berberi i hirurzi, koji, pored šišanja i brijanja, vade zube, puštaju krv i daju klistir. Tu su, zatim, dunđeri, cimermani, kolari, kovači, kazandžije, užari, ćurčije, abadžije, sabovi i šnajderi, kapamadžije, čizmari, obućari, opančari, kujundžije, staklari, stolari, mesari, pekari, simidžije, ekmedžije, lecederi i voskari i još neki drugi. Formirani i umnoženi u XVIII, nastavili su da deluju i daju štimung ovom gradu i u XIX veku, sve do Miletićevih vremena, s tim što su neki, stariji, zanati slabili, a drugi, moderniji, jačali i razvijali se.

    Trgovina je drugo, najcenjenije, a po ekonomskom značaju i vodeće, zanimanje Novosađana. Dućana, magaza i pijačnih tezgi je bezbroj i to najraznovrsnijih, a trgovaca je toliko, veli Jaša Ignjatović, "da kad bi svi trgovci u Jevropi izginuli, mogla bi se sva Jevropa s njima nasaditi i nakalamiti"

    Taj dinamični trgovačko-zanatlijski svet daje Novom Sadu živost, neobičnu za jednu daleku provincijsku varoš, na periferiji prostranog Habsburškog carstva. On radi, posluje, proizvodi, pazari i šićari, ali se i veseli i zabavlja svirkom i pesmom po krčmama ("Zeleni venac", "Kod tri krune", "Kod Grajnera", "Kod ševe", "Zlatna patka", "Kod fazana", "Bela lađa", "Kod kraljice engleske"), na ne baš redovnim pozorišnim predstavama i na druge načine.

    "I tako, trgovina i pazar, molitva i zabava. Zvonjava sa pet pravoslavnih i tri katoličke crkve [...] - ta zaglušna gudnjava bronze nad plitkom i gustom vodom, povrh zemlje i trske, nedeljom pre podne, kad sav promet ima da stane, svi dućani da se zatvore, svi majstori, majstorice, kalfe i đaci da pođu na službu pod pretnjom globe i kazne.

    "Kako taj Novi Sad izgleda sredinom XIX veka, 30-ih i 40-ih godina, koje nas u ovoj prilici pre svega interesuju?

    Njegovo stanovništvo broji tada nešto preko 20.000 duša. Blizu dve trećine njih su Srbi, skoro jedna trećina su Nemci, a zatim dolaze Mađari, koji tek od 30-tih godina počinju u većem broju da se doseljavaju (krajem XVIII veka zabeleženo je samo 30 njihovih porodica), te Jevreji, Rusini, Jermeni, Cincari i Grci. Ovi poslednji (Cincari i Grci) se, kao pravoslavci, brzo posrbljuju. "Budući većina", Srbi i pored jake nemačke grupe, "dominiraju posedom i inteligencijom". Jaša Ignjatović je u svojim Rapsodijama zabeležio sećanje na Novi Sad u godini 1848: "Još nešto mi je padalo u oči, što svi srpski govore, jer to je donde kad retkost bila videti varoš koja uopšte nosi srpski tip." S Novim Sadom se, po Jaši, u ovoj prevazi srpskog duha, mogla meriti još samo Sent Andreja.

    Kad je reč o spoljnom izgledu grada, zanimljivi su opisi nekoliko poznatih savremenika koji su o njemu sačuvani. Apotekar Franc Šams još 20-ih godina opisuje Novi Sad kao živu varoš, čiji je dinamični razvoj i prosperitet vezan za Dunav. Mnogobrojni njegovi rukavci, limani i kanali omogućuju lako povezivanje grada sa okolinom i sa svetom. "Brodovi od najmanjih do najvećih vrsta - veli Šams - nalaze se na levoj obali dunavskoj. Tamo se vide lađe koje noseći 6 do 8.000 merica žita, seku Dunav nagore i nadole... Divno blistaju ovde u zapadnom pravcu, osvetljene zahodnim suncem, zgrade i crkveni tornjevi kraljevskog ugarskog slobodnog grada Novog Sada... Nalevo više mostobrana izliva se Dunav u takozvani Liman, koji vrlo dobro dolazi trgovcima jer s natovarenim lađama mogu da dođu do svojih magazina." A u mnogim od tih magazina, dućana i pijačnih tezgi, uvek ima svežih poljoprivrednih proizvoda koje do samih prilaza jermenskoj crkvi i današnjoj zgradi pošte lađicama i čamcima dovlače Kamenčani, Ledinčani i Rakovčani.

    Još veći značaj od kanala i rukavaca Dunava za Novi Sad imao je čuveni pontonski most prema Petrovaradinu. U svojim Uspomenama Mihailo Polit-Desančić ga se iz detinjstva seća kao "najvažnijeg predmeta" u celom gradu. Taj je most "pravo položen preko 32 pontona", a dug je 420 koraka. "S obzirom na čvrstinu i naročiti oblik pontona, to je neosporno najlepša tvorevina ove vrste u Austrougarskoj monarhiji" - kaže Polit. Preko zime on se sklanja i vezuje uz obale, a s proleća se ponovo postavlja. "Najveći događaj u godini je", nastavlja on, upravo kad se "namešta most prema Varadinu." Tada se "velika parada" gradila: "Izišli bi đeneral s jedne strane, a s druge gradonačelnik, vojna muzika bi svirala, a kad je most bio gotov bila su svečana rukovanja na kraju."

    Sam grad razvio se do 30-ih i 40-ih godina XIX veka u "znatno trgovačko mesto". Pored Dunava i Petrovaradina, tome su u najvećoj meri doprineli "neumorna radljivost njegovih stanovnika" i zdrava ambicija koja sve tera da se bore da nadmaše jedan drugoga. "Svi trguju i spekulišu, svi ćare i pazare kao na najvećem pazarištu." Varoš je sva u pokretu i promenama i puna kontrasti. Ni selo, ni pravi grad, ni is-tinski srednjoevropski centar, ni sasvim orijentalno-balkanska palanka. A od svega je po malo. Polegao po močvarnoj barovitoj nizini, izgrađen na suvim zemljanim i peskovitim gredama, a oivičen i prostranim sočnim pašnjacima i livadama, još je prizeman i neugledan. U njegovoj najživljoj ulici - Dunavskoj - prva kuća na sprat, gostionica "Kod kraljice engleske", podignuta je tek koju godinu pre Bune, upravo u vreme kad je nastajala i Srpska čitaonica. Najupečatljiviji utisak u Novom Sadu ostavljaju mnogobrojni dućani i pijace koji se pružaju duž gotovo svih ulica u centru grada. Znameniti austrijski graničarski general Molinari, rodom iz Titela, dolazio je kao dete 20-ih i 30-ih godina dedi u Novi Sad i najživlje upamtio pijacu u Dunavskom sokaku. "Naročit utisak - kaže - ostavljale su na mene velike količine raznovrsnih, delom kolosalnih riba koje su hvatane u Dunavu. Riblja pijaca bila je u Dunavskom sokaku baš ispod naših prozora. Bilo je tu šarana, lososa, moruna, jesetre, da navedem samo najvažnije vrste." Ali, u toj žili kucavici grada, postojalo je mnogo čega drugog: i za suvu gušu i za gladan trbuh - veli Molinari. "U svako doba dana mogu se na stolu, postavljenom na ulici, dobiti jela kuvana i pečena, slatko i turšija, pri čemu riba čini glavnu osnovu... Apetit jednog stranca svakako će se otvoriti i on će više puta preko dana sesti pa jesti ono što mu volja dođe. No ko je navikao na uredan život, tome će biti veoma mučno što mora udisati miris jela kad je sit. Pa čak i kad nije, zadah masti, para od jela, miris sirćeta i isparenja rđavog ulja za salatu tako su gadno pomešani, da kad čovek s dobrim apetitom prođe tuda kući na ručak, izgubi apetit pre nego što kući dođe. Treba uz to, u toplim letnjim danima, zamisliti bezbrojne rojeve muva koje kuvar mahalicom tera, što u jelo, što na prolaznike, te svakog prođe volja da poseti ovo mesto razonode radi."

