Vojislav Ilić
1860 -1894.
1860. - 4. aprila rodjen u Beogradu, kao treći sin književnika Jovana Ilića, kome su sinovi bili i Milutin, Dragutin i Žarko, svi književni ljudi, i čija je kuća - stecište niza ondašnjih pisaca - nazvana "kovnicom stihova".
1868 -1887. period obrazovanja i stupanja u književnost. Godine 1868. Vojisav je pošao u školu, ali se neredovno školovao, gimnaziju je napustio i predavanja na Velikoj školi pohadjao kao vanredan djak do 1883. Književno obrazovanje stekao je u porodici. Ruskim jezikom počeo je rano da se služi, već u šesnaestoj godini, a u devetnaestoj, 1879. godine, mogao je slobodno da čita ruske tekstove. Oko 1880. stupio je u književnost i nekoliko godina zatim vrlo aktivno saradjivao u radikalnoj štampi. Godine 1885. učestvovao je kao dobrovoljac u srpsko-bugarskom ratu.
1887 -1889. period boemskog života i najveće aktivnosti u političkom i javnom životu. Godine 1887. postavljen je za korektora Državne štamparije (do ove godine nije mogao da dobije državnu službu). Iste godine pretrpeo je krivično gonjenje zbog pesme Maskenbal na Rudniku. Bez žene i dece, koji su ranije poumirali jedno za drugim, on je ovih godina živeo kao pesnik boem. Razočaran u radikale i ozlojedjen prilikama u Srbiji, on je ovih godina razvijao najživlju delatnost na političkoj satiri i pokazivao simpatije za socijalistički pokret.
1889 -1894. poslednji period Vojislavljeva života. Godine 1889 premeshten je u Ministarstvo inostranih dela, bio kratko vreme na službi u Solunu, i vratio se na dužnost korektora Državne štamparije. Godine 1891. otpušten je iz državne službe kao politički protivnik režima. Od kraja 1891. do avgusta 1892. bio je učitelj srpske osnovne shkole u Turn-Severinu u Rumuniji. Po povratku u Srbiju, 1892 godine, postavljen je za pisara Ministarstva unutrašnjih dela, odakle je prešao u Monopol. Godine 1893 "postavljen je za pisara prve klase konzulata u Prištini, gde mu je Nushic bio pretpostavljeni".
1894. - 21. januara umro je u Beogradu, u trideset i četvrtoj godini.