    Taj poluorijentalni izgled i dah Novog Sada pre Bune 1848. slikovito, ali s manje mučnine, opisao je i onda mlađani Polit-Desančić: "U starom Novom Sadu... bilo je dosta kuća sa doksatima i sa drvenim basamcima sa sokaka. - Dunavski sokak naličio je na kakvu tursku varoš... Kuće su imale široke streje, tako da si po kiši mogao ići po suvu čitavim Dunavskim i Ćurčijskim sokakom, pa i pijacom. Te široke, niske streje činile su, da su ulice sasvim uzane izgledale."

    "Što se tiče načina izgradnje i raspodele grada uopšte, ne može se o njemu nikako reći da je pravilan, a isto tako ni uredan i čist."

    "I trg i nekoliko ulica je doduše popločano, ali bi magistrat trebalo više da troši za održavanje kaldrme, da bi je mogao nazvati dobrom. Udaljene ulice neću ovde uopšte da spominjem, jer su one većinom neugledne, kao i u većini ugarskih gradova nekaldrmisane, te se njima kad je kiša u stvari pliva po blatu."

    Stanovništvo Novog Sada, po Politu je, takođe, poluorijentalno i patrijarhalno. Novi Sad je "tip srpske varoši" u kojoj su još mnogi stanovnici "znali turski i grčki". Trgovci i zanatlije su rado sedeli ili čučali ispred svojih ćepenaka "u orijentalnom odelu, sa plitkim cipelama na nogama i čibukom u ustima i razgovarali grčki".

    I u takvu sredinu, međutim, 30-ih i 40-ih godina već uveliko prodire bidermajer, kojem se stari patrijarhalni svet nemilosrdno, ali u stvari beznadežno, podsmeva. Žene, veli se u jednoj satiričnoj pesmi, nose "maramice i valove / pnehaobne i šalove, / zlatne burme i prstenje / belenzuke i prazletne / šešir, šmizle, grdne lokne / ćurak, šlifer, narukvice / bajadere rukavice / vezom suknje, cipelice / tanke štrimfle, topančice / i sve ala Paganini / ala žiraf, ala Zrinji".

    Ni muškarci ne zaostaju u novoj modi. Sve više ih se odeva kao Milovan Vidaković: šlifer, frak, čizme s visokim sarama, bambusov štap u ruci, visoki cilindar - kao na akvarelima Jovana Pačića.

    O toj mešavini Evrope i Orijenta svedoče i igre na kućnim i javnim zabavama. Igraju se narodna kola, ali i valceri i menuet. Novi omladinski naraštaj koji stiže na scenu upravo pred revoluciju 1848. naglašava vrednost nacionalnog folklora, ali sada više ne iz odanosti patrijarhalnom životu, već sa izraženom nacionalnom idejom u glavi.

    U nacionalnom pogledu, Novi Sad je još od kraja XVIII veka bio jedno od središta srpskog naroda, kako po broju i materijalnoj snazi, tako i po društvenoj i duhovnoj aktivnosti svog srpskog stanovništva. To srpsko društvo trgovaca, zanatlija i paora-salašara, ali i magistratskih činovnika i koncipista "koji vijaju muve po praznim kancelarijama", zatim sveštenika, oficira, advokata, retkih pisaca i intelektualaca, već ima razvijeno istorijsko osećanje, "neguje kult svoje prošlosti" i zna gde pripada. Da do toga dođe mnogo mu je pomogao učeni koviljski arhimandrit Jovan Rajić, ali će kapitalni skok u pravcu nacionalnog identifikovanja nastupiti ipak tek sa vestima o Prvom srpskom us-tanku u Beogradskom pašaluku. "On je izazvao duboku promenu srpske političke i kulturne svesti i života u celini, što je vrlo vidljivo u Novom Sadu." Neki ga predstavnici tadašnjih austrijskih vlasti, uveliko preterujući, predstavljaju kao "glavno ilirsko urotničko mesto", što Novi Sad svakako nije bio, a neće biti ni u Buni 1848-49. Ali, nije sve ni tako bezazleno. U njemu vladika bački Jovan Jovanović na početku Prvog ustanka igra izuzetno važnu ulogu u savetovanju, u popularisanju i pomaganju ustale braće na Jugu.

    A posle Drugog ustanka i sticanja srpske autonomije u Turskoj, "mnogi će građani Novog Sada tražiti od magistrata pasoše za odlazak u Miloševu Srbiju". Veze sa Srbijom od tada će neprestano jačati, a to će dalje podsticati nacionalnu svest Srba u Ugarskoj, pa i u Novom Sadu.

    Od nedovoljno definisanog romantičarskog "panslavizma", ona će se do Bune pretvoriti u jasno artikulisanu i izraženu srpsku nacionalnu svest. Ne malu ulogu u tom preobražaju odigrao je srpski kulturni preporod u čijem je središtu bila Vukova borba za jezičku i kulturnu reformu. Ali ne treba zaboraviti ni ostale tekovine srpske kulture ostvarene u prvoj polovini XIX veka, u čijem su stvaranju Novi Sad i njegov intelektualni krug igrali istaknutu ulogu. Od tih tekovina i dostignuća pomenućemo samo neke najmarkantnije i najpoznatije.

    Na prvom mestu je Gimnazija, osnovana Darovnim pismom Save Vukovića od Beregsove iz 1810, a otpočela da radi, kao potpuna šestorazredna škola, tek 1816, pošto joj je još 200 novosadskih rodoljuba svojim prilozima priskočilo u pomoć. Razdvojena 1819. od Katoličke, Srpska gimnazija će sa svojim znamenitim profesorima, od Pavla Jozefa Šafarika i Georgija Magaraševića, do Milovana Vidakovića i Atanasija Nikolića činiti jezgro novosadskog kulturnog kruga, kojem su, duže ili kraće vreme, pripadali Mojsej Ignjatović, Dimitrije Stefanović, Ignjat Jovanović, "Ilir iz Bačke" Petar Jovanović, Joakim Vujić, Pavle Solarić, Jovan Pačić, Stefan Vujanovski, Uroš Nestorović i drugi. Iz tog kruga će, inicijativom znamenitog "doljnozemca" Georgija Magaraševića i autoritativnog Jovana Hadžića, proisteći slavna Serbska letopis (budući Letopis) i njeno čedo Matica srpska. U njemu će docnije nastati i Jovanovićeva Bačka vila. Intelektualnu i socijalnu osnovu ovog kruga su, pored trgo-vaca i zanatlija, činili profesori, sveštenici, činovnici, đaci, te jaka grupa pravnika (advokata), kojih je već 20-ih godina bilo oko pedesetak.

    Pored gimnazija, Novosađani su 40-ih godina imali i po tri pravoslavne i katoličke osnovne škole, dve srpske "filijalne škole", jednu grčku školu, te više privatnih učitelja, učiteljica stranih jezika, lepog pisanja, matematike i ručnog rada, kao i "lerova" za žensku decu.

    Štamparstvo i knjižarstvo su u Novom Sadu bili zanati, ali od posebnog duhovnog i kulturnog značaja - kao i drugde uostalom. I štampari, knjigovesci i knjigoprodavci javljaju se u Neoplanti još u XVIII veku. Do 1790. međutim, samo je jedan knjigovezac i prodavac knjiga (Damjan Kaulici), kad na "glavnoj pijaci, na ćošku" svoju "Nemačko-francusku knjižaru" otvara nezaboravni Emanuil Janković. Pri tom, on osniva i prvu srpsku štampariju, ali svi njegovi napori da dobije pravo srpske knjige na svet izdavati, ostali su uzaludni. Tek sredinom 30-ih godina takvu dozvolu dobiće njegov sinovac Pavle Janković, a 1842. i Jovan Kaulici. Oni drže knjižare, ali se, pored njih dvojice, knjižarstvom bavi i Petar Stojanović, kojeg nazivaju "jedinim i prvim, do danas pravim srpskim knjižarom". A tu je i Georgije Kirjaković, trgovac "sečenom robom", koji vredno skuplja prenumerante na Vukove i druge knjige.

    Novi Sad je još u XVIII veku video veći broj pozorišnih predstava. Izvodile su ih nemačke putujuće družine. Jedna od takvih, koja je, gostujući 1789. ostavila dubok utisak i jaku uspomenu, bila je "Trauer- Lust- Singspiele und Vallet-Truppe". Srpske pozorišne predstave računa se da počinju sa izvođenjem Vujićevog Crnog Đorđa 1815. U razvoju scenskih umetnosti sve do 1861. među novosadskim Srbima nema baš kontinuiteta i istrajnosti. Značajnije datume predstavljaju izvođenja nacionalnih drama Smrt Uroša V Stefana Stefanovića i Vladimir i Kosara Lazara Lazarevića, a pre osnivanja Srpskog narodnog pozorišta, svakako najznačajniju pojavu ove vrste predstavlja Leteća diletantska družina koja je u razdoblju 1838-1842. davala predstave u Novom Sadu, Pančevu, Zagrebu i Beogradu. Ni u vreme nastanka Srpske čitaonice, novosadski Srbi nisu baš sasvim lišeni pozorišnih događanja. Upravo u godine 1844-45. padaju teatarski pokušaji Konstantina Popovića Komoraša.

    Zahvaljujući svemu rečenom, a i mnogo čemu što je ovom prilikom moralo biti preskočeno, možemo konstatovati da je bio u pravu slavni Šafarik, kad je, još pred svoj dolazak za direktora Srpske gimnazije, govorio da je Novi Sad "gnezdo Srpstva". Upravo 40-ih godina XIX veka u tom gnezdu stasava jedna nova generacija budućih intelektualnih i političkih predvodnika Srba u Ugarskoj, pa i u čitavom srpskom narodu. U njoj je najstariji Đura Daničić, ali za njim žurno idu Miletić, Zmaj, Polit, Laza Kostić i drugi.

    Prvi nagoveštaj nailaska te nove, borbenije, nacionalno oduševljene generacije, na prvi pogled bezazlen, ali zloslutan nagoveštaj bliske nacionalne eksplozije koja se spremala, a koju je malo ko neposredno slutio, bile su demonstracije Srba 1846. zbog otpora Nemaca da se na prostorijama Streljačke družine stavi tabla ispisana na tri jezika - nemačkom, mađarskom i srpskom - umesto samo na jednom, "zakonitom" mađarskom. Bilo je to upravo u vreme kad je Srpskoj čitaonici stiglo odobrenje vlasti za rad. ''

  6. #21

    Odgovor: O Novom Sadu

    Ova mi je draga zbog Pozorišta u izgradnji. Ne znam imena autora fotografija, ali lepi dokumenti, baš.

    " 28. marta 1981. iz Sokolskog doma SNP, u svojoj 120oj sezoni, useljava se u sadašnju zgradu. Taj dan ustanovljen je tada kao Dan Srpskog Narodnog Pozorišta."


  7. #22

    Odgovor: O Novom Sadu

    Novosadska geometrija smisla


    Prust bi mi, na početku, mogao dati neophodan kredibilitet, čak i u parafrazi; zaključujem, dakle kao rođeni auslender: prepustimo lepe gradove ljudima bez mašte...

    O Novom Sadu pričam, dakako, onom iz naših lažnih pripovesti, retuširanih razglednica, premodulisanih tamburaških tonova. O maketama koje smo stvorili za druge, a pali na sopstvenu slatku laž.

    Pričam o gradu od koga se , prethodno prelomljen, naš pogled odbija tako da umesto NJEGA, vidimo uvek sebe.

    Iz svih naših samodovoljnih Podbara, maglovitih Limana, sa svih provincijskih Detelinara i dođoških Klisa, iz tih skrajnutih gradskih uglova jedino što od grada prepoznajemo je naš sopstveni odblesak.

    Neka ovamo ne uđe niko ko ne zna (našu) geometriju upisano je na nebodernim dolmama i spasonosnim zlatnim gredama, još na početku...

    Geometriju koja objašnjava metafiziku prelomljenih konveksnih slika, neprekidnu igru između oka koje docrtava i grada sakrivenog između tuđih kulisa.

    Otud Atina u našim predstavljanjima, otud, možda, Platoneum.

    Otud, eto, kibicovanje...

    Život van ovog odbleska Dunava formiranog u Grad zaista nema smisla.

    Zato ne opraštamo brojnim koje zavole varvari izvan naših nakostrešenih zidina.

    Nemoguće je disati Novi Sad, a ne disati ga uvek uzvikujemo u pretnji.

    Zato se odavno gledamo ispod oka, premećemo po uglovima sećanja komšijskih tabananja, čak i maršrute duha...pošteđenih ili manje sumnjivih nema.

    Zato se ne javljamo prvi kada se svakodnevno srećemo. Nema nekadašnjih rukoljuba, postoje samo nepoverljivi zamišljeni nakloni, ili ni toliko.

    Nema živih miljenika, ili ih nema baš uvek. Postoji samo nejasna slika uglađenog rezidenta, oduvek ovdašnjeg, na koga smo ponosni i čijim se novosađanstvom zaogrćemo. I čije odsustvo oplakujemo. A čije bismo prozore na kući, da slučajno obitava na nekoj od naših adresa, iz zavisti, možebiti porazbijali.

    Jer niko nije više Novosađanin od svakog nas pojedinačno. Zato uspeti u Novom Sadu nije moguće, nije uputno i nije pristojno.

    Nije novosadski, kako je to pripovedala Zagorka Radović.

    Naši uspesi nisu novembarske povelje, sva stara zaslužena slava, svi festivali.

    Ovde se ne računa vreme posvećeno sebi, već samo ono podareno gradu.

    Ono prvo se, hladnim prezrenjem, odbacuje. Ovo drugo, aristokratski smerno, prećutkuje.

    Ko uspe da ovlada tehnikama novosadističkim, kako ponekad u šali prošapće puk, on je položio malu novosadsku maturu. Za onu veliku, koja traje do kraja, potrebno je mnogo manje.

    Prigrliti imenicu, jednu od najpoželjnijih (i izvan preskromnih granica geografije) i lišiti se zauvek sopstvenog imena. Učiniti najviše za svoju biografiju.

    Postati Novosađanin...


    Blažo Popović



    Novi Sad, 24. novembar 2008. godine



    Iz knjige Vojislava Puškara "Novi Sad - Priče varoških ulica"

  8. #23

    Odgovor: O Novom Sadu

    Samo jedno copy - paste:


    Samo nek je terevenka

    Nakon što je Novi Sad postao slobodan kraljevski grad, sekularne i crkvene vlasti ulagale su znatne napore kako bi ruralne običaje novopostalih građana dovele u sklad s tradicijama urbanih sredina. Toj prosvetiteljskoj misiji ogorčeno se suprotstavljao običan narod, koji se gotovo fanatično držao svojih vekovima osvećenih običaja, najčešće paganskog porekla, i potpuno neprimerenih gradskom životu. Novosađani su posebno bili osetljivi na ukidanje nekih tradicionalnih običaja vezanih za svečane momente u životu pojedinaca, kao što su svadbe i sahrane, i svako mešanje vlasti u tom smislu smatrali su za grubo kršenje religioznih sloboda, za koje su krvlju platili njihovi preci.
    Trgovina ženskom decom
    Episkopi Karlovačke mitropolije su se u 18. veku žalili da roditelji prilikom sklapanja brakova trguju ženskom decom. Pohlepa roditelja direktno je uticala na nedostojan položaj žene u društvu, zato što su mladoženje, plativši velike pare, smatrale svoje žene ličnom imovinom. Nesrećne supruge takođe su mislile da njihovi muževi imaju apsolutno pravo da njima raspolažu, tako da su ih i same zvale gospodarima. Same svadbe proslavljane su kao skupe, bahate i hvalisave gozbe, kako je zabeležio istoričar dr Dušan J. Popović:
    "Na sednicama Sinoda, od 1726. godine, žalili su se i banatski i valjevski episkop (sigurno je, međutim, tako bilo i u ostalim eparhijama) da devojački roditelji prilikom sklapanja brakova trguju svojom ženskom decom, da ih prodaju i da, naročito očevi, traže za njih 'mnogo novaca', te stoga katkada devojke ostaju neudate ili, ako ih mladoženja ne može da kupi, rađaju vanbračno..."
    Možda su pokadšto devojke bile skupe, ali su svakako još skuplje bile svadbe. Terevenke o svadbama bile su tako velike, tzv. darovi tako skupi, a običaji tako ružni da je i crkvena vlast smatrala za potrebno da se u sve to umeša.
    Mitropolit Mojsije Petrović 1727. godine je osudio neke svadbene običaje "nepotrebne i nelepe" i altruistički preporučio "kako bi zadušno bilo, umesto terevenki o svadbama, nahraniti sirote i uboge". Naravno da većina građana nije mitropolitove humane i moralne pouke uzimala za ozbiljno i tvrdoglavo se držala svojih navika.
    Mojsije Petrović je neustrašivo ustao i protiv neprimerenih pogrebnih običaja. Pokušao je da ukine daće, na kojima su ožalošćeni "jeli, pili i opijali se, glumili i besčestvovali", i ponovo je istakao kako je bolje diskretno tugovati i nahraniti uboge. Pokojnici su kod kuće celivani i polivani vinom i uljem, nakon čega su u otvorenim sanducima nošeni kroz grad.
    Zatvoren sanduk nipošto
    Kada su Mađarski dvorski savet i crkvene vlasti 1777. godine iz higijenskih razloga zabranili taj način odavanja pošte pokojnicima, narod je to shvatio kao tešku povredu vere. Gradski magistrat i županijske vlasti vršili su pritisak na novosadskog episkopa Arsenija Radivojevića da izvrši tu naredbu namesništva. Nakon nekoliko sahrana u zatvorenim sanducima, građani su se pobunili. Nezadovoljnici su episkopa optuživali da hoće da ih pounijati i nazivali ga izdajnikom, sve dok nije zaplakao i popustio pod narodnim pritiskom. Kada je čuo za pobunu, u Novi Sad je došao i mitropolit Popović. Revoltiran narodnom tvrdoglavošću, mitropolit je čak pozvao vojsku iz Petrovaradina u pomoć. Kada se pozvao na najvišu vlast, vođe pobune su ga pitale: "Zašto su naši ocevi prolivali krv, služeći carskoj kući?" Nemoćan, mitropolit Popović je takođe popustio i dozvolio da se pokojnici u otvorenim sanducima nose koroz grad. Činilo se da su građani pobedili. Uprkos naredbama vlasti, pokojni Novosađani su i dalje otkriveni nošeni gradskim ulicama i sve se završilo tako što su magistrati i mitropolit podneli izveštaj kraljevskom namesništvu.

    Epilog ove drame nastupio je kada je istragu o ovom slučaju preuzeo sudija Adam Deri. Nekon te istrage, građani su se umirili i fatalistički prihvatili nove običaje. Vođe pobune Gligorije Popović, Mojsej Ognjanović i Vasilije Sarić u prvi mah su osuđeni "na robiju i 25 batina". Kasnije im je namesništvo oprostilo kazne. Najgore je prošao episkop Radivojević, zato što je po odluci kraljevskog namesništva morao da plati sve troškove parnice, koji su iznosili 225 forinti. Namesništvo je nesrećnog episkopa smatralo odgovornim zato što je svojom neodlučnošću podstakao pobunjenike.
    Život za običaje
    Kako su godine prolazile, potpuno se zaboravilo na pogrebne običaje zbog kojih je podignuta pobuna. Naredbe svetovnih i crkvenih vlasti su s današnje tačke gledišta bile više nego opravdane, pogotovo ako se ima u vidu da su u to vreme epidemije smrtonosnih bolesti odnosile hiljade života.
    Pogrebni nemiri su, osim u Novom Sadu, izbili i u Somboru i Vršcu. Građani su svoje običaje branili toliko strastveno da su naredbe vlasti sprovedene tek nakon vojne intervencije. Tokom ovih izliva građanskog gneva, poginulo je nekoliko ljudi, dok je 36 ranjeno.

    Građanski list 10.05.2009.
    Novinar: Srđan Ercegan

  9. #24

    Odgovor: O Novom Sadu

    Maznuto ne znam ni ja odakle al' samo za fer upotrebu!!!

    NOVI SAD


    " Novi Sad je najlepsi kada mu prilazite iz pravca Beograda: nakon vrlo upecatljive predigre u vidu Sremskih Karlovaca i Petrovaradina, izlazi se na
    (dunavski) most sa kojeg se lepota grada vidi kao na dlanu; tako da putnik odmah zna sta ga ceka i s kim ima posla. Ta panorama, izgleda, ima izvesno
    pedagosko dejstvo jer je primeceno da ljudi, ne samo domoroci nego i "dodjosi" mnogo manje zagadjuju ulice ovog grada nego, recimo, Beograda. Valjda iz respekta prema njegovoj urbanistickoj skladnosti i nenametljivoj ugladjenosti.

    Novi Sad ne spada medju gradove koji se izgustiraju za dva- tri sata: otkrivanje njegovih diskretnih drazi je ozbiljan posao kojem su neki posvetili dobar deo zivota. Besmisleno je nabrajati kultna mesta koja treba videti: em sto ovo nije turisticki bedeker, em sto nije moguce sve nabrojati,em sto u Novom sadu nema istinski ruznih stvari, osim lokalnih vlasti i lokalne televizije. A oni ionako nisu iz Novog Sada.

    Mnogovekovna multikulturalnost i visejezicnost Novog Sada ogleda se i u tome sto, za razliku od Beograda koji se na svim jezicima zove isto, Novi Sad ima vise imena, osim onog koje stoji u naslovu: Madjari ga zovu Ujvidek, a Nemci Neusatz. Zli jezici dodaju da ga Englezi onda, verovatno, zovu "New Now"?! Taj jezicki melanez cesto dovodi neupucene u zabunu: probajte da objasnite nekom Sumadincu sta su to snenokle, kitnikez, pomfezne, rinflajs, grenadir, gomboce i ostale djakonije iz precanske kuhinje -nema sanse da ista shvati. Ljubazno ce vas saslusati,zatim reci "niks fersten" i uputiti vas na najblizu ambasadu Republike Austije. Siromah, ni ne zna da ti nazivi imaju mnogo vise veze sa Monarhijom...

    Iako je nagrizen bedom i camotinjom balkanskih devedesetih i katastrofalnim posledicama politike koja je proizvodila vise istorije nego sto normalan covek (i grad) moze da podnese, Novom Sadu volsebno uspeva da u njemu i skroman zivot izgleda gospodski; to je vestina koja se ne stice na kratkim kursevima: za to su potrebni vekovi stamenog odolevanja ludostima epohe.

    Nekada dovoljno veliki da odlucuje o pravcima kretanja krvave Velike Istorije i uvek nedovoljno mali da bi bio zabit koju osvajaci obilaze, Novi Sad je bio na udaru svih manijaka koji su se muvali panonskim vetrometinama na celu svoji
    "oslobodilackih" armada. Svaki nastupajuci "novi poredak" dovodio je u njega svoje ljude da ga pokore,i svima se Novi Sad svetio na lukav, "ceski" nacin, tako sto je od njihove dece pravio svoje ljude. Zato i vecito gundjajuca sekta Starosadjana - kojima se stalno cini da im pridoslice oduzimaju njihovu rodjenu varos - funkcionise na principu protocnog bojlera: stalno pridobija nove pristalice,
    regrutovane iz redova dojucerasnjih dosljaka.

    Novi Sad je unikatan na ovim prostorima i po tome sto nije ni prava metropola (kao Beograd), ni prava provincija (kako svi ostali); egzistirajuci u cudnom medju prostoru izmedju (pre)velikog i (pre)malog, Novi Sad kao da se zarekao da onu
    odvratnu frazetinu "grad po meri coveka" pretvori u stvarnost. U tom svojstvu Novi Sad je - na prostoru nase suzene domovine - neprevazidjen: zato sto je
    lep, decentan i veliki samo do granice iza koje pocinje neskromnost i mitomanija; zato sto jos ume da bude i Novi Sad i Ujvidek i Neusatz, a da ga to ne cini sizofrenim; zato sto su njegovi ljudi srazmerno normalni, a zene lepe i samosvesne a ipak neagresivne. Zato sto u njemu zivi tip koji je napisao neke sansone bolje cak i od samog Arsena Dedica.

    Zato sto sam tamo, u jednom stanu na sestom spratu, jeo najbolje gomboce u zivotu. "


    Teofil Pancic

    Moj grad i ne samo moj



    Morala sam da postavim,a ako je vec bilo brisite...
    Lako cu,ako je do mene.........

  10. #25

    Odgovor: O Novom Sadu

    U ’Novosadskim vestima’ na ovom Forumu danas je Silvia postavila vest da se otvara novo kizalište.

    To mi dade inspiraciju da napišem nešto o klizanju nekada.


    Malo o
    KLIZANJU U NOVOM SADU


    Enciklopedija Novog Sada (sveska 11, str. 120) kaže da se klizanje upražnjava u Novom Sadu još od kraja XIX veka, i to najviše kao vid rekreacije i razonode. Takodje se kaže da je povremeno imala i pravi sportski karakter.

    Za klizanje nisu bila neophodna klizališta – pre stotinak godina (kao i pre 50-55 kada sam to ja radio) klizalo se ’gde god se zgodno mesto nađe’: na Dunavcu i Šodrošu, barama u gradu ili po Kanalu.



    Ipak, pred kraj XIX veka osnovano je i klizačko društvo. Inicijativu su dali članovi Veslačkog kluba ’Danubius’ i Streljačke družine 1790. te je 1893. osnovano Tociljarsko društvo.

    Prvo veštačko klizalište (da ne bude zabune – ne sa veštački pravljenim ledom) napravljeno je u dvorištu Streljane, u današnjoj ulici Antona Čehova. Zgradu nalik dvorcu sagradili su 1890. godine članovi Građanskog streljačkog društva, a kasnije je dobila i naziv Eđšeg, jer je u njoj posle Drugog svetskog rata bio smešten Sportski klub "Jedinstvo" ili na mađarskom "Eđšeg". (Iako je objekat pod zaštitom, sada je u takvom jadnom stanju da će biti pravo čuda ako se sačuva.)

    ‘’Za kratko vreme Društvo je okupilo toliko ljubitelja klizanja da je klizalište bilo malo da sve primi. Klizali su se pretežno odrasli članovi. Dame i gospoda dolazili su u večenjim časovima i klizali se uz muziku i zabavu. To je bio društveni događaj za ‘otmenu publiku’.‘’

    Tociljarsko društvo je imalo zapaženih aktivnosti: organizovane su i revije na ledu, radila je škola klizanja…


    U međuratnom periodu (kad je i počela izgradnja tog dela grada) za klizalište je počeo da se koristi teniski teren u Dunavskom parku, preko puta Sokolskog doma (potom Narodnog doma kralja Aleksandra, pa posle rata Doma kulture u kome su bili DTV ‘Partizan’ i Srpsko narodno pozorište). Na tom terenu je pred sam rat održano i srednjoškolsko prvenstvo Novog Sada u brzom klizanju. A takmičenja u brzom klizanju su održavana i na Kanalu.

    No, klizački sportovi nisu u Novom Sadu ozbiljnije zaživeli.

    Klizaljke su u najvećem broju bile ‘na gvint’ tj, ključem su se čeljusti na klizaljkama stezale da uhvate djon cipela. Prednost takvih klizaljki je bila da su mogle da posluže za prilično veliki raspone veličine cipela, tj. nogu. Na mnohogim klizaljkama je bilo moguće i povelazi razmak po duzini pa su mogle služiti godinama uprkos rastu nogu.



    A da bi se klizaljke koliko-toliko dobro učvrstile na cipele, to su morale biti bakandže – jake, robustne zimske cipele sa višeslojnim kožnim djonom. Te cipele (po pravilu jedine zimske) su bile predvidjene da se koriste više godina; da se izlizani djonovi menjaju, da se ‘izlizivanje’ smanji stavljanjem blokeja, šunegli, a čak je bilo i mesinganih ‘okova’ za mesta na koje se na djon pritežu čeljustima klizaljke. Naravno, u takvim okolnostima ni cipele se nisu kupovale za trenutnu veličinu noge, nego uz ono ‘urašće on dogodine u te cipele’. Tako ni cipela nije čvrsto držala nogu, pa ni klizanje nije baš bilo bogznakakvo. A to baš i nije bilo toliko važno.

    Prave, klizalje sa cipelama bile su retkost.

    Inače, uobičajeni naziv za klizaljke bi je SLIČUGE (od nemačkog Schlitschue – cipele za klizanje).

    Sredino 50-tih, kao ‘momka’ od 12-13 godina i mene je zaintrigiralo klizalište na teniskom terenu u Dunavskom parku. Dotadašnje tociljarke na spustu Bulevara sa mosta (koji je u to vreme bio strmiji a kraći), u ‘rupi’ preko puta Banovine i škole Žarko Zrenjanin (na mestu gde je sada Skupština opštine) ili na drugom kraju Banovine ( gde je 60-tih izgradjena zgrada poznata po Kafe ‘Bulevaru’, kasnije primenovanom u ‘Akšam’) smo sve više zamenjivali večernjim odlascima na klizalište. Ustvari, klizalište je u zimskim mesecima bila zamena, ili bolje rečeno, sastavni deo korza, jer korzo ni zimi nije sasvim zamirao.

    Kao i druge uspomene iz mladosti i ova sa klizanjem ima i jaku notu nostalgije i neke romantičnosti proteklog.

    Zime su tada bile stvarno znatno duže i hladnije. Već prvih pravih hladnih dana počinjalo se predveče s polivanjem teniskog terena u Dunavskom parku. Po pravilu, led se pravio po golomrazici. Novi tanki sloj leda se dodavao nekoliko večeri uzastopno dok to ne bila lepa ravna i glatka ploča dovojno debela da ne puca i da se ne može klizaljkama probiti. Istovremeno, dovojno debela da je dan-dva sunčevih zraka ili toplijeg vetra ne otope previše. Naravno, kada bi po ledu bilo sloj vode, klizanja nije bilo.

    Sećam se da je teren najčešće polivao i poslovao oko leda, starao se o popravkama leda, čišćenju snega i svemu drugome čika-Jaša. Mnogo kasnije sam doznao da je to bio Jaša Bakov.

    ‘’Kada se pomene ime Jaše Bakova, u današnje vreme malo kome nešto znači. Jaša Bakov je bio atleta, rekorder u skoku motkom, olimpijac 1936. na Olimpijadi u Berlinu, atletski trener, mobilizator u sportu, profesor, vaspitač, pisac, sportski i životni folosof u pravom smislu te reči, horovođa i još mnogo toga. Ove godine se proslavlja 100-godišnjica od njegovog rođenja. ‘’(Atletski klub Vojvodina 2006)
    U danima kada je padao sneg ili posle njega, uvek se pre početaka klizanja našlo dovoljno momaka da očiste sneg s leda. Sećam se i nekih snegovitih zima kada je sneg odguran sa ledene ploče okruživao klizalište kao pravi tvrđavski bedem, još više smanjujući površinu raspolozivu za klizače. Koliko me sećanje služi, leda je niz godina bilo skoro preko cele zime, tj. od sredine novembra pa do polovine marta.

    Negde u ovo vreme postavljena je po centru neonska rasveta. Iako to nije bilo posebno jako svetlo, klizalište je bilo poluosvetljleno od uličnih sijalica. Nekoliko većih sijalica je bilo i na samom klizalištu. Klizali smo se u polumraku. Pošto je klizalište bilo po pravilu prepuno, to je ustvari bila kružna šetnja zbijenih mladih ljudi. Od samog klizanja bilo je važnije da je to bio način udvaranja. Pravi ‘sport’ je bio pronaći u toj masi i polutami osobu za koju ste zainteresovani, proći, očešati se o nju, eventualno uputiti neku reč ili samo pogled.

    Klizanja je bilo i preko dana, ali klizački sport nije ni izdaleka dostigao klizalište-korzo na teniskom terenu ‘Vojvodine’ u Dunavskom parku. Bilo je pokušaja da se i ne još nekim mestima napravi klizališta, ali i dok su ta klizališta radila, nisu bila konkurencija ovom na teniskom terenu.

    Kao što sam u početku i spomenuo, klizanja je bilo i na drugim prirodim klizalištima. Šodroš (plitki rukavac Dunava izmedju Kameničke ade i Telepa) bio je verovatno najveći i najomiljeni od te vrste klizališta. To je ustvari u najmanjem delu bilo klizanje na klizaljakama. Izlazilo se na led sa sankama, biciklima, samo u bakandžama. Poneko je imao i prave klizaljke, a mnogi su pokušavali da se klizaju na klizaljkama domeće izrade. To su bile daščice oblikovane prema djonu cipela, sa metalnom ‘oštricom’ a pričvršćivale su se za cipele običnim kanapom ili, u ‘luksuznijoj izradi’, kaišićima. Nije to, naravno bilo pravo klizanje već pre tociljanje po ledu slično onom tociljanju samo u cipelama.

    Pred jednu zimsku sezonu smislili smo da igramo hokej. Od opreme smo imali samo dobru volju. A nije bilo ni da se kupi. (I same klizaljke su se retko mogle naći u posleratnim prodvnicama – kupovale su se polovne predratne, poneke pristigle iz inostranstva.) Nasledjivanje od starije braće ili sestara bilo je sasvim uobičajeno, a bilo je i onoga: ‘daj, ne budi cvala, pozajmi mi samo tri kruga’.

    Majstore iz nekadašnje Autokaroserije koja je bila u ul. Marka Miljanova (tada radionice koja je pravila drvene kosture za karoserije vozila i koja su samo oblagana limom; od koje je postao sadašnji Neobus) smo namolili da nam od otpadaka jake šper-ploče (od kojih su se pravila sedišta u autobusima) naprave donji deo (’pero’) za palice; držalje smo sami improvizovali deljući letve. Pak smo naručili kod jednog zanatlije – plastičara. Bio je to višeslojni lepljeni plastični pak koji nije peživeo mnogo udaraca jer ja plastika na hladnoći postala krta. Na sreću, ni palice nisu izdržale mnogu duže, pa smo se vratili ranijim ‘sportovima’ na ledu: tociljanju, fudbalu na ledu ili običnom jurcanju. Jedne, baš jake zime, kada je Dunav bio ceo zaledjen, a kod Bećarca se formirala ravna površina nenarušena naslaganim santama leda, odlazili smo da tamo igramo ‘polo na biciklima’. Dobro je išlo dok nas neko nije prijavio roditeljima.

    Inače, klizanje mi nije išlo 'od noge'. Kasnije sam shvatio da je to isti onaj dar koji je potreban i za ples. A i za ples sam bio i ostao duduk.
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 21:50

  11. #26

    Odgovor: O Novom Sadu

    Nesto novije:

    Jedina istina


    Mural "Jedina istina", veličine 15x15m, koji od sredine oktobra privlači pažnju Novosađana i drugih prolaznika u Gimnazijskoj ulici u Novom Sadu, napravio je francuski strit art umetnik Guillaume Alby uz pomoć dva novosadska umetnika, Dušana Bjeljca i Mrdaka Luburića.

    Mural je realizovan u okviru projekta Extreme Makeover Umetničke asocijacije Inbox, a Guillaume Alby o svom radu je rekao:

    "Noć uoči mog odlaska za Novi Sad javili su mi se prvi obrisi ideje dok sam razmišljao o tom praznom zidu, o tom ogromnom praznom prostoru... Video sam na njemu jednu veliku figuru nadljudske veličine koja pokreće jednu manju figuru, ovoga puta ljudsku, kao marionetu. Moj rad sam nazvao "Jedina istina".


    Ovaj mural za mene predstavlja odnos između čoveka i velikih sila moći koje upravljaju svima nama. Želim da pokažem da ne postoji jedna istina, jedina istina je ona koju svako od nas nosi u sebi, do koje je došao svojim životnim iskustvom i unutar samo sebi svojstvenog konteksta. Dakle, naslikao sam jednu veliku crnu figuru koja predstavlja moć, sistem, ili bilo kog predstavnika moći i sistema koji pokušavaju da nam nametnu put koji treba da sledimo ili način života koji treba da vodimo. Ova figura je crna da bi se naglasilo njeno prisustvo, crno kao vidljivo i nevidljivo. Ona je nevidljivo prisutna. Ta crna figura ima na sebi belu maramu, čistu kao istina i drži knjigu istine, knjigu u kojoj je ispisan put kojim treba da idemo. Ona ima dve glave koje simbolišu dva lica, dve strane čoveka. Tog istog čoveka koji kleči pred silama moći ponizan predstavio sam belom bojom koja simboliše nevinost. Njegova senka narandžaste boje (simbol za kreativnost i otvorenost duha) diže se da ga spasi i seče uže vraćajući mu slobodu. Slobodu da misli i da veruje u svoj put. Bela zvezda, simbol svetlosti i rođenja donosi nadu."

    exitfest
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  12. #27

    Odgovor: O Novom Sadu

    Svratio Gary u "Carigrad" na bozu :


    1953. Ispred carigrada
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  13. #28

    Odgovor: O Novom Sadu

    PIVARA (BIVŠA)


    Sećam se da smo zgradu ispod Tvrđave (oko koje je bilo i još nekih objekata i polurazrušenih betonskih bazena do zidina) zvali Pivara. Već tada je zgrada korišćena za stanovanje kao i sada.


    Negde sam naišao na podatak da je između dva svetska rata tu bila Sarajevska pivara. Potražio sam u Enciklopediji Novog Sada, no o njoj nema ništa, dok se za grad Novi Sad navodi da u njemu nije postojala pivara u to vreme iako ih je ranije bilo.
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 21:53 Razlog: nestale slike

  14. #29

    Odgovor: O Novom Sadu

    15. Maj je datum zvaničnog otvaranja kupališne sezone na Štrandu. Umesto vremana za kupanje - priča o počecima Štranda iz Građanskog lista.

    Na nekom od ranijih postova sam već bio sa Štrandom na ovoj temi, a za ovu priliku sam 'pokupio' slika koliko sam pronašao.


    Privatnik pre sto godina zakupio obalu pa napravio Štrand

    Brojni su Novosađani koji se tokom oštrih zimskih meseci s čežnjom sećaju letnjih uživanja na pitomoj i peskovitoj dunavskoj plaži, poznatoj kao Štrand. Na ovom mestu, koje je nekad korišćeno kao pojilo za stoku i konje, stanovnici ovog grada vekovima su pronalazili prijatno utočište od nesnosnih vrućina, sve dok 1907. godine, dvadesetpetogodišnji Emil Sikla nije zakupio ovu obalu, dobio koncesiju i formirao javno kupalište. Izgled novosadskog Štranda u prvoj polovini prošlog veka opisao je Pavle Šosberger u svojoj novoobjavljenoj knjizi "Zbornik članaka".


    Ulaz

    Od samog trenutka nastajanja organizovanog javnog kupališta na obali Dunava, Novosađani su ga prozvali Štrand. Uz uporno zalaganje porodice Černjei, kao i imućnijih ljudi iz gradske čaršije, formirano je i deoničarsko društvo "Štrand", koje već 1913. godine počinje izgradnju drvenih kabina. Kupalište je osnovano na istom mestu na kom se nalazi i danas, a predstavljalo je drvenu građevinu iz dva dela, s tornjevima i kapijom u sredini. Levo od ulaza nalazile su se biletarnica i prostorije za dežurnog policajca i pružanje hitne pomoći. Kod samog ulaza bili su podignuti kiosci, frizerski salon, poslastičarnica, kabine s tuševima, parkiralište za bicikle i prodavnica u kojoj su se mogle kupiti u to vreme veoma popularne ledene čokolade "polar", kao i takozvana amerikan korneta, koje je proizvodio Imre Haker u Jevrejskoj ulici.


    Restoran


    Privez za čamce ispred restorana.


    Za vreme visokog vodostaja privez za čamce vodio je pravo u restoran,


    Na Štrandu se nalazio i lep, drveni restoran, u kome su posetioci uživali sve dok ga jedne noći, po završetku Drugog svetskog rata, nije uništio požar. Kabine su bile poređane u tri reda, desno od restorana, s tim da su one u prvoj liniji, sa stolovima i klupama, bile i najskuplje za iznajmljivanje. O svakom redu brinula je kabinjerka, koja je u svojoj kućici čuvala tablu s ključevima kabina za koje je bila zadužena. Kabinjerke su vodile računa o redu i higijeni, čak su donosile po vedro vode nemenjeno pranju nogu pre odlaska s plaže, za šta su bile nagrađivane bakšišom. Ekskluzivni prvi i manje prestižni drugi red kabina bili su odvojeni nizom poljskih toaleta, zidanih šporeta i bunara na pumpu. Na šporetima su neki posetioci kuvali ili podgrevali svoje obroke, dok su pored bunara rashlađivali flaše s belom kafom i lubenice. O legendarnom poštenju nekadašnjih stanovnika ovog grada svedoči sada gotovo neverovatan podatak da nije upamćeno da je ijedna od ovih flaša s kafom ili lubenica nestala.


    I u vreme kad sam ja kao mladji išao na Štrand ležalo se samo na pesku.

    Šosberger piše kako je u to vreme pesak bio veoma čist, dok je plići deo reke u kome su užvali neplivači od "slobodnog Dunava" bio ograđen redom balvana. Postojao je i splav s trambolinom, dok je na drugom usidrenom splavu boravio učitelj plivanja, koji je neplivače podučavao najpre na suvom, a kasnije i na "dugom štriku". Po završetku kursa, on je svoje učenike "oslobađao" – proglašavao plivačima.


    Ovo je poziranje. Ako zagledate, pozadi je fotograf sa velikom kamerom na tronošcu.

    Na Štrandu su organizvani i različiti zabavni sadržaji, kakvi su bili "Jadranska noć" ili izbor za mis plaže. Preko večeri kupalištem se kretao korzo, praćen vojnom muzikom. O atmosferi na predratnom Štrandu dugogodišnji novosadski hroničar je zapisao:
    "Sastajalište mladih bilo je na špicu, gde su se sunčali ili odmarali u debeloj hladovini, igrali picigen, ručni i nožni tenis, pingpong ili fudbal. Mališani su se zabavljali pored vode zidajući peščane dvorce. Loptalo se šarenim loptama u vodi, kartalo za stolovima i na pesku, dr Ilić je igrao šah s rivalima iz Beograda. Rađale su se simpatije i sklapala prijateljstva".

    U vreme kada je obraćana naročita pažnja na javni moral, posetioci najpopularnijeg novosadskog kupališta bili su stešnjeni nizom propisa i ograničenja, uglavnom vezanih za oblačenje ili, bolje rečeno, dopušteno svlačenje. Strogo je bila određena granica do koje su se smele skraćivati suknje ili spuštati dekoltei, dok su muškarci morali nositi kupaći dres s gornjim delom (bretelama). Ovi puritanski kriterijumi su vremenom ipak spuštani, tako da je gospodi najpre tolerisano otkopčavanje jedne bretele, a kasnije i nošenje kupaćih gaća koje nisu "suviše izrezane".


    Odvojen deo za žene.

    U početku se podozrivo gledalo na nezgodan običaj da se dame kupaju zajedno s muškarcima, no kasnije je i to prevaziđeno. Ipak, čvrste odredbe vezane za održavanje reda i morala opstajale su dugo vremena. Izuzetno strog i posvećen čuvar javnog morala bio je šef novosadske policije Đorđević, inače autor štampanih naredbi koje su bile zalepljene na vrata svake od kabina.


    Trambolina - tako smo ovu skakaonicu zvali i 60-tih. Premeštala se tako da bude pored dublje vode. Koliko vidim, na slici je kod špica - vidi se presak na Ribarcu.

    Zabrana kupanja zbog toplesa
    Uprkos velikoj pažnji koju su gradske vlasti posvetile javnom moralu, bilo je nepredviđenih incidenata. Možda je najšokantniji i za gospodu najatraktivniji bio onaj kada se mlada dama K. M. usudila da na plovećim cevima bagera "Dunav", u dotad nepoznatom toplesu, izloži svoje telo suncu. Kada su je dobronamerni i nedobronamerni čuvari mentalnog zdravlja ondašnje populacije opazili, prijavili su je upravi, koja joj je zabranila da dolazi na Štrand. (tekst: Srđan Ercegan)






    Restoran je izgoreo 1964, a sledeće godine je velika poplava unuštila kabine.

    Nakon toga nastaje sašanji izgled Štranda. Korito Dunava je produbljeno ispred Štranda, a nivo tla nešto podignut. Time je obala postala strmija i nestao je najveći deo plićaka kojim s po niskom vodostaju stizalo skoro do sredine Dunava. Na tada nasutom delu obale napravljen je travnjak, izgradjene zidane kabine, plato, betonske staze umesto drvenih pored kabina.

    (Fotografije su većim delom iz knjige V. Puškara 'Priče varoških ulica')

  15. #30

Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. GSP u Novom Sadu
    Autor Lady S u forumu Novi Sad
    Odgovora: 118
    Poslednja poruka: 29.01.2015, 19:40
  2. Noćni život u Novom Sadu
    Autor Kunic u forumu Novi Sad
    Odgovora: 52
    Poslednja poruka: 02.08.2011, 15:59
  3. Studentski smeštaj u Novom Sadu
    Autor mikana u forumu Obrazovanje
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 10.11.2009, 15:00
  4. Nevreme u Novom Sadu
    Autor silvia u forumu Spomenar
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 13.06.2008, 11:20
  5. Di-džej zvezde u Novom Sadu
    Autor silvia u forumu Spomenar
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 23.11.2007, 12:30

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •